Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2001/18 (R. L., Đ. R. i drugi)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2001/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2001/18, rješavajući apelacije Rusmire Leto i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Rusmira Leto protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 122209 16 Rsž od 3. aprila 2017. godine, Đorđe Radovanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 042241 16 Rev od 8. februara 2018. godine i "CAR TRIM" d.o.o. Žepče protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 Rs 024721 17 Rsž od 6. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2001/18

1. Rusmira Leto (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Emira Alić, advokat iz Zenice, podnijela je 2. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 Rs 122209 17 Rev od 9. novembra 2017. godine kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 122209 16 Rsž od 3. aprila 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2823/17, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 3. aprila 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom, između ostalog, odbačena je apelantičina tužba sa tužbenim zahtjevom za uspostavu radno pravnog statusa kakav je apelantica imala do 31. marta 2013. godine počev od 1. aprila 2013. godine pa nadalje, kao i zahtjevom za isplatu naknade plate za period od 13. aprila 2014. godine do 31. marta 2016. godine u određenom novčanom iznosu, te zahtjevom za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tuženi (Poljopromet d.d. Zenica) odlukom broj 23/13 od 12. aprila 2013. godine apelantici otkazao ugovor o radu. Nadalje, istaknuto je da je navedena odluka pravosnažnom presudom broj 43 0 P 0093656 13 od 23. oktobra 2014. godine utvrđena ništavom, odnosno usvojen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila samo utvrđenje ništavom odluke o otkazu ugovora o radu, da bi apelantica u predmetnom postupku tužbom podnesenom 4. juna 2015. godine postavila navedeni dio tužbenog zahtjeva koji slijedi iz utvrđenja ništavosti odluke broj 23/13 od 12. aprila 2013. godine u skladu sa odredbama iz člana 96. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). U vezi s tim, Kantonalni sud je naglasio da prema navedenoj odredbi, nakon utvrđenja ništavom odluke o otkazu ugovora o radu, sud može poslodavca obavezati da vrati zaposlenika na posao, da mu isplati naknadu plate u visini plate koju bi ostvario da je radio, a slijedom toga i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, sve ovo pod uslovom da je takav zahtjev postavljen (član 2. Zakona o parničnom postupku). Također, konstatovano je da prema odredbama iz člana 103. ZOR-a rok za podnošenje tužbe kojom se traži utvrđenje ništavom odluke poslodavca kojom je zaposleniku povrijeđeno pravo iz radnog odnosa je jedna godina od učinjene povrede ili od saznanja za istu (objektivni i subjektivni rok). U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je naveo da je tužba sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim se traži uspostava radno pravnog statusa i isplate koje iz tog statusa proizlaze podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka jednogodišnjeg roka iz člana 103. ZOR-a. Naime, istaknuto je da je apelantica za povredu prava iz radnog odnosa od strane tuženog saznala donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu 12. aprila 2013. godine i to bez obzira što je ta odluka utvrđena ništavom pravosnažnom presudom broj 43 0 P 0093656 13 od 23. oktobra 2014. godine. Najzad, Kantonalni sud je naglasio da sve kada bi se kao dan saznanja o povredi prava iz radnog odnosa, smatrao datum podnošenja tužbe u parnici broj 43 0 P 0093656 13, kojom se tražilo utvrđenje ništavom odluke broj 23/13, koja je podnesena 22. jula 2013. godine, čak i tada je tužba sa spornim dijelom tužbenog zahtjeva (podnesena 4. juna 2015. godine) neblagovremena. AP-2575/18

3. Đorđe Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 30. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 Rs 042241 16 Rev od 8. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tužene („Rafinerija nafte Brod“ a.d. Brod) o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga od 26. novembra 2012. godine, kojom odlukom je tužena otkazala apelantu ugovor o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima od 11. novembra 2011. godine. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da apelanta vrati na rad i uspostavi sva prava iz rada, te da ga rasporedi na poslove i radne zadatke tj. radno mjesto "Koordinatora za praćenje i analizu troškova po voznoj jedinici vozila" ili drugo odgovarajuće radno mjesto prema njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Isto tako, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime neisplaćenih plata počev od 24. februara 2013. godine isplati mjesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom pobliže označene u izreci prvostepene presude uz obavezu tužene da za apelanta nadležnom Fondu PIO RS uplati doprinose za neisplaćene plate.

4. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da među strankama tokom postupka nije ni bilo sporno da je tužena postupila zakonito prilikom otkaza ugovora o radu apelanta donoseći odluku o otkazu od 26. novembra 2012. godine, kojom je apelantu otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme iz ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga. Nadalje, navedeno je da je predmetna odluka donesena nakon što je tužena izmijenila Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta kojim je, između ostalog, ukinuto radno mjesto apelanta - koordinator za praćenje i analizu troškova po voznoj jedinici vozila u sektoru komercijalnih i općih poslova. Istaknuto je da je tom prilikom pored apelanta, još 28 radnika proglašeno tehnološkim viškom, te im je otkazan ugovor o radu, a tužena je u skladu sa odredbama čl. 138. i 139. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o otkazu apelantu, uz konsultaciju sa organizacijom sindikata donijela Program zbrinjavanja viška radnika od 24. oktobra 2012. godine, te je postupljeno po Pravilniku tužene o regulisanju prestanka rada radnika iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je sporno među strankama da li je tužena postupila suprotno odredbi člana 140. ZOR, kada je još u toku trajanja otkaznog roka apelantu premjestila radnika S.K., koji nije proglašen tehnološkim viškom, na radno mjesto poslovođe putničkog saobraćaja, koje je po mišljenju apelanta odgovaralo njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. U vezi s tim, navedeno je da tužena nije ni osporavala da je u vrijeme trajanja otkaznog roka apelantu, nakon prestanka rada radnika M.Dž. na radnom mjestu poslovođe putničkog saobraćaja, na to radno mjesto rasporedila već zaposlenog radnika S.K. koji prema tvrdnji apelanta nije imao potrebnu stručnu spremu za obavljanje poslova na tom radnom mjestu, dok je sam apelant kvalifikovan za obavljanje tih poslova. U tom pogledu, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da ovakvo ponašanje tužene nije u suprotnosti sa odredbom člana 140. ZOR. Naime, konstatovano je da se odredba člana 140. ZOR odnosi samo na eventualno zapošljavanje novih radnika sa istom stručnom spremom, ali ne i na premještanje već zaposlenih radnika na upražnjena radna mjesta, uz uslov da ta radna mjesta nisu upražnjena kao posljedica otkaza ugovora o radu radnicima po članu 138. ZOR. Vrhovni sud je ukazao da je pravo poslodavca, između ostalog, i upravljanje ljudskim resursima, pa tako i pomjeranje radnika sa jednog na drugo radno mjesto, pa čak i pod uslovom da premješteni radnici nemaju odgovarajuću stručnu spremu, na čemu je tokom postupka insistirao apelant. Najzad, Vrhovni sud je naveo da je tačno da tužena nije na poziv suda priložila isprave - odluku o prestanku radnog odnosa M.Dž. i odluku o rasporedu S.K., ali i Vrhovni sud je našao da su nižestepeni sudovi pravilno, u kontekstu ostalih dokaza, cijenili ovu činjenicu. Naime, prestanak radnog odnosa M.Dž., odnosno razlozi prestanka njegovog radnog odnosa nisu ni od kakvog značaja za ishod predmetne parnice, niti su, zbog naprijed rečenog o primjeni odredbe člana 140. ZOR, za ishod parnice značajni razlozi premještanja S.K. na njegovo radno mjesto.

AP-2872/18

5. "CAR TRIM" d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 Rs 024721 17 Rsž od 6. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom poništena je apelantova Odluka o prestanku ugovora o radu od 29. augusta 2016.godine, te je naloženo apelantu da tužitelja (D.G.) vrati na posao i rasporedi na poslove i zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove, i uspostavi mu radno-pravni status na neodređeno vrijeme, koje je imao prije donošenja navedene odluke, tj. prije 29.08.2016.godine.

6. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj 7. novembra 2016.godine podnio tužbu, radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, navodeći da je bio zaposlen kod apelanta po osnovu Ugovora o radu od 4. jula 2015. godine na neodređeno vrijeme, te da mu je apelant odlukom o otkazu ugovora o radu od 29. augusta 2016.godine, otkazao ugovor o radu zbog ekonomskih i organizacionih razloga. Isto tako, navedeno je da se tužitelj, nakon što mu je otkaz uručen poštom 2. septembra 2016. godine, obratio apelantu 19. septembra 2016. godine sa zahtjevom (pobliže preciziranim u obrazloženju presude) za ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Nadalje, istaknuto je da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je tužitelj postupio po odredbi člana 114. ZOR, odnosno da se prije podnošenja tužbe u roku od 30 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo zahtijevao od poslodavca ostvarivanje tog prava, te da je isti u roku iz stava 2. navedenog člana ZOR-a, podnio tužbu sudu. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije dokazao da nisu postojali uslovi da se tužitelja, koji je pristao na prekvalifikaciju i obuku, rasporedi na drugo radno mjesto ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima, iako je to morao da dokaže shodno odredbi člana 102. ZOR-a u vezi sa odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Kantonalni sud je konstatovao da je apelant u periodu od 19. septembra 2016. godine do 6. juna 2017. godine zaposlio 77 novih radnika, ne nudeći prekvalifikaciju i zaposlenje tužitelju, kako to propisuje stav 3. člana 96. ZOR, zbog čega se nisu mogli prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi apelanta u pogledu zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju. Dakle, Kantonalni sud je istakao da kako je tužitelju nezakonito otkazan ugovor o radu, to on ima pravo povrata na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, odnosno druge odgovarajuće poslove, a shodno članu 106. stav 2. ZOR, a kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2001/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbacili i odbili tužbene zahtjeve apelanata, odnosno kada su usvojili tužbeni zahtjev podnesen protiv apelanta, a koji tužbeni zahtjevi se odnose na prava iz radnog odnosa, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR i ZPP. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2001/18 (R. L., Đ. R. i drugi) | Sudska praksa | Aktio