Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1237/18 (D. K. iz Čitluka, S. M. iz Mostara, I. S. iz Mostara i P. C. iz Sarajeva)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1237/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1237/18, rješavajući apelaciju D. K. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli D. K., S. M., I. S. i P. C. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 Rs 042868 15 Rev od 29. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. K. iz Čitluka, S. M. iz Mostara, I. S. iz Mostara i P. C. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 042868 15 Rev od 29. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom revizija tuženog (Hercegovačko-neretvanskog kantona) je usvojena i obje nižestepene presude su preinačene tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime neisplaćene naknade za topli obrok i prevoz za period od 1. aprila 2008. godine do 30. septembra 2011. godine isplati određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je prvoapelant u spornom periodu obavljao funkciju sudije Općinskog suda u Mostaru, dok su ostali apelanti bili stručni saradnici tog suda i da im u utuženom periodu nisu isplaćene naknade troškova prevoza i toplog obroka. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da se u predmetnom slučaju, ukazuje spornim da li je pobijana odluka u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade na ime toplog obroka i troškova prevoza donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava, odredbi Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i drugim naknadama). U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je Presudom Ustavnog suda F BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine, na koju se pozivaju nižestepeni sudovi, utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama u dijelu koji se odnosi na naknade sudija i tužilaca nije u saglasnosti sa Ustavom F BiH. Naime, konstatovano je da je tom odlukom naloženo Parlamentu F BiH da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u Službenim novinama F BiH dopuni navedeni Zakon poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom i regulira prava sudija, tužitelja i stručnih saradnika na naknadu za troškove ishrane, troškove prevoza na posao i sa posla, naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane i dr., kao i ostalim budžetskim korisnicima. Također, navedeno je da je istom odlukom određeno da u slučaju da Parlament F BiH ne postupi po nalogu Ustavnog suda F BiH i u ostavljenom roku ne izvrši dopunu navedenog zakona, pravo na navedene naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika će biti rješavane shodnom primjenom propisa kojim su uređene naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u F BiH, državnih službenika i namještenika u organima državne službe F BiH, pravobranilaca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca, stražara u kazneno popravnim zavodima F BiH. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da suprotno stavu drugostepenog suda navedena odluka u konkretnom slučaju ne može uticati na drugačije rješenje spora tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za topli obrok i troškove prevoza za period važenja prednje navedenog Zakona, iz razloga što odluke Ustavnih sudova djeluju, po pravilu, od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud F BiH u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da izmjene i dopune Zakona o plaćama i drugim naknadama nisu donesene u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja Presude Ustavnog suda F BiH broj U-28/11, koja je u Službenim novinama F BiH objavljena dana 28. marta 2012. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da Zakon o plaćama i drugim naknadama, kao specijalni propis koji reguliše plaće i naknade sudija i tužilaca ne daje pravo na naknadu toplog obroka, niti troškova prevoza za period od 2005. godine (kada je Zakon donesen) do 28. septembra 2012. godine (kada je protekao rok za njegovu dopunu), u kojem periodu je bio na snazi kada su predmetna potraživanja nastala, a navedenom odlukom Ustavnog suda F BiH nije utvrđeno ni retroaktivno djelovanje te odluke. Shodno navedenom, konstatovano je da nije bilo ni osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu toplog obroka i troškova prevoza za period od aprila 2008. godine do septembra 2011. godine, ni osnovom odredbi Zakona o pravima izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti F BiH, te Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti u F BiH, niti Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plaće. Naime, Vrhovni sud je istakao da je to zato što ovi Zakoni i Uredbe nisu mogli biti relevantno materijalno pravo za odlučivanje o ovom zahtjevu u tom periodu saglasno odredbi člana 17. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, navode da su razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, te da nisu cijenjene sve činjenice značajne za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke. Osim toga, apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji koja se ogleda u zabrani uživanja određenih prava koja im pripadaju.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo “Kantonalni sud je primjenom važećeg Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH u momentu presuđenja, ocijenio da apelantice nemaju pravo na naknadu toplog obroka i prevoza za period od 1. januara do 20. novembra 2006. godine, budući da navedenim Zakonom to pravo nije bilo predviđeno i nije postojao zakonski osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu, a odluka Ustavnog suda F BiH kojom je utvrđeno da odredbe tog zakona koje se odnose upravo na te naknade nije u saglasnosti s Ustavom F BiH nema retroaktivno dejstvo.“ S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1237/18 (D. K. iz Čitluka, S. M. iz… | Sudska praksa | Aktio