Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2949/18 (M. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Krivični postupak
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Legitiman cilj
- Mjera obezbjeđenja
- Proporcionalnost
- Mjere zabrane
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2949/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2949/18, rješavajući apelaciju Murise Makarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Murise Makarević podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 18 Kv 65 od 21. marta 2018. godine i 09 0 K 026508 17 Kps 10 od 2. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Murisa Makarević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju advokati Jasmina Iftić i Jasmin Džaferović iz Sarajeva, podnijela je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 026508 18 Kv 65 od 21. marta 2018. godine i 09 0 K 026508 17 Kps 10 od 2. marta 2018. godine.
2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Kantonalnom sudu bilo naloženo da u odnosu na nju odmah ispita potrebu primjene izrečenih mjera zabrane, te da o tome odmah obavijesti Ustavni sud.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 29. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore 31. maja 2018. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kpp 199 od 16. juna 2017. godine apelantici, u svojstvu osumnjičene, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelom prevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH i krivičnim djelom krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 2. KZFBiH odredio: mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja u smislu člana 140. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), i to: u smislu člana 140. stav 2. i člana 140c. stav 2. ZKPFBiH – privremeno oduzimanje putnih isprava koje apelantica posjeduje (pasoš BiH i pasoš RH), uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice; u smislu člana 140c. stav
1. ZKPFBiH – određeno je mjesto u kojem će apelantica boraviti (ul. Skenderija broj 40, Sarajevo), te da dok ova mjera traje apelantica ne smije napuštati teritoriju Kantona Sarajevo; na osnovu člana 140a. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 2. ZKPFBiH apelantici je naloženo da se ima javljati nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta svakih sedam dana (svakog ponedjeljka); u smislu člana 140a. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka a) ZKPFBiH apelantici je zabranjeno obavljanje advokatskih poslova; u smislu člana 140a. stav 1. tačka b) ZKPFBiH apelantici je zabranjeno posjećivanje njene advokatske kancelarije na označenoj adresi; u smislu člana 140a. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka c), te u vezi sa članom 140c. tačka 4. ZKPFBiH apelantici je izrečena zabrana sastajanja s ostalim osumnjičenim i svjedocima u predmetu Kantonalnog tužilaštva označenog broja.
7. U izreci rješenja je konstatirano da će sudija za prethodni postupak svaka dva mjeseca ispitati da li su mjere zabrane još potrebne.
8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kv 40 od 3. jula 2017. godine apelanticinu žalbu na rješenje od 16. juna 2017. godine odbio kao neosnovanu.
9. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kps 5 od 4. decembra 2017. godine, „odlučujući o prijedlogu iz optužnice za izricanje mjera zabrane, te prijedlogu branioca za ukidanje izrečenih mjera zabrane“, uvažio prijedlog Tužilaštva i na osnovu čl. 140, 140a, 140b, 140c. ZKPFBiH izrekao sljedeće mjere zabrane: 1. zabrana napuštanja boravišta tako da se apelantici zabranjuje putovanje van područja FBiH; 2. naredba da se ima javljati nadležnoj PU prema mjestu prebivališta svakih 14 dana (svaki drugi ponedjeljak), u vremenu od 8 do 12 sati, izuzev u slučaju spriječenosti iz zdravstvenih razloga, u kojem će slučaju, čim prestanu smetnje, obavijestiti nadležnu PU i sud; 3. zabrana sastajanja s optuženim iz predmetne optužnice i svim svjedocima predloženim optužnicom za svjedočenje; 4. privremeno oduzimanje putnih isprava (već oduzete po ranijem rješenju o izricanju mjera zabrane) koje posjeduje apelantica, uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izricanje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice, „a o trajanju ove mjere zabrane odnosno ponovnom izricanju ovih mjera“ sud će, u skladu sa članom 140e. stav 2. ZKPFBiH, obavijestiti Graničnu policiju i Glavni centar za obradu podataka BiH. Istim rješenjem djelimično je usvojen apelanticin prijedlog i ukinuta je mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti, tj. obavljanje advokatske djelatnosti iz člana 140a. stav 2. tačka a) ZKPFBiH i mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta, tj. njene advokatske kancelarije, iz člana 140a. stav 2. tačka b) ZKPFBiH.
10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kv 50 od 13. decembra 2017. godine uvažio apelanticinu žalbu i žalbu Kantonalnog tužilaštva, ukinuo rješenje od 4. decembra 2017. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
11. Kantonalni sud je u ponovnom postupku Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kps 10 od 26. decembra 2017. godine apelantici, kojoj su mjere zabrane izrečene rješenjem od 16. juna 2017. godine, „na osnovu člana 140b. i dr. ZKPFBiH“ izrekao sljedeće mjere zabrane: 1. zabrana napuštanja boravišta tako da se apelantici ograničava kretanje i putovanje na područje BiH, iz zakonskih osnova člana 140c. tačka 1. u vezi sa članom 140. stav 1. ZKPFBiH; 2. zabrana sastajanja s optuženim iz predmetne optužnice i svim svjedocima predloženim za svjedočenje na osnovu člana 140a. stav 1. tačka c) ZKPFBiH; 3. naređeno je privremeno oduzimanje putnih isprava, odnosno naređeno je daljnje zadržavanje privremeno oduzetih putnih isprava od apelantice (oduzete po rješenju o izricanju mjera od 16. juna 2017. godine) uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izricanje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH shodno članu 140. stav 2. i članu 140c. stav 2. ZKPFBiH. Istim rješenjem djelimično je uvažen i apelanticin prijedlog i ukinute su mjere zabrane: 1. zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti, tj. obavljanje advokatske djelatnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH i zabrana posjećivanja određenih mjesta, tj. njene advokatske kancelarije; 2. stavljena je van snage naredba apelantici da se ima javljati nadležnoj PU iz rješenja od 16. juna 2017. godine.
12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 18 KV 59 od 31. januara 2018. godine uvažio apelanticinu žalbu, ukinuo rješenje od 26. decembra 2017. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
Osporena rješenja
13. Kantonalni sud (sudija za prethodno saslušanje) u ponovnom postupku je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kps 10 od 2. marta 2018. godine, odlučujući o prijedlogu iz optužnice za određivanje/produženje mjera zabrane apelantici, na osnovu člana 140b. i dr. ZKPFBiH odredio daljnje trajanje mjera zabrane (u odnosu na sada optuženu apelanticu) izrečenih rješenjem sudije za prethodno saslušanje od 16. juna 2017. godine, i to: zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja, tako da se ograničava kretanje na teritoriju FBiH i Istočno Sarajevo (član 140. stav 2. i član 140c. stav 2. ZKPFBiH), a kao dodatna mjera određeno je daljnje zadržavanje privremeno oduzetih putnih isprava koje su oduzete od apelantice, uz zabranu izdavanja novih, kao i izricanje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH; 2. mjera zabrane sastajanja s optuženim iz predmetne optužnice i svim svjedocima predloženim u optužnici (član 140a. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka c) ZKPFBiH). Istim rješenjem djelimično je uvažen apelanticin prijedlog iz podneska od 30. oktobra 2017. godine, te prijedlozi s ročišta od 2. novembra 2017. godine. Najzad, istim rješenjem djelimično je odbijen prijedlog iz optužnice i ukinute su izrečene mjere zabrane izrečene rješenjem od 16. juna 2017. godine u odnosu na apelanticu, i to: 1. mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti, tj. obavljanje advokatske djelatnosti (član 140a. stav 1. tačka a) ZKPBiH) i mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja, tj. posjećivanje vlastite advokatske kancelarije (član 140a. stav 1. tačka b) ZKPFBiH); 2. stavljena je van snage naredba o povremenom javljanju PU prema mjestu prebivališta (član 140a. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 2. ZKPFBiH).
14. Kantonalni sud je na osnovu dokaza predočenih uz optužnicu, koji su pobrojani u obrazloženju rješenja, te imajući u vidu da je optužnica potvrđena, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelantica počinila krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom prevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH i krivičnim djelom krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 2. KZFBiH.
15. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je u pogledu prijedloga iz optužnice za određivanje odnosno produženje mjera zabrane u odnosu na apelanticu imao u vidu „prijedlog iz optužnice i iako oskudno obrazložen“, ranije doneseno rješenje od 26. decembra 2017. godine, izrečene mjere zabrane, protek vremena i da je podignuta i potvrđena optužnica, sadržaj dokaza predloženih uz optužnicu, te sadržaj rješenja od 31. januara 2018. godine.
16. U pogledu mjere zabrane napuštanja boravišta s ciljem osiguranja apelanticinog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka, imajući u vidu da je optužnica potvrđena, te težinu krivičnih djela koja se apelantici stavljaju na teret i visine zaprijećenih kazni, Kantonalni sud je zaključio da apelantica ima interes da izbjegne suđenje. Pri tome, Kantonalni sud je imao u vidu da apelantica ima dvojno državljanstvo (BiH i R Hrvatske), a da se optužena u istom predmetu L. F. nalazi duži period u bjekstvu i da je u R Hrvatskoj, da također pored državljanstva BiH ima i državljanstvo R Hrvatske, te da je nedostupna organima gonjenja BiH. Također, Kantonalni sud je imao u vidu da je optuženi u istom predmetu J. Š. u bjekstvu, kao i da je optuženom u istom predmetu A. D. određen i produžavan pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačke a), b) i
c) ZKPFBiH. Prihvaćajući da apelantica ima motiv da izbjegne suđenje, te okolnost da R Hrvatska ne izručuje svoje državljane drugim državama, Kantonalni sud je zaključio da postojeće okolnosti ukazuju na opasnost od bjekstva, pa je ranije izrečenu mjeru zabrane napuštanja prostora Kantona Sarajevo proširio na područje FBiH i Istočnog Sarajeva. Pri tome je navedeno da je odluka donesena uvažavajući i apelanticinu potrebu za kretanjem i adekvatnim liječenjem, s obzirom na predočenu medicinsku dokumentaciju iz koje proizlazi intenzivan medicinski tretman, zbog čega nije opravdan obim ograničenja kao u ranijem rješenju. Kantonalni sud je zaključio i da je opravdano produžiti trajanje ranije izrečene mjere privremeno oduzimanje pasoša BiH i R Hrvatske od apelantice, kao i zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice. Kantonalni sud je pri tom imao „u vidu osnove sumnje da je apelantica počinila radnje koje joj se optužnicom stavljaju na teret, tj. da je preduzimala radnje radi prijenosa prava vlasništva sa nekretnina sada optuženog N. D. na osumnjičenog J. Š. koristeći krivotvorenu punomoć i po presudi sudije L. F. P. koju je donijela na nezakonit način u odnosu na koju je potvrđena optužnica, a koja je nedostupna i dalje se nalazi u bjekstvu, a koje okolnosti su dovedene u vezu s apelanticom“. Slijedom navedenog, zaključeno je da su ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 140c. tačka 1. u vezi sa članom 140. stav 1. ZKPFBiH za produženje mjera zabrane apelantici ograničenjem kretanja na teritoriju FBiH i Istočnog Sarajeva, te navedenih dodatnih mjera.
17. Nadalje, Kantonalni sud je, imajući u vidu argumentaciju Tužilaštva s obzirom na obimnost, složenost krivičnog predmeta i postupaka, brojnost optuženih i krivičnopravnih radnji, brojnost svjedoka koji su predloženi za svjedočenje na sudu, te imajući u vidu i konkretnu radnju koja se apelantici stavlja na teret, zaključio da postoji osnovana bojazan da će apelantica ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, kao i na druge optužene, pa da je izricanjem mjere zabrane sastajanja potrebno spriječiti komunikaciju i apelanticin utjecaj na saoptužene A. D., N. D., N. V., L. M. E. i nedostupnu L. F. P., kao i dalje osumnjičenog i nedostupnog J. Š., kao i komunikaciju sa svjedocima predloženim za radnje koje se apelantici stavljaju na teret i drugim svjedocima zbog međusobne veze svih krivičnopravnih radnji u ovom predmetu i veza optuženih i svjedoka. Kantonalni sud je imao u vidu i argumentaciju iz ranijeg rješenja prema kojem je apelantica vršila utjecaj na sada također optuženu L. M. E. (davala upute šta da kaže kad je pozovu da dâ izjavu, da je angažirala L. M. E. u izvršenju radnji za koje je i optužena). Kantonalni sud je zaključio da sve navedeno upućuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju osnovanu bojazan o vršenju utjecaja, pa da su se stekli uvjeti i za određivanje mjere iz člana 140a. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
18. Kantonalni sud je zaključio da nije opravdano i neophodno izreći mjeru zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, tj. zabranu obavljanja advokatske djelatnosti, kao i mjeru posjećivanja određenih mjesta, tj. vlastite advokatske kancelarije. U vezi s tim je ukazano na sljedeće: „S obzirom na osnovanu sumnju da je apelantica počinila krivična djela za koja se tereti obavljajući advokatsku djelatnost, da su prilikom pretresa oduzeti predmeti vezani za konkretni krivični postupak, nalazeći da iako se izvršenje radnji izvršenja krivičnog djela veže za obavljanje advokatske djelatnosti, da je izricanje mjera zabrane mogućnost a ne i zakonska obaveza, što se cijeni u svakom konkretnom slučaju, pa imajući u vidu i manjkavost argumentacije iz prijedloga iz optužnice, imajući u vidu fazu postupka – da je podignuta optužnica, da su prikupljeni dokazi u istrazi, da se ne spori kooperativnost apelantice u istrazi i priznanje radnji koje je počinila a ne i izvršenje radnji krivičnog djela, što će biti predmet dokazivanja u daljnjem toku postupka, pa kako su prikupljeni dokazi u istrazi za predmetni krivični postupak, da je podignuta i potvrđena optužnica, cijeneći da apelantica nije ranije dolazila u sukob sa zakonom, imajući u vidu njeni starosnu dob“, Kantonalni sud je zaključio da nije opravdano i neophodno izreći sve predložene mjere zabrane apelantici, posebno imajući u vidu da prijedlog iz optužnice u odnosu na ovu mjeru zabrane nije obrazložen i konkretiziran.
