Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1946/16 (V. V.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1946/16

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1946/16, rješavajući apelaciju Vesne Vrljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vesne Vrljić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 052394 15 Rsž od 24. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vesna Vrljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnijela je 5. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 052394 15 Rsž od 24. marta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Ljubljanske banke d.d. Sarajevo u stečaju i Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 20. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i drugotužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 7. do 10. maja 2018. godine. Općinski sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 46 0 Rs 052394 14 Rs od 15. maja 2015. godine naloženo je prvotuženoj da apelantici uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Federalnom zavodu PIO, Kantonalnoj administrativnoj službi Travnik (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO), za period od 1. juna 1992. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 3.745,60 KM (stav 1. izreke presude). Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da se drugotuženoj naloži da solidarno s prvotuženom apelantici uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Federalnom zavodu PIO za period od 1. juna 1992. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 3.745,60 KM (stav 2). Stavovima 3. i 4. izreke presude naloženo je prvotuženoj da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 994,40 KM, kao i da je apelantica dužna drugotuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 844,40 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelantica predmetnu tužbu protiv tuženih podnijela 10. septembra 2014. godine na osnovu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio da je apelantica bila zaposlenica Ljubljanske banke, Osnovne banke Sarajevo, Ekspozitura Bugojno, u periodu od 21. septembra 1987. godine do 31. decembra 1989. godine i Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, Ekspozitura Bugojno, u periodu od 1. januara 1990. godine do 31. maja 1992. godine kada joj je radni odnos prestao. Dalje, Općinski sud je utvrdio da se apelantica 20. januara 2000. godine obratila Ljubljanskoj banci Bugojno prijavom radi regulisanja i uspostavljanja radnopravnog statusa, da je prvotužena 14. aprila 2000. godine od apelantice zatražila dostavu dokumentacije vezano za prethodnu prijavu, da je prvotužena apelanticu 19. aprila 2000. godine obavijestila da joj je radni odnos prestao u toku rata na osnovu odluke zasnovane na tada važećim zakonskim propisima i da je u to vrijeme odjavljena u Fondu PIO, pa u skladu s tim apelanticin zahtjev nije mogao biti uzet u razmatranje. Općinski sud je, također, utvrdio da je apelantica dokazala da je 30. novembra 2000. godine podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a) radi ostvarivanja prava na uspostavljanje radnopravnog statusa, pri čemu taj sud napominje da, bez obzira na navode prvotužene da apelantica nije izvela dokaz čitanjem odluke Komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a o njenoj žalbi, tužene nisu ničim osporile valjanost dokaza u vidu navedene žalbe, tj. apelanticinog postupanja u skladu s odredbom člana 143. ZOR-a, te da prema uvjerenju o podacima iz matične evidencije aktivnih osiguranika u periodu od 1. juna 1992. godine do 5. maja 2000. godine nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama sporan osnov i visina apelanticinog tužbenog zahtjeva, te postojanje pasivne solidarne obligacije tuženih (a time i postojanje pasivne legitimacije tuženih). Također, taj sud je naveo da su tužene istaknule prigovor zastarjelosti potraživanja i neblagovremenosti tužbe. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odredom člana 143. stav 1. ZOR-a propisano da će zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu tog zakona zatekao na čekanju posla ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad, dok je odredbom stava 2. citiranog člana propisano da će se zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, s tim da u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju posla. Također, taj sud je ukazao da postoje dva zakonom predviđena slučaja za sticanje statusa zaposlenika na čekanju posla, prvi – da se sam zaposlenik zatekao u tom statusu na dan stupanja na snagu zakona 5. novembra 1999. godine (odlukom poslodavca) i drugi koji podrazumijeva tri kumulativna uslova, radni odnos na dan 31. decembra 1991. godine, obraćanje poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa u prekluzivnom roku i da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. U vezi s tim je navedeno da je, prema uvjerenju o podacima registrovanim u matičnoj evidenciji, apelantica odjavljena s evidencije Zavoda PIO na dan 31. maj 1992. godine, iz čega slijedi da je bila u radnom odnosu kod prvotuženog 31. decembra 1991. godine i da je time ispunila prvi uslov, zatim da je apelantica dokazala da se obraćala prvotuženoj radi uspostavljanja radnopravnog statusa, da se prema odredbama člana 143a, 143b. i 143c. naknadno obraćala Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a i konačno da je dokazala i da u periodu od 1. juna 1992. godine do 5. maja 2000. godine nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. U ovakvoj pravnoj situaciji Općinski sud smatra da je apelantica dokazala da je u smislu odredbe iz člana 143. ZOR-a imala status zaposlenika na čekanju posla u utuženom periodu, te da stoga ima pravo na uplatu doprinosa za PIO od dana kada je prestala raditi, a ne samo od dana obraćanja poslodavcu za uspostavljanje radnopravnog statusa. Na temelju navedenog taj sud je zaključio da je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa za PIO za period od 1. juna 1992. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 3.745,60 KM, čija visina je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke B. H. i koju visinu nisu osporile parnične stranke. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženih o neblagovremenosti tužbe i zastarjelosti apelanticinog potraživanja ukazujući da se odredba člana 103. stav 3. ZOR-a ne odnosi na konkretnu pravnu situaciju, a uplata doprinosa za PIO je preduslov za ostvarivanje prava na penziju, pa se na ove obaveze ne može primijeniti zastarni rok iz člana 106. ZOR-a, jer se ne radi o takvoj vrsti potraživanja koja podliježu zastarjelosti (član 3. stav 2. u vezi sa članom 82. stav 5. Zakona o PIO-u).

7. Osim navedenog, parnične stranke su saglasno i jasno potvrdile da su tužene banke samostalna pravna lica, da se ne radi o istim pravnim licima, jer je prvotužena osnovana 1993. godine kao samostalan pravni subjekat, nezavisan od drugotužene. Prema izvedenim materijalnim dokazima, kako je naveo sud, apelantica se obratila prvotuženoj kao svom poslodavcu a ne drugotuženoj, pa je samim tim, prema ocjeni tog suda, posredno priznala da je prvotužena apelanticin poslodavac a drugotužena kao potpuno drugo pravno lice stoga nije ni u obavezi uplatiti doprinose apelantici jer apelantica nije dokazala da se uopće obraćala drugotuženoj shodno odredbi člana 143. ZOR-a. Stoga, taj sud nije mogao prihvatiti navode tužbe da je apelantica mogla ostvariti svoja prava iz radnog odnosa kod bilo kojeg od tuženih, jer je ona navedena prava mogla ostvariti samo kod onog poslodavca kome se nesporno i obratila prema odredbi člana 143. ZOR-a. Prema ocjeni tog suda, ovakva situacija sasvim logično ukazuje na zaključak da je prvotužena svojim osnivanjem preuzela i zaposlenike Ljubljanske banke d.d. Ljubljana Glavne filijale Sarajevo. Imajući u vidu navedeno i odredbe Zakona o doprinosima FBiH, kojima je regulisano da je uplata doprinosa striktno vezana za radni odnos, taj sud je odlučio kao u st. 1. i 2. izreke presude. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom odredbe čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 Rs 052394 15 Rsž od 24. marta 2016. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana, a žalba prvotužene je uvažena i presuda Općinskog suda u st. 1. i 3. izreke preinačena tako što je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se prvotužena obaveže da joj uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Federalnom zavodu PIO za period od 1. juna 1992. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 3.745,60 KM, da joj prvotužena naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 994,40 KM. Istom presudom je odbijen zahtjev drugotužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 351,00 KM.

9. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da iz činjeničnog supstrata i konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da je apelantica zahtijevala da se tuženim naloži da joj solidarno uplate doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Federalnom zavodu PIO za period od 1. juna 1992. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 3.754,60 KM i da joj naknade troškove parničnog postupka. Prema ocjeni Kantonalnog suda, među parničnim strankama je bila sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li je apelantica bila radnik tuženih u spornom periodu, odnosno 31. decembra 1991. godine i da nema konačnog rješenja Komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a kojim bi prvotuženoj bilo naloženo da apelantici uspostavi radnopravni status. Prvotužena je istakla da apelantica nije stekla status zaposlenika na čekanju posla u smislu odredbe člana 143. ZOR-a. Kantonalni sud je utvrdio da iz spisa predmeta, a na temelju izvedenih dokaza, proizlazi da je apelantica bila zaposlenica Ljubljanske banke, Osnovne banke Sarajevo, Ekspozitura Bugojno, u periodu od 21. septembra 1987. godine do 31. decembra 1989. godine i Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, Ekspozitura Bugojno, u periodu od 1. januara 1990. godine do 31. maja 1992. godine kada joj je prestao radni odnos. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi da se apelantica 20. januara 2000. godine obratila prijavom radi regulisanja i uspostavljanja radnopravnog statusa Ljubljanskoj banci Bugojno i da je prvotužena 14. marta 2000. godine od apelantice zatražila dostavu dokumentacije u vezi s prethodnom prijavom. Prvotužena je 19. aprila 2000. godine dostavila obavijest apelantici da joj je radni odnos prestao u toku rata na osnovu odluke zasnovane na tada važećim zakonskim propisima i da je u to vrijeme odjavljena u Fondu PIO, te da u skladu s tim apelanticin zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa nije ni mogao biti uzet u razmatranje, kao i da prema uvjerenju o podacima iz matične evidencije aktivnih osiguranika u periodu od 1. juna 1992. godine pa do 5. maja 2000. godine nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Prema ovako utvrđenom činjeničnom stanju, nedvojbeno je utvrđeno da je apelantica poštovala prvi kumulativni uslov iz člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a.

10. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka nepravilnom ocjenom dokaza nepravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev, nakon čega je utvrdio i visinu neplaćenih doprinosa (provođenjem dokaza finansijskim vještačenjem). Naime, taj sud smatra da apelantica, suprotno zaključku prvostepenog suda, nije dokazala da je u zakonskom roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ZOR-a podnijela žalbu Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a radi ostvarivanja prava na uspostavljanje radnopravnog statusa jer je u toku prvostepenog postupka apelantica provela dokaz čitanjem žalbe (samo popunjenog obrasca) navodno podnesene Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a, na kojoj je upisan datum obraćanja 30. novembar 2000. godine bez dokaza (prijemnog pečata da je ovu žalbu nadležni organ primio) i bez odluke Komisije da je o njoj odlučeno.

11. Prema tome, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelantica ovu činjenicu dokazala, a što je bila i dužna dokazati prema teretu dokaza, kako to propisuje član 7. ZPP, pa je pogrešan zaključak tog suda da, bez obzira na to što apelantica nije izvela dokaz čitanjem odluke Komisije o njenoj žalbi, da je prvotužena trebala osporiti valjanost dokaza u vidu navedene žalbe, tj. apelanticino postupanje u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a. Dakle, Kantonalni sud smatra da apelantica nije provela dokaz da se nakon obraćanja poslodavcu za uspostavljanje radnopravnog statusa naknadno obraćala Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a. Prema tome, Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je apelantica dokazala da se obraćala Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a radi uspostave radnopravnog statusa, jer je, prema ocjeni tog suda, apelantica trebala dokazati ne samo da se blagovremeno obratila Komisiji nego i da je po njenom zahtjevu donesena konačna odluka, kako bi apelantica mogla od prvotužene zahtijevati uplatu doprinosa za PIO za sporni period. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 7. i 123. stav 1. ZPP, kojom je propisana obaveza parničnih stranaka da predlože i izvedu dokaze na kojima zasnivaju svoje tvrdnje. Kako apelantica u toku postupka nije dokazala osnov tužbenog zahtjeva, taj sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 123. stav 1. i 126. ZPP (teret dokazivanja) odlučio kao u izreci presude. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, pa kako apelantica u toku postupka nije dokazala osnov svog tužbenog zahtjeva, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, to obavezuje sud da te činjenice uzme kao nedokazane. Kantonalni sud je odbio zahtjev drugotužene u vezi s troškovima sastavljanja odgovora na žalbu iz razloga što je odredbom člana 387. stav 1. ZPP propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, ističe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se obraćala poslodavcu, a da je Kantonalni sud proizvoljno zaključio da se nije obraćala poslodavcu, zbog čega smatra da je taj sud proizvoljnom i površnom ocjenom dokaza povrijedio njeno ustavno pravo na pravično suđenje, odnosno da je interpretacija člana 143. ZOR-a tog suda u odnosu na nju bila proizvoljna. Apelantica navodi da je samim donošenjem zakona, što je, kako navodi, dokazala u postupku pred redovnim sudovima, bila zatečena kao zaposlenik prvotužene, te da je time stekla status zaposlenika na radu, pa samim tim i pravo da traži od tužene da joj uplati doprinose za sporni period. Tvrdi da prema odredbama ZOR-a nije ni trebala podnositi zahtjev poslodavcu jer, kako ističe, zakon poznaje dvije vrste zaposlenika na čekanju, one koji su to pravo stekli po sili zakona i one koji su taj status zatražili da im poslodavac prizna. Prema tome, smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a zaključivši da se status zaposlenika na čekanju posla stiče samo ako se zaposlenik obraćao Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a i ako ima rješenje te komisije, što je u okolnostima konkretnog slučaja, kako tvrdi, dokazala, kao i da se zaposlenikom na čekanju posla smatraju i oni koji su podnijeli zahtjev za regulisanje radnopravnog statusa, a koji su se zatekli na poslu kod poslodavca. Stoga, apelantica smatra da je pred redovnim sudovima dokazala da je bila zaposlenik na čekanju, odnosno da se zatekla kao zaposlenik na čekanju kod prvotužene na dan 31. decembar 1991. godine, te da je dokazala da nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, da se obraćala poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, te da je taj sud proizvoljno tumačio odredbe člana 143. ZOR-a, kao i ZPP.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iz osporene presude, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Drugotužena u odgovoru na apelaciju ističe da je Kantonalni sud na jasan način obrazložio svoju presudu, kao i primjenu odredbe člana 143. ZOR-a, navodeći da je apelantica zakasnila sa podnošenjem žalbe Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a. Također ističe da u cijelosti ostaje pri svim navodima iznesenim u postupcima koji su prethodili donošenju osporenih presuda, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

Član 143a.

Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada.

O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. koju formira federalni ministar.

U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98, 3/99, 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno Član 123. stav 1.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 46 0 Rs 052394 15 Rsž od 24. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 5. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da joj je tom presudom prekršeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na uplatu doprinosa za PIO za period od 1. juna 1992. godine do 5. maja 2000. godine, dakle, radilo se o utvrđivanju apelanticinih građanskih prava i obaveza, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju.

25. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer je Kantonalni sud odbio njen zahtjev kojim je tražila da joj prvotužena izvrši uplatu doprinosa za sporni period (od 1. juna 1992. godine do 5. maja 2000. godine). Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je Općinski sud udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu primjenom odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a i naložio prvotuženoj da apelantici izvrši uplatu doprinosa za PIO za sporni period od 1. juna 1992. godine do 5. maja 2000. godine. Ustavni sud zapaža i da iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizlazi da je taj sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelantica kumulativno ispunila uslove iz odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a, da bi njenom zahtjevu bilo udovoljeno.

28. Međutim, za razliku od stava Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud analizom dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom pogrešno zaključio da je apelantica u smislu odredbe člana 143a. ZOR-a dokazala da je u zakonskom roku od 90 dana od dana stupanja na snagu citiranog zakona (5. novembra 1999. godine) podnijela žalbu Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a jer na žalbi osim datuma obraćanja Komisiji (30. novembar 2000. godine) ne stoji prijemni pečat Komisije, odnosno potvrda da je taj organ primio apelanticinu žalbu, kao i da je odlučio o njoj. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju presude Kantonalnog suda ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 143. stav 2. i člana 143.a ZOR-a jer iz izvedenih dokaza jasno slijedi da apelantica u smislu odredbi ZPP ( čl. 7. i 123. st. 1. i 2) nije dokazala da se obraćala Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a i da je Komisija odlučila o njenoj žalbi, što se, imajući u vidu stipulaciju navedenih odredbi, pokazuje kao preduslov da bi u smislu citiranih odredbi zakona, na kojim je utemeljila pravni osnov svoje tužbe, od prvotužene mogla u sudskom postupku zahtijevati uplatu doprinosa za PIO. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazivalo na to da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev pozivajući se na čl. 143. i 143a. ZOR-a i čl. 7. i 123. st. 1. i 2. ZPP.

29. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu relevantne odredbe ZOR-a i ZPP, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda u ovom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su i apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava neosnovani, te da stoga nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dao iscrpne razloge zašto je preinačena odluka prvostepenog suda i odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa za PIO, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević