Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2335/18 (N. K.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Služnost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2335/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2335/18, rješavajući apelacije Nahida Kokića i Jagode Selmanović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nahid Kokić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 123099 18 Gž od 25. januara 2018. godine i Jagoda Selmanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 073347 17 Gž od 18. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2335/18

1. Nahid Kokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, podnio je 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 123099 18 Gž od 25. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi (M.D. i E.D.) smetali u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnine, pobliže precizirane u dispozitivu prvostepenog rješenja, na način što su samovoljno i bez znanja i dozvole drugih suvlasnika i suposjednika izvršili skidanje (sječu) dvije table zaštitne metalne ograde na predmetnoj nekretnini, koja je ujedno i oznaka granične linije predmetne nekretnine, da bi je prisvojili u namjeri da svom psu izgrade boks. Također, odbijen je i apelantov zahtjev da im se slijedom navedenog zabrani takvo ili slično smetanje apelanta, kao i da im se naloži da prestanu sa daljnjim smetanjem posjeda apelanta, te da uspostave prijašnje stanje.

2. U obrazloženju prvostepenog rješenja je, pored ostalog, navedeno da je u ovoj pravnoj stvari nesporno da je apelant suposjednik predmetne nekretnine, a što proizlazi iz rješenja Općine Travnik od 8. maja 2015. godine, kao i da je iz izvedenih dokaza apelanta tj. službenih zabilješki od 24. i 28. februara 2017. godine vidljivo da je apelant 24. februara 2017. godine policiji prijavio da je M.D. kao tuženi posjekao i odnio dvije table metalne ograde. Nadalje, prvostepeni sud je istakao da je osnovni činjenični navod apelanta u ovoj pravnoj stvari taj da su tuženi izvršili čin smetanja posjeda na naprijed navedeni način. Međutim, istaknuto je da u skladu sa članom 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužitelj, tj. apelant, kao-stranka u postupku je dužna iznijeti sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. U tom smislu konstatovano je da je apelant pred sudom nužno morao dokazati činjenicu posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, jer obzirom na član 425. ZPP-a raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničava se samo na te dvije činjenice. Kako apelant pred sudom nije izveo pored prethodno navedenih i nespornih dokaza, druge dokaze u pogledu postojanja dvije temeljne i osnovne činjenice prethodno navedene, prvostepeni sud je primjenom odredbe člana 126. ZPP-a, dakle primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da iste nisu istinite i da tuženi nisu smeli apelanta u zadnjem mirnom i faktičkom stanju posjeda. S tim u vezi, ukazano je na to da sam apelant svojom izjavom u postupku pred sudom, konkretno na raspravnom zapisniku sa pripremnog ročišta od 28. septembra 2017. godine, izjavljuje da on de facto i nije u posjedu nekretnine i jedino želi da se utvrdi odgovornost osoba koje su uklonile spornu ogradu, i da taj dio nekretnine ne koristi iz razloga što postupak fizičke diobe nekretnina još nije završen. Dakle, posmatrajući prednju izjavu apelanta u vezi sa nepostojanjem drugih dokaza, prvostepeni sud je istakao da apelant nije niti bio u posjedu pa samim tim nema mogućnosti da zaštitu svog eventualnog prava ostvari putem tužbe za smetanje posjeda.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je na temelju činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda očito kako apelant prema članu 425. ZPP-a nije dokazao činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanim članom 126. ZPP-a, zaključeno da iste nisu istinite i da tuženi nisu smetali apelanta. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da je bez značaja pozivanje apelanta na odredbe čl. 315. do 337. Zakona o stvarnim pravima koje reguliraju pravo na posjed, načine njegovog stjecanja, svojstva posjeda, njegovu zaštitu i prestanak, jer nije dokazao sam posjed stvari za koju traži zaštitu, pa je taj sud odlučio kao u izreci rješenja.

AP-2774/18

4. Jagoda Selmanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 14. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 073347 17 Gž od 18. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su je tuženi (I.Č., „Dis-Di“ d.o.o. Bihać, „Daco“ d.o.o. Bihać i „Kamenolom Lipa“ d.o.o. Bihać) smetali u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti provođenja otpadnih voda, na način, mjesto i vrijeme sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja, te da im se naloži da uspostave ranije posjedovno stanje i da se klone takvog i sličnog smetanja.

5. U obrazloženju prvostepenog rješenja je, između ostalog, istaknuto da apelantica jeste dokazala da je 4. novembra 2015. godine bila u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti provođenja otpadnih voda preko parcele tuženog I.Č., da su tuženi i to I.Č. kao investitor i ostali tuženi koje je angažirao I.Č. 4. novembra 2015. godine smetali apelanticu u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti provođenja otpadnih voda preko parcele I.Č. Naime, utvrđeno je da su to učinili na način da su odvodnu kanalizacionu cijev koja je bila spojena na stambeno-poslovni objekat apelantice i koja je služila za odvodnju otpadnih voda iz stambeno-poslovnog objekta apelantice dugi niz godina, još od 1953. godine, presjekli i uklonili kanalizacionu cijev za odvodnju otpadnih voda na koju je bio spojen stambeno-poslovni objekat apelantice i iz šahta apelantice postavili nove kanalizacione cijevi narandžaste boje, manjeg profila u odnosu na ranije presječenu kanalizacionu cijev. Također, utvrđeno je da su time otežali pravilnu odvodnju otpadnih voda iz objekta apelantice, jer su nove odvodne cijevi postavljene pod pravim uglom, drugačije u odnosu na pravac pružanja (trasa) prijašnje kanalizacione cijevi, koja je presječena a što je vještak geometar prema pokazivanju apelantice prikazao na skici lica mjesta od 5. juna 2017.godine. Nadalje, utvrđeno je da je vještačenjem po vještaku geometru utvrđeno da parcela I.Č. površine 148 m2 u naravi i na licu mjesta predstavlja poslovni nedovršeni objekt, te da je iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da na nekretnini I.Č. postoji novosagrađeni nedovršeni poslovni objekt izveden iznad terena sa prizemljem i katom. Shodno navedenom, prvostepeni sud je polazeći od zaključka da uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja prava služnosti provođenja otpadnih voda preko parcele u posjedu I.Č. nije moguća, jer parcela I.Č. u naravi i na licu mjesta predstavlja poslovni nedovršeni objekt, odbio tužbeni zahtjev apelantice shodno odredbi člana 327. st. 1. i 4. Zakona o stvarnim pravima.

6. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je, pored ostalog, istakao da tužbeni zahtjev nije mogao biti usvojen u smislu odredbe člana 327. st. 1 i 4 Zakona o stvarnim pravima jer je apelantica morala dokazati shodno čl. 7. i čl. 123. st. 1. ZPP-a ne samo da su tuženi počinili čin smetanja posjeda na način kako je sadržajno odredila u tužbenom zahtjevu, što jeste dokazala, već i da je uspostava ranijeg posjedovnog stanja moguća da bi se tuženima zabranilo ovakvo ili slično smetanje posjeda. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je utvrđivanje čina smetanja posjeda samo jedna od pravnih pretpostavki za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva pa kada uspostava ranijeg posjedovnog stanja i zabrana budućeg smetanja nije moguća, nema osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva u parnici u kojoj se traži posjedovna zaštita. Nadalje, konstatovano je da je apelantica zahtjevom tražila da se tuženima naloži da uspostave ranije posjedovno stanje postavljanjem neposredne kanalizacione cijevi izravno od njene kuće preko nekretnine I.Č. na gradsku kanalizacionu mrežu, a kako se cijev pružala preko nekretnine I.Č. prije počinjenog čina smetanja posjeda i izgradnje objekta. U vezi s tim, navedeno je da je pravac pružanja kanalizacione cijevi koja je bila spojena na objekt apelantice, po pokazivanju apelantice na licu mjesta, prikazao vještak geometar na skici lica mjesta od 5. juna 2017.godine i u svom nalazu i mišljenju je konstatovao da parcelu I.Č. predstavlja njegov građevinski objekt. Isto tako, ukazano je na to da je do presijecanja i uklanjanja odvodne kanalizacione cijevi koje su bile spojene na kuću apelantice, te uspostavljanja druge kanalizacione cijevi po vanjskoj ivici objekta u izgradnji I.Č. pa ravno na gradsku kanalizacionu mrežu, došlo zbog izgradnje građevinskog objekta-objekta čvrste gradnje na parceli I.Č. Prema tome, navedeno je da u tom slučaju nije moguća uspostava ranijeg posjedovnog stanja jer bi zahtijevala uklanjanje odnosno rušenje građevinskog objekta koji predstavlja nekretninu I.Č. i njegovu imovinu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud polazeći od pravilnog zaključka da uspostava ranijeg posjedovnog stanja kako je tužbenim zahtjevom zatraženo nije moguća i da se ne može zabraniti takvo ili slično smetanje ubuduće, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti odbio kao neosnovan. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2335/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize predmetnih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata koji se odnose na smetanje posjeda, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZPP. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2335/18 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio