Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2041/16 (P. D.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na povratak
  • Član II/5 Ustava BiH
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2041/16

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2041/16, rješavajući apelaciju Pave Dujle, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Pave Dujle podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 062158 14 Rev od 13. avgusta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 062158 13 Gž 2 od 24. marta 2014.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 062158 12 P od 26. jula 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Pavo Dujlo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dejanovaca, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Tomislav Aleksić, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 062158 14 Rev od 13. avgusta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 062158 13 Gž 2 od 24. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 062158 12 P 2 od 26. jula 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te Ljubana i Mileve Tubin (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 18. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. maja do 25. juna 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući u pravnoj stvari tužilaca protiv apelanta po tužbi radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o razmjeni nekretnina, kojoj je pripojena apelantova tužba podnesena protiv tužilaca u svojstvu tuženih radi utvrđenja ništavosti ugovora o razmjeni i predaji u posjed, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 062158 12 P2 od 26. jula 2013. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog i Vrhovnog suda, kojom je tužbeni zahtjev tužilaca usvojen u cjelini, a apelantov tužbeni zahtjev je usvojen djelimično. Naime, izrekom prvostepene presude je utvrđeno da je pravno valjan ugovor o razmjeni nekretnina zaključen 15. aprila 1994. godine u Orahovici, Republika Hrvatska, između apelanta, kao ugovarača razmjene nekretnina, s jedne strane, i tužilaca, s druge strane, na kom su potpisi ugovarača ovjereni 18. aprila 1994. godine u Republici Hrvatskoj, Županija virovitičko-podravska, kojim je apelant dao u zamjenu tužiocima i njihovom pravnom predniku, koji je u međuvremenu umro, u svojinu na jednake dijelove svoje nekretnine pobliže opisane u izreci presude. Utvrđeno je da je pravno valjana apelantova pismena izjava od 15. februara 1994. godine, ovjerena u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem I-OV-431/94 od 15. februara 1994. godine, da je pravno valjan ugovor o razmjeni nekretnina koji je zaključen 15. februara 1994. godine u Banjoj Luci između apelanta, s jedne strane, i tužilaca i njihovog pravnog prednika, s druge strane, kojim je apelant dao u zamjenu porodičnu kuću i zemljište u Ramićima na području opštine Banja Luka sa katastarskim podacima pobliže označenim u izreci presude. Apelant je izrekom presude obavezan da prizna i trpi da se na osnovu presude na nekretninama upisanim u katastarskom operatu (broj i oznake navedeni u izreci presude) izvrši upis prava posjeda u korist tužilaca sa određenim dijelovima. Istom presudom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen između apelanta, s jedne strane, i tužilaca, te Nebojše Vojnovića i Šaše Vojnovića, s druge strane, u Banjoj Luci 15. februara 1994. godine u dijelu kojim je razmijenjena nekretnina označena kao k.č. br. 1660, upisana u zk. uložak broj 719 k.o. Crnac, dok je u ostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev za proglašavanje ništavim navedenog ugovora, te je odbijen zahtjev za predaju u posjed nekretnina u k.o. Ramići, pobliže označenih u izreci presude.

6. U obrazloženju presude su, prije svega, istaknuti činjenični navodi iz tužbe tužilaca za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o razmjeni nekretnina i apelantove tužbe koja je pripojena prethodnoj kod istog prvostepenog suda za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina, te je nakon navođenja suštine predmeta spora iz jedne i druge tužbe istaknuto da spornu činjenicu predstavlja način zaključenja ugovora, konkretno da li je do zaključenja ugovora došlo na dobrovoljan način ili ne, te da li su razmijenjene nekretnine iste vrijednosti ili ne. U tom smislu, nakon navođenja nespornih činjenica, napomenuto je da su na sporne okolnosti sprovedeni dokazi, materijalni i nematerijalni, nakon čega je izvršena njihova analiza i ocjena, pojedinačna, međusobna i ukupna, te izveden zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužilaca i djelimičnoj osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, Osnovni sud je, kako je navedeno u obrazloženju presude, na osnovu izvedenih dokaza utvrdio sljedeće činjenično stanje: da je 15. aprila 1994. godine u Orahovici, Republika Hrvatska, između tužilaca i apelanta zaključen ugovor o razmjeni nekretnina kojim je apelant svoje nekretnine u Ramićima, Bosna i Hercegovina, u naravi porodična kuća, gospodarski objekti i zemljište (bliže oznake k.č. navedene u izreci presude), mijenjao za nekretnine u Orahovici, Republika Hrvatska, susvojina tužilaca, u naravi kuća i zemljište (bliže oznake k.č. navedene u izreci presude), da je taj ugovor ovjerio Ured za opštu upravu Županije virovitičko-podravske 18. aprila 1994. godine pod brojem 037-92/94-01-0, da je 15. februara 1994. godine u Banjoj Luci zaključen identičan ugovor o razmjeni nekretnina koji je sačinio advokat Simo Tošić, koji je uredno potpisan od ugovornih strana, ali nije sudski ovjeren, da u oba ugovora (iz februara i aprila 1994. godine) postoji klauzula prema kojoj su stranke saglasne da su nekretnine u Ramićima i u Orahovici iste vrijednosti, da je ugovor u Orahovici sačinio advokat Zvonko Rajković, da su obje strane nakon zaključenja ugovora stupile u posjed razmijenjenih nekretnina, da se apelant uknjižio kao vlasnik nekretnina u Orahovici (RH), osim parcele k.č. broj 1660 koja se vodila na trećem licu, koja je naknadno prevedena kupoprodajnim ugovorom zaključenim između apelanta i Lazara Vojnovića, da je pravni prednik tužilaca (suprug i otac) nakon zaključenja ugovora umro i da se tužioci nikad nisu uknjižili kao posjednici nekretnina u Ramićima (BiH). Takođe je utvrđeno da je apelant, nakon zaključenja ugovora u Banjoj Luci sačinio pismenu izjavu koju je ovjerio kod Osnovnog suda kojom potvrđuje da je zaključio ugovor o razmjeni svojih nekretnina sa tužiocima i njihovim pravnim prednikom, te je dao saglasnost da ovi ugovarači stupe u posjed zamijenjenih nekretnina u Ramićima, da nad apelantom nije vršena nikakva prinuda za zaključenje ugovora kako od ugovarača, tako ni od trećih lica izuzev što su u vrijeme zaključenja ugovora postojale opšte ratne okolnosti.

7. Osnovni sud je, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužilaca i djelimičnu osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, naveo da je pri takvom zaključku imao u vidu utvrđeno činjenično stanje iz kog povodom spornih pitanja proizilazi da nad apelantom nije vršena nikakva prinuda za zaključenje predmetnih ugovora o razmjeni, te da ne postoji bilo kakva nesrazmjera u pogledu vrijednosti razmijenjenih nekretnina, odnosno da ne postoje bilo kakvi razlozi za ništavost ugovora zaključenog 15. aprila 1994. godine u Orahovici. Osim toga, u pogledu pravne valjanosti ugovora od 15. februara 1994. godine zaključenog između istih ugovarača, konkretno parničnih stranaka u Banjoj Luci, a koji je bio predmet apelantovog tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je, takođe, ocijenio da ni prilikom zaključenja tog ugovora nad apelantom nije vršena nikakva prinuda ili pritisak. Međutim, tim ugovorom je, kako proizilazi iz utvrđenih činjenica, apelant raspolagao parcelom k.č. broj 1660, upisanom u zk. Uložak broj 719 k.o. Crnac, koja se vodi na imenu Dušanke Vojnović i kojom stranke nisu mogle raspolagati, pa je u tom dijelu udovoljio apelantovom zahtjevu za ništavost ugovora o razmjeni zaključenog u Banjoj Luci (u tom dijelu), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Istovremeno je udovoljeno zahtjevu tužilaca za utvrđenje valjanosti tog ugovora budući da su svoj tužbeni zahtjev opredijelili na način da su izostavili spornu parcelu (k.č. broj 1660 upisana u zk. Uložak broj 719 k.o. Crnac).

8. Osnovni sud je, obrazlažući primjenu materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja, istakao da je pri odlučenju o tužbenim zahtjevima tužilaca i apelanta imao u vidu odredbu iz člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti. Navedenom odredbom je, kako je dalje navedeno, propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nekretnini mora biti sačinjen u pisanoj formi a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, te da ugovor sačinjen protivno ovoj odredbi ne proizvodi pravno dejstvo, osim izuzetno, ako je ugovor zaključen u pisanoj formi a potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane ugovor izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu, odnosno ako je takav ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. Zatim je naveden sadržaj odredbe iz člana 552 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da se ugovorom o razmjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da preda stvar koju razmjenjuje tako da on stekne pravo svojine na toj stvari. Pri tome je naveden i sadržaj odredaba čl. 26 i 28 ZOO prema kojima je za zaključenje svakog ugovora osnovni uslov da su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, da izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno i da odsustvo volje bilo kog od ugovarača ugovor čini ništavim i da ne proizvodi pravno dejstvo od samog zaključenja. U vezi sa primijenjenim materijalnim pravom, Osnovni sud je naveo da je imao u vidu činjenicu da se radi o sporu obligacionopravne prirode s međunarodnim elementom, budući da je jedan ugovor povodom istih nekretnina sačinjen u Republici Hrvatskoj a drugi u Banjoj Luci, da je sačinjen u pisanom obliku, da su ugovor potpisale obje ugovorne strane, da su potpisi ugovarača ovjereni u Republici Hrvatskoj, da je ugovor o razmjeni u potpunosti realizovan i da su parnične stranke u posjedu zamijenjenih nekretnina. Slijedom navedenog je zaključeno da je ugovor koji je sačinjen u Banjoj Luci 15. februara 1994. godine proizveo pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, s obzirom na to da je apelant izjavom sačinjenom istog dana i u istom sudu potvrdio da tužioci mogu ući u posjed zamijenjenih nekretnina. Takođe je ocijenjeno da je i ugovor sačinjen u Republici Hrvatskoj 15. aprila 1994. godine pravno valjan, jer je zaključen u propisanoj formi, potpisi ugovarača ovjereni a osim toga, nije sporno da je apelant stupio u posjed zamijenjenih nekretnina i prije zaključenja navedenog ugovora. Stoga je u okolnostima konkretnog slučaja Osnovni sud zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 103 ZOO u vezi sa čl. 26 i 28 ZOO da bi se ugovor o razmjeni mogao smatrati ništavim.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 062158 13 Gž 2 od 24. marta 2014. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Ocjenjujući neosnovanost apelantovih žalbenih razloga, Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora, činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku iz kog, po ocjeni tog suda, proizilazi pravilnost primijenjenog materijalnog prava. Naime, Okružni sud je napomenuo da u konkretnoj parnici nije bilo sporno da su parnične stranke (tužioci i apelant) zaključili dva ugovora o razmjeni nekretnina, da je prvi zaključen 15. februara 1994. godine u Banjoj Luci, a drugi 15. aprila 1994. godine u Orahovici, Republika Hrvatska, čiji su predmet bile iste nekretnine, da se apelant na predmetnim nekretninama u Hrvatskoj upisao kao vlasnik i posjednik a tužioci nisu. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepena presuda je pravilna i zakonita, jer je donesena pravilnom primjenom odredbe člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti i pravilnom primjenom odredbe iz člana 552 ZOO. Suprotno navodima apelantove žalbe, Okružni sud je mišljenja da su tužioci imali pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, jer se nisu upisali, kao apelant, na zamijenjenim nekretninama. Osim toga, Okružni sud je u pogledu odredbe iz člana 28 stav 2 ZOO koja se odnosi na slobodnu izjavu volje ukazao da su predmetni ugovori o razmjeni zaista zaključeni u ratnim okolnostima, ali da, pored postojanja takvih opštih ratnih okolnosti, parnične stranke nisu dokazale da su predmetni ugovori rezultat pritiska na ugovorne strane koja bi predmetne ugovore činile ništavim u smislu odredbe člana 103 stav 1 ZOO. Na te sporne okolnosti, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud je sproveo dokaze predložene od parničnih stranaka u kom pravcu su između ostalog saslušane parnične stranke i brojni svjedoci iz čijih izjava se nije moglo zaključiti da su predmetni ugovori rezultat bilo kakvih pritisaka na ugovorne strane koji bi bili od uiecaja za zaključenje tih ugovora. Prema shvatanju Okružnog suda, prvostepena presuda je donesena nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza, pri čemu nisu napravljene povrede parničnog postupka, uz objektivno i prihvatljivo obrazloženje u smislu standarda iz odredbe člana 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje je kao takvo u cjelini prihvatio Okružni sud.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 062158 14 Rev od 13. avgusta 2014. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbio. U obrazloženju presude je navedeno da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na zakonu, te da je neosnovana apelantova tvrdnja da je u okolnostima konkretnog slučaja prekoračen tužbeni zahtjev. Suprotno takvoj tvrdnji, udovoljavajući tužbenom zahtjevu tužilaca, prvostepeni sud je, kako je ocijenio Vrhovni sud, izreku presude formulisao upravo onako kako je formulisan tužbeni zahtjev podneskom od 16. maja 2013. godine. Osim toga, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da apelant nije dokazao, pa čak ni tvrdio, da je nad njim vršena konkretna prinuda za zaključenje ugovora o razmjeni, jer se takvom prinudom ne može smatrati pritisak opštih ratnih okolnosti i ratna psihoza koju su osjećali svi bh. građani tokom rata u BiH. Iz apelantove izjave date u svojstvu parnične stranke proizilazi da ga niko prije zaključenja ugovora o razmjeni nije fizički maltretirao, nije dolazio u njegovu kuću ili na bilo koji način prijetio, pa zbog izostanka takve konkretne prinude, Vrhovni sud je smatrao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova prema kojem nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni, u smislu odredbe člana 103 ZOO u vezi sa odredbama čl. 26 i 28 stav 2 ZOO. Obrazlažući dalje, Vrhovni sud je istakao da su neosnovane revizione tvrdnje prema kojima su ugovori o razmjeni zaključeni u ratnom periodu u BiH ex lege ništavi, jer ne postoji niti jedna zakonska odredba koja propisuje ništavost ugovora o prometu nekretnina samo zato što su zaključeni u ratnom periodu. Utvrđivanje valjanosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u ratnom periodu dato je u nadležnost sudovima koji u svakom konkretnom slučaju moraju ocijeniti i utvrditi da li je konkretan promet izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U konkretnoj situaciji, potvrđujući nižestepene presude, Vrhovni sud je ocijenio da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku jasno proizilazi da su oba ugovora o razmjeni (iz februara i aprila 1994. godine) zaključena na dobrovoljan način i da ne postoji niti jedan razlog za njihovu ništavost. U pogledu neosnovanosti apelantove revizione tvrdnje da je izjavom od 15. februara 1994. godine ovjerenom kod Osnovnog suda, čija je valjanost utvrđena nižestepenim odlukama, naveo da se izjava daje u svrhu dokazivanja privremene zamjene, Vrhovni sud je podsjetio na tekst predmetne izjave (čija kopija se nalazi u spisu) iz koje se privremenost razmjene nigdje ne pominje, a tekst glasi „da izjava ima služiti kao dokaz predmetne zamjene”, a ne privremene, kako je nekorektno apelant pokušao dokazati.

11. Što se tiče neosnovanosti revizionih tvrdnji kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio sadržaj odredbe iz člana 9 st. 2 i 4 Zakona o prometu nepokretnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da među strankama nije bilo sporno da su povodom istih nekretnina zaključile dva ugovora, jedan u Banjoj Luci (BiH) i drugi u Orahovici (Republika Hrvatska) u pisanoj formi, da su oba ugovora potpisale ugovorne strane, da je ugovor zaključen u Orahovici ovjeren, dok onaj u Banjoj Luci nije, da su ugovorne strane stupile u posjed razmijenjenih nekretnina, da se apelant uknjižio kao vlasnik nekretnina u Orahovici, te da iz svih navedenih činjenica proizilazi da je ugovor u većem dijelu izvršen i da je, po odredbi člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, pravno valjan, kako su pravilno zaključili nižestepeni sudovi, osim u dijelu za koji je utvrđena njegova ništavost zbog drugih razloga (raspolaganje k.č. broj 1660 k.o. Crnac). Prema navedenom, kako je zaključio Vrhovni sud, pobijana drugostepena presuda nema nedostataka na koje je revizijom ukazano, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je o reviziji odlučeno kao u izreci na osnovu odredbe člana 248 ZPP.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant smatra da mu je kao raseljenom licu osporenim presudama povrijeđeno pravo na povratak iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima uz Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Po apelantovom mišljenju, u okolnostima konkretnog slučaja, obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju kriterijume brižljive ocjene svih izvedenih dokaza iz čega proizilazi da se radi o zaključku sudova koji nije zasnovan na objektivnim činjenicama. U tom smislu upućuje na nesporno postojanje ratnih okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni, te ukazuje na pogrešan stav i zaključak iz osporenih presuda prema kojem su prilikom zaključenja ugovora izostali prisila, prinuda i pritisak za zaključenje ugovora na čemu je, između ostalog, temeljio svoje žalbene i revizione razloge. Međutim, u tom pogledu, kako smatra, sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje, niti su preispitali te krucijalne činjenice koje se tiču bitnih sastojaka ugovora, prije svega slobodno i ozbiljno izražene volje za zaključenje ugovora. Stoga, smatra da su ugovori zaključeni u ratnom periodu sami po sebi ništavi i nepostojeći, te da je bio prinuđen da ih zaključi, iako je njegova namjera radi prevazilaženja svoje sopstvene teške situacije, između ostalog i zbog gubitka posla, bila privremenog karaktera.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je ostao kod činjeničnih i pravnih zaključaka iznesenih u svojoj presudi za koju smatra da je donesena u skladu sa Zakonom, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Okružni sud je u odgovoru istakao da je apelacija neosnovana, te je ukazao na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava, te jasno i potpuno obrazloženje svoje presude u kojoj su ocijenjeni svi apelantovi žalbeni razlozi. S tim u vezi je predloženo da se apelacija odbije.

15. Osnovni sud smatra da u konkretnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao i da je u okolnostima konkretnog slučaja činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo uz obrazloženje koje je jasno i potpuno.

16. Tužioci su u odgovoru na apelaciju posredstvom svog punomoćnika Radmile Plavšić, advokata iz Banje Luke, istakli da je apelacija očigledno neosnovana i da je kao takvu treba odbaciti. Navedeno zbog toga što apelant ponavlja navode o kojima su redovni sudovi odlučili, dovodeći u kontekst svoje nezadovoljstvo neuspjehom u parnici s navodnim povredama prava na koja je apelacijom ukazao.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 103.

(1)Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[...] (2)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(3)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice. Član 552.

Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču da preda stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.

Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava.

19. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 38/78 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 9.

(1) Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pisanom obliku.

(2) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pisanom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

(3) Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 062158 14 Rev od 13. avgusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je posredstvom advokata Tomislava Aleksića primio 15. aprila 2016. godine a apelacija je podnesena 10. maja 2016. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je u postupku iz kog su proizašle osporene presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 685/09 od 27. juna 2012. godine, stav 39, dostupna na www.ustavnisud.ba), kao nesporno proizilazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke dovoljno obrazložene i da li su utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

30. Razmatrajući apelantove navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8 ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

31. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenih zahtjeva (tužilaca i apelanta), u toku postupka (na glavnoj raspravi) sproveo veliki broj dokaza koji su predloženi i izvedeni kako od tužilaca, tako i od apelanta, da su u obrazloženju presude, nasuprot tvrdnjama iz apelacije, jasno navedene nesporne činjenice a zatim, sa aspekta spornih pitanja koja su se ticala načina zaključenja ugovora kao njegovog bitnog sastojka, analizirani i ocijenjeni dokazi iz kojih je proizašao zaključak o osnovanosti zahtjeva tužilaca i djelimičnoj osnovanosti apelantovog zahtjeva. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su pozivanjem na relevantne odredbe materijalnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da su tužioci imali pravni interes na podnošenje konkretne tužbe i zašto smatraju da apelant, osim opštepoznatih ratnih okolnosti, nije dokazao, niti je u postupku tvrdio da su postojale konkretne subjektivne okolnosti (povezane s opštim ratnim okolnostima) koje bi dovele do toga da bitno utiču na ozbiljnost i njegovu slobodnu volju za zaključenje ugovora o razmjeni nekretnina, te da nema ništa što bi ukazivalo da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe čl. 26, 28 i 103 ZOO. Naime, redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka, imajući pri tome u vidu apelantove tvrdnje iz tužbe, žalbe i revizije, kao i spornu činjenicu koja se tiče bitnog sastojka ugovora, konkretno slobodno izražene volje za zaključenje ugovora, podsjetili da ugovori o razmjeni zaključeni u ratnom periodu u BiH ex lege nisu ništavi i da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi propisivala ništavost ugovora o prometu nekretnina samo zato što su zaključeni u ratnom periodu. S tim u vezi je naglašeno da je utvrđivanje valjanosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u ratnom periodu dato u nadležnost redovnim sudovima koji u svakom konkretnom slučaju ocjenjuju i utvrđuju da li je konkretan promet izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom ili ne. U konkretnoj situaciji je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjeno da su oba ugovora o razmjeni (iz februara i aprila 1994. godine) zaključena na dobrovoljan način i da ne postoji niti jedan razlog za njihovu ništavost. Vrhovni sud je, osim navedenog, ocjenjujući neosnovanost apelantove tvrdnje da je njegova izjava bila privremenog karaktera, naveo da je valjanost sadržaja pomenute izjave utvrđena nižestepenim odlukama i da iz teksta predmetne izjave (čija kopija se nalazi u spisu), a koja glasi „da izjava ima služiti kao dokaz predmetne razmjene“, ne proizilazi njena privremenost, kako apelant pogrešno tvrdi.

32. Osim toga, u pogledu neosnovanosti apelantovih tvrdnji koje se tiču pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri nivoa, navodeći sadržaj relevantnih odredbi Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO, jasno ukazali i obrazložili da su predmetni ugovori pravno valjani u formalnom smislu (pisana forma, ovjereni potpisi ugovarača), te realizovani u pretežnom dijelu (osim u dijelu prenosa zemljišnoknjižne svojine od tužilaca), budući da su parnične stranke kao ugovorne strane u posjedu predmetnih (razmijenjenih) nekretnina, te da stoga nema niti jednog razloga za ništavost ugovora.

33. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima su sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. S obzirom na to da apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti redovnih sudova u primjeni materijalnopravnih propisa.

Ostali navodi

34. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava zasniva na identičnim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

35. Što se tiče navoda apelacije kojima je ukazano na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se i ovi navodi, budući da nisu posebno obrazloženi, dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant, kako jasno proizilazi iz tačke III ove odluke (činjenično stanje), imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku, konkretno podnošenjem tužbe (pripojene tužbi tužilaca), žalbe i revizije o kojima su donesene meritorne odluke u kojim su redovni sudovi ispitali apelantove žalbene, odnosno revizione navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i u dijelu apelacije koji se tiče člana 13 Evropske konvencije apelacija, takođe, neosnovana.

36. Apelant je, osim navedenog, ukazao na kršenje člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud napominje da je članom II/5 Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena. Međutim, iz okolnosti konkretnog slučaja proizilazi da je apelant svoje nekretnine u BiH koristio tokom izbijanja ratnih dejstava, te da stoga nije imao status izbjeglice i da je ugovorima iz februara i aprila 1994. godine nekretnine u BiH razmijenio za nekretnine u Hrvatskoj, da je u posjedu razmijenjenih nekretnina na kojima je izvršen i zemljišnoknjižni prenos prava, te da stoga garancije iz ovog prava nisu bile predmet konkretnog postupka, pa osporenim presudama nisu mogle ni biti dovedene u pitanje.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

38. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio pravne lijekove propisane zakonom, a činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

40. Nema povrede člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini budući da garancije prava na povratak izbjeglih i raseljenih lica nisu bile predmet konkretnog postupka, pa osporenim presudama nisu mogle ni biti dovedene u pitanje, iz čega proizilazi da osporenim presudama nije povrijeđen princip povratka na imovinu iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2041/16 (P. D.) | Sudska praksa | Aktio