Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2686/18 (Đ. V.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2686/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2686/18, rješavajući apelaciju Đurađa Vranješa, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đurađ Vranješ protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 035768 17 Gž od 27. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đurađ Vranješ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 10. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Mal 035768 17 Gž od 27. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju („Toplana“ a.d. Prijedor) na ime duga po osnovu naknade za grijanje za period od 1. aprila 2010. do 31. decembra 2010. godine isplati iznos od 929,50 KM, a za period od 1. januara 2011. godine do 30. aprila 2011. godine iznos od 1.083,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U obrazloženju prvostepene presude je, pored ostalog, navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi u Prijedoru, da je evidentiran kao potrošač toplotne energije prema kartici broj 10273, te da je navedeni poslovni prostor, na osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora, apelant izdao zakupoprimcu B.D. Nadalje, utvrđeno je da je zakupoprimac B.D. navedeni prostor napustila u aprilu 2010. godine, te je od tada ugovor o zakupu raskinut, da je B.D. preostali iznos dugovanja koji je nastao za vrijeme trajanja ugovora o zakupu u iznosu od 1.405,00 KM izmirila uplatom 18. aprila 2011. godine u iznosu od 970,00 KM i uplatom 2. juna 2011. godine u iznosu od 435,00 KM, te da prema kartici i ispostavljenim računima dug apelanta za mjesece april, oktobar, novembar i decembar 2010. godine iznosi 929,50 KM, a za mjesece januar, februar, mart i april 2011. godine 1.083,60 KM. Također, prvostepeni sud je istakao da je tužitelj organizacija koja vrši poslove od posebnog društvenog interesa i da je tužitelj ovlašteno preduzeće koje pruža usluge isporuke toplotne energije (u smislu člana 2. Zakona o komunalnim djelatnostima), te da korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koje ispostavlja davalac usluge (član 16. stav 2. navedenog zakona) kao i da za utuženi period apelant nije izmirio dug po ispostavljenim računima. Prema tome, prvostepeni sud je pozivom na odredbu člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je, pored ostalog, istakao da kod činjenice da je u postupku nakon izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant kod tužitelja registrovan kao korisnik usluga grijanja pod brojem 10273, te da iz kartice i priloženih računa za utuženi period proizlazi da je dug tuženog za isporučenu toplotnu energiju za mjesece april, oktobar, novembar i decembar 2010. godine 929,50 KM, a za mjesece januar, februar, mart i april 2011. godine 1083,60 KM, pravilno je prvostepeni sud postupio kada je, prihvatajući karticu poslovnog partnera i priložene račune, udovoljio tužbenom zahtjevu u cijelosti. Naime, Okružni sud je konstatovao da kartica poslovnog partnera ima karakter "službene isprave" koja je izdata od strane pravnog lica, na osnovu evidencije koju vodi to pravno lice pa joj je priznata dokazna snaga iz člana 132. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, Okružni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud cijenio iskaz tuženog kao parnične stranke, iskaz saslušanog svjedoka B.D., kao i potvrdu o izmirenju duga jer iz tih dokaza proizlazi da je B.D. napustila navedeni poslovni prostor u aprilu 2010. godine te da je ona izmirila svoj dug koji je nastao u periodu dok je bila zakupac tog poslovnog prostora, a da je dug koji je predmet ove tužbe nastao nakon što je otkazan ugovor o zakupu poslovnog prostora od nje. Najzad, Okružni sud je naveo da žalbeni navodi apelanta da se on isključio sa mreže potrošača i da je o tome obavijestio tužitelja, su proizvoljni i nedokazani jer apelant u tom pravcu nije sudu ponudio dokaz da je pismeno obavijestio tužitelja o isključenju sa mreže, što mu je bila obaveza, kako je to pravilno primijetio prvostepeni sud.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, problematizirajući poklanjanje vjere analitičkoj kartici tužitelja od strane sudova, kao i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi (ZPP i ZOO). Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2686/18 (Đ. V.) | Sudska praksa | Aktio