Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2125/16 (S.B.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2125/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2125/16, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. B.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 008294 15 Rev od 3. marta 2016. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantici S. B. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.425,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici S. B. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 008294 15 Rev od 3. marta 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 008294 15 Gž 2 od 24. juna 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantica S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnijela je 17. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 008294 15 Rev od 3. marta 2016. godine i Presude Kantonalnog u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 008294 15 Gž 2 od 24. juna 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), „Prevoza“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: drugotuženi), OŠ „Cazin I“ iz Cazina (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i Mehe Muminovića (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) zatraženo je 2. augusta 2016. godine i 18. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotuženi i četvrtotuženi su u periodu od 5. augusta 2016. godine do 3. jula 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. Drugotuženi i trećetuženi nisu u ostavljenom roku dostavili svoje odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 23. juna 1987. godine podnijela tužbu protiv prvotuženog, drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog radi naknada nematerijalne štete i materijalne štete – isplate rente po osnovu štetnog događaja (saobraćajne nesreće iz 1986. godine) u kojem je apelantica zadobila teške tjelesne povrede.

6. Presudom Općinskog suda broj P: 566/89 od 17. oktobra 1989. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na naknade nematerijalne štete i materijalne štete – isplate rente po osnovu štetnog događaja.

7. Presudom Višeg suda Bihać broj Gž.16/90 od 30. aprila 1991. godine prvostepena presuda je potvrđena u pogledu dosuđenih iznosa apelantici na ime naknade nematerijalne štete, a ukinuta i vraćena na ponovno suđenje u odnosu na naknadu materijalne štete – isplate rente po osnovu štetnog događaja.

8. Apelantica je 24. marta 1998. godine preinačila tužbeni zahtjev tražeći da se tuženi obavežu da joj solidarno isplate određeni novčani iznos na ime rente.

9. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda broj P:260/97 od 24. novembra 1998. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-296/99 od 5. januara 2000. godine uvažena je žalba prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog, pa je prvostepena presuda ukinuta, te predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

11. Apelantica je 29. juna 2000. godine precizirala tužbeni zahtjev tražeći da se tuženi obavežu da joj solidarno plaćaju mjesečni iznos na ime rente, počevši od 26. aprila 1986. godine pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

12. Presudom Općinskog suda broj P-55/00 od 23. oktobra 2000. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-481/01 od 19. decembra 2001. godine uvažene su žalbe tuženih, prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje.

14. Apelantica je na raspravnom zapisniku od 20. oktobra 2009. godine precizirala tužbeni zahtjev smatrajući da joj pripada pravo na novčanu rentu, i to po osnovu člana 195. stav 2. ZOO-a jer su njene mogućnosti daljnjeg napredovanja i razvijanja smanjene uslijed povreda koje je zadobila u saobraćajnoj nesreći.

15. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 008294 02 P od 30. septembra 2011. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu smanjenih mogućnosti napredovanja i razvijanja.

16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 20 0 P 008294 12 Gž od 16. novembra 2012. godine uvažene su žalbe tuženih, pa je prvostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu i u dijelu kojim je odbijen zahtjev drugotuženog za naknadu troškova postupka, te je predmet vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje.

17. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 008294 13 P 2 od 26. januara 2015. godine tuženi su obavezani da solidarno isplate apelantici određene novčane iznose na ime naknade štete po osnovu smanjenih mogućnosti napredovanja i razvijanja za period od 1. januara 1997. godine do 26. januara 2015. godine, na ime mjesečne rente počevši od 1. februara 2015. godine, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, i na ime troškova postupka, a odbijen je kao neosnovan zahtjev za naknadu štete po osnovu smanjenih mogućnosti napredovanja i razvijanja za period od 26. aprila 1986. godine do 31. decembra 1996. godine, kao i troškovi postupka preko dosuđenog iznosa, te zahtjev drugotuženog i trećetuženog za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

18. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantica 26. aprila 1986. godine kao putnica u autobusu, vlasništvo drugotuženog, osiguran kod prvotuženog, angažiran od trećetuženog, kojim je upravljao četvrtotuženi, u saobraćajnoj nesreći zadobila više teških po život opasnih povreda. Nesporno je da je za ovu saobraćajnu nezgodu krivično odgovarao četvrtotuženi, koji je proglašen i krivično odgovornim za teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja, te osuđen na kaznu zatvora. Nadalje je Općinski sud istakao da je nespornim utvrđeno da je apelantica u vrijeme štetnog događaja imala 12 godina, te da je u srednjoj građevinskoj školi u Cazinu završila prvi razred školske 1988/89. godine, a potom se prebacila na Poljoprivredno-prehrambenu školu u Cazinu, koju je završila 1992. godine, stekavši zvanje ratara. Poslije završene srednje škole bila je prijavljena na evidenciju Biroa za zapošljavanje Cazin i nije zaposlena do danas (radila je samo nekoliko mjeseci). Općinski sud je naveo da je, s obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju sporno da li apelantica ima pravo na traženu novčanu rentu kao naknadu imovinske štete. U tom smislu je apelantica svoj tužbeni zahtjev opredijelila tražeći isplatu novčane rente solidarno od tuženih kao odgovornih po pravilima odgovornosti za štetu radi naknade materijalne štete prouzrokovane štetnim događajem, po osnovu smanjene mogućnosti njenog daljnjeg razvijanja i napredovanja u smislu odredbi člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

19. S obzirom na nedvojbenu odgovornost tuženih za svu štetu (i materijalnu i nematerijalnu), koju je apelantica imala ili će izvjesno imati zbog posljedica štetnog događaja, Općinski sud je istakao da je potrebno u smislu odredbe člana 195. stav 2. ZOO-a utvrditi da li apelantica trpi štetu i po osnovu smanjene ili uništene mogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja, da bi se odgovorna lica (tuženi) mogli obavezati na plaćanje naknade za tu vrstu štete, kao i buduće rente u iznosu koji se utvrdi. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je apelantica tokom postupka isticala kako je imala želju poslije osnovne škole upisati srednju građevinsku školu, a po završetku škole i građevinski fakultet, ali da to nije učinila zbog toga što je od rođenja pisala lijevom rukom, a kako joj je ta ruka povrijeđena u nesreći nije uspjela savladati tehniku crtanja desnom rukom, što je bio razlog da se prebaci u srednju poljoprivrednu školu koju je završila sa zvanjem ratara. Iako je apelantica uspjela završiti srednju školu, Općinski sud je istakao da je realno bilo očekivati da bi apelantica sa završenom građevinskom srednjom školom, a pogotovo građevinskim fakultetom, imala bolji prosperitet u životu s mogućnošću daljnjih usavršavanja i bolje zarade, nego sa zvanjem ratara, što je itekako utjecalo na njenu materijalnu poziciju. Dakle, apelantica je uskraćena u svojim mogućnostima da završi željenu školu i radi u struci u kojoj je željela. Nadalje, činjenica je da je apelantica bila prijavljena na birou rada nezaposlenih, ali da nikad nije bila pozvana da radi u svojoj struci ratara, a ono što je uspjela naći u pogledu posla bio je rad od nekoliko mjeseci kao trgovkinja u prijateljicinom butiku, a taj posao također nije mogla održati zbog teških zdravstvenih tegoba. Da je apelantica završila željenu građevinsku školu, imajući u vidu njene navode da joj je otac imao građevinsku firmu, apelantica je mogla raditi u svojoj struci i ostvarivati zaradu ako ništa kod svog oca, dok sa zvanjem ratara nije mogla raditi u građevinskoj firmi. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da sve navedene činjenice upućuju na opravdanost i osnovanost postavljenog apelanticinog tužbenog zahtjeva, te stoga apelantica ima pravo na novčanu rentu kao naknadu za tu štetu kako to propisuje i „član 159. stav 2. ZOO-a“.

20. Protiv navedene prvostepene presude žalbe su izjavili prvotuženi, drugotuženi i četvrtotuženi.

21. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 008294 15 Gž2 od 24. juna 2015. godine žalbe prvotuženog, drugotuženog i četvrtotuženog su uvažene, prvostepena presuda u odnosu na te tužene u dosuđujućem dijelu preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Presudom je prvostepena odluka u odbijajućem dijelu, kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka drugotuženog, ukinuta i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Također je presudom odlučeno da će o zahtjevu drugotuženog za naknadu troškova sastavljanja žalbe prvostepeni sud odlučiti konačnom odlukom.

22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je apelantica tražila da joj se dosudi naknada materijalne štete zbog sprječavanja napredovanja i usavršavanja (razvijanja) zbog štetnog događaja u kojem je teško tjelesno povrijeđena. Kantonalni sud je ukazao da sprječavanje napredovanja i usavršavanja iz člana 195. stav 2. ZOO-a predstavlja pravni osnov za naknadu štete kada je zbog štetnog događaja neko lice spriječeno da nastavi školovanje ili usavršavanje (razvijanje) u određenoj oblasti, a na osnovu tog školovanja ili usavršavanja bi, prema redovnim okolnostima, da nije bilo štetnog događaja, ostvarilo materijalno povoljniju poziciju u stjecanju prihoda. Dakle, radi se o specifičnom pravu na naknadu materijalne štete. Da bi se ostvarilo pravo na naknadu ovog vida materijalne štete mora biti, s visokim stepenom vjerovatnoće, dokazano postojanje okolnosti da bi apelantica kao oštećena napredovala, odnosno usavršavala se u struci visokog nivoa i da bi na taj način osigurala ostvarenje prihoda, a da zbog tog štetnog događaja ona gubi prihode.

23. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao kako smatra da je prvostepeni sud, usvajajući apelanticin tužbeni zahtjev, pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana 195. stav 2. ZOO-a. Naime, činjenica da je apelantica pretrpjela brojne teške tjelesne povrede u štetnom događaju, te se iz srednje građevinske škole prebacila u poljoprivrednu školu i da je uspješno završila školovanje ne govori sama po sebi da su štetnim događajem spriječene njene mogućnosti napredovanja i usavršavanja u struci jer apelantica nakon završene srednje škole nije ni pokušala daljnje školovanje, odnosno usavršavanje, već se udala i rodila dijete, kako je sama navela, i nije imala nikakvu namjeru da nastavi školovanje, nije ni dokazala da bi se mogla zaposliti sa srednjom građevinskom školom i ostvarivati prihode, a da joj je to također onemogućeno sa završenom poljoprivrednom školom. Dakle, nije dokazala s visokim stepenom vjerovatnoće postojanje bitnih okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je štetnim događajem spriječeno njeno napredovanje, odnosno usavršavanje u struci, pa stoga njen zahtjev zasnovan na navedenoj zakonskoj odredbi nema osnova.

24. Nadalje, u odnosu na apelanticine navode u slučaju da je završila građevinsku tehničku školu da bi se mogla zaposliti kod svog oca koji ima građevinsku firmu, Kantonalni sud je istakao da u tom pogledu apelantica nije navela nikakve konkretne okolnosti niti izvela dokaze koji bi ukazivali da je to stvarno tako, niti je izvela dokaze na okolnosti koliku bi zaradu – prihode ostvarivala na taj način i da bi se tako u struci mogla usavršavati. Slijedom toga, Kantonalni sud je naveo da su ovi navodi bez utjecaja na mogućnost ostvarenja naknade materijalne štete po pravnom osnovu koji je apelantica navela. Konačno je Kantonalni sud naveo da činjenica umanjenja apelanticine radne sposobnosti nema utjecaj na njen zahtjev po osnovu smanjenih mogućnosti napredovanja i usavršavanja jer je gubitak zarade zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad poseban pravni osnov o kojem se u konkretnom slučaju ne radi jer je apelanticin zahtjev upravljen na naknadu štete zbog smanjenih mogućnosti napredovanja i razvijanja.

25. Presudom Vrhovnog suda broj 20 0 P 008294 15 Rev od 3. marta 2016. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

26. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 195. stav 2. ZOO-a, te istakao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da umanjena apelanticina radna sposobnost sama za sebe nije dovoljan osnov za dosuđenje traženog vida materijalne štete. Na osnovu navedene zakonske odredbe, nije bilo dovoljno samo to da su zbog štetnog događaja spriječene mogućnosti apelanticinog napredovanja i usavršavanja u struci, već je bilo potrebno dokazati da se ona negativno odrazila na mogućnost razvijanja i napredovanja u smislu školske spreme, napredovanja u karijeri i sl. To bi bio slučaj da je apelantici eventualno odbijen zahtjev za upis u neku višu školu, da joj je odbijen zahtjev za zaposlenje na poslovima za koje se školovala ili drugim sličnim poslovima s preostalom radnom sposobnošću, da je dobila otkaz ugovora o radu, da je nesposobna da obavlja poslove ratara za koji se školovala, a apelantica u tom smislu nije predlagala dokaze. Kako nijednu od naprijed navedenih relevantnih činjenica za dosuđenje zahtijevanog vida štete apelantica nije dokazala, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev, jer i prema ocjeni Vrhovnog suda nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu člana 195. stav 2. ZOO-a. Na osnovu izloženog, apelanticina revizija je odbijena primjenom člana 248. ZPP jer ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena niti razlozi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti. U odnosu na ostale revizione prigovore kojima se upućuje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da su to razlozi zbog kojih se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

27. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina na koji su Kantonalni sud i Vrhovni sud primijenili ZOO u predmetnoj pravnoj stvari. Također, navodi da je dokazala sve okolnosti od kojih zavisi dosuđenje naknade na ime rente na ime materijalne štete, te je nespornim učinila činjenicu da su joj mogućnosti napredovanja i razvijanja smanjene. U vezi s tim, apelantica ukazuje da sudovi nemaju određene kriterije kod određivanja predmetne naknade, te da rentu dosuđuju od slučaja do slučaja. Stoga, apelantica predlaže Ustavnom sudu da ukine osporene presude. Osim toga, apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, ističući da je „tužbu podnijela 23. juna 1987. godine, a da je pravosnažna odluka donesena 24. juna 2015. godine, što znači da je na pravosnažnu odluku čekala punih 28 godina“, pa u tom smislu potražuje iznos od 8.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete.

II.Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke tog suda, te da njome nisu povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje predmetnom apelacijom, niti je primjena prava u osporenoj odluci tog suda bila proizvoljna.

29. Kantonalni sud je naveo da nije odgovoran što je postupak u ovoj pravnoj stvari, evidentno, trajao duže od očekivanog roka, a da u odnosu na ostale navode apelacije Ustavni sud svoju odluku donese na osnovu stanja spisa predmeta.

30. Općinski sud je dostavio odgovor postupajuće sutkinje koja je prvenstveno opisala hronološki tok predmetnog postupka, te navela da prilikom rada na predmetu (koji je zadužila 1. jula 2013. godine) kao uređujući sudija po posljednjem ponovljenom postupku nije povrijedila apelanticina prava i slobode.

31. Prvotuženi je naveo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud svoje (osporene) odluke zasnovali na osnovu činjeničnog stanja i izvedenih dokaza u toku postupka, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, da je predmetna apelacija u cijelosti neosnovana, te je predložio da se odbije.

32. Četvrtotuženi je naveo da su redovni sudovi pravilno donijeli osporene odluke, da apelantici nisu povrijeđena prava na koja se pozvala u apelaciji, kao i da su (u odnosu na navode o dužini trajanja postupka) postojali opravdani razlozi da Kantonalni sud ukida odluke prvostepenog suda u ovoj pravnoj stvari, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 195. stav 2.

2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

34. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. Ustavni sud konstatira da je presudom Kantonalnog suda odbijen apelanticin glavni tužbeni zahtjev protiv kojeg je apelantica izjavila reviziju, a koju je Vrhovni sud presudom odbio. Dakle, konačna odluka je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 008294 15 Rev od 3. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelanticin pravni zastupnik je primio 21. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .

a) U odnosu na „donošenje odluke u razumnom roku“

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

43. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, konstatira da je tužba podnesena 23. juna 1987. godine, a da je presuda Vrhovnog suda donesena 3. marta 2016. godine. Dakle, predmetni postupak (u odnosu na glavni tužbeni zahtjev) trajao je 28 godina i osam mjeseci. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud ukazuje da apelantica predmetnom apelacijom ukazuje da je na pravosnažnu presudu čekala „punih 28 godina“ (presuda Kantonalnog suda od 24. juna 2015. godine). Pri tome, Ustavni sud ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka je period od oko 19 i po godina. Međutim, da bi se utvrdila razumnost perioda koji je u pitanju, treba uzeti u obzir i stanje predmeta prije primjene Evropske konvencije u nacionalnom zakonodavstvu (vidi, između ostalog, Evropski sud, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 26. maja 2005. godine, stav 33, te Styranowski protiv Poljske, presuda od 30. oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII, str. 3376, stav 46).

45. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku naknade materijalne štete. S obzirom na to da se na strani tuženih nalazilo više lica, te da je u dokaznom postupku saslušano više svjedoka, izvršeno medicinsko vještačenje, te izvršen uvid u ostalu medicinsku dokumentaciju i materijalne dokaze, u konkretnom slučaju se može govoriti o relativno složenom predmetu. Pored toga, s obzirom na sam predmet spora, može se zaključiti da je predmetni postupak od posebnog značaja za apelanticu, budući da se radilo o posljedicama proizašlim za njene sposobnosti i mogućnosti u vezi sa štetnim događajem. Kada je u pitanju apelanticin doprinos, Ustavni sud primjećuje da je ona u tri navrata opredjeljivala odnosno precizirala svoj tužbeni zahtjev, što je jednim dijelom utjecalo na dužinu trajanja postupka.

46. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud ponavlja da je predmetni postupak u relevantnom periodu trajao oko 19 i po godina. Ustavni sud posebno zapaža da se predmet u jednoj fazi postupka nalazio na odlučivanju kod Općinskog suda u periodu od kraja 2001. godine do kraja septembra 2011. godine (period od preko devet i po godina). Nadalje, Ustavni sud uočava da je u predmetnom postupku doneseno nekoliko odluka i da je predmet u više navrata vraćan na ponovni postupak. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu postupiti u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129).

47. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Općinski sud pred kojim se postupak najduže vodio, a koji nije ponudio objektivne i prihvatljive razloge kojima bi pokušao opravdati neprihvatljivo dug period odlučivanja pred tim sudom.

Pitanje naknade nematerijalne štete

48. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

49. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantici pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpjela zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.425,00 KM.

50. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda pred kojim je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava

51. Apelantica smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo u odnosu na glavni tužbeni zahtjev koji se ticao zahtjeva za naknadu materijalne štete. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

52. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelantica (glavni) tužbeni zahtjev za naknadu štete opredijelila u smislu odredbe člana 195. stav 2. ZOO-a, smatrajući da na strani tuženih postoji obaveza da joj isplate/isplaćuju naknadu zbog uništene ili smanjene mogućnosti napredovanja i razvijanja.

54. Ocjenjujući osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 195. stav 2. ZOO-a, Ustavni sud zapaža da je prema ocjeni redovnih sudova apelantica bila u obavezi dokazati da li ispunjava uvjete propisane navedenom zakonskom odredbom. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi zaključak Općinskog suda da je apelantica dokazala tokom postupka izvedenim dokazima osnovanost svog tužbenog zahtjeva. S druge strane, Kantonalni sud i Vrhovni sud su u osporenim odlukama zauzeli stav da, kako se radi o specifičnom pravu na naknadu štete, ostvarivanje prava na naknadu ovog vida štete mora biti dokazano s visokim stepenom vjerovatnoće, te da sama nesporno umanjena apelanticina radna sposobnost nije dovoljna za dosuđenje po tom osnovu. U vezi s tim, iz obrazloženja konačno osporene odluke proizlazi stav Vrhovnog suda da je apelantica u konkretnom slučaju bila u obavezi u smislu procesnih pravila (čl. 7. i 123. ZPP) dokazati da se njena umanjena radna sposobnost negativno odrazila na njenu mogućnost razvijanja i napredovanja u akademskom i profesionalnom smislu. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne čini proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da, budući da je apelantica propustila u predmetnom postupku dokazati postojanje tražene uzročno-posljedične veze, nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe člana 195. stav 2. ZOO-a, uslijed čega je odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari.

55. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Kantonalnog suda i Vrhovnog suda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelanticinu štetu.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.

Pravo na imovinu

57. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao oko 19 i po godina, za šta najveću odgovornost snosi Općinski sud, koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu stajale na raspolaganju, a zatim drugostepeni sud koji je četiri puta ukinuo prvostepenu presudu i vraćao predmet na ponovni postupak i odlučivanje iako je imao i efikasnije mogućnosti propisane ZPP.

59. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo.

60. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2125/16 (S.B.) | Sudska praksa | Aktio