Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3236/18 (M. M., Z. L., M. H., M. K. i B. T.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3236/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-3236/18, rješavajući zahtjev Mensura Mašetića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mensura Mašetića, Zorana Lončara, Muhameda Hanjalića, Maida Keča i Branke Tešić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mensur Mašetić, Zoran Lončar, Muhamed Hanjalić, Maid Keč i Branka Tešić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 11. juna 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 020026 17 Kžk od 9. marta 2018. godine i S1 2 K 020026 15 K od 4. maja 2017. godine. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom se odgađa izvršenje izrečenih kazni zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njihovoj apelaciji.
2. Sud BiH je presudom broj S1 2 K 020026 15 K od 4. maja 2017. godine apelante oglasio krvim da su radnjama bliže opisanim u izreci presude počinili produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi sa čl. 29. i 54. istog zakona te ih osudio na kazne zatvora i novčane kazne. Istom presudom apelanti su, na osnovu člana 284. točka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) oslobođeni od optužbi da su radnjama, bliže označenim u izreci presude počinili, i to apelanti Lončar, Mašetić i Tešić, krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZ BiH, a apelanti Keč i Hanjalić krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZ BiH i krivičnim djelom zloupotreba položaja i ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZ BiH.
3. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da su neosnovanim ocjenjene tvrdnje apelanta da su dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji nadzor i tehničko snimanje prostorija iz člana 116. tačka c) ZKP BiH, te nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 116. tačka a) ZKP BiH nezakoniti dokazi. Apelanti su, pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava(u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Dragojević protiv Hrvatske, osporavali naredbe Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji, navodeći da: prijedlozi Tužilaštva BiH i naredbe Suda BiH ne sadrže dokaze o postojanju osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo, kao ni obrazloženje zašto se istraga ne može sprovesti na drugi način; da je Sud BiH u navedenim naredbama Tužilaštvu BiH dao ovlaštenje da izda nalog OSA za izvršenje naredbi umjesto da sam izda naredbu operateru telekomunikacija; da je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija); da nije bilo obavještenja o provođenju istražnih radnji.
4. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Sud BiH izvršio uvid u naredbe suda, te utvrdio da su posebne istražne radnje trajale u periodu od 14. januara 2014. godine do 15. juna 2014. godine, da su provođene radnje iz člana 116. stav 2. tač. a) i c) ZKP BiH, da su sve izdate zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZ BiH , u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZ BiH. Na okolnost provođenja posebnih istražnih radnji saslušan je svjedok M.Č., ovlašteno službeno lice koji je direktno bio uključen u rad predmeta označnoga naziva. Nadalje, Sud BiH je citirajući relevantne dijelove iz presude Dragojević, istakao da je nesporno da je Evropski sud utvrdio povredu člana 8. Evropske konvencije jer nalozi za trajni nadzor izdati od istražnog sudije nisu sadržali nikakve stvarne detalje koji se temelje na specifičnim okolnostima predmeta, posebnim okolnostima koje ukazuju na sumnju da su počinjena krivična djela. Nadalje, Sud BiH je analizirao relevantne odredbe ZKP Hrvatske koje je cijenio i Evropski sud te ih doveo u vezu sa relevantnim odredbama ZKP BiH. S tim u vezi je ukazano da se prema ZKP Hrvatska mjere nadzora određuje istražni sudija pisanim obrazloženim nalogom a prema ZKP BiH mjere određuje sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca. Nadalje, ukazano je da se prema domaćem pravu naredba suda vezuje za obrazloženi prijedlog tužioca odnosno da čine jednu cjelinu u smislu osnova za preduzimanje posebnih istražnih radnji, pa zbog toga moraju biti razmotreni i prijedlog i naredba da bi se mogao cijeniti kvaliteta istih. Pri tom, interes je tužioca da sudiji za prethodni postupak ponudi sve relevantne podatke i činjenice, što je očekivano sadržano u prijedlozima za određivanje odnosno produženje primjene posebnih istražnih radnji, te prilozima uz iste a u koje je u konkretnom slučaju izvršen uvid i na koje okolnosti je i saslušan svjedok M.Č.. Nadalje, ukazano je da su posebne istražne radnje ograničene samo na one postupke u kojim postoji samo činjenična osnova sumnje da je neka osoba sama ili zajedno s drugim učestvovala u počinjenju određenih krivičnih djela. Stoga, pozivajući se na stav Evropskog suda u predmetu Klass i drugi protiv Njemačke, Ekimdzhiev protiv Bugarske, i već citiranu Dragojević, Sud BiH je istakao da ovo ograničenje predstavlja jamstvo da mjere nisu određene nemarno, neregularno ili bez potrebnog razmatranja. Nadalje, ukazano je da jasno obrazloženih prijedloga za povođenje posebne istražne radnje upućuj na postojanje osnova sumnje kao nužne pretpostavke za provođenje istih pa da se kao suštinsko postavilo pitanje da li je obrazloženje logično, zakonito i dovoljno jasno da bi se na osnovu istog mogla izdati naredba. U vezi s tim je dalje ukazano: da su u svakom prijedlogu na osnovu kog je izdata naredba navedene sve relevantne okolnosti, operativna saznanja, rezultati do tada provedenih dokaznih radnji za konkretno označene osobe, kao i razlozi zbog kojih je neophodno upravo određivanje posebnih istražnih radnji; da je naznačeno da se izdaju na prijedlog tužioca a što implicira da su razmotreni razlozi u prijedlozima i da imaju uporište u predočenoj dokumentaciji uz prijedlog; da su sve naredbe sadržale detaljno označen osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo, dokaze na osnovu kojih to proizlazi, te obrazloženje da se dokazi ne mogu pribaviti a drugi način (kao primjer navedeno je da je u obrazloženjima naredbi navedeno da mogućnost za otkrivanje umiješanosti službenika UIO u navedeni vid kriminala nije moguć iz razloga nemogućnosti fizičkog prilaza objektu, nemogućnosti snimanja, s obzirom na spuštene roletne i dr.). Slijedom navedenog zaključeno je da je provođenje posebnih istražnih radnji bilo zakonito odnosno da su dokazi pribavljeni na ovaj način zakoniti. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da su naredbe suda nezakonite jer iz razloga što Tužilaštvo BiH nije ovlašteno da izdaje naredbe policijskim agencijama o izvršenju naredbi suda. U vezi s tim je ukazano da je Sud BiH realizaciju naredbi povjerio Tužilaštvu BiH koje je svojom naredbom određivalo agenciju koja će provesti naložene posebne istražne radnje, kao i da su ovlaštena službena lica, u skladu, sa naredbama Suda BiH odnosno Tužilaštva redovno dostavljala izvještaje o prvorođenju istih.
5. Slijedom navedenog, a rukovodeći se i praskom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji u svojim odlukama navodi da je „mjera nadzora i tehničkog snimanja preduzeta u skladu sa zakonom u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja – u konkretnom slučaju otkrivanja i kažnjavanja krivičnih djela navedenih u naredbama suda, što predstavlja javni interes koji preteže nad apelantovim interesom za zaštitu privatnog života (vidi, Evropski sud, Prada protiv Njemačke, presuda od 3. marta 2016. godine)“ zaključeno je da su neosnovane tvrdnje o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije.
6. Najzad, pozivajući se na stav Evropskog suda iz predmeta Klass i drugi protiv Njemačke, prema kom, u suštini, naknadno obavještavanje pojedinca pogođenog ukinutom mjerom može bitno ugroziti dugoročnu svrhu koja je prvobitno iziskivala nadzor, te da činjenica da se pojedinac ne obavještava nakon što je ukinut nadzor, ne može biti suprotna članu 8. pošto je to važna činjenica koja osigurava „uspješnost“ miješanja, neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da neobavještavanje osumnjičenih o preduzetim istražnim radnjama samo po sebi implicira i nezakonitost dokaza koji su na ovaj način pribavljeni.
7. Sud BiH je presudom broj S 1 2 K 020026 17 Kž od 27. oktobra 2017. godine odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva BiH i potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na oslobađajući dio u odnosu na apelanticu Tešić. Istom presudom usvojene su žalbe apelanta i prvostepena presuda je ukinuta u osuđujućem dijelu i određeno je održavanje pretresa pred ovim sudom.
8. Sud BiH je presudom broj S1 2 K 020026 17 Kžk od 9. marta 2018. godine apelante oglasio krivim da su radnjama bliže opisanim u izreci presude počinili: apelant Mašetić radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH, te radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZ BiH u vezi sa čl. 29. i
54. KZ BiH, te ga osudio na kaznu zatvora od dvije godine i novčanu kaznu od 2000 KM; apelant Lončar, radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZ BiH u vezi a članom 54. KZ BiH, a radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara iz i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZ BiH u vezi sa čl. 29. i 54. KZ BiH i osudio ga na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci i novčanu kaznu od 4000 KM; apelant Hanjalić – radnjama opisanim u pobrojanim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi s članom 54. KZ BiH, a radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. u vezi sa čl. 29. i 54. KZ BiH i osudio ga na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci i novčanu kaznu od 2000 KM; apelant Keč –radnjama opisanim u pobrojanim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi s članom 54. KZ BiH, a radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. u vezi sa čl. 29. i 54. KZ BiH i osudio ga na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci i novčanu kaznu od 2000 KM; apelantica Tešić – radnjama opisanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi s članom 54. KZ BiH, a radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. u vezi sa čl. 29. i 54. KZ BiH i osudio je na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci i novčanu kaznu od 2000 KM. Istom presudom, na osnovu člana 284. točka c) ZKP BiH apelanti Keč i Tošić oslobođeni su optužbe da su označenim radnjama počinili krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. u vezi sa čl. 29. i 54. KZ BiH. najzad, na osnovu člana 284. tačka
a) ZKP BiH apelanti Lončar, Keč, Tešić i Hanjalić oslobođeni su optužbe da su bliže označenim radnjama počinili krivično djelo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. u vezi sa čl. 29. i 54. KZ BiH.
9. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjen tvrdnje apelanta u pogledu provedenih posebnih istražnih radnji. U vezi sa tvrdnjom apelanta o nedostatku sadržaja naredbi tj. obrazloženosti postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo odnosno zašto se na drugi način nisu mogli pribavit dokazi, ukazano je da je na temelju uvida u naredbe suda i prijedloge Tužilaštva BiH utvrđeno da su u inicijalnom prijedlogu Tužilaštva BiH na osnovu kog je izdata naredba za određivanje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 1. tačka c) ZKP BiH detaljno navedene sve relevantne okolnosti, operativna saznanja za konkretno označene osobe iz kojih proizlazi postojanje osnova sumnje kao i razlozi zbog kojih je neophodno upravo određivanje posebnih istražnih radnji odnosno zašto se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način. Nadalje, ukazano je da je u uvodu ove, kao i svih ostalih naredbi, naznačeno da se izdaju na prijedlog Tužilaštva BiH a što upućuje da su razlozi navedeni u prijedlogu razmotreni i da po procijeni sudije imaju uporište u predočenoj dokumentaciji uz prijedlog. Nadalje, ukazano je da je naveden osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo, dokazi iz kojih to proizilazi, obrazloženje da se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način odnosno da bi njihovo pribavljanje bilo skopčano sa nesrazmjernim teškoćama (nemogućnost fizičkog pristupa objektu, nemogućnost snimanja zbog spuštenih roletni i dr.). Nadalje, ukazano je da su se svi ostali prijedlozi i naredbe odnosili na produženje postojećih istražnih radnji, njihovo proširenje na posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomnikacija a na osnovu rezultata posebnih istražnih radnji prethodno provednih na osnovu naredbi o njihovom provođenju, tj. svaka nova naredba bila je utemeljena na rezultatima ranije donesenih naredbi i prijedloga. Slijedom navedenog zaključeno je da je obrazloženje osnova sumnje kao i razloga zašto se na drugi način dokazi ne mogu pribaviti, kako su opisani u inicijalnoj naredbi, dodatno osnaženi rezultatima posebnih istražnih radnji provedenih na osnovu te naredbe, te da svaka nova naredba o produženju/proširenju posebnih istražnih radnji nije tražila i posebno obrazloženje tih navoda obzirom da su rezultatima posebnih istražnih radnji osnaženi razlozima za određivanje prethodne naredbe tj. navodi iz prvobitne naredbe nisu dovodni u pitanje niti je došlo do promijene okolnosti koje bi opravdale da i svaka naredba sadrži i posebno obrazloženje posebnih istražnih radnji. Nadalje, ukazano je i da je u prvostepenom postupku saslušan svjedok M.Č. koji je kao ovlašteno službeno lice bio direktno uključen u rad na označenom predmetu, a koji je pojasnio kako se došlo do saznanja o nezakonitim aktivnostima, da je po njihovom prikupljanju obavješteno Tužilaštvo BiH i zatraženo provođenje posebnih istražnih radnji, da je tužilac zatražio dopunu zahtjeva, nakon čega je uključen i Centralni istražni biro, nakon čega je zahtjev i dopunjen. Nadalje, ovaj svjedok je pojasnio da se prva naredba odnosila na posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka c) ZKP BiH, da je pod nadzorom bila prostorija koju koriste carinici, da su nadzorom zabilježena određena kaznena djela carinika. Također, pojasnio je i da da su provođenje istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKP BiH jer su došli do saznanja da carinici u telefonskim kontaktima dogovaraju način prelaska granice. Najzad, istakao je da su imali redovne kontakte sa istražiteljima i tužiocem, da su redovno dostavljali izvještaje (što je dokumentirano materijalnim dokazom), te konačni izvještaj (također, predočen materijalni dokaz) sa tvrdim hard diskom snimljenog materijal čiju analizu je uradi Odsjek za analizu i obradu podataka.
10. Nadalje, neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja apelanata da Tužilaštvo BiH nije ovlašteno da izdaje naredbe policijskim agencijama o izvršenju naredbi Suda BiH već to može učiniti samo Sud BiH. S tim u vez je ukazao da je u svakoj od 11 naredbi Sud BiH naveo da se realizacija naredbi povjerava Tužilaštvu BiH, koje će svojom naredbom odrediti agenciju koja će provesti naložene posebne istražne radnje, kao i poslove koje će pojedine agencije obavljati po naredbama i uputstvima Tužilaštva BiH.
11. Slijedom naprijed navedenog Sud BiH je odbio kao neosnovanu i tvrdnju apelanta da je provođenjem posebnih istražnih radnji prekršen član 8. Evropske konvencije. S tim u vezi je ukazano na praksu Ustavnog suda koji, kako je navedeno, u svojim odlukama navodi da je „mjera nadzora i tehničkog snimanja preduzeta u skladu sa zakonom u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja – u konkretnom slučaju otkrivanja i kažnjavanja krivičnih djela navedenih u naredbama suda, što predstavlja javni interes koji preteže nad apelantovim interesom za zaštitu privatnog života (vidi, Evropski sud, Prada protiv Njemačke, presuda od 3. marta 2016. godine)“.
12. Neosnovanim je ocijenjena i tvrdnja apelanta da se dovodi u pitanje zakonitost dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji jer nisu bili obavješteni o njihovom preuzimanju i s tim u vezi pozivanje na stav Suda BiH u predmetu Čago i dr. Sud BiH je istakao da u predmetu Čago i dr. nije navedeno niti eksplicitno zaključio da neobavještavanje osumnjičenih lica o preduzetim posebnim istražnim radnjama samo po sebi dovodi u pitanje zakonitost dokaza, a takvu posljedicu ne propisuje ni sam ZKP BiH. Također, Sud BiH se pozvao na stav Europskog suda prema kom, u suštini, naknadno obavještavanje pojedinca pogođenog ukinutom mjerom može bitno ugroziti dugoročnu svrhu koja je prvobitno iziskivala nadzor, te da činjenica da se pojedinac ne obavještava nakon što je ukinut nadzor, ne može biti suprotna članu 8. pošto je to važna činjenica koja osigurava „uspješnost“ miješanja.
13. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su apelanti predložili dostavljanje dokaza od strane Tužilaštva BiH - cjelokupnog audio-video materijala a ne samo isječaka iz istog, tehničke specifikacije uređaja kojim je vršeno snimanje audio video materijala kao i specifikacije uređaja kojim je vršeno snimanje audio video materijala, saslušanje svjedoka –stručnog lica E.H. uposlenika CI Aerodrom Sarajevo na okolnost postupanja carinika prema uputstvu o carinskom postupku, način carinske kontrole i ovlasti carinika, način utvrđivanja propusta u vršenju kontrole, vještačenje po vještaku elektrotehničke struke S.M. na okolnost specifikacije karakteristika opreme kojim je vršeno snimanje kao i softwera, a naročito sa aspekta vremena i datuma snimljenog materijala. Također, apelanti su predloži i saslušanje pojedinačno označenih svjedoka, i pribavljanje dokumentacije od Carinske ispostave Aerodrom Sarajevo, te JP Aerodrom Sarajevo. Sud BiH je prihvatio prijedlog da se saslušaju pojedinačno označeni svjedoci, koji su u prvostepenom postupku također bili optuženi u ovom predmetu a zbog čega nije postojala obaveza njihovog svjedočenja, te apelanti Tešić i Hanjalić. Također prihvaćen je prijedlog i pribavljena je dokumentacija od JP Međunarodni aerodrom Sarajevo, te od UIO, koja je cijenjena pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. U vezi sa ostalim prijedlozima apelanta ukazano je da se nije radilo o novim činjenicama i dokazima obzirom da je odbrana imala mogućnost iste dokaze predlagati i u toku prvostepenog postupka. U vezi sa zahtjevom za saslušanje svjedoka T.K. ukazano je da je ovaj svjedok na prijedlog odbrane saslušan u prvostepenom postupku i da su apelanti imali mogućnost da ga unakrsno ispitaju na okolnosti zbog kojih je svjedočenje i predloženo, kao i da j izvršen uvid u iskaz ovog svjedoka. Također, osim okolnosti da se radilo o prijedlogu dokaza koje je su apelanti mogli predlagati i provoditi i u prvostepenom postupku, Sud BiH je zaključio i da činjenice i okolnosti u vezi kojih je predloženo njihovo izvođenje, proizilaze i iz drugih dokaza koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka.
14. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 14. stav 1. i stav 3. tačka e) Međunarodnog pakt o građanskim i političkim pravima.
15. U opširnim navodima apelanti tvrde da su dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji nezakoniti i da predstavljaju kršenje člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi tvrde da su posebne istražne radnje provođenje kako bi se uopšte ustanovilo postojanje osnova sumnje da su počinili krivična djela, a što je conditio sine qua non za provođenje posebnih istražnih radnji, odnosno da su provođene temeljem obavještajnih izvještaja u kojim se oni i ne spominju ili se samo navode njihovi nadimci, a prikupljene informacije su označene kao „najvjerojatnije“ tj. ne i sigurne, odnosno samo jedna informacija je označena kao potvrđena. S tim u vezi ističu i da u osporenoj drugostepenoj presudi nije precizirano u koje naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji je izvršen uvid, kao i da nisu obrazloženi razlozi zbog kojih se odbija prigovor o zakonitosti dokazne građe koja je poslužila kao osnova za podnošenje prijedloga GP, donosno Tužilaštva BiH na temelju kojih je izdata prva naredba od 13. januara 2013. godine. Nadalje, apelanti tvrde da su se posebne istražne radnje produžavale uvijek iz istih razloga, da naredbe koje su uslijedile posle prve inicijalne naredbe nisu bile osnažene novim dokazima već su produžavane do maksimalnog zakonskog trajanja bez ikakve osnove i dokaznih prijedloga. U prilog ovih tvrdnji apelanti su detaljno interpretirali sadržaje naredbi ukazujući, na po njihovom mišljenju, konkretne razloge zbog kojih smatraju da su bile nezakonite pa da su nezakoniti i dokazi koji su iz njih proistekli. Apelanti su se također pozvali i na praksu Evropskog suda u predmetima Dragojević protiv Hrvatske i Ioradhi i dr. protiv Moldove, te pobrojane presude Suda BiH. Najzad, apelanti su ukazali i na Odluku Ustavnog suda BiH broj U-5/16 od 1. juna 2017. godine u kojoj je utvrđeno da su neustavne odredbe ZKP BiH na temelju kojih Sud BiH u njihovom slučaju određivao i produžavao posebne istražne radnje.
16. Nadalje, apelanti tvrde da je drugostepeni sud, uputivši im poziv da dostave prijedlog dokaza po kom su i postupili, obrnuo obavezu dokazivanja i prije nego što je zatražio od Tužilaštva BiH da se izjasni o optužbi i dokazima, naložio njima da dostavi prijedlog dokaza i tako prebacio teret dokazivanja na njih. Apelanti tvrde da je slijedom dokaza koje su predložili, Tužilaštvo BiH izmijenilo optužnicu tj. iskoristilo njihove dokaze svjesno da ne može održati konstrukciju iz optužnice odnosno izmijenilo optužnicu na njihovu štetu. Također, apelanti smatraju i da je neosnovano odbijen njihov prijedlog da se pribave cjelokupan audio i video materijal a ne samo isječci koji su prikupljeni provođenjem posebnih istražnih radnji, kao i dostavljanje specifikacije tehničkih uređaja kojim je vršeno snimanje audio-video materijala odnosno softwera vršena obrada snimljenog materijala i s tim u vez vještačenje po vještaku elektrotehničke struke. U vezi s tim ukazuju da je optužnica mijenjana upravo u pogledu datuma i vremena navodnih dešavanja koja su im stavljana na teret a da na korištenim snimcima nije bilo oznake datuma i vremena zbog čega nije moguće i utvrditi da li i potiču od označenog dana i vremena kako je Tužilaštvo BiH tvrdilo, kao i da su predložene specifikacije i vještačenje trebale otkloniti sumnju da li korišteni softweri omogućavaju manipulaciju snimcima montiranje i slično. Također, tvrde i da je neosnovano odbijen prijedlog knjiga Evidencija radnog vremena na osnovu uvid au koju bi se utvrdilo da apelant Keč nije bio prisutan na dan obuhvaćen optužnicom. Apelanti tvrde i da je neosnovano odbijen prijedlog za saslušanje svjedoka F.H, kao stručnog lica, dugogodišnjeg uposlenika CI Aerodrom Sarajevo kao neutralnog i stručnog lica iz oblasti carina koje bi stručno opisalo postupak carinjenja, diskrecionu ocjenu prilikom utvrđivanja karaktera robe, procijene da li se radi o komercijalnoj robi ili ne i sl. Ovo posebno imajući u vidu da činjenični supstrat svih točka optužnice sadrži postupanje suprotno čl. 13., 14. i 16. Uputstva o carinskom postupku.
17. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelanti su naveli da stepen ugrožavanja njihovih prava postupanjem Suda BiH koji i samo „letimičnim“ pregledom dokumentacije predočene uz apelaciju upućuju na povredu njihovih prava iz člana 6. i 8. Evropske konvencije upućuju na opravdanost njihovog zahtjeva da se do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njihovoj apelaciji odgodi izvršenje kazni zatvora koje su im izrečene.
18. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
19. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
20. U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da su njihovi navodi o povredi ustavnih prava na koje ukazuju u apelaciji dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.
21. Nadalje, Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP- 3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud je imao u vidu i Zakon BiH o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, kojim je regulisani način, postupak i uslovi izvršenja kazne te i postupak odlaganja izvršenja kazne. Međutim Ustavni sud zapaža da apelanti u zahtjevu ne navode niti jedan od razloga na temelju kog bi mogli tražiti odlaganja izrečene kazne pa proizilazi da ne mogu ni koristiti mogućnosti iz navedenog Zakona u tom smislu. Stoga, samo navodi apelanta kojim se pozivaju na povredu svojih Ustavom i Evropskom konvencijom garantiranih prava koji se tiču merituma spora koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi na taj način prejudicirao konačnu odluku o apelaciji, a istaknuti navodi sami po sebi ne mogu biti osnov za određivanje privremene mjere.
23. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević