Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-761/18 („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-761/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-761/18, rješavajući apelaciju „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 I 042064 16 Rev od 21. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 042064 16 Rev od 21. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude, na način da je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi (K.L. i F.V.) da apelantici na ime duga solidarno isplate određeni novčani iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženim nadoknadi troškove postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantica, nakon što korisnik kredita nije redovno izmirivao svoje kreditne obaveze, otkazala ugovor o kreditu dana 10. septembra 2007. godine, da je 22. novembra 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave-mjenice ”bez protesta” u iznosu od 19.231,92 KM, te da je zaključkom suda od 6. decembra 2013. godine odlučeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka. Takođe, da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantica uređenom tužbom od 30. marta 2015. godine promijenila osnov tužbenog zahtjeva, tražeći isplatu duga pozivom na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi odluku o prigovoru zastarjelosti donijeli pogrešnom primjenom člana 80. Zakona o mjenici, iz razloga jer je zanemareno preinačenje tužbe od 30. marta 2015. godine, o čemu su se pismenim podneskom očitovali tuženi ističući prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelantica preinačenom tužbom ne potražuje više mjenični novčani iznos od 19.231,92 KM, po trasiranoj mjenici na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak, već dug utvrđen vještačenjem u trenutku raskida Ugovora o kreditu, zahtijevajući solidarnu isplatu iznosa od 19.382,79 KM. Vrhovni sud ističe, da je stav sudske prakse i pravne teorije da se u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP) smatra da je ranija tužba povučena, a povučena tužba (član 59. stav 2. ZPP-
a) da nije ni podnijeta, pa svi rokovi, kao i zastarni, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Vrhovni sud zaključuje da se pitanje zastare predmetnog potraživanja, suprotno stavu nižestepenih sudova, imalo cijeniti kroz odgovarajuće odredbe ZOO, a ne Zakona o mjenici. Naime, ugovoreno je da, u slučaju neplaćanja ili zakašnjenja u plaćanju dospjelih rata, apelantica ima pravo na raskid ugovora i da se danom raskida smatra da je cjelokupni kredit zajedno sa pripadajućim kamatama dospio za naplatu (član 9. ugovora). Vrhovni sud je istakao da s obzirom da je ugovor o kreditu raskinut 10. septembra 2007. godine, od kada se cjelokupno potraživanje smatra dospjelim, da je od tog dana počeo teći rok zastarjelosti potraživanja u skladu sa odredbom člana
361. ZOO, te da je od tog dana pa do dana preinačenja tužbe (30. mart 2015. godine), protekao opći zastarni rok iz člana 371. ZOO. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da nije osnovan prigovor tuženih o zastarjelosti potraživanja, istaknut tokom prvostepenog i žalbenog postupka, a ponovljen u reviziji. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1602/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević