Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4566/16 (Y.X.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izuzeće
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4566/16

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4566/16, rješavajući apelaciju Y. X., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Y. X. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 229068 15 Kž od 25. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 229068 12 K od 7. jula 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Y. X. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 6. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 65 0 K 229068 15 Kž od 25. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 229068 12 K od 7. jula 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 4. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su 7. i 11. maja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 229068 12 K od 7. jula 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa stavom 1. i članom 205. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za počinjenje navedenog krivičnog djela apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

6. U vezi s apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao na postojanje razloga za izuzeće postupajuće tužiteljice Be. A. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), Općinski sud je naveo da je nakon iznesenog zahtjeva za izuzeće protiv tužiteljice, u smislu člana 44. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), donio rješenje da se prekida postupak radi donošenja odluke Kolegija tužitelja o izuzeću tužiteljice. Kolegij tužitelja je Rješenjem broj T09 0 KT 0003708 06 od 2. aprila 2014. godine odbacio apelantov zahtjev za izuzeće tužiteljice za postupanje u krivičnom predmetu, s obzirom na to da je zahtjev podnesen nakon početka glavnog pretresa. Također, Općinski sud je naveo da je Kolegij tužitelja u rješenju ocijenio navode iz predmetnog zahtjeva za izuzeće, te je odlučio da je taj zahtjev u cijelosti neosnovan, odnosno da ne postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristranost tužiteljice u smislu odredbe člana 39. stav 1. tačka f) ZKPFBiH.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je zatim pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Općinski sud je naveo da utvrđenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret temelji na saglasnim dokazima optužbe koji su izvedeni na glavnom pretresu. Naime, oštećena La. K. (u daljnjem tekstu: oštećena) u svom iskazu je navela da je u 2006. godini kada je imala 17 godina išla na natjecanje u Dubrovnik, pored ostalih, zajedno s apelantom kao njenim profesorom, te opisala radnje koje je apelant poduzimao. Navela je i da joj je apelant mjesec dana nakon događaja poslao SMS poruku određenog sadržaja. Nadalje, svjedokinja Le. K., majka oštećene, navela je da joj je oštećena detaljno opisala radnje koje je apelant poduzimao. Saglasno iskazima tih svjedoka, svjedokinja optužbe H. H. izjavila je da su joj se kao pedagogu u muzičkoj školi obratili roditelji oštećene i da su joj ispričali o događaju u Dubrovniku, odnosno da je apelant uznemiravao njihovu kćerku. Također su joj pokazali mobitel u kojem se nalazila poruka koju je apelant uputio oštećenoj. Svjedok Ad. B. je potvrdio da je kritične večeri kada se probudio u sobi uočio apelanta kako stoji pored izlaznih vrata hotelske sobe. Općinski sud je dalje naveo da je iskaze svjedoka optužbe doveo u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka dr. S. LJ. koji je naveo da je nakon dugog razgovora sa oštećenom mogao s visokim stepenom pouzdanosti reći da njena priča djeluje vrlo uvjerljivo i da se ne evidentiraju bilo kakvi manipulativni elementi, da njeno izlaganje ne djeluje kao unaprijed naučena i pripremljena priča, što joj daje visok stepen vjerodostojnosti. Pored navedenog, Općinski sud je naveo da su iskazi svjedoka optužbe saglasni i imaju uporište i u ostalim materijalnim dokazima, i to fotografiji sa sadržajem SMS poruka koju je apelant poslao oštećenoj, iz koje nesporno proizlazi da je 13. januara 2006. godine apelant oštećenoj poslao poruku sadržaja kako je to oštećena i navela, a koja po svom sadržaju predstavlja pravu ljubavnu poruku i apsolutno nije adekvatna poruci koju bi jedan muškarac od 58 godina, pa bio to i profesor, poslao maloljetnoj djevojci od 17 i po godina, a posebno svojoj učenici.

8. U vezi s dokazima apelantove odbrane, Općinski sud je naveo da ti dokazi nisu doveli u sumnju dokaznu snagu dokaza optužbe, a posebno iskaz oštećene. Naime, svjedoci odbrane su svjedočili na okolnosti apelantove osobnosti, a svjedoci A. R. i A. S. i na okolnosti osobnosti oštećene. Međutim, niko od saslušanih svjedoka odbrane ni na koji način nije bio upoznat o kritičnom događaju, niti su se o tom događaju izjašnjavali, zbog čega su njihovi iskazi ocijenjeni kao irelevantni, odnosno bez značaja za utvrđivanje pravog činjeničnog stanja. Pored toga, u vezi s iskazima svjedoka A. R. i A. S. koji su smatrali da je oštećena imala motiv da cijeli događaj izmisli, te da se radi o osobi koja je sklona da pravi smicalice, Općinski sud je naveo da ti iskazi nisu doveli u sumnju dokaznu snagu izvedenih dokaza optužbe u odnosu na odlučne činjenice, s obzirom da su svjedoci optužbe davali logične, prihvatljive i uvjerljive odgovore, a iskaz svjedoka oštećene ima uporište u nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra dr. S. LJ. koji nije uočio sklonost ka izmišljanju priča, već je istakao da njena priča djeluje vrlo uvjerljivo i da se ne evidentiraju bilo kakvi manipulativni elementi. Također, u vezi s apelantovim iskazom koji je negirao da se sporne večeri bilo što desilo, kao i da je poruka koju je uputio odgovor na poruku koju je oštećena njemu ranije poslala, Općinski sud je naveo da je taj iskaz netačan i pripremljen s ciljem da se oslobodi odgovornosti za krivično djelo, zbog čega taj iskaz nije mogao prihvatiti, pa njime nije dovedena u sumnju dokazna snaga iskaza svjedoka optužbe. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa stavom 1. i članom 205. stav 2. KZFBiH.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 229068 15 Kž od 25. augusta 2016. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

10. U vezi s apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao na postojanje razloga za izuzeće tužiteljice, Kantonalni sud je naveo da u fazi postupka kada se odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude sud nije u mogućnosti ispitivati da li je postupajući tužitelj bio pristran. Naime, okolnost da je tužitelj u predmetu postupao nezakonito mora se utvrditi pravomoćnom krivičnom presudom na osnovu koje bi branitelj eventualno mogao zahtijevati ponavljanje postupka u apelantovu korist. Shodno tome, navodi branitelja da je postupajuća tužiteljica bila pristrana nisu od značaja za razjašnjenje konkretne krivičnopravne stvari, posebno iz razloga što je iz predmetnog spisa, kao i obrazloženja pobijane presude vidljivo da je tokom prvostepenog postupka u potpunosti poštovano načelo kontradiktornosti, odnosno da su strankama pružene jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. Nadalje, kada su u pitanju žalbeni prigovori kojima se ukazuje da je Kolegij tužitelja razmatrajući zahtjev za izuzeće tužitelja u konkretnom predmetu pogrešno zaključio da ne postoje okolnosti koje izazivaju nepristranost tužitelja, a u smislu odredbe člana 39. stav 1. tačka f) ZKPFBiH, Kantonalni sud je istakao da nije u mogućnosti ispitivati pravilnost odluke Tužiteljstva, s obzirom na to da iz odredaba ZKPFBiH ne proizlazi da sud ima takvo ovlaštenje.

11. Nadalje, razmatrajući navode da apelantovom branitelju nije dopušteno fotokopiranje svih spisa i dokumenata, da je u razgovoru s tužiteljem tražio da fotokopira naredbu o obustavi istrage, ali da mu to nije dopušteno, Kantonalni sud je naveo da apelantov branitelj u pogledu tih prigovora nije naveo bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode, zbog čega su ti navodi paušalni i kao takvi nisu mogli biti ispitani.

12. U pogledu apelantovih tvrdnji kojima je osporavao pravnu kvalifikaciju krivičnog djela smatrajući da je u konkretnom slučaju trebala biti primijenjena odredba člana 208. stav 1. KZFBiH, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravno zaključio da su u apelantovim radnjama u potpunosti ostvarena obilježja krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 205. stav 2. KZFBiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim da je na način i u vrijeme opisano u izreci prvostepene presude počinio predmetno krivično djelo, zbog čega su apelantovi navodi u pogledu povrede krivičnog zakona ocijenjeni kao neosnovani.

13. Razmatrajući apelantove navode kojima je osporavao pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu provedenih dokaza na glavnom pretresu zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim. Kako to proizlazi iz obrazloženja osporene presude, prvostepeni sud se bavio ocjenom i analizom svih izvedenih dokaza u smislu načela slobodne ocjene dokaza. Nasuprot apelantovim žalbenim prigovorima, odlučna utvrđenja iz pobijane presude prvostepeni sud nije zasnovao samo na iskazu oštećene, već i na ostalim provedenim dokazima, koje je u svemu ispravno analizirao i na tom osnovu pravilno zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi sa žalbenim navodima da je prvostepeni sud iskaz oštećene ocijenio istinitim samo na osnovu držanja pred prvostepenim sudom, Kantonalni sud je naveo da je iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo da je prvostepeni sud imao u vidu i to da je iskaz te svjedokinje u saglasnosti i s ostalim provedenim dokazima, i to najprije iskazom njene majke, materijalnim dokazima u spisu, te iskazom i nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra. Nadalje, irelevantni su žalbeni prigovori kojima se ukazuje da su navodi oštećene da je predmetni događaj ostavio posljedice na nju u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra, s obzirom na to da postojanje trauma kod oštećene ne predstavlja odlučnu činjenicu, odnosno bitno obilježje krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret. Također, Kantonalni sud je dalje istakao da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim navodima, u svemu detaljno i pravilno analizirao iskaze svjedoka H. H. i Ad. B, a neosnovani su i žalbeni prigovori kojima se ukazuje da je prvostepeni sud presudu utemeljio samo na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra koji je potkrijepljen drugim dokazima. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni prigovori kojima se ukazuje na iskaz svjedokinje odbrane A. S. koja je izjavila da je oštećena bila zaljubljena u apelanta i da je sklona pravljenju smicalica, s obzirom na to da je ta svjedokinja svjedočila samo okolnostima osobnosti oštećene, tako da njen iskaz nije od značaja za razjašnjenje konkretne krivičnopravne stvari, odnosno za razjašnjenje da li je apelant kritične prilike počinio bludne radnje koje su mu stavljene na teret, niti su od takvog značaja iskazi apelantovih kolega, koji su svjedočili o apelantovoj osobnosti. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i žalbeni prigovori kojima se ukazuje da je poruku koju je apelant poslao oštećenoj mjesec dana nakon kritičnog događaja uputio iz razloga što je oštećena osvojila nagradu na međunarodnom natjecanju, s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno analizirao navedenu poruku, te zaključio da se radi o ljubavnoj poruci, tako da žalbeni prigovori branitelja u kojima se navodi da predmetna poruka nema veze s kritičnim događajem nisu mogli biti uvaženi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je činjenično stanje u pobijanoj presudi utvrđeno na pravilan i potpun način, da pobijana presuda ima sve potrebne i prihvatljive razloge u pogledu svih odlučnih činjenica, tako da su istaknuti žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanim.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je krivično gonjenje u predmetnom postupku od ranijih tužitelja preuzela tužiteljica koja je osobni prijatelj roditelja oštećene, a koji su putem te tužiteljice, koja u to vrijeme nije bila postupajuća u tom predmetu, poručivali da oštećena ne može pristupiti u prostorije Tužiteljstva jer se nalazi na školovanju u inozemstvu. U vezi s tim, apelant ukazuje da je njegov prijedlog za izuzeće tužiteljice odbačen iako odredbe o vremenskoj limitiranosti podnošenja zahtjeva za izuzeće ne mogu biti primjenjive na izuzeće tužitelja, kao i da je Kolegij tužitelja u tom rješenju utvrdio da ne postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristranost tužiteljice. Također, apelant ukazuje da je na te okolnosti ukazivao u žalbi, ali Kantonalni sud te okolnosti nije mogao ispitati, zbog čega smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Nadalje, apelant tvrdi da je Dnevni avaz objavio članak o njemu kao počinitelju djela, o čemu je tužitelj dao podatke, čime mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti, kao i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer njegovom branitelju nije omogućeno da kopira dio spisa predmeta Tužiteljstva. Apelant dalje ukazuje da je pogrešna pravna kvalifikacija djela koje mu je stavljeno na teret, jer čak i pod pretpostavkom da je djelo izvršeno, način izvršenja djela i njegova bitna obilježja ukazuju jedino na mogućnost primjene člana 208. stav 1. KZFBiH, iz očiglednog razloga jer ni sama optužnica ne nudi nikakve tvrdnje niti dokaze da se u radnjama koje su apelantu stavljene na teret stječu isključivo radnje iz člana 207. KZFBiH (spolni odnos sa djetetom). Najzad, apelant smatra da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, što je isticano u žalbi na prvostepenu presudu koju dostavlja uz apelaciju i za koju navodi da je treba smatrati sastavnim dijelom apelacije.

b)Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da je u osporenoj presudi obrazložio da apelantovi navodi o pristranosti postupajućeg tužitelja nisu od značaja za razjašnjenje konkretne krivičnopravne stvari, posebno iz razloga što je iz predmetnog spisa, kao i obrazloženja prvostepene presude vidljivo da je tokom prvostepenog postupka u potpunosti poštovano načelo kontradiktornosti, pri čemu sud nije imao zakonsko ovlaštenje ispitivati pravilnost odluke Kolegija tužitelja. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na to da apelantovom branitelju nije omogućeno da kopira dio spisa predmeta, Kantonalni sud je naveo da apelantov branitelj nije pružio nikakve dokaze o tome, zbog čega ti navodi nisu mogli biti ispitani. Kantonalni sud dalje ukazuje da apelantu nisu povrijeđena ni prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da je u obrazloženju osporene presude navedeno da je prvostepeni sud ispravno zaključio da su u apelantovim radnjama u potpunosti ostvarena obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim da je na način i u vrijeme opisano u izreci prvostepene presude počinio predmetno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra da osporenom presudom nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije na koje apelant ukazuje.

16. Općinski sud je naveo da su u osporenoj prvostepenoj presudi izneseni svi relevantni zaključci o utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Postupajuća tužiteljica je navela da joj je predmet dat na zastupanje odlukom glavne tužiteljice tek nakon što je bila podignuta optužnica i u kojem je bilo održano već nekoliko pretresa, te da je nastavila zastupati predmet jer nije bila ni u kakvom sukobu interesa osim što je oca oštećene poznavala iz viđenja. Dalje je navela da je na jednom od glavnih pretresa apelantov branitelj tražio izuzeće zbog navodnog poznavanja s ocem oštećene, te da je o njenom izuzeću odlučivao Kolegij tužiteljstva i utvrdio da nema nikakvog sukoba interesa, posebno imajući u vidu da na ovom predmetu nije radila, nije poduzimala bilo kakve radnje niti podigla optužnicu, nego je predmet poslije nekoliko održanih glavnih pretresa dobila da zastupa kao i svaki drugi predmet. Imajući u vidu navedeno, postupajuća tužiteljica je navela da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 205. stav (2) Spolni odnošaj zloupotrebom položaja (2) Nastavnik, odgojitelj, roditelj, usvojitelj, staratelj, očuh, maćeha ili druga osoba koja iskorištavajući svoj položaj ili odnos prema maloljetniku koji joj je povjeren radi učenja, odgoja, čuvanja ili njege izvrši s njim spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 208.

Bludne radnje (1) Ko u slučajevima iz čl. 203. (Silovanje), 204. (Spolni odnošaj s nemoćnom osobom), 205. (Spolni odnošaj zloupotrebom položaja) i 206. (Prinuda na spolni odnošaj) ovoga zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ko u slučaju iz člana 207. (Spolni odnošaj s djetetom) ovoga zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, ili ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema djetetu ili maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja prvostepenog postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (1) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

Član 15. stav (2) Jednakost u postupanju (2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 16.

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 39. tačka f) Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 40.

Izuzeće po zahtjevu stranke ili branitelja (1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branitelj.

(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako se za razlog izuzeća iz člana 39. tač. od a) do e) ovog zakona saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.

(3) Zahtjev za izuzeće sudije vijeća apelacionog odjeljenja stranka ili branitelj mogu podnijeti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.

(4) Stranke ili branitelj mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika suda koji postupa u predmetu.

(5) Stranka ili branitelj dužni su u zahtjevu navesti okolnosti i dokaze zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u zahtjevu za izuzeće koji je ranije odbijen.

Član 44. st. (1) i (2) Izuzeće tužitelja i drugih učesnika u postupku (1) Odredbe o izuzeću sudije shodno se primjenjuju i na tužitelja i osobe koje su na osnovu zakona ovlaštene da ga zastupaju u postupku, zapisničare, sudske tumače, stručne osobe, kao i na vještake ako za njih nije što drugo određeno.

(2) Tužitelj odlučuje o izuzeću osoba koje su na osnovu zakona ovlaštene da ga zastupaju u krivičnom postupku. O izuzeću tužitelja odlučuje kolegij Tužilaštva. Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296. stav 2.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 312. stav (1) tačke a) i b) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja,

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti, (…) VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 K 229068 15 Kž od 25. augusta 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 4. novembra 2016. godine, a da je podnio apelaciju 6. decembra 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

28. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela bludne radnje, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

29. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je postupajuća tužiteljica u predmetnom postupku trebala biti izuzeta i da mu je u vezi s odlučivanjem o zahtjevu za izuzeće povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Također, apelant smatra da su osporene presude utemeljene na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

30. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i proizvoljno utvrđivanje činjeničnog stanja, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).

32. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, Općinski sud je u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant izvršio sporne bludne radnje analizirao sadržaj iskaza oštećene koja je opisala radnje koje je apelant poduzeo sporne večeri, doveo ga u vezu s iskazima drugih svjedoka i sadržajem SMS poruke koju je apelant uputio oštećenoj, te u konačnici s nalazom i mišljenjem vještaka, te njegovim iskazom iz kojeg slijedi da je mogao s visokim stepenom pouzdanosti zaključiti da njena priča djeluje vrlo uvjerljivo. Zatim, Općinski sud je detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao jasno obrazloženje o iskazima svjedoka apelantove odbrane, navodeći da su ti svjedoci svjedočili o osobnosti apelanta i oštećene, te da ni na koji način nisu upoznati o kritičnom događaju, niti su se o tom događaju izjašnjavali, zbog čega su ti iskazi irelevantni. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom Općinski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Također, Kantonalni sud je razmotrio i apelantove tvrdnje kojima je osporavao pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, te je dao jasno obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, odnosno da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

33. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Apelant dalje ukazuje na pristranost postupajuće tužiteljice i ukazuje na nemogućnost pokretanja postupka za izuzeće, te smatra da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Razmatrajući ove apelantove navode, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant u postupku pred Općinskim sudom ukazivao da postoje razlozi za izuzeće tužiteljice navodeći da je tužiteljica u prijateljskim odnosima s roditeljima oštećene, te da je o apelantovom zahtjevu za izuzeće odlučio Kolegij tužiteljstva odbacujući apelantov zahtjev, ali je istovremeno zaključio da ti razlozi ne ostavljaju sumnju u pristranost tužiteljice. Osim toga, Ustavni sud uočava da iz odgovora postupajuće tužiteljice slijedi da je Kolegij tužiteljstva utvrdio da nema sukoba interesa, posebno imajući u vidu da na ovom predmetu nije radila, nije poduzimala bilo kakve radnje niti podigla optužnicu, nego je predmet poslije nekoliko održanih glavnih pretresa dobila da zastupa kao i svaki drugi predmet. Dalje, Ustavni sud uočava da je apelant i u žalbi ukazivao na pristranost tužiteljice, ali da je Kantonalni sud istakao da nije u mogućnosti ispitivati pravilnost odluke Kolegija tužiteljstva, s obzirom na to da iz odredaba ZKPFBiH ne proizlazi da sud ima takvo ovlaštenje, kao i da apelantovi navodi nisu od značaja za razjašnjenje konkretne krivičnopravne stvari, posebno iz razloga što je iz predmetnog spisa, kao i obrazloženja pobijane presude vidljivo da je tokom prvostepenog postupka u potpunosti poštovano načelo kontradiktornosti, odnosno da su strankama pružene jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

36. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je zakonodavac (član 44. ZKPFBiH) predvidio da se odredbe o izuzeću sudija shodno primjenjuju i na druge subjekte, odnosno tužitelja, polazeći od činjenice da u krivičnom postupku, tj. u rasvjetljenju i rješavanju krivične stvari učestvuju, pored sudija, i drugi subjekti, čija objektivnost u radu također doprinosi objektivnom i svestranom utvrđivanju činjenica i okolnosti. Dakle, potreba za izuzećem postoji ne samo kod sudija, već i kod ostalih osoba koje vrše javnu funkciju u postupku, posebice imajući u vidu odredbu člana 15. ZKPFBiH kojom je propisana obaveza jednakosti u postupanju suda, tužitelja i drugih tijela koja učestvuju u krivičnom postupku. Te osobe u svakom konkretnom slučaju, kada je njihova nepristranost dovedena u sumnju, trebaju biti odstranjene od vršenja svojih funkcija. Međutim, iz odredaba o izuzeću ne proizlazi da sud može odlučivati o izuzeću tužitelja, već je ta nadležnost data Kolegiju tužiteljstva (član 44. stav 2. ZKPFBiH). Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da povreda odredaba čl. 39–43 ZKPFBiH (uzeta shodno) nije navedena kao bitna povreda odredaba krivičnog postupka (član 312. ZKPFBiH) koja bi mogla imati utjecaj na donesenu odluku. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama predmeta i obrazloženjem odluka redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da nisu poštovane zakonske procedure za izuzeće postupajuće tužiteljice, odnosno da su redovni sudovi trebali odlučivati o apelantovom zahtjevu za izuzeće tužiteljice o kojemu je već odlučivao Kolegij tužiteljstva, pa da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s time, Ustavni sud naročito zapaža da apelant tokom postupka pred redovnim sudovima niti u apelaciji nije navodio od kakvog je utjecaja na ishod postupka, odnosno za utvrđivanje utemeljenosti krivične optužbe protiv apelanta bila okolnost da tužiteljica poznaje roditelje oštećene.

37. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je postupljeno suprotno procesnim odredbama kojima su regulirana pravila o izuzeću, Ustavni sud smatra da ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije potkrijepio tvrdnje da je navodno Dnevni avaz objavio članak o njemu kao počinitelju djela i da je o tome podatke dala postupajuća tužiteljica, zbog čega ti apelantovi navodi i ne mogu biti razmatrani u vezi s predmetnim krivičnim postupkom.

39. Također, u pogledu apelantovih tvrdnji da njegovom branitelju navodno nije bilo omogućeno da kopira dio spisa Tužiteljstva, kojima se u suštini ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u vezi s tim navodima istakao da apelantov branitelj u žalbi nije naveo bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode, zbog čega su ti navodi paušalni i kao takvi nisu mogli biti ispitani. Stoga, imajući u vidu da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije potkrijepio te svoje navode, Ustavni sud ukazuje da ni ti apelantovi navodi ne mogu biti razmatrani u postupku pred Ustavnim sudom. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i primjene materijalnog prava.

41. Pored toga, iz obrazloženja odluka redovnih sudova ne proizlazi da je postupljeno suprotno procesnim odredbama kojima su regulirana pravila o izuzeću, zbog čega Ustavni sud smatra da ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4566/16 (Y.X.) | Sudska praksa | Aktio