Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-808/18 (S. H. i A.L.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-808/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-808/18, rješavajući apelacije Saliha Hadžana i A. L., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Salih Hadžan protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 003310 17 Gž od 23. oktobra 2017. godine i A. L. protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 033694 17 Gž2 od 15. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-808/18

1. Salih Hadžan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 8. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 003310 17 Gž od 23. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (A.Ć., S.Ć., A.Ć. i M.Ć.) da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove, za doživljeni strah i za duševne bolove zbog naruženosti isplate određene novčane iznose. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu na ime naknade izgubljene zarade za određeni vremenski period isplate određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa i prvostepene presude slijedi da apelant potražuje naknadu nematerijalne i materijalne štete, za koju tvrdi da je nastala kao posljedica saobraćajne nezgode od 20. januara 1990. godine (za koju je prema tužbenim navodima odgovoran prednik tuženih H.Ć). Međutim, Kantonalni sud je istakao da apelant u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP), a dokazivao je visinu štete. Naime, konstatovano je da na temelju provedenih dokaza, u nedostatku drugih koje je apelant eventualno mogao provesti, prvostepeni sud nije mogao utvrditi da je navedena saobraćajna nezgoda štetni događaj iz kojeg potiče predmetna šteta, jer za takvo utvrđenje, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, nisu dovoljni dokazi koje je proveo apelant. U vezi s tim, navedeno je da apelant ukazuje na službenu zabilješku sačinjenu 28. februara 1990. godine, ali iz te zabilješke ne proizlazi utvrđenje da se saobraćajna nezgoda dogodila na način kako se u tužbi navodi. Naime, Kantonalni sud je istakao da je zabilješka sačinjena više od mjesec dana nakon događaja i to na način da su u nju unesene izjave apelanta (koji je 20. januara 1990. godine upravljao traktorom) i prednika tuženih, koji je tog dana upravljao teretnim motornim vozilom. Nadalje, konstatovano je da je u navedenim izjavama apelant tvrdio kao u tužbi, a prednik tuženih suprotno od toga, odnosno da se ništa od navedenog nije dogodilo. Dakle, istaknuto je da na temelju takve službene zabilješke, uz utvrđenu činjenicu da protiv vozača teretnog motornog vozila nije vođen postupak zbog navodnog prekršaja ili krivičnog djela i u nedostatku drugih relevantnih dokaza (npr. saobraćajno tehničko vještačenje) nije bilo moguće utvrditi da je tužbeni zahtjev osnovan. Najzad, navedeno je da apelant ukazuje da je motorno vozilo opasna stvar i nakon toga zaključuje da bi prednik tuženih po principu takozvane objektivne ili pretpostavljene odgovornosti bio obavezan naknaditi mu predmetnu štetu. Međutim, navedeno je da apelant očigledno zanemaruje da šteta mora poticati od te opasne stvari (član 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO) što u konkretnom slučaju nije dokazano, a i da jest tada bi se primjenjivala pravila o odgovornosti po osnovu krivice (član 154. stav 1. ZOO). Shodno tome, Kantonalni sud je konstatovao da takva odgovornost podrazumijeva postojanje općih zakonskih pretpostavki, koje moraju kumulativno postojati za utvrđenje i dosuđenje štete, a u konkretnom slučaju minimalno nedostaje jedna pretpostavka, odnosno uzročnost, koju je trebao dokazati apelant.

AP-2662/18

3. A. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Davor Kovač i Lujo Herceg, advokati iz Ljubuškog, podnio je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 033694 17 Gž2 od 15. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Bosna Sunce osiguranje d.d.) da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove i za doživljeni strah isplati određene novčane iznose. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime troškova liječenja i u vezi sa liječenjem isplati određeni novčani iznos.

4. U obrazloženju prvostepene presude je, pored ostalog, navedeno da među parničnim strankama nije sporno da se 17. novembra 2013. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je apelant zadobio tjelesne ozljede, te da je tuženi apelantu na ime naknade štete, 23. jula 2014. godine izvršio uplatu novčanog iznosa od 3.600,00 KM. Nadalje, prvostepeni sud je citirao odredbe čl. 178. i 200. ZOO i konstatovao da je nesporno da je za navedenu saobraćajnu nezgodu isključivi krivac osiguranik tuženog. Shodno tome, prvostepeni sud je naveo da se cijeneći nalaz i mišljenje od 30. jula 2015. godine sačinjen od strane stalnog sudskog vještaka medicinske struke u kontekstu svih ostalih dokaza izvedenih na glavnoj raspravi, mogao precizno izjasniti o stepenu i kvalifikaciji ozljeda kod apelanta kao učesnika predmetnog štetnog događaja, koji je ujedno i oštećeni. Dakle, prvostepeni sud je istakao da po ocjeni tog suda apelantu na ime nematerijalne štete i na ime troškova liječenja pripada ukupan novčani iznos od 2.888,50 KM. Međutim, navedeno je da iz uplatnice od 23. jula 2014. godine proizilazi da je tuženi na račun punomoćnika apelanta uplatio iznos od 3.600.00 KM, kao i da među parničnim strankama nije sporno da je navedena uplata izvršena na ime naknade štete po predmetnom štetnom događaju. S obzirom da na uplati nije izričito naveden vid štete koji se izmiruje, prvostepeni sud je naveo da cijeni da su istom obuhvaćeni svi vidovi nematerijalne štete koje je apelant imao po predmetnom štetnom događaju kao i troškovi liječenja. Kada se u kontekstu naprijed navedenog uzme u obzir da je tuženi apelantu na ime naknade štete već isplatio iznos od 3.600.00 KM (dakle iznos veći od onog koji bi apelantu pripao po predmetnom tužbenom zahtjevu na ime svih vidova nematerijalne štete i troškova liječenja - 2.888,50 KM) to je prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 123. i

126. ZPP-a), odlučio kao u izreci presude te tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.

5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da su neutemeljeni navodi žalbe glede povrede odredbe čl. 8 ZPP-a, a ovo stoga što je prvostepeni sud cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti pa je tako u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke cijenio i medicinsku dokumentaciju jer je nalaz sačinjen na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta. Također, navedeno je da su neutemeljeni navodi žalbe i glede povrede odredaba člana l55. stav 2. ZPP-a, a ovo stoga što je nalaz vještaka stručan, objektivan i sačinjen u skladu s pravilima struke i što je vještak odgovorio na sva sporna pitanja, a nije bilo mjesta provođenju novog vještačenja. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da iz rješenja prvostepenog suda o određivanju vještačenja po vještaku medicinske struke od 15. jula 2015.godine proizlazi da je vještaku dat nalog, da između ostalog, i pregledom apelanta sačini nalaz i mišljenje, pa su stoga neutemeljeni navodi žalbe da je nov dokaz RTG snimak lijevog ručnog zgloba jer je prema rješenju suda vještak mogao pregledati apelanta i sačiniti taj snimak.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-808/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize predmetnih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata, koji se odnose na naknadu nematerijalne i materijalne štete, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-808/18 (S. H. i A.L.) | Sudska praksa | Aktio