19. Kantonalni sud nije prihvatio ni prijedlog za izdavanje naredbe za javljanje policijskom organu, imajući u vidu da je apelantica poštovala ranije izrečenu mjeru zabrane, kao i druge prihvaćene i produžene mjere.
20. Najzad, ukazano je da kako ranije izrečene mjere zabrane rješenjem od 16. juna 2017. godine nisu ispitivane svaka dva mjeseca u smislu da li je njihova primjena potrebna, Kantonalni sud je zaključio da postojeće mjere zabrane nisu prestale, pa da apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 302/17 ne dovodi u pitanje izricanje mjera kao u izreci rješenja.
21. Kantonalni sud (vijeće) Rješenjem broj 09 0 K 026508 18 Kv 65 od 21. marta 2018. godine odbio je kao neosnovanu apelanticinu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 2. marta 2018. godine.
22. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelanticine tvrdnje da je sud pri određivanju mjere zabrane napuštanja boravišta izašao iz okvira ranije donijetog rješenja i da je povrijedio član 322. ZKPFBiH na njenu štetu. U vezi s tim je ukazano da je apelantici mjera zabrane napuštanja boravišta u rješenju od 16. juna 2017. godine određena u granicama Kantona Sarajevo. Rješenjem od 2. marta 2018. godine proširene su granice van kojih se apelantica ne može udaljavati na područje FBiH i Istočnog Sarajeva. Rješenjem od 31. januara 2018. godine u cijelosti je ukinuto rješenje od 26. decembra 2017. godine (prema kojem je područje van kojeg se apelantica nije mogla udaljavati određeno za cijelu BiH) i predmet je vraćen na ponovni postupak. Slijedom navedenog, neosnovanom je ocijenjena i apelanticina tvrdnja da su prethodnim rješenjem (od 26. decembra 2017. godine) već djelomično bile ukinute mjere zabrane, da je na ovo rješenje žalbu izjavila samo ona, a ne i Kantonalno tužilaštvo, pa da je rješenjem od 2. marta 2017. godine ponovno odlučeno o pitanju o kojem je već postojala odluka. Ukazano je da je sudija za prethodno saslušanje u cijelosti odlučivao o mjerama zabrane nakon što je i rješenje od 26. decembra 2017. godine u cijelosti ukinuto.
23. Kantonalni sud se saglasio s razlozima i obrazloženjima iz rješenja od 2. marta 2018. godine u pogledu postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Prema stavu Kantonalnog suda, apelanticini žalbeni navodi da dvojno državljanstvo ne može biti jedina okolnost zbog koje se može izvesti zaključak o opasnosti od bjekstva, da je neprihvatljivo pozivanje na činjenicu da se optužena L. F. nalazi već duže vrijeme u bjekstvu i da je u R Hrvatskoj, da se u bjekstvu nalazi i J. Š., a da je optuženi A. D. u pritvoru iz razloga određenih članom 146. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPFBiH, predstavljaju iznošenje okolnosti iz cjelokupnog obrazloženja navedenih okolnosti. Pozivajući se na obrazloženje iz rješenja od 2. marta 2018. godine, Kantonalni sud je ukazao da je ocijenjena činjenica potvrđivanja optužnice, što ukazuje na postojanje većeg stepena osnovane sumnje o tome da je apelantica počinila krivično djelo, te težina krivičnih djela i zaprijećena kazna, a što upućuje na jak motiv kod apelantice da pobjegne. Navedene činjenice, kao i činjenica da apelantica ima dvojno državljanstvo, prema ocjeni suda, predstavljaju okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, posebno ocjenjujući da su pojedini optuženi upravo iz navedenih razloga nedostupni organima gonjenja.
24. Neosnovanim je ocijenjeno i apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 302/17 i u vezi s tim tvrdnja da u slučaju ponovnog izricanja istih mjera zabrane postupajući sud ima obavezu navesti nove okolnosti koje ukazuju na neophodnost ponovnog izricanja mjera zabrane. Ukazano je da su u prvostepenom rješenju navedene nove okolnosti protiv apelantice i drugih lica zbog navedenih krivičnih djela, da je podignuta i potvrđena optužnica, a te činjenice u odnosu na ranije vođenu istragu ukazuju na postojanje većeg stepena sumnje koji je postojao u vrijeme kada su mjere zabrane određene rješenjem od 16. juna 2017. godine.
25. Također, neosnovanom je ocijenjena i apelanticina tvrdnja da u pogledu mjera zabrane određenih rješenjem od 16. juna 2017. godine nije vršena dvomjesečna kontrola njihove opravdanosti pa da se prijedlog Tužilaštva za određivanje/produženje mjera zabrane imao smatrati isključivo prijedlogom za određivanje mjera zbrane, a u kojem slučaju se moraju iznijeti nove okolnosti. Dalje, neosnovanom je ocijenjena i apelanticina tvrdnja da je pri određivanju mjere zabrane napuštanja boravišta zanemarena apelanticina ličnost, njena spremnost na saradnju s organima gonjenja, da nije pobjegla iako je znala da se vodi istraga protiv A. D., kao i da je L. F. u bjekstvu, njeno zdravstveno stanje, da je egzistencijalno vezana za BiH, da je stalno nastanjena na adresi koja je poznata i sudu i Tužilaštvu, te da ne postoji niti jedna konkretna okolnost koja bi uputila na opasnost od bjekstva. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da mjere zabrane određene rješenjem od 16. juna 2017. godine nikad nisu stavljene van snage i da njihovo trajanje nije prestalo, pa da ne postoji procesna mogućnost određivanja novih mjera zabrane. Stoga je ocijenjen ispravnim stav da se donese rješenje kojim se produžava trajanje ranije izrečenih mjera zabrane. Također, zaključeno je i da su osporenim rješenjem ocijenjene okolnosti na koje je apelantica ukazala, a zbog čega su neke od ranije izrečenih mjera i stavljene van snage.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjem prekršena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
27. U tom kontekstu, apelanticini opširni navodi svode se na tvrdnju da se zbog propusta redovnog suda da preispita mjere zabrane u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKPFBiH one ne mogu smatrati zakonitim. Prema njenom mišljenju, neprihvatljiv je stav Kantonalnog suda da činjenica da nije vršena kontrola mjera zabrane u fazi istrage nema za posljedicu da one ne egzistiraju, odnosno da nisu na snazi, te da niti jednom odredbom ZKPFBiH nije propisano da ukoliko svaka dva mjeseca nije ispitano da li je primijenjena mjera još potrebna, prestaje njihovo pravno djelovanje ili da su one zbog toga istekle. Prema njenom mišljenju, ovakav stav je neprihvatljiv kad se ima u vidu obavezna dvomjesečna kontrola iz člana 140b. stav 6. ZKPFBiH. U vezi s tim, apelantica je podsjetila i na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 302/17 prema kojem nepoštovanje obaveze iz citirane zakonske odredbe ne zadovoljava standard „u skladu sa zakonom“ u odnosu na proceduralni aspekt. Apelantica je podsjetila i na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem domaće vlasti imaju obavezu da osiguraju da povreda prava nekog lica da napusti svoju zemlju bude, na početku i sve vrijeme dok ona traje, opravdana i proporcionalna u pogledu okolnosti. Domaće vlasti ne mogu produžavati mjere ograničenja slobode kretanja nekog lica na duže periode, a da ne preispituju redovno njihovu opravdanost (vidi Riener protiv Bugarske i Foldes i Foldesne Hajlik protiv Mađarske). Apelantica smatra da je kontradiktoran stav redovnih sudova jer nije jasno da li su joj izrečene mjere zabrane produžene ili su joj određene mjere zabrane, a posebno imajući u vidu da prema stavu redovnih sudova izrečene mjere zabrane nisu prestale da postoje i pored činjenice da nije izvršena obavezna sudska dvomjesečna kontrola.
28. Nadalje, apelantica je istakla da je propust Kantonalnog suda da u zakonom propisanom roku preispita daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane protekom roka od dva mjeseca i donese rješenje kojim prethodno određene mjere ukida ili produžava za rezultat imao neopravdano ometanje koje je zakonom dopušteni, efektivni pravni lijek u njenom slučaju u praksi učinio neučinkovitim.
29. Apelantica je istakla da je prekršena zabrana reformatio in peius u postupku određivanja/produženja mjera zabrane pred redovnim sudovima. U vezi s tim ističe da je prema rješenju od 26. decembra 2017. godine mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja određena na područje BiH. Protiv ovog rješenja žalbu je izjavila jedino ona i žalba je usvojena rješenjem od 31. januara 2018. godine i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku rješenjem od 2. marta 2018. godine mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja određene su na teritoriju FBiH i Istočnog Sarajeva. Prema njenom mišljenju, to je za rezultat imalo kršenje člana 322. ZKPFBiH, jer je rješenje od 26. decembra 2017. godine preinačio na njenu štetu, iako je žalba na ovo rješenje bila podnesena isključivo u njenu korist. Apelantica ističe i da taj propust nije otklonjen ni u postupku odlučivanja po njenoj žalbi.
b) Odgovor na apelaciju
30. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju opširno i detaljno iznio hronologiju postupka, navodeći relevantne razloge i obrazloženja iz rješenja koja je donosio odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za „određivanje/produženje“ mjera zabrane. Nadalje, ukazano je da su mjere zabrane apelantici izrečene rješenjem ovog suda od 16. juna 2017. godine, a da činjenica da nije vršena njihova kontrola u fazi istrage nema za posljedicu da one ne egzistiraju, odnosno da nisu na snazi. U vezi s tim, ukazano je da je članom 140b. stav 5. ZKPFBiH propisano da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude, a članom 140b. stav 6. ZKPFBiH da je dužnost funkcionalno nadležnog sudije da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna. Slijedom navedenog, zaključeno je da nijednom odredbom ovog procesnog zakona kojima je normiran institut mjera za osiguranje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka nije propisano da ukoliko svaka dva mjeseca nije ispitano da li je primijenjena mjera još potrebna prestaje njihovo pravno djelovanje, odnosno da su istekle, kako je to pogrešno tvrdila apelantica.
31. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelantica imala i koristila mogućnost djelotvornog pravnog lijeka i da nije prekršeno njeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta. Nadalje, ukazano je da rješenje sudije za prethodno saslušanje od 16. juna 2017. godine kojim su izrečene mjere zabrane nikada nije stavljeno van snage, nije proglašeno nezakonitim, te da su tokom perioda trajanja istrage, a do podizanja optužnice, izrečene mjere zabrane sve vrijeme egzistirale, a takvim rješenjem je apelantici bilo ograničeno kretanje, odnosno određena zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja van granica teritorije Kantona Sarajevo. Po podignutoj i potvrđenoj optužnici od 6. oktobra 2017. godine, a na prijedlog Tužilaštva, sudija za prethodno saslušanje je rješenjem od 2. marta 2018. godine ispravno produžio mjere zabrane apelantici (koje su već egzistirale shodno rješenju suda od 16. juna 2017. godine), s tim da je takve mjere reducirao na način da joj je ograničio kretanje, odnosno zabranio napuštanje boravišta i putovanje na teritoriju Federacije BiH i Istočnog Sarajeva.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 140a.
Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i
e) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.
(2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.
Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(...)
(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavne rasprave - taj sudija odnosno predsjednik vijeća.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 140c.
Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati osobne podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke (...)
(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenoj osobi.
(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom tijelu sud će odrediti službenu osobu kojoj se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog Član 322.
Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Član 337.
Odlučivanje o žalbi na rješenje (...)
(3) Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
Član 338.
Shodna primjena odredaba o žalbi na prvostepenu presudu Na postupak po žalbi na rješenje shodno se primjenjuju odredbe čl. 308., 310. i člana 316. stav 2., člana 318. stav 1. i čl. 321., 322. i 324. ovog zakona.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 65 od 21. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je osporeno rješenje primila 23. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantica tvrdi da su joj u postupku određivanja/produženja mjera zbrane povrijeđena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
39. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Prava iz stava 1. mogu se također, u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.
40. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).
41. U konkretnom slučaju apelantici su rješenjem od 16. juna 2017. godine određene mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanja, kojim joj je zabranjeno napuštanje prijavljene adrese stanovanja, te udaljavanje van teritorije Kantona Sarajevo, te su joj oduzete putne isprave (BiH i R Hrvatske) uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, te zabranu prelaska državne granice s ličnom kartom. Apelantici je zabranjeno i obavljanje advokatske djelatnosti, kao i posjećivanje advokatske kancelarije. Nadalje, apelantici je određena i mjera javljanja nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta. Najzad, apelantici je određena i mjera zabrane sastajanja s osumnjičenim u istom krivičnom predmetu, kao i sa svjedocima. Nadalje, prema rješenju od 2. marta 2018. godine u odnosu na apelanticu se imaju primjenjivati mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanja koje su ograničene na teritoriju FBiH i Istočnog Sarajeva, uz i dalje oduzete putne isprave, zabranu izdavanja novih isprava i zabranu prelaska državne granice s ličnom kartom, zabrana sastajanja s optuženim i svjedocima u istom krivičnom predmetu. Shodno navedenom, proizlazi da izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i putovanja, te zabrana sastajanja s optuženim i svjedocima u istom krivičnom predmetu predstavljaju ograničenje apelanticinog prava na slobodu kretanja u smislu navedenog stava Evropskog suda. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantici nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma, da ima društveni život i održava kontakte s vanjskim svijetom (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).
42. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; naprijed citiranu, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. oktobra 2013. godine, stav 64).
43. U konkretnom slučaju, iz apelanticinih navoda proizlazi da ona ne osporava da su mjere zabrane izrečene osporenim rješenjima Kantonalnog suda zasnovane na relevantnim odredbama ZKPFBiH. Međutim, apelantica tvrdi da su nezakonite jer je Kantonalni sud propustio da po izricanju mjera zabrane rješenjem od 16. juna 2017. godine provede i obaveznu kontrolu njihove opravdanosti u smislu člana 140b. stav 6. ZKPFBiH. U prilog svojim tvrdnjama apelantica se pozvala i na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 302/17.
44. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), ispitujući navode apelanta koji je po profesiji advokat i kojem je izrečena mjera zabrane obavljanja advokatske djelatnosti, zaključio (vidi tačka 47) da postoji povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud propustio da protekom dva mjeseca od donošenja rješenja kojim su apelantu izrečene mjere zabrane ispita da li je primijenjena mjera još potrebna, u skladu s odredbama člana 140b. stav (6) ZKP, kao i zbog toga što o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana, već nakon 51 dan od isteka roka propisanog odredbama člana 140b. stav (7) ZKP. Također, Ustavni sud je zaključio (vidi tačka 48) i da je zbog takvog postupanja Kantonalnog suda došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i trajanja te povrede. S obzirom na činjenice apelanticinog predmeta, imajući u vidu da su osporene odluke donesene u postupku koji je uslijedio nakon prvobitnog određivanja mjera zabrane, a povodom odlučivanja „o prijedlogu iz optužnice za izricanje mjera zabrane, te prijedlogu branioca za ukidanje izrečenih mjera zabrane“, Ustavni sud smatra da praksa iz navedenog predmeta u okolnostima apelanticinog slučaja nije relevantna, odnosno da sama po sebi bez analiziranja okolnosti apelanticinog slučaja ne može voditi zaključku o povredi apelanticinih ustavnih prava.
45. Međutim, Ustavni sud je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3924/17 od 27. oktobra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), pozivajući se na svoju praksu u Odluci broj AP 302/17, zaključio (vidi tačka 48) da činjenica da je opravdanost izrečenih mjera zabrane ipak preispitana nakon što je Kantonalnom sud dostavljena Odluka broj AP 1003/17 i bio uložen apelantov zahtjev za ukidanje mjera zbrane, iako to nije učinjeno u roku od dva mjeseca kako je određeno članom 140b. stav 6. ZKPFBiH (opravdanost mjera zabrane koje su egzistirale deset mjeseci preispitana je samo jednom), ne dovodi u pitanje zahtjev zakonitosti u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
46. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju opravdanost mjera zabrane određenih apelantici preispitana osporenim rješenjima, Ustavni sud smatra da nema potrebe da odstupa od prethodno navedenog stava iz Odluke broj AP 3924/17. Slijedom navedenog, apelanticini navodi u ovom dijelu ne mogu se prihvatiti kao osnovani.
47. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da su mjere zabrane apelantici određene u svrhu osiguranja njenog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka, a što nesumnjivo predstavlja legitiman cilj.
48. Najzad, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je u okolnostima konkretnog slučaja uspostavljena i pravična ravnoteža između navedenog legitimnog cilja i apelanticinih prava.
49. Ustavni sud najprije zapaža da je u krivičnom postupku protiv apelantice podignuta i potvrđena optužnica zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret, te da su u opširnim rješenjima o mjerama zabrane dati valjani razlozi i obrazloženja u pogledu osnovane sumnje, koje apelantica u apelaciji i ne osporava. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je opravdana mjera zabrane napuštanja boravišta i u vezi s tim daljnje zadržavanje od apelantice već privremeno oduzetih putnih isprava, uz zabranu izdavanja novih, kao i zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH, jer su redovni sudovi zaključili da apelantica ima interes da izbjegne suđenje. U prilog ovom zaključku ocijenjeno je sljedeće: da je optužnica potvrđena, težina krivičnog djela koje se apelantici stavlja na teret i visina zaprijećene kazne; okolnost da apelantica ima dvojno državljanstvo (BiH i R Hrvatske), a da je ova okolnost od optužene u istom predmetu iskorištena na način da se nalazi u R Hrvatskoj i da je nedostupna organima gonjenja u BiH, da se optuženi u istom predmetu J. Š. nalazi u bjekstvu, te da je optuženom u istom predmetu A. D. mjera pritvora određena, pored ostalog, i zbog opasnosti od bjekstva. Međutim, određujući mjeru zabrane napuštanja boravišta na područje Federacije BiH i Istočnog Sarajeva, a ne, kako je Tužilaštvo predlagalo na područje Kantona Sarajevo, redovni sudovi su upravo uvažili apelanticine lične prilike – potrebu za kretanjem i adekvatnim liječenjem, s obzirom na predočenu medicinsku dokumentaciju iz koje proizlazi intenzivan medicinski tretman, pa da zbog toga nije opravdan obim ograničenja kao u ranijem rješenju. Stoga proizlazi da se ne dovodi u pitanje kršenje principa reforatio in peius kako apelantici tvrdi, a s čim u vezi je drugostepeni sud dao valjane razloge i obrazloženja u osporenom rješenju. Nadalje, redovni sudovi su zaključili da postoji osnovana bojazan da će apelantica ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, kao i na druge optužene, pa da je izricanjem mjere zabrane sastajanja potrebno spriječiti komunikaciju i apelanticin utjecaj na saoptužene A. D., N. D., N. V., L. M. E. i nedostupnu L. F. P., kao i dalje osumnjičenog i nedostupnog J. Š., komunikaciju sa svjedocima predloženim za radnje koje se apelantici stavljaju na teret, kao i s drugim svjedocima zbog međusobne veze svih krivičnopravnih radnji u ovom predmetu i veza optuženih i svjedoka. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu obimnost i složenost krivičnog predmeta, brojnost optuženih i krivičnopravnih radnji, brojnost svjedoka koji su predloženi za svjedočenje na sudu, te imajući u vidu i konkretnu radnju koja se apelantici stavlja na teret, kao i činjenicu da je apelantica vršila utjecaj na sada također optuženu L. M. E. (davala upute šta da kaže kad je pozovu da dâ izjavu, da je angažirala L. M. E. u izvršenju radnji za koje je i optužena). Slijedom navedenog proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušena pravična ravnoteža između apelanticinog prava na slobodu kretanja i legitimnog cilja izrečenih mjera zabrane – osiguranja apelanticinog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka.
50. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelanticine tvrdnje da joj je prekršeno pravo iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na efektivan pravni lijek
51. Apelantica tvrdi da joj je prekršeno i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije zbog propusta Kantonalnog suda da u zakonom propisanom roku preispita daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane protekom roka od dva mjeseca i donese rješenje kojim prethodno određene mjere ukida ili produžava. Prema njenom mišljenju, taj propust je za rezultat imao neopravdano ometanje koje je zakonom dopušteni, efektivni pravni lijek u njenom slučaju u praksi učinio neučinkovitim. Iz apelanticinih navoda proizlazi da povredu ovog prava dovodi u vezu s pravom na slobodu kretanja i prebivališta i da ih zasniva na istim razlozima na kojim je zasnivala tvrdnje o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta, a ti navodi su već ispitani u prethodnim tačkama ove odluke i zaključeno je da su neosnovani. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja žalbe kao redovnog pravnog lijeka, te da je njene navode ispitao neposredno viši sud. Stoga, sama okolnost da ovaj postupak nije imao i željeni ishod ne može voditi zaključku da je prekršeno apelanticino pravo na efektivan pravni lijek u vezi s pravom na slobodu kretanja i prebivališta.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u osiguranju apelanticinog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelanticinog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je apelantica imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe, a ovaj postupak nije rezultirao i željenim ishodom za nju.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević