Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3093/18 ("LAKIĆ" d.o.o. Tutnjevac)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nadležnost suda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3093/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-3093/18, rješavajući apelaciju "LAKIĆ" d.o.o. Tutnjevac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "LAKIĆ" d.o.o. Tutnjevac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 023532 16 Rev od 20.

februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "LAKIĆ" d.o.o. Tutnjevac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 29. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 023532 16 Rev od 20. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju ("Vokel” d.o.o. Posušje) isplati dug u iznosu od 968.356,33 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da nižestepeni sudovi nisu bili stvarno i mjesno nadležni za postupanje u ovom predmetu, jer je prema pismenim ugovorima zaključenim između apelanta i tužitelja ugovoreno da se isti zaključuju na neodređeno vrijeme, da će sve eventualne nesporazume iz ugovora ugovorne strane pokušati riješiti sporazumom, a ako to nije moguće nadležan je sud u Širokom Brijegu. S obzirom na navedeno, u okolnostima kada za odlučivanje o zahtjevu tužitelja ne postoji isključiva mjesna nadležnost suda, tada su ugovarači, u smislu člana 52. ZPP, imali pravo da se sporazumiju da im u prvom stepenu sudi sud koji ne bi bio mjesno nadležan, uz uslov da je taj sud stvarno nadležan. Prema stavu Vrhovnog suda iz navedenog proizilazi da su ugovarači imali pravo da ugovore (i ugovorili su) mjesnu nadležnost Općinskog suda u Širokom Brijegu, a koji sud je bio stvarno nadležan za rješavanje konkretnog predmeta, shodno odredbama člana 23. Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan revizijski sud (član 240. stav 2. ZPP), proizilazi da su tužitelj i apelant, u određenom vremenskom periodu, bili u poslovnom odnosu vezanom za isporuku i prijem razne robe i to na osnovu više zaključenih pismenih Ugovora o poslovnoj saradnji kojima su ugovorili način i vrijeme isporuke i plaćanje isporučene robe, te da je tužitelj apelantu uredno i na vrijeme isporučio robu, koju je apelant zaprimio. Vrhovni sud je, također, ukazao da apelant nije na vrijeme i uredno vršio plaćanje, pa ga je tužitelj više puta opominjao na obavezu plaćanja, te je u konačnici podnio tužbu i zatražio da ga sud na to obaveže. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj izvedenim dokazima, prije svega vještačenjem po vještaku finansijske struke, dokazao kako osnov tako i visinu utuženog potraživanja, a nasuprot tome apelant nije dokazao navode da dug prema tužitelju ne postoji, pa su nižestepeni sudovi, primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pravilno odlučili kada su obavezali apelanta na isplatu utuženog potraživanja, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da u okolnostima kada se radi o utvrđenju činjenica za koje je potrebno stručno znanje a kojim sud ne raspolaže (tj. sud ne raspolaže znanjem da utvrdi da li postoji dug a naročito tačnu visinu duga tuženog prema tužitelju), tada će sud odrediti izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku određene struke. Vrhovni sud je naveo da je u konkrentom slučaju vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju, za koji su nižestepeni sudovi zaključili da je potpun i pravilan, utvrdio postojanje i tačnu visinu duga, a proizilazi da zakonski zastupnik apelanta na glavnoj raspravi nije prigovorio ovakom nalazu, pa su revizioni prigovori apelanta da se na ovakvom nalazu i mišljenju vještaka nije mogla zasnivati sudska odluka, neosnovani i paušalni. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio, da u okolnostima kada su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant izvršenim plaćanjima “pokrio” ranija dugovanja prema tužitelju, te da nije vršio tekuća plaćanja duga po kasnijim računima, proizilazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 17., 262., 312., i 516. ZOO, kada su apelanta obavezali na plaćanje utuženog iznosa, jer je nesporno da je apelant prijemom naručene robe preuzeo obavezu da istu uredno i na vrijeme plati, te kako on to nije učinio dobrovoljno, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su ga na to obavezali svojim odlukama, koje odluke revizijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava nisu dovedene u sumnju. Na koncu, Vrhovni sud je zaključio da, budući da se ostali revizijski prigovori tiču bilo činjeničnih utvrđenja koja u revizijskom postupku nisu relevantna (član 240. stav 2. ZPP) ili nisu od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora pa ih taj sud i nije obrazlagao.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su u konkrentom slučaju sudili sudovi koji nisu stvarno ni mjesno nadležni, s obzirom na njegovo sjedište na području Opštine Ugljevik- Republika Srpska. Također, apelant je istakao da su sudovi zasnovali svoje odluke na paušalnom nalazu vještaka, te da su donijeli zaključke koji krše procesno i materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant uglavnom ponavlja iste navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke, te jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3093/18 ("LAKIĆ" d.o.o. Tutnjevac) | Sudska praksa | Aktio