Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3998/16 (F. J.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Cesija
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3998/16
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3998/16, rješavajući apelaciju Faruka Jahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Faruka Jahića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu 65 0 P 039819 15 Gž 2 od 15. juna 2016. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Faruk Jahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aldin Lejlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 039819 15 Gž 2 od 15. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Bosna Bank International d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 29. i 30. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili 6. i 12. juna.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. International Commercial Bank p.l.c. Sarajevo (u daljnjem tekstu: ICB) 4. maja 2001. godine zaključila je sa F. M. (u daljnjem tekstu: glavni dužnik) ugovor o kreditu. U članu 5. tog ugovora je naznačeno da su sredstva osiguravanja kredita administrativna zabrana na plaću glavnog dužnika (korisnika kredita) i solidarnih jamaca Š. B. i apelanta.
6. Apelant je u garantnoj izjavi, između ostalog, naveo da će kao žirant, ukoliko glavni dužnik ne bude izmirivao svoje obaveze, izmiriti obaveze glavnog dužnika. Izjavu je potpisao apelant lično i potvrdila ju je samostalna tapetarska radnja u apelantovom vlasništvu.
7. ICB i tužilac su 31. jula 2003. godine zaključili ugovor o agentnom zastupanju - preuzimanju potraživanja (cesija) – u daljnjem tekstu: predmetni ugovor. U članu 1. tog ugovora je navedeno da su stranke saglasne da prihvate i uđu u aranžman da će tužilac agentno zastupati ICB po pitanju preuzimanja potraživanja (kreditnog portfolija) ICB-a, dok je u članu 2. naznačeno da obje strane potvrđuju spremnost i obavezuju se da će zajedno upoznati dužnike o uvjetima i modalitetima preuzimanja odnosno zastupanja. U članu 3. stav 2. predmetnog ugovora je naznačeno da ICB preuzima obavezu informiranja dužnika da su sva potraživanja prenesena sa ICB na tužioca, a da će tužilac ponuditi dužnicima potpisivanje novih ugovora najkasnije 30 dana od dana potpisivanja predmetnog ugovora, dok je u stavu 3. istog člana naznačeno da tužilac neće preuzeti ona potraživanja za koja se ne ispoštuje procedura iz prethodnog stava.
8. Tužilac je 11. marta 2004. godine poslao opomenu pred tužbu glavnom dužniku i Š. B. kao prvom jamcu.
9. Tužilac je 1. jula 2004. godine poslao apelantu, kao drugom jamcu, opomenu u kojoj ga je pozvao da izmiri obavezu glavnog dužnika s obzirom na to da potonji to nije učinio.
10. Tužilac je 22. jula 2004. godine samostalnoj tapetarskoj radnji u apelantovom vlasništvu uputio zahtjev za aktiviranje administrativne zabrane.
Osporeni postupak
11. Tužilac je 22. februara 2006. godine podnio tužbu protiv glavnog dužnika, apelanta i Š. B. kao jamaca zbog duga. Tužbom je traženo da se oni solidarno obavežu da tužiocu isplate iz osnova ugovora o kreditu od 4. maja 2001. godine određeni novčani iznos.
12. U odgovoru na tužbu apelant je osporio visinu i osnov predmetnog tužbenog zahtjeva, navodeći da tužilac nije ispoštovao obaveze preuzete predmetnim ugovorom prema dužnicima. Apelant je također, između ostalog, naveo da tužilac nije pokrenuo administrativnu zabranu, što je trebao prije podnošenja predmetne tužbe, da je potraživanje zastarjelo, te da tužilac nije opomenuo žirante prije podnošenja tužbe. U toku postupka, apelantov punomoćnik je istakao prigovor aktivne legitimacije na strani tužioca, te naveo da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o ustupanju.
13. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 039819 13 P 2 od 3. aprila 2015. godine odbijen je predmetni tužbeni zahtjev.
14. U obrazloženju presude Općinski sud je u odnosu na istaknuti apelantov prigovor aktivne legitimacije na strani tužioca naveo da odgovor na to pitanje zavisi od odgovora da li se ovdje radi o ugovoru o ustupanju ili ugovoru o cesiji-prenosu potraživanja. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 145. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da ukoliko se radi o ugovoru o ustupanju onda se mora tražiti pristanak dužnika. Iz samog sadržaja predmetnog ugovora (čl. 2. i 3), proizlazi jasan zaključak da se ovdje radi o ugovoru o ustupanju, a ne o ugovoru o prenosu potraživanja (cesiji) jer je predviđena obaveza tužioca da zaključi nove ugovore s dužnicima, i to u roku od 30 dana od potpisivanja predmetnog ugovora. Takva obaveza ne bi bila sadržana u predmetnom ugovoru da se radi o cesiji, niti bi postojala obaveza da se obavještava dužnik čiji pristanak nije potreban. Pri tome je Općinski sud istakao da iz odredbi člana 145. ZOO proizlazi da je za ustupanje ugovora potreban pristanak dužnika koji se daje u formi u kojoj je i zaključen ugovor koji se ustupa. Ako dužnik nije dao saglasnost u istoj formi u kojoj je zaključen sam taj ugovor, ugovor o ustupanju ne proizvodi pravno dejstvo.
15. Općinski sud je zatim ukazao na sadržaj odredbi čl. 436, 438. i 1009. ZOO, navodeći da iz tih odredaba, u kontekstu predmetnog ugovora, jasno proizlazi da se ovdje radi o ugovoru o ustupanju, a ne o ugovoru o cesiji jer je u čl. 2. i 3. predmetnog ugovora navedeno da će se sačiniti novi ugovor s dužnicima, a što predstavlja jednu od osnovnih karakteristika ugovora o ustupanju gdje je potrebna saglasnost dužnika, dok takve obaveze nema kod ugovora o cesiji. Imajući u vidu da tužilac nije predložio dokaz da je s glavnim dužnikom sačinio novi ugovor u smislu odredbe člana 3. stav 2. predmetnog ugovora, odnosno da je glavni dužnik dao saglasnost na prenos prava i obaveza (zaključivanje ugovora o ustupanju), Općinski sud je istakao da predmetni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo kako u pogledu glavnog dužnika tako i u pogledu apelanta i Š. B. kao jamaca (čl. 145. i 1009. ZOO). S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da tužilac nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, pa je odlučio kao u dispozitivu presude. Najzad, Općinski sud je istakao da nije posebno obrazlagao ostale dokaze i prigovore s obzirom na to da nisu od utjecaja na donošenje ovakve odluke.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 039819 15 Gž 2 od 15. juna 2016. godine uvažena je žalba tužioca, prvostepena presuda preinačena na način da se usvaja predmetni tužbeni zahtjev.
17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno opisao hronološki tok postupka pred prvostepenim sudom, te istakao da je tužilac protiv prvostepene presude blagovremeno izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba uvaži, prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nadalje je Kantonalni sud istakao da je tužilac u žalbi naveo da je prvostepeni sud proizvoljno tumačio samo pojedine odredbe predmetnog ugovora, te na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio i materijalni propis. Tužilac je u žalbi također naveo da svoju aktivnu legitimaciju dokazuje i trajnom i neograničenom legitimacijom kojom ICB tužioca legitimira kao trajnog i neograničenog nasljednika cjelokupnog kreditnog portfolija ICB, te kojom se daje pravo tužiocu da neograničeno upravlja kreditnim portfolijem i bez pristanka dužnika.
18. Kantonalni sud je zatim naveo da apelant nije dostavio odgovor na žalbu.
19. S obzirom na iznesene žalbene prigovore, Kantonalni sud je naveo da tužilac osnovano prigovara da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da on nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari zaključen je ugovor o kreditu. Apelant i Š. B. su kao jamci dali izjavu kojom su preuzeli obavezu solidarnih dužnika da će izmiriti sve obaveze prema ICB ako glavni dužnik ne bude uredno otplaćivao kredit. Nadalje je Kantonalni sud istakao da je tačno da je zaključen predmetni ugovor kojim je ugovoreno da tužilac preuzme potraživanje ICB, te da članom 2. tog ugovora tužilac potvrđuje spremnost da preuzme dio potraživanja za koji postigne sporazum s dužnicima i za koje dužnici potpišu novi ugovor, te za ostale dužnike s kojim je ICB imala zaključene ugovore o kreditima. Dakle, predmetni ugovor regulira prava i obaveze ugovarača tužioca i ICB, te se apelant ne može osloboditi obaveze koju je preuzeo kao jamac po ugovoru o kreditu. To što glavni dužnik nije potpisao ugovor s tužiocem je irelevantno za odluku u ovom postupku. Kantonalni sud je dalje naveo da ni glavni dužnik (koji je umro u toku ovog postupka), ni njegovi jamci, odnosno apelant i Š. B. nisu trebali zaključivati nove sporazume s tužiocem. Njihove obaveze proizlaze iz ugovora o kreditu, a odredbama tog ugovora nije ugovorena zabrana prenošenja potraživanja na drugoga, niti je ugovoreno da to neće moći bez (glavnog) dužnikovog pristanka, kako propisuje odredba člana 436. stav 2. ZOO. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da je tužilac aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.
20. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka kao dokaz provedena analitička kartica na ime glavnog dužnika od 19. decembra 2007. godine iz koje proizlaze ukupna potraživanja po osnovu ugovora o kreditu od 4. maja 2001. godine, koji je po osnovu predmetnog ugovora prenesen na tužioca. Prema čl. 14. i 21. Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH, analitička kartica spada u knjigovodstvene isprave kojim se dokazuje nastalo poslovanje i poslovne promjene. Dakle, analitička kartica je dokaz u postupku u skladu sa članom 134. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Iako ZPP ne propisuje da je analitička kartica (ili analitički račun) javna isprava, Kantonalni sud je ukazao da se na nju ne odnosi načelo pretpostavljene istinitosti (član 132. stav 1. ZPP), ali da u konkretnom slučaju, nezavisno od toga, ona ima snagu dokaza. Kantonalni sud je također konstatirao da apelant u toku postupka nije predlagao, niti izvodio dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva.
21. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je primjenom čl. 997. i 998. ZOO (kojima se propisuje odgovornost jamaca) i člana 1065. istog zakona (koji daje opću odredbu kojom određuje ugovor o kreditu) odlučio kao u dispozitivu presude.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
23. Naime, apelant, prije svega, ukazuje da je u konkretnom slučaju vrlo bitna činjenica da li se radi o ugovoru o ustupanju ili ugovoru o cesiji. U vezi s tim, apelant ukazuje da je za kompletan predmet bitan član 3. predmetnog ugovora, čiji sadržaj ukazuje na nelogičnost između ove ugovorne klauzule i same prirode ugovora o cesiji. Prema apelantovom mišljenju, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo u ovoj pravnoj stvari, te dao iscrpno obrazloženje. Apelant dalje ističe da sud poznaje pravo i drugostepenom sudu je trebalo biti jasno da nije dovoljno određeni ugovor nazvati ugovorom o cesiji, bez obzira na njegove odredbe i stvarnu volju sadržanu u tim odredbama. Apelant zatim navodi da je zaključenjem predmetnog ugovora (član 3) tužilac sam sebi oduzeo aktivnu legitimaciju. Zakonske obaveze koje se odnose na cesiju ne predviđaju nikakve obaveze prijemnika na sklapanje bilo kakvih ugovora s dužnicima ili da mu oni daju bilo kakav pristanak na ustupanje. Apelant također ukazuje da je drugostepeni sud „lakonski“ riješio i pitanje visine potraživanja. Apelant ističe da Kantonalni sud u osporenoj odluci nije raspravio prigovor zastare koji je on istakao, a od kojeg direktno zavisi i sama visina tužbenog zahtjeva, odnosno dosuđenog iznosa. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da ukine osporenu odluku.
II.Odgovor na apelaciju
24. Kantonalni sud je opisao hronološki tok postupka pred tim sudom, navodeći da je predmetni spis završen u roku određenim Planom rješavanja starih predmeta za 2016. godinu, slijedom čega „nisu osnovani navodi iz apelacije da je od strane ovog suda učinjena povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 6. Evropske konvencije“.
25. Tužilac je predložio Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu zbog nepostojanja opravdanog zahtjeva, te zbog toga što apelant nije ukazao da snosi bilo kakve posljedice zbog kršenja ustavom zaštićenih prava, slijedom čega se ukazuje nepotrebnim ispitivanje merituma apelacije.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
USTUPANJE UGOVORA
Uslovi ustupanja Član 145.
(1) Svaka strana u dvostranom ugovoru može, ako na to pristane druga strana, ustupiti ugovor nekom trećem licu, koje time postaje nosilac svih njenih prava i obaveza iz tog ugovora.
(2) Ustupanjem ugovora ugovorni odnos između ustupioca i druge strane prelazi na prijemnika i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na ustupanje, a ako je druga strana dala svoj pristanak unaprijed, u času kad je obavještena o ustupanju.
(3) Pristanak na ustupanje ugovora je punovažan samo ako je dat u formi u zakonu propisanoj za ustupljeni ugovor.
(4) Odredbe o sporednim pravima u vezi sa ugovorom o preuzimanju duga shodno će se primjeniti i na ustupanje ugovora.
ZASTARJELOST
Opšte pravilo Član 360. st. 1. i 2.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
USTUPANJE POTRAŽIVANJA UGOVOROM (CESIJA)
Koja se potraživanja mogu prenijeti ugovorom Član 436.
(2) Ugovor o ustupanju nema dejstva prema dužniku, ako su on i povjerilac ugovorili da ovaj neće moći prenijeti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka.
Obavještavanje dužnika Član 438.
(1) Za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.
(2) Ispunjenje izvršeno ustupiocu prije obavještenja o ustupanju punovažno je i oslobađa dužnika obaveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obaveza ostaje i on je dužan da je ispuni prijemniku.
JEMSTVO
Pojam Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Forma Član 998.
Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.
Jemčevi prigovori Član 1009.
(1) Jemac može istaći protiv povjeriočevog zahtjeva sve prigovore glavnog dužnika, uključujući i prigovor prebijanja, a ne i čisto lične dužnikove prigovore. (2) Dužnikovo odricanje od prigovora, kao i njegovo priznanje povjeriočevog potraživanja, nema dejstva prema jemcu.
(3) Jemac može istaći protiv povjerioca i svoje lične prigovore, na primjer, ništavost ugovora o jemstvu, zastarjelost povjeriočevog potraživanja prema njemu, prigovor prebijanja uzajamnih potraživanja.
UGOVOR O KREDITU
Pojam Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 71. stav 2.
(2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te pravni osnov za navode tuženog.
Član 207. stav 3.
(3) Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 039819 15 Gž 2 od 15. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelantov pravni zastupnik je primio 16. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
35. Apelant, prije svega, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Osim toga, iako član 6. stav
1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, serija A, broj 288. i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema prirodi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi García Ruiz protiv Španije [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine stav 47).
37. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude, čije odlučenje apelant smatra pravilnim, proizlazi da je determinirajući aspekt kod ocjene osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari pitanje aktivne legitimacije na strani tužioca za podnošenje predmetne tužbe, odnosno njegovih prava u kontekstu predmetnog ugovora i ranije zaključenog ugovora o kreditu u kojem je apelant drugi jamac. Naime, prema ocjeni prvostepenog suda, aktivna legitimacija tužioca je u odlučnoj uzročno-posljedičnoj vezi s pravnim karakterom predmetnog ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene odluke slijedi da je Općinski sud, ocjenom sadržaja predmetnog ugovora, zaključio da, bez obzira što je predmetni ugovor nazvan cesijom, on predstavlja ugovor o ustupanju u smislu odredbe člana 145. ZOO. Posljedično tom utvrđenju, prvostepeni sud je zauzeo stav da je osnovan materijalnopravni prigovor koji je apelant istakao, te da ostali prigovori koji su se ticali osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva nisu od utjecaja na ishod predmetnog postupka.
38. Suprotno pravnom shvaćanju prvostepenog suda, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud kod tumačenja i primjene materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari zauzeo bitno drugačiji pristup i stav, smatrajući, prije svega, da je pogrešan stav prvostepenog suda da tužilac nije aktivno legitimiran u ovoj pravoj stvari za podnošenje predmetne tužbe. Nadalje, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da, prema ocjeni Kantonalnog suda, sama pravna priroda predmetnog ugovora nije od odlučujućeg značaja u kontekstu apelantovih obaveza prema tužiocu jer se radi o pravnom poslu koji prevashodno regulira međusobni poslovni odnos dvije banke, a čija realizacija i eventualno neispunjenje pojedinih ugovornih obaveza nije od utjecaja na apelantove obaveze preuzete po ranije zaključenom ugovoru o kreditu u smislu relevantnih odredbi ZOO kojima se propisuje odgovornost jamaca (čl. 997. i 998). Kao potvrdu navedenog stava, Kantonalni sud je ukazao i da odredbe ranije zaključenog ugovora o kreditu ne sadrže uvjet ili zabranu prenošenja potraživanja na drugog ili obavezu saglasnosti glavnog dužnika u smislu odredbe člana 436. stav 2. ZOO. Također, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud visinu tužbenog zahtjeva cijenio u svjetlu analitičke kartice na ime glavnog dužnika, čija istinitost u dokaznom postupku nije dovedena u pitanje, iako po svojoj prirodi nema snagu javne isprave. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu osnova postojanja međusobnih prava i obaveza parničnih stranaka, kao i osnova za obračun duga (analitička kartica na ime glavnog dužnika), odnosno Ustavni sud u ovom dijelu ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda.
39. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant u kontekstu proizvoljnosti odlučivanja Kantonalnog suda, između ostalog, naveo i da taj sud nije odlučio o prigovoru zastare u konkretnom slučaju, a koji je, prema apelantovom mišljenju, osnovan. Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u presudi naveo da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo da je potraživanje zastarjelo. Ustavni sud ponovo podsjeća da Općinski sud nije odlučivao o ostalim prigovorima budući da je predmetnu tužbu odbio zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud uopće nije izjašnjavao u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti apelantovog prigovora zastarjelosti potraživanja koji je istakao u odgovoru na tužbu. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je prigovor zastarjelosti potraživanja materijalno-pravni prigovor, te da od osnovanosti tog prigovora zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da je u apelantovom slučaju prigovor zastarjelosti potraživanja od suštinskog značaja za rješenje predmetne pravne stvari, što znači da je Kantonalni sud bio dužan da odluči i o tom prigovoru, te da u obrazloženju svoje presude navede razloge za svoju odluku u pogledu njegove osnovanosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1898/09 od 9. oktobra 2013. godine, st. 25. i 26. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3221/11 od 17. jula 2014. godine, stav 24).
40. Uzimajući u obzir sve navedeno, te okolnost da apelant nije imao pravni interes da žalbom pobija presudu prvostepenog suda, kojom je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen, nesporno je da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi tužioca morao raspraviti i prigovor zastarjelosti koji je apelant istakao u postupku pred prvostepenim sudom, kojim se prvostepeni sud nije bavio zbog toga što je ocijenio da je osnovano istaknut prigovor nedostatka aktivne legitimacije na tužiočevoj strani.
41. Stoga je u takvoj situaciji Kantonalni sud, s obzirom na odredbu člana 221. ZPP kojom je propisano da drugostepeni sud prilikom ispitivanja prvostepene presude po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava, u osporenoj odluci morao razmotriti i prigovor zastare koji je apelant istakao u toku prvostepenog postupka, što Kantonalni sud u osporenoj presudi nesporno nije učinio.
42. Imajući u vidu sve izloženo, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud propustom da odluči o prigovoru zastare u predmetnoj pravnoj stvari povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud propusti da odluči o prigovoru zastarjelosti potraživanja kao materijalno-pravnom prigovoru, koji je nesumnjivo takvog značaja da je zahtijevao odluku suda u pogledu njegove osnovanosti, kao i da dâ odgovarajuće obrazloženje suda u tom pogledu, iako je nesporno da je prigovor zastare istaknut u toku prvostepenog postupka, ali da prvostepeni sud o njemu nije odlučivao jer je tužbeni zahtjev odbio prihvaćanjem apelantovog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević