Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2694/18 (R. A.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2694/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018.godine, u predmetu broj AP-2694/18, rješavajući apelaciju Rame Aljića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramo Aljić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 200309 15 Rev od 13. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramo Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nusret Kolašinac, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 200309 15 Rev od 13. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, kao i pripadajućim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini, što je tuženi (Kanton Sarajevo, Ministarstvo unutrašnjih poslova) dužan priznati i trpjeti da apelant na osnovu ove presude ostvari sva prava i obaveze koja pripadaju nositeljima stanarskog prava koji su to pravo stekli prije 6. decembra 2000. godine, a sve u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je prije svega naveo da nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 8. ZPP-a jer su nižestepeni sudovi izvedene dokaze ocijenili u skladu sa tom zakonskom odredbom. Vrhovni sud je ukazao da iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je raniji nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu umro 1993. godine i da taj stan spada u kategoriju slobodnih stanova po ranijem Zakonu o napuštenim stanovima i da nije proglašen napuštenim. Isto tako, da proizlazi da je apelant bio zaposlenik Federalnog MUP-a (u daljnjem tekstu: F MUP) i da je uz pismenu suglasnost ministra F MUP-a sa tri člana porodice uveden 12. juna 2000. godine u posjed tog stana po sekundarnoj raspodjeli, kao socijalno ugrožena kategorija, što je zapisnički konstatovano od strane Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo. Pri tome, navedeno je da sadržaj pismene saglasnosti ministra F MUP-a za uvođenje apelanta u posjed predmetnog stana nije utvrđen (nije izveden dokaz na te okolnosti). Također, istaknuto je da je Sporazumom o raspodjeli stambenog fonda F MUP-a i MUP-a Kantona Sarajevo od 1. septembra 2000. godine predmetni stan pripao u vlasništvo MUP-a Kantona Sarajevo, koji je bio i davatelj stana na korištenje ranijem nositelju stanarskog prava. Nakon toga, ukazano je da je vlasnik stana, MUP Kantona Sarajevo, poduzeo radnje za iseljenje apelanta iz predmetnog stana kao bespravnog korisnika, koje aktivnosti do zaključenja glavne rasprave nisu završene. Vrhovni sud je konstatovao da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev uz pravni zaključak da apelant nije stekao stanarsko pravo po odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima jer u nedostatku akta o dodjeli stana (član 2. Zakona o stambenim odnosima), te ugovora o korištenju stana se nisu ostvarile zakonske pretpostavke za stjecanje stanarskog prava na strani apelanta. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se po ocjeni nižestepenih sudova u konkretnoj stvari ne može primijeniti ni član 30. Zakona o stambenim odnosima jer apelant nije bio bespravni korisnik tog stana neprekidno osam godina do 6. decembra 2000. godine (datum do kojeg se moglo steći stanarsko pravo). U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da je apelant u predmetni stan uveden u posjed u vrijeme kada tuženi, kao vlasnik, istim nije ni raspolagao, niti bio u situaciji da apelantu dodijeli punovažan akt o dodjeli stana. Dakle, u posjed predmetnog stana apelant nije uveden niti na osnovu saglasnosti tuženog, već saglasnosti ministra F MUP-a jer je apelant bio zaposlenik tog ministarstva. U vezi s tim, konstatovano je da ukoliko bi se i prihvatilo da pismena saglasnost ministra F MUP-a predstavlja akt o dodjeli stana, ni tada takav akt nema pravni značaj akta o dodjeli stana jer u tom trenutku F MUP istim nije raspolagao. Isto tako, navedeno je da značaj punovažnog akta za useljenje u predmetni stan apelanta i njegove porodice nema ni zapisnik navedene Uprave od 12. juna 2000. godine jer se radi o „sekundarnoj dodjeli stana socijalno ugroženom licu“, kako je navedeno u zapisniku, a ne trajnom rješenju stambenog pitanja apelanta. Najzad, Vrhovni sud je istakao da se zbog toga neosnovano u reviziji navodi da je apelant uveden u posjed predmetnog stana uz saglasnost vlasnika stana, te da pismena saglasnost ministra F MUP-a i pomenuti zapisnik predstavljaju pravno relevantne akte na osnovu kojih je stekao stanarsko pravo u smislu odredaba člana 11. u vezi sa članom 2. Zakona o stambenim odnosima.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP-a i Zakona o stambenim odnosima, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2694/18 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio