Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2745/18 (Z.M.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2745/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2745/18, rješavajući apelaciju Z. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. M.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 010603 16 Uvp od 15. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnio je 11. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010603 16 Uvp od 15. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010603 15 U od 11. januara 2016. godine. Naime, tom presudom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog drugostepenog upravnog organa od 1. oktobra 2015. godine, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog upravnog organa od 21. augusta 2015. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Bihaću (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je uvidom u predmetni spis utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za povrat stana 7. jula 2015. godine, a što je po proteku roka propisanih odredbama člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, ukazano je da je odredbama člana 5. navedenog zakona propisano da se zahtjev za povrat stana mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu osnovnog Zakona, a to je do 4. jula 1999. godine, te da je izuzetno taj rok 4. oktobar 1999. godine i to u slučajevima iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog Zakona, kao i člana 83.a stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima. Također, Kantonalni sud je naveo da je, pored navedenog, apelant propustio da se u daljnjem roku od 60 dana počev od 4. oktobra 1999. godine obrati Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica za povrat predmetnog stana. Isto tako, istaknuto je da navodi apelanta da je zahtjev podnio Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) su neosnovani, budući da je u toku prvostepenog postupka iz potvrde o prijemu prijave izdane na obrascu Doma za povrat predmetnog stana vidljivo da je isti zaprimljen 29. januara 2002.godine, dakle, protekom svih zakonskih rokova kako je to naprijed obrazloženo, a koji su predviđeni za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo.

4. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu predmeta proizlazi da je apelant nadležnom prvostepenom organu podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana dana 7. jula 2015. godine, što nije sporno, a da je Domu 29. januara 2002. godine dostavio „prijavu i dokumente", što proizlazi iz Potvrde Doma od 29. januara 2002. godine, što također nije sporno između stranaka. Vrhovni sud je ukazao da su rokovi određeni odredbama člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima materijalno-pravni prekluzivni rokovi, čijim protekom njegovom titularu (nositelju stanarskog prava), prema članu 5. stav 3. istog Zakona prestaje kako pravo podnošenja zahtjeva za vraćanje stana u posjed, tako i pravo koje je do isteka tog roka imao-stanarsko pravo, neovisno od razloga zbog kojih je rok propustio. U vezi s tim, navedeno je da se izuzetno od člana 5. navedenog Zakona zahtjev mogao podnijeti do 5. novembra 2002. godine za uništene ili oštećene stanove, što ovdje očito nije slučaj, niti su u tom smislu ponuđeni ikakvi dokazi. Također je navedeno da se ni zahtjev za vraćanje stana u posjed (ukoliko se i radilo o takvom zahtjevu) podnesen Domu 29. januara 2002. godine ne bi mogao smatrati blagovremenim, tako da je nebitno da li je Dom taj zahtjev dostavio nadležnom općinskom organu. Shodno navedenom, Vrhovni sud je naveo da je predmetna stvar riješena po skraćenom postupku primjenom člana 139. stav 1. Zakona o upravnom postupku, jer je apelant naveo činjenice i podnio dokaze koji su to omogućili, tako da nije bilo potrebe za provođenjem dokaznog postupka uz sudjelovanje apelanta. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je to posebno zbog toga što apelant ni u žalbi ni u tužbi nije dostavio dokaze ili iznio činjenice koje bi eventualno mogle dovesti do drugačije odluke, jer je činjenica da je zahtjev apelanta za vraćanje stana u posjed, uz uvažavanje njegovog zdravstvenog stanja, podnesen nakon proteka svih zakonom propisanih rokova za podnošenje takvog zahtjeva. Najzad, što se tiče prigovora apelanta da ni upravni organi ni Kantonalni sud nisu odlučivali o njegovom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, podnesenom istovremeno sa zahtjevom za vraćanje u posjed predmetnog stana, Vrhovni sud je konstatovao da stranka može tražiti povrat u prijašnje stanje samo ako je u postupku propustila izvršiti neku procesnu radnju vezanu za rok, a nije dopušten i u slučaju propuštanja zakonskog roka određenog materijalnim propisom za podnošenje zahtjeva radi ostvarivanja nekog prava.

Relevantni propisi

5. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu:

Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o upravnom postupku, u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2745/18 (Z.M.) | Sudska praksa | Aktio