Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2147/16 (V. L.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2147/16

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2147/16, rješavajući apelaciju Vojislava Ljubojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vojislava Ljubojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048210 15 Rev od 18. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vojislav Ljubojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragana Blagojević, advokat iz Gradiške, podnio je 19. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048210 15 Rev od 18. februara 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i punomoćnika tuženog Željke Rekovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 5. do 30. aprila 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 22. februara 2002. godine podnio tužbu radi utvrđenja prava svojine na osnovu građenja.

6. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 71 0 P 048210 14 P 3 od 6. aprila 2015. godine kojom je utvrdio da je apelant po osnovu građenja stekao svojinu na dijelu poslovnog prostora broj 2, ukupne površine 13,76 m2, koji je izgrađen u stambenom objektu u Ulici Koste Jarića broj 21 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), kao i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu, što je tuženi dužan da prizna i trpi da se apelant upiše kao vlasnik u katastarskoj i zemljišnoknjižnoj evidenciji, te je tuženi obavezan na naknadu troškova postupka uz istovremeno odbijanje protivtužbenog zahtjeva kojim je tuženi tražio da se apelant obaveže da mu preda ključ od ulaznih vrata spornog poslovnog prostora i da mu dozvoli nesmetano korišćenje, odnosno da se uzdrži od svih radnji kojim se tuženi ograničava u izvršavanju vlasničkih ovlašćenja (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Iz raspoloživih dokumenata proizilazi da je tužbeni zahtjev zasnovan na tvrdnji da je pravni prednik parničnih stranaka, otac Radoš Reković, apelantu usmenim ugovorom poklonio dio prostora u stambenom objektu u Banjoj Luci, u Ulici Koste Jarića broj 21, koji je apelant početkom 90-ih ličnim radom i sredstvima pretvorio u poslovni prostor, te je sve do kraja 90-ih godina bio u uvjerenju da je sporni poslovni prostor njegov.

8. S druge strane, tuženi osporava apelantove navode tvrdnjama da je otac parničnih stranaka pismenim i ovjerenim ugovorom o poklonu od 8. oktobra 1990. godine sve svoje nekretnine poklonio njemu, uključujući i sporni poslovni prostor, te na tvrdnjama da adaptacija nije zakonom propisan osnov za sticanje prava svojine.

9. Osnovni sud je ocjenom izvedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, uviđajem na licu mjesta, vještačenjem vještaka građevinske struke, te saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka) koji su taksativno pobrojani na str. 2 i 3 obrazloženja, utvrdio osnovanost tužbenog, odnosno neosnovanost protivtužbenog zahtjeva. Iz sprovedenih dokaza Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da je Opštinski sekretarijat za imovinskopravne i stambene poslove od 11. oktobra 1990. godine izdao odobrenje tuženom za pretvaranje stambenog u poslovni prostor, površine 27,52 m2, potom, da je apelantova supruga na osnovu rješenja Opštinskog sekretarijata za privredu Banja Luka od 23. oktobra 1991. godine dobila odobrenje za rad trgovačke radnje u spornom poslovnom prostoru, zatim, da joj je 13. novembra 1992. godine bila izdata upotrebna dozvola za sporni poslovni prostor, namjene prodavnica mješovite robe, i to nakon izvršene rekonstrukcije spornog poslovnog prostoru i izmjene namjene stambenog u poslovni prostor, da je 23. maja 1993. godine i apelantu i njegovoj supruzi izdata dozvola za osnivanje zajedničke trgovačke radnje u spornom poslovnom prostoru, te da su u spornom poslovnom prostoru obavljali registrovanu djelatnost sve do septembra 1999. godine. Potom je utvrđeno da se nekretnina u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor, u vrijeme kada je apelant izvodio radove na rekonstrukciji i promjeni namjene iz stambenog u poslovni prostor (tokom 1991. i 1992. godine), u javnim evidencijama vodila na ocu parničnih stranaka, da je otac parničnih stranaka umro u januaru 1997. godine, da u vrijeme vođenja postupka još nije bilo doneseno rješenje o nasljeđivanju. Iz iskaza saslušanih svjedoka (srodnika parničnih stranaka) Osnovni sud je utvrdio da je prednik parničnih stranaka apelantu usmenim ugovorom poklonio sporni poslovni prostor u koji je apelant uložio svoj rad i sredstva na način da je dio stambenog prostora u stambenom objektu svoga oca pretvorio u poslovni. Osnovni sud je, takođe, imao u vidu da je pismenim ugovorom o poklonu od 8. oktobra 1990. godine pravni prednik apelanta svoju imovinu (nekretninu u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor) poklonio tuženom, ali da u vrijeme izvođenja radova on nije bio ni vlasnik ni posjednik spornih nekretnina, jer ugovor o poklonu nije bio sproveden u javnim evidencijama sve do 2001. godine. Iz nalaza i mišljenja vještaka koji je sačinjen uviđajem na licu mjesta proizašlo je da spornu nekretninu čini prizemna stambena kuća (u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor) koja je prije adaptacije bila zapravo trosoban stan od 60,42 m2, a nakon adaptacije dio stambenog prostora od 27,52 m2 je pretvoren u dva poslovna prostora od po 13,76 m2, te je preostali dio, površine 32,90 m2, ostao i dalje stambeni prostor (jednosoban stan). Vještak je, takođe, u svom nalazu utvrdio tržišnu vrijednost spornog poslovnog prostora, te površinu zemljišta potrebnu za redovnu upotrebu.

10. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje Osnovni sud je prilikom odlučenja razmotrio pitanje apelantove savjesnosti prilikom građenja, zaključivši da činjenične okolnosti ukazuju da je prilikom rekonstrukcije apelant bio savjestan graditelj. Osnovni sud se, zatim, pozvao na odredbu člana 24 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) koju je citirao, a koja propisuje ulove za sticanje svojine na osnovu građenja. Potom se Osnovni sud osvrnuo na odredbu člana 3 Zakona o svojini na dijelovima zgrade kojom je propisano da predmet etažne svojine mogu biti samo pojedini stanovi i pojedine poslovne prostorije, dok je članom 19 ZOSPO propisano da u slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo svojine na stanu i poslovnoj prostoriji kao posebnom dijelu zgrade. Osnovni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir i odredbe člana 170 st. 3 i 4 i člana 171 Zakona o prostornom uređenju SRBiH iz 1987. godine, koji je bio na snazi u vrijeme kada je sporni poslovni prostor izgrađen, kojima je propisano da se pod građenjem podrazumijeva, između ostalog, rekonstrukcija građevine, te da se pod rekonstrukcijom podrazumijevaju radovi kojima se, između ostalog, mijenja namjena građevine, odnosno da se pod promjenom namjene podrazumijeva pretvaranje stambenog u poslovni prostor i obratno, kao i promjena djelatnosti ako takva promjena izaziva rekonstrukciju poslovnog prostora.

11. Prvostepeni sud je iz stanja spisa i sprovedenih dokaza utvrdio da je apelant preduzeo radove na pretvaranju stambenog u poslovni prostor, koji se nalazi u objektu tuženog, te da je na taj način stekao svojinu na njemu na osnovu građenja, u smislu člana 24

ZOSPO.

12. Odlučujući o žalbi tuženog Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 71 0 P 048210 15 Gž 3 od 17. septembra 2015. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio odbivši istovremeno zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

13. Okružni sud je, prije svega, naveo da je u predmetnoj parnici bilo sporno da li je apelant, s obzirom na obim i prirodu preduzetih radova na kući koja je bila svojina oca parničnih stranka, a koju je prednik parničnih stranka poklonio tuženom, mogao steći pravo svojine na spornom poslovnom prostoru građenjem.

14. Drugostepeni sud se, prije svega, osvrnuo na stav prvostepenog suda, sa kojim se složio taj sud, da se adaptacijom, dogradnjom i dogradnjom na suvlasničkom ili tuđem objektu ne može, u pravilu, steći pravo svojine, pri čemu izuzetak od navedenog postoji samo u slučaju ako se adaptacijom, dogradnjom i dogradnjom izgradi poseban dio zgrade, koji čini zasebnu cjelinu, a vlasnik je za takvu izgradnju znao i tome se nije usprotivio. U tom slučaju savjestan graditelj, kao što je u ovoj parnici apelant, stiče pravo svojine na tom posebnom dijelu, u skladu sa članom 24 stav 1 ZOSPO. Okružni sud je pojasnio da je adaptacija prilagođavanje objekta za izmijenjenu ili novu funkciju i njome se ne mijenja postojeći objekat, ali ako adaptacijom postojeći objekat izgubi identitet i po svojim karakteristikama postane sasvim novi objekat, u tom slučaju savjestan graditelj stiče pravo svojine na tom objektu analognom primjenom odredaba čl. od 24 do 26 ZOSPO.

15. Prema ocjeni Okružnog suda, izvedenim radovima apelanta raniji stambeni objekat je nesumnjivo izgubio svoj raniji identitet i njegova funkcija je izmijenjena utoliko što je pretvoren u stambeno-poslovni objekat u kome se nalaze dva poslovna objekta i jedan jednosoban stan, kako je navedeno u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke. Na osnovu svih sprovedenih dokaza, kako je naveo Okružni sud, proizilazi da je apelant svojim radom i sredstvima dio stambenog prostora pretvorio u poslovni, pri čemu je bio savjestan graditelj, jer je za ulaganje u gradnju znao tadašnji vlasnik nekretnine, odnosno otac parničnih stranaka, i tome se nije usprotivio. Okružni sud je još naglasio da su o tome znali svi članovi porodice, pa i tuženi koji se, takođe, nije protivio predmetnoj adaptaciji.

16. Okružni sud je potom, osvrćući se na prigovore tuženog, naveo da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje uz pravilnu ocjenu dokaza kako to nalaže član 8 ZPP, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 24 do 26 ZOSPO, Zakona o svojini na dijelovima zgrade i Zakona o prostornom uređenju na koje se prvostepeni sud pozvao.

17. U vezi s prigovorima tuženog kojim je nastojao da negira sporazum između oca parničnih stranaka i apelanta u vezi sa rekonstrukcijom spornog poslovnog prostora kako bi se stambeni prostor pretvorio u poslovni, Okružni sud je naveo da su takvi prigovori neosnovani i suprotni iskazima najbližih srodnika parničnih stranaka koji su, takođe, bili prisutni dogovorima u okviru porodice između oca parničnih stranaka, te apelanta i tuženog. Okružni sud je još naglasio da među parničnim strankama nije bilo spora o apelantovom pravu na spornom poslovnom prostoru sve dok apelant i njegova supruga nisu prestali da rade u svojoj prodavnici i sporni poslovni prostor izdali drugim licima kada je, zapravo, i nastao spor u pogledu prava na njega.

18. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor da adaptacijom nije izvršena nikakva bitna promjena na spornom poslovnom prostoru budući da je takav prigovor suprotan stanju spisa i sprovedenim dokazima, posebno nalazu i mišljenju vještaka, jer je stambeni prostor pretvoren u poslovni prostor kao zasebna cjelina u svrhu obavljanja trgovinske djelatnosti, a ta funkcija je vršena sve do njegovog zatvaranja zbog bolesti apelanta i njegove supruge. U tom pravcu je Okružni sud još pojasnio da, s obzirom na obim i vrijednost investicionih ulaganja koja su prikazana u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, postojeći stambeni objekat je u građevinskom smislu izgubio svoj raniji identitet i po svojim karakteristikama postao je novi objekat, u svrhu obavljanja privredne djelatnosti, a apelant je pri tome bio savjestan graditelj, jer se tome nisu protivili niti raniji vlasnik, odnosno otac parničnih stranaka, a niti tuženi, kome je poklonjena cijela kuća.

19. Okružni sud je potom pojasnio da se tužbeni i protivtužbeni zahtjev nalaze u koneksitetu, pa je tako usvajanjem tužbenog zahtjeva očito da nema uslova da se usvoji protivtužbeni zahtjev.

20. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, donio Presudu broj 71 0 P 048210 15 Rev od 18. februara 2016. godine kojom je reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te istovremeno u cijelosti usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

21. Vrhovni sud je, prije svega, detaljno prezentovao činjenično stanje nižestepenih sudova, kao i njihovo odlučenje (str. od 2 do 4 obrazloženja presude), zaključivši da tuženi osnovano revizijom ukazuje da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

22. Obrazlažući takav stav Vrhovni sud se pozvao i citirao odredbu člana 24 ZOSPO koja propisuje uslove pod kojima treće lice može građenjem građevinskog objekta na tuđem zemljištu steći pravo svojine na izgrađenom objektu. Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da adaptacija tuđeg građevinskog objekta ne predstavlja osnov za sticanje prava svojine, odnosno susvojine, ako zakonom ili ugovorom nije drugačije određeno. Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da potreba pribavljanja saglasnosti od vlasnika za preuzimanje radova na adaptaciji i dogradnji i pribavljanja građevinske dozvole od upravnog organa, te potreba zaštitne i dokazne funkcije ugovora upućuje na zaključak da je u konkretnom slučaju bila potrebna pismena forma ugovora, a u okolnostima konkretnog slučaja nije sporno da takav ugovor između apelanta i ranijeg vlasnika nekretnina (otac parničnih stranaka) nije zaključen.

23. Vrhovni sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženog da apelant radovima koje je izveo tokom 1991. i 1992. godine nije izmijenio supstancu postojećeg objekta, te da sporna nekretnina, koja je bila u svojini pravnog prednika parničnih stranaka, nije izgubila svoj identitet, već je samo izmijenjena njegova funkcija, tako što je stambeni prostor pretvoren u stambeno-poslovni objekat u kojem se nalaze dva poslovna prostora i jednosoban stan. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovan prigovor tuženog da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveli pogrešan zaključak da je sporni poslovni prostor izvršenim radovima izgubio svoj raniji identitet i po svojim karakteristikama postao sasvim novi objekat, te da je apelant na taj način, kao savjestan graditelj, na njemu stekao pravo svojine, prema odredbama čl. 24 do 26 ZOSPO, pa je osnovan prigovor da je osporena presuda o usvajanju apelantovog tužbenog zahtjeva rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i citiranih zakonskih odredaba.

24. Potom je Vrhovni sud naveo da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo sporno da je tokom 1991. i 1992. godine apelant uz usmenu saglasnost tuženog i odobrenje nadležnog organa na ime tuženog izveo određene građevinske radove na nekretninama koje su bile svojina oca parničnih stranaka, a što je proizašlo iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koje su nižestepeni sudovi u cijelosti prihvatili, a koje parnične stranke nisu osporile. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, tuženi u reviziji pravilno ukazuje da usmeni sporazum između apelanta i tuženog, odnosno njegovog oca, sve i da je postignut, nije mogao proizvesti nikakvo pravno dejstvo koje bi bilo osnov da apelant građenjem stekne pravo svojine na spornom poslovnom prostoru zbog toga što je riječ o sticanju prava svojine na nekretninama za koje je zakonom propisana forma. Prema ocjeni Vrhovnog suda, isto se odnosi na usmeni ugovor o poklonu kojim je, prema apelantovim navodima, otac parničnih stranaka dio sporne nekretnine 1990. godine poklonio apelantu za koji tuženi s pravom ukazuje da, zbog nedostatka obavezne zakonske forme, nije mogao proizvesti pravno dejstvo. Nasuprot tome, kako je istakao Vrhovni sud, iz ugovora o poklonu od 8. oktobra 1990. godine proizilazi da je spornu nekretninu (u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor) otac parničnih stranaka poklonio tuženom koji se u javnim evidencijama vodi kao vlasnik 1/1. Vrhovi sud je, takođe, zaključio da tuženi osnovano ukazuje da je apelant prije izvođenja građevinskih radova imao saznanje da je njihov otac kuću poklonio tuženom.

25. Shodno svemu navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev osnovan primjenom odredbe člana 37 ZOSPO, te je primjenom člana 250 stav 1 ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant hronološki opisuje tok postupka, te iznosi neslaganje sa stavom Vrhovnog suda da na postojećem objektu u svojini tuženog nije mogao steći pravo svojine na poslovnom prostoru, shodno odredbi člana 24 stav 1 ZOSPO. Apelant smatra da je izgradnjom spornog poslovnog objekta svojim radom i sredstvima raniji građevinski objekat izgubio svoj raniji identitet i po svojim karakteristikama postao sasvim novi objekat, pa u tom slučaju savjestan graditelj stiče pravo svojine na tom objektu upravo onako kako su to utvrdili nižestepeni sudovi. Apelant smatra da je u postupku u potpunosti dokazao da je svojim radom i sredstvima izgradio sporni poslovni prostor, odnosno stambeni prostor je pretvorio u poslovni, pri čemu je bio savjestan graditelj, jer je za radove i ulaganje u gradnju znao tadašnji vlasnik sporne nekretnine, odnosno otac parničnih stranaka, i tome se nije protivio, kao i svi članovi porodice, uključujući i tuženog. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o izuzetku od pravila da se adaptacijom, dogradnjom i dogradnjom na suvlasničkom ili tuđem objektu ne može, u pravilu, steći pravo svojine, jer izuzetak od pravila postoji samo u slučaju ako se adaptacijom, nadogradnjom i dogradnjom izgradi poseban dio zgrade, koji čini zasebnu cjelinu, a vlasnik je za takvu izgradnju znao i tome se nije usprotivio.

27. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno i nezakonito ocijenio činjenično stanje koje su pravilno utvrdili nižestepeni sudovi, te na tako proizvoljno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno i nezakonito primijenio materijalno pravo, čime je prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelacijom se ukazuje da je apelant, zbog preinačavanja nižestepenih presuda, ostao bez mogućnosti da koristi djelotvorni pravni lijek.

b) Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u njenom obrazloženju i da taj sud u potpunosti stoji kod datog obrazloženja, te da je apelacija stoga neosnovana.

29. Tuženi je, između ostalog, naveo da je obrazloženje presude Vrhovnog suda u svemu logično i zasnovano na zakonu i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da ne postoji nikakva proizvoljnost u primjeni prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

30. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03 ) relevantne odredbe glase:

2. Sticanje prava svojine Član 24. stav (1) Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. Član 25. stav (1) Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta.

Član 26.

Ako je graditelj savjestan a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kada građevinski objekat vrijedi znatno više od zemljišta, građevinski objekat zajedno sa zemljištem pripada graditelju, a on za zemljište duguje vlasniku naknadu po prometnoj cijeni zemljišta.

Ako je vrijednost zemljišta znatno veća, sud će na zahtjev vlasnika zemljišta građevinski objekat dosuditi njemu i obavezati ga da graditelju naknadi građevinsku vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene u mjestu u kome se nalazi. Ovaj zahtjev vlasnik može podnijeti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta.

Ako je graditelj savjestan, a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kada su vrijednost građevinskog zemljišta i vrijednost objekta približno jednaki, sud će građevinski objekat, odnosno građevinski objekta i zemljište, dosuditi vlasniku zemljišta, odnosno graditelju, vodeći računa o njihovim potrebama, a naročito o njihovim stambenim prilikama.

Vlasniku zemljišta, odnosno graditelju, pripada naknada za zemljište, odnosno građevinski objekat, po odredbi stava 1. ovog člana.

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

31. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/53, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 250. stav (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 048210 15 Rev od 18. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 19. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije, kao i prava iz Međunarodnog pakta. Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

39. U konkretnom slučaju postupak se ticao apelantovog imovinskog prava na spornom poslovnom prostoru, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. Apelant smatra da je Vrhovni sud donio nezakonitu odluku, jer je proizvoljno i nezakonito utvrdio činjenično stanje, koje su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili, te da je proizvoljno primijenio materijalno pravo.

41. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

43. Apelant smatra da je stekao pravo svojine na spornom poslovnom prostoru na osnovu člana 24 ZOSPO, jer se u konkretnom slučaju radi o izuzetku od pravila da se adaptacijom, nadogradnjom i dogradnjom ne može steći pravo svojine, budući da je raniji stambeni objekat izgubio svoj prvobitni identitet, kako su to utvrdili nižestepeni sudovi, te da je kao savjestan graditelj u takvim okolnostima stekao pravo svojine na spornom poslovnom prostoru na osnovu odredba čl. 24 do 26 ZOSPO.

44. Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi usvojili apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da je građenjem stekao pravo svojine na spornom poslovnom prostoru, jer je apelant bio savjestan graditelj, a vlasnik sporne nekretnine se u vrijeme građenja nije protivio gradnji, niti su to učinili apelantovi srodnici, uključujući i tuženog. Nižestepeni sudovi su, između ostalog, utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o izuzetku od pravila da se adaptacijom tuđeg stambenog objekta ne može steći pravo svojine, jer je, prema shvatanju nižestepenih sudova, postojeći stambeni objekat adaptacijom izgubio svoj raniji identitet i kao takav postao zasebna cjelina, a u takvim okolnostima savjestan graditelj može steći pravo svojine u skladu sa čl. 24 do 26 ZOSPO.

45. Suprotno navedenom stavu nižestepenih sudova, Vrhovni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, kojim je taj sud bio vezan, zauzeo potpuno drugačiji stav utvrdivši da adaptacija tuđeg građevinskog objekta ne predstavlja osnov za sticanje prava svojine. Usto, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu da apelant prilikom izvođenja radova nije pribavio pismenu saglasnost vlasnika sporne nekretnine, niti građevinsku dozvolu od nadležnog organa uprave, te da radovima koje je apelant preduzeo tokom 1991. i 1992. godine nije izmijenjena supstanca postojećeg objekta, odnosno da stambeni objekat, suprotno shvatanju nižestepenih sudova, nije izgubio svoj raniji identitet. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveli pogrešan zaključak da je sporni poslovni prostor izvršenim radovima izgubio svoj raniji identitet. Sve navedeno, ali i činjenica koja je tokom postupka utvrđena da je pravni prednik parničnih stranaka stambeni objekat poklonio tuženom, na koga je glasilo odobrenje za pretvaranje stambenog u poslovni objekat, što je apelantu moralo biti poznato u vrijeme izvođenja radova, Vrhovni sud je potaklo na zaključak da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 24 do 26 ZOSPO, te je primjenom člana 250 stav 1 ZPP usvojio reviziju tuženog i nižestepene presude preinačio. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda ne uočava proizvoljnost.

46. Naime, krećući se u granicama apelacionih prigovora, u smislu člana 31 Pravila Ustavnog suda, kojima apelant suštinski ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOSPO koje propisuju uslove za sticanje svojine građenjem, te pogrešno utvrdio činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da odredba člana 24 stav 1 ZOSPO propisuje da „lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj) stiče pravo svojine i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekat, a i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu toga građevinskog objekta, ako nije znalo, niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio“. U smislu navedenog zakona, zgrada predstavlja samo novogradnju, a ne podrazumijeva da se na već postojećoj zgradi vrše popravci, pregrađivanje, dogradnja i slično, jer se u navedenim slučajevima ne radi o „izgradnji zgrade“, koju ima u vidu citirana odredba ZOSPO. Pod pojmom „građevinski objekat“, u smislu citiranog Zakona, smatraju se mostovi, izgrađeni bunari ili slični objekti uz pretpostavku da svi ti objekti služe graditelju, a ne i nekoj tuđoj drugoj građevini ili zemljištu, pri čemu sve novoizgrađene zgrade i druge građevine moraju biti sa zemljištem trajno spojene. Shodno navedenom, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne zapaža proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda, da apelant na osnovu adaptacije već postojećeg stambenog objekta i pretvaranjem stambenog u poslovni prostor nije mogao steći pravo svojine na osnovu člana 24 stav 1 ZOSPO, jer citirana odredba tako šta ne propisuje, niti takva mogućnost, shodno njihovom sadržaju, proizilazi iz odredaba čl. 25 i 26 ZOSPO.

47. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantove prigovore da je odluka Vrhovnog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava, jer iz relevantnih odredaba ZOSPO ne proizilazi mogućnost sticanja svojine adaptacijom ili prenamjenom već postojećeg objekta (pretvaranje stambenog objekta u poslovni), jer se ne radi o izgradnji zgrade (novogradnja) ili građevinskog objekta koje ima u vidu član 24 stav 1 ZOSPO.

48. U vezi sa apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju činjenično stanje koje je utvrdio Vrhovni sud na osnovu dokaza koji su sprovedeni tokom postupka, Ustavni sud zapaža da, shodno ZPP, Vrhovni sud polazi od činjeničnog stanja koje je utvrdio drugostepeni sud. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema odredbi člana 240 stav (2) ZPP, revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje je utvrdio drugostepeni sud bilo da je taj sud prihvatio činjenična utvrđenja iz prvostepene presude ili je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi iznio neslaganje sa zaključkom Okružnog suda u vezi sa identitetom spornog poslovnog prostora, pri čemu je taj sud jasno naglasio da „iz činjeničnog stanja nižestepenih sudova proizilazi pogrešan zaključak drugostepenog suda“. Stoga, Ustavni sud u okolnostima kada se takvo obrazloženje Vrhovnog suda ne čini proizvoljnim, niti suprotnim činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, ne može prihvatiti opravdanim apelantov prigovor da je Vrhovni sud prilikom odlučenja izašao izvan okvira ZPP.

49. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne proizilazi ništa što bi uputilo na zaključak da je apelantu prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentima na koje je neosnovano ukazao.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

51. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, odnosno primjenu prava, a pošto je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

52. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku, osim apelacije Ustavnom sudu, nije koristio pravne lijekove tokom postupka pred redovnim sudovima, jer za to nije imao potrebu, pa činjenica da je revizija tuženog usvojena i nižestepene presude preinačene ne vodi zaključku o kršenju tog prava, jer nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće pitanje kršenja prava iz člana 13 Evropske konvencije.

Nediskriminacija

53. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan u postupku pred redovnim sudovima i na koji način, Ustavni sud smatra i da su navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Prava iz Međunarodnog pakta

54. U odnosu na apelantove navode da su mu povrijeđena i prava iz Međunarodnog pakta, bez preciziranja kojih tačno prava, Ustavni sud nije u mogućnosti da ispita ovaj prigovor. VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u obrazloženju Vrhovnog suda da adaptacija postojećeg objekta ne predstavlja osnov za sticanje svojine na osnovu građenja, u smislu čl. 24 do 26 ZOSPO, za šta je taj sud dao jasno i relevantno obrazloženje koje se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim.

56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada usvajanje revizije suprotne strane i apelantovo nezadovljstvo osporenom odlukom ne pokreće pitanje krašenja tog prava.

57. Nije bilo ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio argumentaciju da je u ovom postupku bio podvrgnut različitom tretmanu u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

58. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2147/16 (V. L.) | Sudska praksa | Aktio