Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1754/18 (M. A.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1754/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1754/18, rješavajući apelaciju Milinka Aprcovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milinko Aprcović protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 041605 17 Gž od 22. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milinko Aprcović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Nada Ćorić, advokat iz Trebinja, podnio je 16. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 041605 17 Gž od 22. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tužitelja (O.Š.) je djelimično uvažena pa je prvostepena presuda u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka preinačena na način da je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.007,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 569,25 KM, dok je u ostalom dijelu žalba tužitelja, kao i žalba apelanta, odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.
2. U obrazloženju prvostepene presude je, pored ostalog, navedeno da, u odnosu na troškove parničnog postupka, sud je, donoseći predmetnu presudu, cijenio stepen uspjeha tužitelja sa njegovim tužbenim zahtjevom, pa je apelanta obavezao na proporcionalnu naknadu troškova parničnog postupka. Nadalje, istaknuto je da kako dosuđeni iznos predstavlja 11% od zatraženog iznosa, to se smatra da je tužitelj u tom dijelu uspio sa parnicom, pa mu se taj procenat parničnih troškova ima nadoknaditi od strane apelanta. Najzad, konstatovano je da ukupni troškovi parničnog postupka iznose 5.175,00 KM, i to: na ime sastavljanja tužbe 600,00 KM, na ime troškova zastupanja 3.825,00 KM i na ime troškova vještačenja 750,00 KM. Budući da je prvostepeni sud zaključio da se tužitelju ima nadoknaditi 11% troškova vođenja parničnog postupka, to je izrekom prvostepene presude apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 569,25 KM.
3. U obrazloženju osporene presude je, između ostalog, istaknuto da je tužitelj djelimično uspio u postupku (sa oko 4%), pa je apelant, kako je i prvostepeni sud obrazložio, dužan da mu saglasno odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nadoknadi srazmjeran dio troškova parničnog postupka. Nadalje, navedeno je da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, ali tek na ročištu za glavnu raspravu, nakon što je dokazni postupak proveden, pa ne dolazi do primjene pravnog pravila, na koje apelant žalbom ukazuje. Naime, apelant je ukazivao da se treba voditi računa o vrijednosti predmeta spora koji egzistira u vrijeme preduzimanja svake parnične radnje, odnosno kao osnov za obračun naknade u pogledu procesnih izdataka koje je stranka imala prije smanjenja tužbenog zahtjeva uzima se vrijednost spora prije smanjenja tužbenog zahtjeva, a nakon smanjenja obračun se vrši prema vrijednosti spora nakon smanjenja tužbenog zahtjeva. Takođe, Okružni sud je naveo da se i obaveza naknade sudske takse obračunava saglasno uspjehu u parnici i time se "ne obesmišljava usvojeni tužbeni zahtjev", kako tužitelj pogrešno smatra. Okružni sud je naveo da, međutim, tužitelju pripada pravo na troškove medicinskog vještačenja u punom iznosu, jer su bili neophodni za odluku o tužbenom zahtjevu s obzirom da je apelant osporavao visinu tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da je sud bio dužan obračunati troškove svake stranke na način da vrijednost svake parnične radnje utvrdi prema vrijednosti predmeta spora u trenutku preduzimanja radnje, zatim utvrditi parcijalni stranački uspjeh u sporu, potom dobijene iznose troškova umanjiti srazmjerno parcijalnom stranačkom uspjehu u sporu, te ih konačno prebiti i na naknadu troškova obavezati onu stranku čiju su parnični troškovi nakon izvršenog prebijanja bili manji.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne razloge za svoje odlučenje (kada je apelanta obavezao da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u većem iznosu od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom), u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević