Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1897/16 (GP „Ljubić“ AD Prnjavor)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 10
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1897/16
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1897/16, rješavajući apelaciju GP „Ljubić“ AD Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija GP „Ljubić“ AD Prnjavor podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 097395 15 Pž 2 od 22. februara 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 097395 15 Ps 2 od 2. septembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. GP „Ljubić“ AD Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 28. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 097395 15 Pž 2 od 22. februara 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 097395 15 Ps 2 od 2. septembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Višeg suda, Okružnog suda i „Olimpus“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 18. aprila 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 26. aprila do 9. maja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući u pravnoj stvari tužitelja protiv apelanta radi naknade štete, Okružni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 097395 15 Ps 2 od 2. septembra 2015. godine, potvrđena presudom Višeg suda, kojom je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade štete u vidu izgubljene dobiti isplati 44.501,30 KM uz kamate i troškove postupka. U obrazloženju presude je, prije svega, istaknuto da su apelant i tužitelj prethodno vodili parnični postupak u kojem je apelant imao svojstvo tužitelja i tražio da mu tužitelj u svojstvu tuženog nadoknadi izgubljenu zaradu i da je taj postupak okončan 25. novembra 2014. godine rješenjem Višeg suda. U daljnjem toku postupka, kako je navedeno u obrazloženju, tužitelj je tužbom zatražio da mu apelant isplati naknadu štete u vidu izgubljene zarade temeljem neizvršenja ugovora o građenju koji su međusobno zaključili, zbog nepoštovanja odredbi u pogledu obima i roka za građenje. U vezi s tim, prvostepeni sud je istakao nespornu činjenicu iz koje proizlazi da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu na temelju ugovora o građenju, i to tužitelj u svojstvu naručitelja radova i apelant u svojstvu izvođača radova, da je predmetni ugovor zaključen 11. oktobra 2000. godine, a prema kojem se apelant obavezao da će za tužiteljev račun izgraditi poslovni objekat, da su 15. februara 2001. godine zaključili aneks ugovora kojim je izmijenjena struktura objekta na način što je objekat povećan za jedan sprat pa je aneksom izmijenjena ugovorena cijena i da je produžen rok za završetak radova do 21. oktobra 2001. godine.
6. Obrazlažući dalje, Okružni sud je istakao spornu činjenicu među strankama koja se tiče završetka radova i njihovog obima, konkretno da li je apelant kao izvođač radova završio sve radove prema ugovoru, odnosno da li je tužitelj zbog nekorištenja dijela objekta (restorana) u ugovorenom obimu i roku izgubio svoju dobit. U tom smislu, Okružni sud je istakao da je u prethodnom postupku koji su stranke vodile nesporno utvrđeno da su ugovoreni radovi trebali biti završeni 21. oktobra 2001. godine, te su u tom kontekstu na sporne okolnosti, dakle obim ugovorenih radova, provedeni dokazi uvidom i čitanjem obimne pismene dokumentacije proistekle iz poslovnog odnosa stranaka, zatim nalaza i mišljenja vještaka, te su pročitane izjave saslušanih svjedoka iz postupka koji je pravosnažno okončan (pokrenut po apelantovoj tužbi), kao i činjenice koje su u tom postupku nesporno utvrđene, i to da je 30. aprila 2002. godine izvršen tehnički prijem pretežnog dijela objekta sa svim funkcionalnim i konstruktivnim dijelovima, osim restorana u podrumu koji je primljen 24. decembra 2002. godine. U vezi s tim je ponovljen predmet tužbenog zahtjeva, pa je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o građenju po sistemu „ključ u ruke“; da je tehnički prijem objekta (osim dijela restorana) izvršen u skladu sa sporazumom parničnih stranaka; da konstatacija komisije za tehnički prijem objekta da se zbog nedovršenosti enterijera iz odobrenja za upotrebu izuzima restoran u podrumu objekta ne podrazumijeva uređenje restorana, već završetak građevinskih radova po zaključenom ugovoru na ovom dijelu objekta; da se u skladu s ugovorom i tehničkom dokumentacijom koja je činila sastavni dio ugovora o gradnji utvrđuje da je obaveza izvođača (apelanta) bila i izvođenje svih zanatskih radova, te da iz navedene dokumentacije proizlazi da je obaveza bila i izrada spuštenog stropa u restoranu, a ta radnja je bila uslovljena prethodnim razvođenjem svih instalacija, toplotnih, ventilacionih i elektroinstalacija i ugradnju rasvjete. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni sud je utvrdio da apelant radove nije završio u roku koji je ugovoren aneksom ugovora, dakle 21. oktobra 2001. godine, te je u smislu člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužiteljev zahtjev za izgubljenu dobit (zaradu) zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti u restoranu u periodu od 21. oktobra 2001. godine do 1. novembra 2002. godine ocijenjen osnovanim. Visina tužbenog zahtjeva u određenom iznosu je utvrđena temeljem nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.
7. Presudom Višeg suda broj 57 0 Ps 097395 15 Pž 2 od 22. februara 2016. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Ocjenjujući neosnovanost žalbenih razloga, Viši sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora, činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku iz kojeg, prema ocjeni tog suda, proizlazi pravilnost primijenjenog materijalnog prava, konkretno odredbe člana 189. ZOO-a. U pogledu neosnovanosti apelantovih žalbenih razloga kojima je ukazano na činjenice da su parnične stranke 2. maja 2001. godine potpisale okončanu situaciju i time potvrdili da su svi ugovoreni radovi završeni, da je tužitelj instruisao izjave saslušanih svjedoka; da radovi na enterijeru restorana nisu bili ugovoreni i da u konačnici prvostepeni sud nije pravilno ocijenio izvedene dokaze, Viši sud je zaključio da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. U tom kontekstu su ponovljene kako sporne tako i nesporne činjenice među strankama, te je prema ocjeni tog suda prvostepeni sud pravilno utvrdio da je ugovor o građenju zaključen po sistemu „ključ u ruke“ i da je stoga apelantova obaveza koju je ugovorom preuzeo bila ta da i restoranski dio objekta u građevinskom smislu završi u potpunosti a ne djelomično. S tog aspekta je prvostepeni sud, prema ocjeni Višeg suda, dao obrazloženje o svim dokazima koji su provedeni, kao i obrazloženje o tome koje činjenice i na temelju kojih dokaza su utvrđene, te iz kojih razloga smatra tužbeni zahtjev osnovanim. Prilikom donošenja presude, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud je u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dao ocjenu provedenih dokaza zbog čega, kako je zaključeno, presuda zadovoljava sve kriterije uspostavljene u odredbi člana 191. ZPP. Obrazlažući dalje, Viši sud je istakao da navodi apelantove žalbe predstavljaju njegovo viđenje predmeta spora, te da je za razrješenje spora između tužitelja i apelanta bilo odlučno šta suštinski predstavljaju tehnički prijem objekta i upotrebna dozvola, a ne kako apelant smatra okončana situacija, građevinska knjiga i dnevnik. U vezi s tim je napomenuto da je u vrijeme tehničkog prijema objekta, restoranskog i preostalog dijela objekta, u primjeni bio Zakon o uređenju prostora koji u svojim relevantnim odredbama propisuje šta se podrazumijeva pod tehničkom dokumentacijom i šta predstavlja enterijer u tehničkom (građevinskom) smislu. Stoga je konstatacija komisije za tehnički prijem objekta da se restoran ne može primiti na dan 30. april 2002. godine „zbog nedovršenosti enterijera“ prema ocjeni Višeg suda u skladu s relevantnim odredbama navedenog zakona i u sadržajnom smislu suštinski znači da objekat nije završen u građevinskom smislu, kako je pravilno obrazložio prvostepeni sud. Prema definiciji iz člana 189. ZOO-a, izgubljena dobit je ono što bi oštećeni, u konkretnom slučaju tužitelj, po redovnom toku ostvario da nije bilo apelantovog nezakonitog postupanja, pa kako je ugovor za ugovarače obaveza koju moraju u svemu izvršiti, te kako apelant svoju obavezu iz ugovora nije izvršio u ugovorenom roku, tužitelju je, u smislu čl. 154. stav 1, 155. i 189. ZOO-a, dužan nadoknaditi štetu. Odluku o osnovu i visini tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je, kako je zaključio Viši sud, obrazložio imajući uporište u nalazima vještaka mašinske, građevinske i finansijske struke, te kako prilikom donošenja prvostepene presude nisu učinjene povrede postupka pravilno je primijenjeno materijalno pravo uz obrazloženje kako nalaže odredba člana 191. ZPP. Stoga je, u smislu člana 226. ZPP, prvostepena presuda potvrđena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući kršenja navedenih prava, apelant ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te u vezi s tim napominje da su sudovi u konkretnoj situaciji dali prednost zaključenom ugovoru o građenju u odnosu na okončanu situaciju predmetnih radova, a koja u suštini znači da su radovi završeni prema investiciono-tehničkoj dokumentaciji. Oba suda, kako je dalje obrazloženo, proizvoljno tumače materijalno pravo, pri čemu zanemaruju posebne uzanse o građenju iz kojih proizlazi da apelant nije bio u obavezi, niti je tužitelj od njega tokom građenja tražio da u potpunosti završi dio objekta (restoran). Osim navedenog, apelant ističe povredu prava na suđenje u razumnom roku jer je postupak, kako smatra, neopravdano dugo trajao pa po tom osnovu traži satisfakciju u iznosu od 10.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
9. Viši sud je ostao pri razlozima iznesenim u svojoj presudi za koju smatra da je donesena u skladu sa zakonom, te je ukazao da je u konkretnom predmetu, kako se može vidjeti iz sadržaja presuda koje apelant pobija, bio postavljen tužbeni i protivtužbeni zahtjev o kojima je prije donošenja osporene presude postupak u određenom dijelu pravosnažno okončan. U apelaciji apelant navodi da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, pri čemu iznosi identične prigovore protiv osporenih odluka, koje je izjavio i u žalbi protiv prvostepene presude o kojoj je taj sud već odlučivao. Prilikom odlučivanja o žalbi dati su odgovori na sve žalbene prigovore koji se tiču okončane situacije, tehničkog prijema objekta, izgubljene dobiti, značaja građevinskog dnevnika u građevinarstvu, okončanih i privremenih situacija. U apelaciji, kako je dalje navedeno, apelant daje svoju ocjenu dokaza, svoju definiciju okončane situacije i ocjenu materijalnih dokaza, o čemu je ocjenu dao prvostepeni sud, koju je kao pravilnu, jasnu i argumentovanu potvrdio Viši sud. Predloženo je da se apelacija odbije.
10. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je 2. septembra 2015. godine donio presudu u navedenom predmetu, koja je potvrđena presudom Višeg suda, pri čemu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti suđenje u razumnom roku, kao ni pravo na imovinu, te je odluka suda donesena u skladu sa zakonom.
11. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi iz apelacije neutemeljeni i ničim dokazani, te da su osporene presude pravilne i zakonite, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantni dio glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika. VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg suda broj 57 0 Ps 097395 15 Pž 2 od 22. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 28. aprila 2016. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
21. Suština navoda iz apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je u postupku iz kojeg su proizašle osporene presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 685/09 od 27. juna 2012. godine, stav 39, dostupna na www.ustavnisud.ba), nespornim proizlazi da se predmetni postupak koji je proistekao iz ugovornog odnosa parničnih stranaka ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati jesu li pobijane odluke dovoljno obrazložene i jesu li utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
24. Razmatrajući apelantove navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Član 6. Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član
8. ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
25. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo velik broj dokaza koje su predložili i izveli kako tužitelj tako i apelant. U vezi s tim, u obrazloženju prvostepene presude, nasuprot navodima iz apelacije, jasno je navedeno koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, i to na okolnosti koje su u postupku bile sporne a tiču se ugovorenih radova, konkretno njihovog obima i roka za izvođenje koje je apelant kao izvođač radova bio u obavezi završiti. U tom kontekstu su dokazi ocijenjeni pojedinačno, uzajamno i sveukupno, nakon čega je izveden zaključak o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva iz kojeg je proizašla apelantova obaveza da mu na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti isplati određeni novčani iznos. Zaključci prvostepenog suda u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva potvrđeni su i nakon žalbenog postupka presudom Višeg suda, koji je ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti prihvatio kao pravilne, jasne i argumentovane sve razloge koje je naveo prvostepeni sud. Osim toga, Viši sud je obrazlažući neosnovanost apelantove žalbe posebno ukazao da se apelantovi žalbeni razlozi iscrpljuju obrazlaganjem činjenice da su tužitelj i apelant potpisali okončanu situaciju, koja, prema ocjeni Višeg suda, kao ni građevinska knjiga i dnevnik, u okolnostima konkretnog slučaja nije od suštinske važnosti pri činjenici da su stranke potpisale ugovor o građenju koji apelant nije ispoštovao u potpunosti i zbog čega je u konačnici tužiteljev tužbeni zahtjev usvojen. Viši sud je pri tom napomenuo da navodi žalbe u tom smislu predstavljaju apelantovo viđenje predmeta spora, te da je za razrješenje spora, kako je pravilno ocijenio prvostepeni sud, bilo odlučno šta predstavlja tehnički prijem objekta i šta predstavlja upotrebnu dozvolu. U tom kontekstu je izveden zaključak te potvrđen stav iz prvostepene presude, koji je utemeljen na nalazima vještaka, da apelant nije ispunio ugovorne obaveze te da komisija za tehnički prijem zbog nedovršenosti radova u građevinskom smislu (enterijera) nije mogla izvršiti prijem dijela objekta (restorana) koji je u konkretnim okolnostima među strankama bio sporan.
26. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu osnova tužbenog zahtjeva i njegove visine, kao i jasne razloge u smislu neosnovanosti apelantovog prigovora kojim je kontinuirano tokom postupka ukazivao na važnost okončane situacije, građevinske knjige i građevinskog dnevnika, ali tu činjenicu nijednim izvedenim dokazom u postupku nije dokazao. U datim obrazloženjima Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to da apelant, dakle, osim ponavljanja svojih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti redovnih sudova u primjeni materijalnopravnih propisa.
27. Što se tiče navoda iz apelacije koji se odnose na suđenje izvan granica razumnog roka, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode dovodi u vezu s usvajanjem tužiteljevog zahtjeva za naknadu štete, pri čemu nije jasno definisao u čemu i na koji način se ogleda kršenje ovog prava. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta. Imajući u vidu da iz sadržaja prvostepene presude proizlazi da je prethodno apelant vodio postupak protiv tužitelja iz istog poslovnog odnosa i da je taj postupak okončan u novembru 2014. godine, te da je tek nakon toga tužitelj protiv apelanta pokrenuo postupak iz kojeg su proizašle osporene presude, proizlazi da je konkretan postupak, prema dokumentaciji koju je apelant dostavio, na dvije sudske instance trajao nešto duže od godinu dana. Imajući u vidu da apelant nije jasno definisao niti obrazložio na koji način i u kojem postupku mu je ovo pravo prekršeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u ovom dijelu paušalni i da ne pokreću sami po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Apelant je u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava ukazao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iznoseći navode identične onim koji se odnose na kršenje prava na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su i navodi u odnosu na pravo na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak arbitrarnosti.
30. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević