Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1423/16 (M. K.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Ratni zločin
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1423/16
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1423/16, rješavajući apelaciju Muhameda Kusurana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Kusurana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 016577 16 Kž od 10. marta 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 1 0 K 016577 15 K od 23.
novembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muhamed Kusuran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarca, kojeg zastupa Nenad Balaban, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 016577 16 Kž od 10. marta 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 016577 15 K od 23. novembra 2015. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje krivične sankcije“ (tj. kazne zatvora koja je izrečena apelantu) do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelant je dopunio apelaciju 26. maja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je, postupajući po podnesenoj apelaciji, donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1423/16 od 20. aprila 2016. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 4. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Okružno tužilaštvo i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 12. januara 2018. godine, a Vrhovni sud 15. januara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 016577 15 K od 23. novembra 2015. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme i način pobliže navedeni u izreci presude, za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, lišio života dva civilna lica, te pokušao lišiti života još dva civilna lica, čime je kao saizvršilac izvršio krivično djelo ratni zločini protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. septembra 2014. do 20. maja 2015. godine.
8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni sud sproveo brojne dokaze na prijedlog Okružnog tužilaštva i odbrane, te da je na osnovu analize svih izvedenih dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo u vrijeme, mjestu i na način kako je to navedeno u izreci presude. Naime, Okružni sud je utvrdio da su apelant, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba koji se od prve polovine aprila 1992. godine pa najkasnije do kraja novembra 1995. godine odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine „između organizovanih oružanih snaga Vojske Republike Srpske, s jedne, i Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane“, s druge strane, kao pripadnik „Teritorijalne odbrane Kozarac“, 29. avgusta 1992. godine u mjestu Kozarac, zaseok Kalata, opština Prijedor, i S. A., H. B., A. M., M. M. i H. A., istovremenim pucanjem iz pješadijskog oružja, prihvatajući međusobne radnje pojedinačno svakog od njih kao svoje, lišili života O. B., civilno lice, koji se nalazio u putničkom motornom vozilu marke „Zastava 750“ i kretao se magistralnim putem Prijedor – Banjaluka, a potom su zapalili vozilo zajedno s tijelom oštećenog, te istog dana u večernjim časovima, u mjestu Kozarac, zaseok Podgrađe, zajedno sa S. A., F. H., H. A., H. B., A. M., M. M., F. He. i E. B., pucanjem iz vatrenog oružja po kućama, lišili života B. I. koji se nalazio u svojoj porodičnoj kući, pokušali lišiti života S. D. i njenu kćerku S., te potom zapalili kuću B. I., zajedno s njegovim tijelom, i kuću S. D.
9. Okružni sud je naveo da je poklonio vjeru iskazu svjedoka Z. Č. datom u fazi istrage na zapisnik o saslušanju svjedoka, koji je sačinilo Okružno tužilaštvo, kao i ostalim sprovedenim dokazima. Okružni sud je istakao da je ovaj svjedok na glavnom pretresu o odlučnim činjenicama svjedočio identično kao i u izjavama datim u istrazi, osim što je promijenio iskaz u dijelu koji se odnosi na to da li je apelant bio prisutan kao član grupe B. H. koja je preduzela radnje 29. avgusta 1992. godine. Nesjećanje svjedoka na glavnom pretresu da li je apelant bio prisutan, prema ocjeni suda, motivisano je pokušajem svjedoka da pomogne odbrani. Okružni sud je, takođe, naveo da je ovaj svjedok „svojim strahom“ pokušao da opravda izmjenu iskaza, te je Okružni sud naveo da je ovaj svjedok nesporno pretrpio iskustvo koje je ostavilo određeni trag na njega uslijed dešavanja u ratu, ali sud nije mogao prihvatiti da on i danas ima strah i da se plaši. Nadalje, Okružni sud je naveo da je ovaj svjedok na sva četiri zapisnika navodio da je ispričao sve što mu je poznato o događaju, da je naveo imena učesnika sa sigurnošću (u vezi sa smrću lica O. B. i smrću lica B. I.). Okružni sud je dalje naveo da je ovaj svjedok na zapisnik o saslušanju u martu 2013. godine dosljedno navodio (nakon što su mu pročitane ranije izjave) da je govorio istinu, da je rekao imena i prezimena koja su mu poznata, da je o svemu izjavio kako je vidio i čuo, te da je bio spreman i pred sudom ponoviti sve što je rekao na zapisnik. Okružni sud je naveo i izjavu ovog svjedoka iz zapisnika, te da je svjedok na glavnom pretresu naveo i da je tužilac prema njemu postupao korektno, ali da pitanja i jeste i nije shvatao zbog straha koji je osjećao. Okružni sud je, međutim, ocijenio da su pitanja svjedoku bila razumljiva i da je on davao jasne odgovore s mnogo detalja iz sjećanja, navodeći imena onih koji su prisustvovali događaju. Osim toga, Okružni sud je naveo da iz sadržaja predmetnih zapisnika proizlazi da je svjedok bio propisno upozoren, da su mu postavljana pitanja na koja je on odgovarao, da nije imao primjedbe na zapisnik i da je zapisnike o saslušanju svjedok potpisao i na glavnom pretresu potvrdio da su to njegovi potpisi i da je, nakon ukidanja imuniteta, davao iste iskaze, te su, prema ocjeni suda, zapisnici sačinjeni u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), zbog čega je i odbio prigovor odbrane (o zakonitosti ovih dokaza) kao neosnovan.
10. Okružni sud je dalje naveo da je mogao pokloniti vjeru iskazima svjedoka Z. Č. datim na pretresu i u istrazi jer to potvrđuju i objektivni dokazi u spisu, zapisnici Osnovnog suda u Prijedoru sačinjeni povodom ubistva O. B. i B. I. s fotodokumentacijom, kao i iskazi svjedokinje S. C. koja je događaj prilikom napada na njenu kuću i kuću komšije B. I. opisala upravo na način kako je to opisao svjedok Z. Č., da je bilo više ljudi koji su ih napali i koji su pucali, te da je nakon napada zapaljena i njena kuća s pratećim objektima, kao i kuća njenog komšije B. I.
11. Analizirajući iskaze svjedoka odbrane, sud je ocijenio da iskazima tih svjedoka nije potvrđena teza o postojanju „alibija“ za apelanta, odnosno tvrdnja odbrane da apelant tog dana nije mogao učestvovati u kritičnom događaju, s obzirom na to da je dan prije klao kravu i do noći tranširao meso.
12. Na osnovu svega navedenog, Okružni sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
13. Okružni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, smatrajući da je ta kazna srazmjerna težini učinjenog djela, stepenu ugroženosti zaštićenog dobra, kao i da odgovara stepenu njegove krivične odgovornosti.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 016577 16 Kž od 10. marta 2016. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i navedenu presudu potvrdio.
15. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna razlozima i da je došlo do bitne povrede krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKP. Vrhovni sud je smatrao da izreka presude sadrži jasan činjenični opis apelantove realne djelatnosti u vrijeme oružanog sukoba, opis načina kršenja međunarodnog humanitarnog prava (pripadnik Teritorijalne odbrane), kao i status oštećenih, te ovakav činjenični opis jasno i potpuno određuje voljnu komponentu apelantovog umišljajnog postupanja prema djelu u cjelini i prema posljedici. U takvom činjeničnom opisu, kako je naveo Vrhovni sud, sadržani su svi bitni elementi bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva za koje je apelant proglašen krivim. Izreka prvostepene presude, prema mišljenju Vrhovnog suda, u svemu je usklađena s razlozima datim u obrazloženju za sve odlučne činjenice i nema nikakvih nejasnoća koje se odnose na identitet izvršioca, te sadrži način izvršenja djela i radnje koje je apelant, u okviru svog umišljaja, preduzeo zajedno s drugim u kritičnom događaju.
16. Vrhovni sud je, takođe, ocijenio neosnovanim apelantove žalbene tvrdnje da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, i to na iskazu svjedoka Z. Č. iz istrage, izjavi H. B. koju je dao ovlašćenim službenim licima u CJB Banjaluka 25. marta 1993. godine, te iskazu svjedoka M. J., ovlašćenog službenog lica, koji je sačinio navedenu izjavu. Vrhovni sud je istakao da su iskazi svjedoka Z. Č. dati u istrazi u Okružnom tužilaštvu (zapisnici o saslušanju od 17. aprila 2006, 28. oktobra 2008, 11. marta 2013. i 17. aprila 2013. godine), u smislu odredbe člana 288 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), dozvoljeni kao dokaz na glavnom pretresu i tužilac ih je koristio prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja (svjedok Z. Č. saslušan je i kao svjedok odbrane). Svjedoku Z. Č. data je mogućnost da objasni razlike iz prethodnih iskaza, u kojima je, osim detaljnog opisa okolnosti i načina izvršenja predmetnog krivičnog djela i ubistva oštećenih O. B. i B. I., te pokušaja ubistva oštećenih S. D. i njene kćerke S., sadržana i tvrdnja o identitetu lica koja su počinila krivično djelo, a među njima i apelanta. Ukazujući da je svjedok Z. Č. na glavnom pretresu, u opisu okolnosti i načina izvršenja djela, ponovo naveo imena lica koja su učestvovala u izvršenju djela, identično kao u istrazi, a da je pri tome izjavio da „ne može sa sigurnošću tvrditi da je sa njima u grupi bio i optuženi [apelant] za vrijeme kritičnog događaja“, Vrhovni sud je zaključio da su bez osnova žalbene tvrdnje da je svjedok u istrazi (a odnosi se samo na zapisnik iz 2006. godine) po tužiočevom „navođenju“ identifikovao i apelanta kao jednog od izvršilaca djela, te da je time iskaz ovog svjedoka iznuđen i kao takav nezakonit.
17. Vrhovni sud je smatrao da je zakonit dokaz i izjava H. B. (koji je u međuvremenu umro), koju je 25. marta 1993. godine dao ovlašćenim službenim licima u CJB Banjaluka. Taj dokaz se, prema mišljenju Vrhovnog suda, suprotno argumentima žalbe, mogao koristiti na glavnom pretresu u smislu odredbe člana 288 stav 2 ZKPRS, s obzirom na to da se ne radi o izjavi koja se, u smislu odredbe člana 80 stav 3 u vezi sa stavom 1 ranije važećeg ZKP, morala izdvojiti iz spisa. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je od odlučnog značaja, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, to što navedena izjava H. B. nije jedini dokaz na kojem je zasnovana prvostepena presuda, niti se ona u pretežnom dijelu zasniva na tom dokazu. Nadalje, svjedok M. J. saslušan je na okolnosti sačinjavanja predmetne službene zabilješke i postupanju kao ovlašćenom službenom licu MUP-a CJB Banjaluka, a ne o okolnostima izvršenja krivičnog djela i onoga što mu je H. M. prilikom sačinjavanja izjave iznosio o okolnostima izvršenja djela, tako da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud navedenu izjavu pravilno ocijenio kako s aspekta zakonitosti tako i s aspekta tvrdnji odbrane da je sadržaj izjave već bio unaprijed „pripremljen“ s imenima izvršilaca krivičnog djela.
18. Vrhovni sud je, takođe, istakao da su neosnovani navodi iz žalbe da je apelantu u postupku povrijeđeno pravo na odbranu i time počinjena bitna povreda člana 311 stav 1 tačka g) ZKP. Dalje je Vrhovni sud naveo da je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 295 stav 2 ZKP, ocijenio svaki dokaz optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je za izvedene zaključke o odlučnim činjenicama sud dao razloge u obrazloženju presude, uključujući i razloge o ocjeni vjerodostojnosti protivrječnih iskaza svjedoka Z. Č. s glavnog pretresa i iz istrage, a sve u skladu s odredbom člana 304 stav 7 ZKP. U tom kontekstu je Vrhovni sud naveo da su prihvaćeni svi dokazni prijedlozi optužbe i odbrane, tako da se ne stiče utisak pristrasnosti suda, odnosno favorizovanja tužilačke strane, niti je povrijeđena odredba člana 295 stav 1 ZKP, s obzirom na to da su iskazi svjedoka Z. Č., koje je dao u istrazi, korišćeni na glavnom pretresu prilikom njegovog direktnog i unakrsnog ispitivanja u uslovima neposrednosti.
19. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore kojima se osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja i valjanost razloga datih u prvostepenoj presudi za zaključak da je apelant, zajedno sa S. A. i F. H. (pravosnažno osuđeni Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 011812 13 K od 17. jula 2014. godine za iste radnje i isto krivično djelo), H. B. (preminuo 13. februara 2001. godine), A. M. (preminuo 10. septembra 1992. godine), M. M. (vodi se kao nestalo lice) i H. A, počinio radnje činjenično opisane u izreci prvostepene presude i time krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Prema mišljenju Vrhovnog suda, takav zaključak prvostepenog suda je rezultat pravilne ocjene svih sprovedenih dokaza optužbe i odbrane, upravo na način kako to zahtijeva odredba člana 295 stav 2 ZKP, a date razloge prvostepenog suda u potpunosti je prihvatio i Vrhovni sud.
20. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepena presuda uz sve navedeno pravilno ocijenila iskaze svjedoka apelantove odbrane iznoseći u obrazloženju sadržaj ovih iskaza, a onda i razloge zbog kojih je neke od iskaza prihvatila, kao i razloge zbog kojih određene iskaze nije prihvatila. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud detaljno naveo sadržaj iskaza svjedoka optužbe i odbrane, pri čemu je posebna pažnja posvećena iskazu svjedoka Z. Č. (očevica i neposrednog učesnika predmetnog događaja), odnosno vjerodostojnosti ocjene ovog iskaza (iz istrage), na čemu je insistirala odbrana. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se pravilnost i valjanost datog obrazloženja i razloga zašto je prihvaćen iskaz ovog svjedoka iz istrage ne može dovesti u pitanje argumentima iz žalbe, pa ni onima kojim se osporava kredibilitet svjedoka i ukazuje na tužiočevu pogrešku u njegovom određivanju procesnog položaja kao svjedoka u ovom predmetu. Vrhovni sud je ukazao da su iskazi svjedoka Z. Č. iz istrage davani Tužilaštvu u jednom dužem vremenskom kontinuitetu (od 2006. do 2013. godine) i da ih karakteriše mnogo detalja o neposrednim saznanjima u pogledu načina izvođenja djela i identiteta izvršilaca. Sva četiri iskaza iz istrage, s aspekta sadržaja, potpuno su saglasna i u njima nema nikakvih izmjena niti nesigurnosti, što svakom od iskaza pojedinačno i u njihovoj sveukupnosti daje poseban kvalitet i potvrdu vjerodostojnosti. Svjedočeći o okolnostima i načinu izvršenja djela, ovaj svjedok je jasan u određenju identiteta apelanta, te S. A., F. H., H. A., H. B., A. M., M. M., F. He. i E. B., u vezi s ubistvom B. I., te pokušajem ubistva S. D. i njene kćerke S. (tačka 2 izreke prvostepene presude), paljenjem vozila u kojem se nalazio oštećeni O. B. i porodičnih kuća oštećenih B. I. i S. D. U dijelu opisa načina izvršenja krivičnog djela u odnosu na radnje iz tačaka 1 i 2 izreke presude, ova četiri iskaza svjedoka Z. Č. iz istrage nalaze objektivnu potvrdu u brojnim materijalnim dokazima (zapisnici o uviđaju i fotodokumentacija – zapaljeno vozilo i porodične kuće s tijelima O. B. i B. I. i kuće oštećene S. D.), te iskazima svjedoka K. B., S. C., Z. I., R. I. i Lj. L., koji su svjedočili o posrednim saznanjima o objektivnim okolnostima izvršenja predmetnog djela. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno se u prvostepenoj presudi, nakon iznošenja sadržaja iskaza svjedoka odbrane, obrazlažu razlike u njihovim iskazima međusobno i u odnosu na apelantov iskaz i daje detaljno obrazloženje u toj ocjeni, neprihvatanja kao vjerodostojnih i time alibija, da apelant u vrijeme izvršenja djela nije bio u Kozarcu.
21. Ispitujući odluku o kazni, Vrhovni sud je ocijenio da su sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pravilno vrednovane i u cijelosti opravdavaju krivičnopravnu sankciju koja je u konkretnom slučaju izrečena apelantu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelacioni navodi o povredi ovog prava mogu se svesti na apelantove navode o tome da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima, odnosno na dokazima na kojima se presuda ne može zasnivati, prvenstveno na iskazu svjedoka Z. Č. U tom dijelu apelant najprije ukazuje na to da je Tužilaštvo zloupotrijebilo procesno pravo kada je tom svjedoku dalo imunitet, pa je konstatovao da nije bilo zakonskog uporišta za davanje imuniteta od krivičnog gonjenja tom svjedoku sugerišući da je svjedok zapravo saizvršilac krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, te zaključuje da jedini razlog zbog kojeg Z. Č. nije optužen je tužiočeva manipulacija, jer je Z. Č. trebao kao svjedoka. Nadalje, apelant osporava izjavu koju je H. B. dao 1993. godine, koja se koristila kao dokaz, ukazujući da u vrijeme kada je sačinjena nije mogla biti korišćena kao dokaz, te ukazujući i na njene formalne nedostatke. Nadalje, apelant ukazuje na nerazumljivost i protivrječnost odluke, kao i da nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama, te u tom dijelu opet upućuje na izjavu svjedoka Z. Č. Apelant u odnosu na povredu prava na odbranu i kontradiktoran postupak ukazuju da je svjedok Z. Č. na glavnom pretresu promijenio iskaz, ali se sud oslanja na izjave iz istrage. I u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje apelant opet ukazuje na iskaz svjedoka Z. Č. s glavnog pretresa, a koji je promijenjen u odnosu na to da li je apelant prilikom izvršenja radnji obuhvaćenih presudom bio prisutan kao član grupe. Način na koji je sud to obrazložio, prema apelantovom mišljenju, suprotan je principu in dubio pro reo, a ne može izdržati ni logičku provjeru. Pri tome, apelant upućuje da je svjedok Z. Č. 1993. godine nakon događaja zarobljen i podvrgnut nečovječnom postupanju i nosi traume koje su obilježile njegov cijeli život, te se postavlja pitanje o kredibilnosti takvog svjedoka i uslovima ispitivanja. Osim toga, apelant ukazuje da su za sud neuvjerljivi svi iskazi svjedoka koji idu u korist odbrani, a istiniti iskazi koje terete apelanta.
23. Podneskom od 26. maja 2017. godine apelant je u prilog svojim navodima o proizvoljnoj ocjeni zakonitosti iskaza svjedoka Z. Č. kao dokaza, kao i proizvoljnoj ocjeni sadržaja iskaza ovog svjedoka, a što je dovelo do proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i apelantove nezakonite osude, dostavio notarski ovjerenu izjavu svjedoka Z. Č. kojom svjedok Z. Č. negira istinitost njegovih iskaza datih u istrazi u predmetnom postupku, navodeći, između ostalog, da je izjavu davao u zgradi koja je napravljena u dvorištu zgrade „Malog logora“ u kojoj je bio zatočen i gdje doživio najveće torture, te da apsolutno nije bio svjestan šta je potvrdio ni potpisao. Navedena izjava je sačinjena, prema datumu na notarskom pečatu, 18. marta 2016. godine, nakon što je krivični postupak protiv apelanta pravosnažno okončan.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni i Okružni sud te Okružno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju istakli su da su apelantovi navodi neosnovani pozivajući se na obrazloženja osporenih presuda, te su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana
12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi [...] da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, [...] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288.
(1)Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2)Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.
(3) Ako se tokom glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan da iznese svoju odbranu ili da odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 143. stav 2. tačka v) ovog zakona.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Sadržaj presude Član 304. tačka 7.
[...] (7)Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
[...] Član 311.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: [...]
g) je povrijeđeno pravo na odbranu, [...]
k) je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 016577 16 Kž od 10. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 28. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
34. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).
36. Ustavni sud zapaža da apelant ističe povredu prava na pravičan postupak kao rezultat korišćenja nezakonitih dokaza, odnosno dokaza na kojima se nije mogla zasnovati presuda, te proizvoljne ocjene dokaza, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant, takođe, ističe da mu je u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na jednakost strana u postupku zbog toga što su sudovi proizvoljno i na njegovu štetu ocijenili dokaze izvedene na glavnom pretresu, te ističe da nije poštovan princip in dubio pro reo.
37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
39. Zatim, Ustavni sud u pogledu navoda apelanta koji problematizuje ocjenu dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
40. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. U tom kontekstu, razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudom, te su se Okružni sud i Vrhovni sud o tome dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim na način opisan u presudi. U vezi s utvrđivanjem da li je apelant bio prisutan u navedenom događaju, odnosno da li je i on počinilac predmetnog krivičnog djela, sud je detaljno analizirao sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, a posebno iskaz svjedoka Z. Č., inače učesnika i očevica događaja, koji je u postupku učestvovao i kao svjedok optužbe i kao svjedok odbrane, kao i iskaze drugih svjedoka koji su imali neposredna saznanja o događaju. Ustavni sud zapaža da je redovni sud sve navedene iskaze detaljno ocijenio s aspekta njihove zakonitosti i sadržaja i doveo ih u međusobnu vezu, pri čemu je posebnu pažnju posvetio iskazu svjedoka Z. Č., odnosno promjeni njegovog iskaza na glavnom pretresu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud imao u vidu pretrpljeni strah iz ličnog iskustva svjedoka, ali je, takođe, imao u vidu vremenski kontinuitet davanja ranijih iskaza (u istrazi), tužiočevo ponašanje prema svjedoku, identičnost ranijih iskaza i ponavljanje, te sve to (prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza i obrazloženja zašto poklanja vjeru iskazu iz istrage) suprotstavio njegovom svjedočenju na glavnom pretresu, na kojem nije mogao pouzdano da se izjasni o tome da li je apelant prisustvovao događaju (nije mogao da tvrdi da nije bio, odnosno ni potvrditi ni negirati). Ustavni sud nalazi da obrazloženje suda koje je dao prilikom ocjene iskaza ovog svjedoka, a koje je doveo u vezu s iskazima ostalih svjedoka optužbe i odbrane, kao i materijalnim dokazima, koji su kod suda formirali nesporan zaključak o tome da je apelant učestvovao u krivičnom djelu, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud, takođe, ponavlja da upotreba iskaza dobijenih tokom istrage u svrhu dokazivanja, sama po sebi, nije suprotna st. 1 i 3 člana 6 Evropske konvencije, uz uslov da je poštovano pravo na odbranu. To pravo, u pravilu, zahtijeva da se optuženom na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, dok ovaj daje svoj iskaz u istrazi ili u kasnijoj fazi postupka, a nesporno je da je apelantova odbrana imala tu mogućnost i koristila je. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je odbrana pokušala dovesti u pitanje kredibilitet svjedoka, ali nije uspjela, za šta je sud takođe dao obrazloženje. Ustavni sud, takođe, primjećuje da pitanje zakonitosti iskaza ovog svjedoka odbrana pokušava osporiti i njegovim procesnim položajem u postupku (kao svjedoka umjesto kao počinioca), ali Ustavni sud primjećuje da je to tužilačka odluka, u skladu s odredbama ZKP, te o njoj nije odlučivao sud, niti je bila predmet navedenog postupka, a svakako ne utiče na „(ne)zakonitost“ datog iskaza u okolnostima konkretnog slučaja.
41. U odnosu na korišćenje službene zabilješke koju je 1993. godine dao H. B., koja je uvrštena u spis, na koju se prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude nije posebno pozivao niti je dovodio u vezu s ostalim dokazima, Ustavni sud primjećuje da u ovom dijelu apelant, takođe, osporava uvođenje ovog dokaza u spis na način na koji je to uradio redovni sud, odnosno osporava zakonitost korišćenja ovog dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 288 stav 2 ZKPRS prema kojoj se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla. Osim toga, kako je i Vrhovni sud naveo u obrazloženju drugostepene presude, ova izjava nije jedini dokaz na kojem je zasnovana prvostepena presuda, niti se ona u pretežnom dijelu zasniva na tom dokazu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su redovni sudovi za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, nisu korišćeni nezakoniti dokazi, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i princip „jednakosti oružja“ koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Konačno, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je prilikom ocjene sprovedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti.
42. U vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni zakonitosti iskaza svjedoka Z. Č. kao dokaza, kao i proizvoljnoj ocjeni sadržaja iskaza ovog svjedoka, što je dovelo do proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i nezakonite osude, u prilog čemu je apelant dostavio notarski ovjerenu izjavu ovog svjedoka u kojoj je negirao vjerodostojnost sopstvenih iskaza datih tokom istrage u predmetnom postupku, koja je sačinjena nakon okončanja predmetnog krivičnog postupka, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na ranije zauzeti stav da apelanti prigovore koje žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, istaći u prethodnim fazama postupka pred redovnim sudovima (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud dalje podsjeća da je u predmetu broj AP 1185/11 Ustavni sud ukazao na praksu Evropskog suda koji je smatrao da je ovlašćen prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva uzimati u obzir i „nove podatke“, to jest sve dodatne informacije i „svježe argumente“, smatra li ih relevantnim, pa i onda kad te informacije, dokumenti ili drugo gradivo nisu bili predočeni sudovima ili drugim nadležnim organima tužene države u vrijeme vođenja postupka pred njima (vidi Evropski sud, K. i T. protiv Finske, predstavka broj 25702/94, presuda od 12. jula 2001. godine; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1185/11 od 14. maja 2015. godine, tačka 46, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, to ne znači da je Ustavni sud ustanovio pravilo da se a priori kao „novi dokaz“ prihvaćaju naknadne izjave date nakon pravosnažnog okončanja krivičnog postupka (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4532/15, tačka 69, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, „novi dokaz“ u postupku pred Ustavnim sudom može se samo izuzetno uzeti u obzir. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim tačkama ove odluke detaljno analizirao ocjenu dokaza redovnog suda u predmetnom postupku, a posebno ovog svjedoka, njegove iskaze koje je dao u istrazi, kako s aspekta njihove zakonitosti tako i sadržaja, promjenu njegovog iskaza na glavnom pretresu, pri čemu je sud imao u vidu i pretrpljeni strah iz ličnog iskustva svjedoka. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju navedena izjava ne sadrži navode takvog karaktera koji bi predstavljali „nove podatke“ i „svježe argumente“, koji bi se mogli smatrati relevantnim u prilog zaključku o nedostatku razloga zbog čega je iskaz svjedoka Z. Č. prihvaćen.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su u osporenim presudama redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i ocjene, a nije dovedena u sumnju ni njihova zakonitost, kao ni primjena materijalnog prava, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, pa u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da su apelantu povrijeđene garancije prava na pravično suđenje i principa in dubio pro reo.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević