Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3234/18 (G. J.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3234/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-3234/18, rješavajući zahtjev Gorana Jovanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Gorana Jovanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Srđan Petrić, advokat iz Zenice, podnio je, 9. juna 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 020632 17 Kž 4 od 8. februara 2018. godine i S 1 2 K 020632 16 K od 16. juna 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi „Sudu BiH bilo naloženo da obustavi sve radnje izvršenja kazne zatvora po pozivu broj S 1 2 K 020632 18 Iks od 22. maja 2018. godine“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

2. Sud BiH je presudom broj S 1 2 K 020632 16 K od 16. juna 2017. godine apelanta i optuženog A.J. oglasio krivim da su radnjama, bliže opisanim u izreci presude počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav (2) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i to, apelant u vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 1. KZ BiH a optuženi A.J. u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1 KZ BiH. Apelantu je izrečena kazna zatvora od šest godina, te mu je oduzeta, u izreci označena, imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela.

3. Sud BiH je presudom broj S 1 2 K 020632 17 Kž 4 od 8. februara 2018. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu optuženog A.J. i prvostepenu presudu potvrdio.

4. U vezi sa aplantovom prigovorom o stvarnoj nenadležnosti Suda BiH najprije je ukazano da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da ovo pitanje nije problematizirano u prvostepenom postupku, pa da bi prigovor a priori trebalo odbiti. Nadalje, Sud BiH je ukazao na član 9. stav 2. KZ BiH i stim u vezi činjenicu da su apelant i optuženi A.J. državljani BiH, da je apelant lišen slobode u BiH a optuženi A.J. izručen BiH, te najzad da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nadležnost utvrđuje iz činjeničnopravnog opisa radnji koje su im stavljene na teret (međunarodna dimenzija prodaje opojnih droga).

5. Neosnovanim su ocijenjen i apelantove tvrdnje da nije odlučeno o njegovoj odgovornosti za krivično djelo iz člana 195. stav 1. KZ BiH. Sud BiH se u cjelini složio sa razlozima i obrazloženjem iz prvostepene presude na kojim je utemeljen zaključak da se na strani apelanta nisu ostvarila obilježja ovog krivičnog djela. Nadalje, ukazano je da je stav Apelacionog vijeća Suda BiH da u ovakvim slučajevima prvostepeni sud nije obavezan donositi oslobađajuću presudu, već je dovoljno u obrazloženju dati razloge zašto su pojedine radnje i posljedice izostavljene iz izreke presude. U slučaju kada se optuženom stavlja na teret izvršenje i drugih krivičnih djela koja nisu vezana istom činjeničnom osnovom, primjereno je donijeti presudu kojom se oslobađa svih ili pojedinih tačaka optužnice. Stoga je zaključeno da prvostepeni sud nije propustio da odluči o dijelu optuženja već da je opravdano ispustio inkriminaciju koja se ticala krivičnog djela iz člana 195. stav

1. KZ BiH.

6. Paušalnim i ničim obrazloženim ocijenjeni su apelantovi navodi u kojim je ukazivao na „nedostatak kvalitetnih i zakonito pribavljenih dokaza“, te „da je prigovor branioca na zakonitost rezultata istražnih radnji odbijen“. S tim u vezi je ukazano da su u prvostepenoj presudi izneseni dovoljni i prihvatljivi razlozi za stavove i činjenična utvrđenja oslanjanjem na relevantne dokaze koji potkrepljuju cjelinu stava koji je sud zauzeo.

7. Neosnovanim je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je se njegova odgovornost zasniva isključivo na presretnutim razgovorima između njega i njegovog brata H.Z.J. S tim u vezi je ukazano da je ovu činjenicu cijenio i prvostepeni sud, da učestalost komunikacije nije bila sporna, da je ona dovedena u vezu sa samim sadržajem i korištenjem šifriranih termina, da je njihova komunikacija imala razradu u komunikaciji sa drugim članovima grupe također u šiframa.

8. Najzad, neosnovanom su ocijenjene i apelantove tvrdnje u pogledu dokazanosti postojanje organizirane kriminalne grupe, s obzirom na činjenicu da je postupak protiv L.M. izdvojen, presude protiv M.H. i A.D. iz Crne Gore odnosno Srbije, te na prekid postupka protiv navodnog organizatora grupe H.Z.J. S tim u vezi je ukazano da se postojanje grupe može utvrditi i bez činjenice da su pravosnažno presuđena sva lica koja navodno pripadaju grupi (ili je organizuju), obzirom da se već prilikom utvrđivanja da li ista postoji, jasno ukazuje postojanje tri ili više članova, gdje spoznaja o definitivnom identitetu tih članova odnosno njihovom presuđenju, nije odlučujuća. Ono što je bitno je da sud utvrdi da postoje članovi grupe sa svojim jasnim ulogama, pa činjenica da su prvostepenom presudom presuđeni samo apelant i optuženi A.J. ne dovodi u pitanje postojanje grupe jer su presuđeni po svojim jasno dokazanim ulogama koje su imali unutar grupe. Slijedom navedenog, činjenica da su neki drugi članovi, za čiju pripadnost grupi se osnovano sumnja, ali koji nisu predmet konkretnog postupka, koji imaju pravosnažne pa i oslobađajuće presude u drugim državama, ocjenjena je bez značaja.

9. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3. a), b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 3., člana 4. st. 1. i 2., člana 5. stav 1. tač. a) i b), člana 6. stav 1., člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovanih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te iz člana II A, član 2. stav 1. tač. b), c), d), f) i k) i člana 6. Ustava Federacije BiH.

10. Apelant najprije tvrdi da mu nije sudio zakonom ustanovljeni sud pa da je neosnovno odbijen njegov žalbeni navod iz razloga što nije istican i u prvostepenom postupku. U vezi s tim ističe da je optužen i za krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama („međunarodnog tipa“ koje je u nadležnosti Suda BiH), a koja kvalifikacija je u potpunosti izostala u izreci prvostepene presude. Po njegovom mišljenju neprihvatljiv je stav iz osporene drugostepen presude da je dovoljno da se u obrazloženju presude iznesu valjani razlozi zbog čega se nije ostvarilo obilježje ovog krivičnog djela, pa je odbijanjem njegovog prigovara stvarne nadilaženosti drugostepeni sud u stvari dao legitimitet propustu prvostepenog suda. Također, smatra da je navedeni stav u suprotnosti i sa članom 297. stav 1. tačka h) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) koji popisuje kao bitnu povredu odredaba postupka „ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe“ a u vezi sa članom 284. stav 1. tačka c) istog zakona, te kreira pravnu nesigurnost imajući u vidu na tumačenja vrhovnih sudova entiteta u odnosu na sadržajno identične zakonske odredbe prema kom se u slučaju nedokazanosti optužbe donosi oslobađajuća presuda. o njegovom mišljenju ovakav stav Suda BiH kreira i pravnu nesigurnost. Nadalje, u ovom dijelu apelant ističe da „ispuštanje“ krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz izreke prvostepene presude jer je ostalo nedokazano stvara osnovanu sumnju i u pogledu zakonitosti i kvaliteta dokaza, na kojim su zasnovane osuđujuće presude za krivično djelo organizovani kriminal i pranje novca, obzirom da na temelju tih istih dokaza krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga nije dokazano. Slijedom navedenog apelant smatra da nije imao pošteno i fer suđenje, niti dosljednu primjenu ZKP BiH, kao i da mu je uskraćeno pravo na obrazloženu odluku. S tim u vezi ističe da, imajući u vidu stav redovnih sudova proizilazi, da je oslobođen od optužbi za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga (tj. da ne postoji inostrani element) kao i da nisu ispunjeni razlozi da je krivično djelo počinjeno na štetu BiH pa da je trebalo da mu sudi entitetski sud.

11. Nadalje, apelant ističe da je na ročištu u povodu odlučivanja po njegovoj žalbi predočio što je i prihvaćeno, kao novi dokaz - rješenje o prekidu postupka protiv H.Z.J. pred Specijalnim sudom u Beogradu a koji je označen kao navodni organizator kriminalne grupe kojoj je pripadao i koji je njegov brat, za kog je, na temelju provedenog neuropsihijatrijskog vještačenja, utvrđeno da je trajno procesno nesposoban i što znači da će se prema njemu postupak trajno obustaviti. Apelant smatra da je neprihvatljiv stav Suda BiH da nema potrebe da se veže za presude i odluke drugih sudova u predmetu protiv M.H. (suorganizator kriminalne grupe, oslobođen pred pravosuđem Crne Gore), u odnosu na A.D. (nije primijenjena inkriminacija u odnosu na krivično djelo grupa za organizovani kriminal) i H.Z.J. jer proizilazi da, s obzirom na odluke u pobrojanim predmetima, nigdje i nikad očigledno neće biti dokazano postojanje organizovane grupe tj. da je ikad formirana, da se bavila neovlaštenim prometom opojnih droga, pranjem novca, kao i pripadništvo toj grupi. Apelant tvrdi da je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da dokaz koji je predočio – rješenju o prekidu postupka proti H.Z.J. nije dovoljan dokaz o nepostojanju organizovane kriminalne grupe. S tim u vezi ističe da Sud BiH ne prihvata presude u naprijed pobrojanim predmetima uz obrazloženje da nisu bitne činjenice utvrđene pred inostranim sudom, iako se radi o istim licima, istim inkriminacijama, istom vremenskom periodu koji je obuhvaćen i optužnicom protiv njega.

12. Apelant tvrdi i da je osuđen samo na temelju presretnutih telefonskih razgovora sa H.Z.J. (svojim bratom), protiv kog kao organizatora grupe ne postoji osuda. Također, ističe i da iz osporenih odluka proizilazi da nije imao komunikaciju sa M.H., A.D., A.J. kao i odbjeglim M. pa proizilazi i da je osnovana njegova tvrdnja da se presretnuta komunikacija između njega i H.Z.J. svodila na komunikaciju dva brata. Slijedom navedenog, a kod činjenice da ne postoji osuda za organizatora grupe H.Z.J., smatra da nije jasno kako i na temelju čega redovni sud zaključuje da postoji dovoljan krug indicija koje ukazuju na postojanje i egzistiranje grupe, odnosno da to nije bilo moguće zaključiti samo na temelju policijskih saznanja. Iz apelantovih nejasnih navoda proizlazi i da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo, s obzirom na činjenicu da su kroz institut međunarodne pravne pomoći pribavljani dokazi iz Srbije, Crne Gore i Holandije, ali da nije pribavljeno i rješenje u odnosu na H.Z.J.. Nadaje, apelant ističe da je neosnovano odbijen prijedlog da se sasluša (u svojstvu svjedoka) M.H., koji je, po konstrukciji iz optužnice, bio njegov nadređeni i koji je mogao potvrditi da ne postoji nalog za pranje novca u korist kriminalne grupe koju je navodno organizirao H.Z.J. a suorganizator bio M.H. te da je saslušanje ovog svjedoka bilo potrebno omogućiti kao što je to učinjeno i s prijedlogom Tužilaštva BiH i saslušanjem A.D.

13. U zahtjevu za donošenje privremene mjera apelant je istako da je već izdat poziv za izdržavanje kazne pa bi, s obzirom na povrede njegovih prava osporenim presudama, bilo potrebno obustaviti sve radnje izvršenja kazne do donošenja konačne odluke po njegovoj apelaciji. Također, apelant je predočio i podneska upućen Sudu BiH iz kog proizlazi da je 3. juna 2018. godine hospitalizovan u označenoj bolnici u Doboju do daljnjeg zbog preduzimanja operativnog zahvata, opravdavajući svoj nedolazak za preuzimanje uputnog akta, te zamolio, za slučaj da Sud BiH ovo opravdanje ne prihvati, da se uputni akt dostavi njegovom advokatu kako bi mogao podnijeti zahtjev za odlaganje izvršenja.

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi ustavnih prava na koje ukazuje u apelaciji kao i navodi da bi izvršenje osporene presude prije konačne odluke o apelaciji predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

17. Nadalje, Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP- 3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).

18. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da su Zakonom BiH o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera regulisani način, postupak i uslovi izvršenja kazne. Relevantnim odredbama navedenog zakona regulisan je postupak odlaganja izvršenja kazne. Ustavni sud zapaža da iz dokumenta priloženih uz apelaciju proizlazi da apelant nije iscrpio ovu mogućnost. Naime, u dopisu Sudu BiH kojim opravdava nedolazak radi preuzimanja poziva na izdržavanje kazne zatvora apelant je naveo da se nalazi u bolnici, te ako ovo opravdanje ne bude uvaženo da moli da mu se dostavi uputni akt kako bi podnio zahtjev za odlaganje njenog izvršenja. Stoga proizlazi da apelant prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom nije tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.

19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3234/18 (G. J.) | Sudska praksa | Aktio