Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2772/16 (L. I.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2772/16
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2772/16, rješavajući apelaciju Leopoldine Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Leopoldine Ivanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 014484 16 Rev 3 od 6. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 014484 15 Gž 3 od 11. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 014484 14 P 2 od 13.
marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Leopoldina Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vrbnika, koju zastupa Jadranko Hadžisejdić, advokat iz Broda, podnijela je 27. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 014484 16 Rev 3 od 6. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 014484 15 Gž 3 od 11. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 014484 14 P 2 od 13. marta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Opštine Bosanski Brod (u daljnjem tekstu: tužena opština) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena, zajedno: tuženi) zatraženo je 10. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore 17. maja 2018. godine, Osnovni sud 21. maja 2018. godine, a tuženi 24. maja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 014484 14 P 2 od 13. marta 2015. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obavežu da joj kao solidarni dužnici na ime materijalne štete za porušene objekte isplate iznos od 65.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana rušenja objekata odnosno 10. aprila 1998. godine pa do isplate, da joj na ime nematerijalne štete isplate iznos od 15.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana rušenja objekata, kao i da joj nadoknade troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana presuđenja pa do isplate. U obrazloženju je navedeno da je apelantica 23. novembra 2007. godine tom sudu dostavila tužbu kojom je tražila da joj tuženi isplate iznos od 65.000,00 KM na ime materijalne štete i iznos od 15.000,00 KM na ime nematerijalne štete sa kamatom i troškovima postupka ili da joj u protivnom sagrade novu odgovarajuću kuću s pomoćnim objektima na istoj lokaciji zasnivajući zahtjev na činjenici da je bila vlasnica predmetnih objekata koje je tužena opština bez njenog znanja i saglasnosti 1998. godine srušila a ona pretrpjela štetu. Navedeno je da je nakon što je Vrhovni sud uvažio apelanticinu reviziju, s obzirom na to da je Ustavni sud svojom odlukom broj AP 225/11 od 27. februara 2014. godine ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 84 0 P 014484 09 Rcv od 25. novembra 2010. godine, Presuda Okružnog suda broj 84 0 P 014484 09 P od 2. septembra 2009. godine ukinuta i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje, nakon čega je Rješenjem Okružnog suda broj 84 0 P 014484 14 Gž 2 od 22. jula 2014. godine žalba tužene opštine uvažena, ukinuta pobijana presuda Osnovnog suda broj 84 0 014484 07 P od 23. oktobra 2008. godine u dosuđujućem dijelu, odnosno u dijelu kojim je tužena opština obavezana apelantici isplatiti iznos od 17.255,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. aprila 1998. godine pa do isplate, uz obavezu naknade troškova postupka.
6. U ponovnom postupku taj sud je, polazeći od činjenice da je njegova presuda broj 84 0 014484 07 P od 23. oktobra 2008. godine potvrđena u dijelu kojim je sud odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tuženu i u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obavezu tuženih da apelantici sagrade novu odgovarajuću kuću s pomoćnim objektima na istoj lokaciji, zaključio da je predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi kao solidarni dužnici obavežu da joj isplate iznos od 65.000,00 KM na ime materijalne štete s kamatom koja teče od dana rušenja objekta 10. aprila 1998. godine i iznos od 15.000,00 KM na ime nematerijalne štete s kamatom od dana rušenja objekta i troškovima postupka.
7. U vezi s tim je navedeno da je apelantica saslušana u svojstvu parnične stranke i da je u svom iskazu izjavila da je prvi put u Bosanski Brod došla u junu 1998. godine i da tada nije zatekla kuću, s obzirom na to da je sve bilo porušeno, nakon čega je, kako je izjavila, njen suprug intervenirao u tuženoj opštini gdje je dobio odgovor da je kuća porušena jer je predstavljala opasnost po život i zdravlje ljudi, te da je ta lokacija bila leglo zmija; da je nakon toga pred Komisijom za ljudska prava Ustavnog suda vođen postupak kada joj je dosuđena naknada u iznosu od 5.500.00 eura. Osnovni sud je istakao da je, ocjenjujući apelanticinu izjavu da je za rušenje kuće saznala u junu 1998. godine, taj sud zaključio da je prigovor zastare koji je istakla tužena opština u cijelosti osnovan. Obrazloženo je da je, ocjenjujući apelanticin iskaz te materijalne dokaze, Osnovni sud o prigovoru zastare odlučio na osnovu odredbi člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štete i za lice koje je štetu učinilo, odnosno da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Nadalje, navedeno je da je taj sud ocijenio i da li su apelanticine radnje prije podnošenja tužbe dovele do prekida zastare u skladu s odredbama člana 388. ZOO-a kojim je propisano da se tok zastare može prekinuti samo ako je do preduzimanja radnje došlo ukoliko potraživanje nije zastarjelo. Kako je odredbama člana
376. ZOO-a određeno da trogodišnji rok počinje teći od kada je oštećeni saznao za štetu i za učinioca štete, Osnovni sud je obrazložio da nalazi da je zastara potraživanja naknade štete zastarjela s obzirom na to da je apelantica tužbu sudu podnijela 23. novembra 2007. godine, znači nakon proteka trogodišnjeg roka zastare koji je istekao u junu 2001. godine, a da obraćanje Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu nije dovelo do prekida zastare, s obzirom na to da iz same Odluke o prihvatljivosti i meritumu broj CH/03/12928 od 13. septembra 2006. godine nesporno proizlazi da je prijava Komisiji podnesena 2003. godine, što znači poslije nastupanja zastare i proteka trogodišnjeg roka koji je istekao u junu 2001. godine, te da obraćanje i podnošenje prijave Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu nije proizvelo prekid toka zastare, budući da je prijava podnesena nakon proteka zastare.
8. Osnovni sud je istakao da je stanovišta, uzimajući u obzir Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 225/11 od 27. februara 2014. godine, da je apelantica podnošenjem aplikacije Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu mogla ostvariti prekid toka zastare, ali kako podnošenjem prijave nije prekinula zastaru, s obzirom na to da je u skladu s odredbama člana 376. ZOO-a potraživanje već bilo zastarjelo, to je taj sud utvrdio da je potraživanje štete u ovoj pravnoj stvari neosnovano. Osim navedenog, Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužena opština imala osnov za pokretanje postupka donošenja rješenja kojim je određeno rušenje ratnim dejstvima oštećenog apelanticinog stambenog objekta, a da je osnov sadržan u odredbama Zakona o uređenju prostora koji se primjenjivao u vrijeme rušenja objekta tužiteljice („Službeni glasnik RS“ br. 19/96 i 10/98), i to člana 117.a, koja odredba određuje da organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresiranog lica rješenjem određuje rušenje građevine ili dijela građevine za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarne nepogode, ratnih dejstava i većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi. Osnovni sud je naveo da, međutim, kako je tužena opština ostatke objekta porušila a da nije dala mogućnost apelantici da učestvuje u postupku, niti je apelantici postavila privremenog zastupnika koji bi joj štitio interese (što je bila dužna učiniti prema odredbama člana 55. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku), to taj sud nalazi da je tužena odgovorna za nastalu štetu. Navedeno je da kako taj sud nalazi da je tužena opština odgovorna za nastalu štetu, odlučujući o visini štete taj sud ne nalazi da je apelantica u toku postupka dokazala visinu nastale štete, s obzirom na to da je vještak nalaz sačinio tako što je procijenio vrijednost objekta bez oštećenja i taj iznos umanjio za stepen oštećenja objekta, umjesto da je procjena vrijednosti objekta izvršena prema stanju objekta u vrijeme rušenja objekta. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 84 0 P 014484 15 Gž 3 od 11. septembra 2014. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da, prema ocjeni tog suda, apelantica žalbenim navodima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Okružnog suda, apelantica je za štetu i štetnika saznala u junu 1998. godine, što jasno proizlazi iz njenog iskaza datog na raspravi od 24. septembra 2008. godine. Iz stanja spisa, kako je obrazloženo (Odluke o prihvatljivosti i meritumu broj CH/03/12928 Komisije za ljudska prava), jasno proizlazi da je apelantica podnijela prijavu Domu za ljudska prava 28. januara 2003. godine, što znači da je prijava podnesena nakon isteka subjektivnog roka zastare od tri godine koji je u konkretnom slučaju isticao u junu 2001. godine. Prema obrazloženju Okružnog suda, zastarni rok se može prekinuti samo za vrijeme njegovog trajanja, tako da je u ovom slučaju rok zastare protekao prije podnošenja prijave Domu za ljudska prava 2003. godine, odnosno prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari od 23. novembra 2007. godine, pa nema prekida zastarnog toka, kako to i prema mišljenju tog suda prvostepeni sud pravilno zaključuje.
10. Okružni sud je istakao da se objektivni rok od pet godina, na koji žalba upućuje, može primijeniti samo kada subjektivni rok od tri godine nakon saznanja za štetu i štetnika ističe izvan petogodišnjeg roka, tako da je njegova primjena u ovom slučaju isključena, pa su svi žalbeni navodi u tom smislu neosnovani. Kako je obrazloženo, nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se ukazuje da prvostepeni sud nije postupio po uputama ovog suda, jer je ovaj sud svojim rješenjem od 22. jula 2014. godine ukazao prvostepenom sudu da je potrebno raspraviti da li je podnošenjem prijave uopšte prekinut tok zastare, imajući u vidu da do prekida zastare može doći samo ako do preduzimanja radnje pred nadležnim organom (u ovom slučaju Domom – Komisijom za ljudska prava) potraživanje nije zastarjelo, a što je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud učinio u ponovnom postupku i pravilno dao razloge u pogledu nastupanja zastare. Kako je apelanticino potraživanje zastarjelo, utvrđene činjenice u pogledu visine štete, prema mišljenju tog suda, nije potrebno posebno obrazlagati, pa su žalbeni navodi u tom smislu bez uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
11. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 84 0 P 014484 16 Rev 3 od 6. aprila 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, prema mišljenju tog suda, odluka Okružnog suda pravilna i zasnovana na zakonu. Navedeno je da je odredbama člana 154. stav 1. ZOO-a propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a članom 172. stav 1. ZOO-a da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili vršenjem svojih funkcija. Da bi oštećeno lice ostvarilo pravo na naknadu štete od štetnika, potrebno je, kako to prema mišljenju tog suda proizlazi iz navedenih zakonskih odredbi, da su ispunjeni uvjeti postojanja štetne radnje na strani štetnika, nastanak štete kao posljedica te radnje, uzročna veza između štetne radnje i štetne posljedice i jedan od osnova odgovornosti štetnika, s tim da štetna radnja mora biti protivpravna, odnosno preduzeta protivno pozitivnoj zakonskoj normi. Kako je obrazložio Vrhovni sud, ako ta radnja nije protivpravna, odnosno ako je izvršena u skladu s postojećim pravnim poretkom, ova okolnost joj oduzima svojstvo protivpravnosti, a pravni subjekt koji je izvršio tu radnju ne odgovara trećem licu za štetu koju je pretrpjelo. Obrazloženo je i da u tom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za dosuđenje naknade štete u smislu navedenih odredbi čl. 154. i 172. ZOO-a u vezi sa članom 155. ZOO-a jer nema opravdanja da se neko ko je postupao u skladu sa zakonom obavezuje na naknadu štete i u slučaju kada je pravno dozvoljena radnja dovela do štetne posljedice.
12. Vrhovni sud je, nadalje, naveo da je, prema Zakonu o uređenju prostora, organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresiranog lica rješenjem određuje rušenje građevine ili dijela građevine za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda, ratnih dejstava i većih oštećenja ne može da dalje služi svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne objekte ili saobraćaj, kao i uvjete i mjere koje je potrebno sprovesti odnosno osigurati pri rušenju građevine ili dijela građevine (član 116. stav 1. tog zakona), a žalba protiv rješenja iz prethodnog stava ne odlaže izvršenje rješenja (član 16. stav 2). Ako se, kako je navedeno, u postupku donošenja rješenja o rušenju građevine ili dijela građevine opasnost može otkloniti i rekonstrukcijom građevine ili njenog dijela, na zahtjev vlasnika može se, prema odredbama ovog zakona, odobriti rekonstrukcija pod uvjetom da se izvede u roku koji odredi organ uprave nadležan za poslove građenja (član 117). Prema obrazloženju Vrhovnog suda, prema navedenim propisima organ tužene opštine je bio ovlašten da odlučuje o rušenju apelanticinih objekata i da takvu odluku izvrši, što je i učinio, pa kako, suprotno shvatanju prvostepenog suda, nema protivpravnosti u radnjama tužene opštine, nije ostvarena ni zakonska pretpostavka za naknadu štete, zbog čega tužbeni zahtjev nema pravnog osnova.
13. Nadalje, a u vezi s apelanticinim revizionim navodima da je u vrijeme rušenja objekata bila odsutna i da je tužena opština propustila da joj postavi zastupnika koji bi štitio njene interese, Vrhovni sud je istakao da je tužena opština u načelu bila ovlaštena prema odredbama čl. 116. i 117. Zakona o uređenju prostora da poruši predmetne objekte. Navedeno je da, međutim, taj sud ne može u parničnom postupku ispitivati zakonitost i pravilnost akata tužene o određivanju rušenja navedenih objekata i o izvršenju tih akata jer se na takve predmete primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku ili sporu pa su ovi apelanticini navodi neosnovani. Navedeno je i da, kada se ima u vidu apelanticin iskaz na ročištu, prema kojem je prvi put došla u Brod u junu 1998. godine i nije zatekla objekte, nakon čega je njen suprug intervenirao kod tužene opštine i saznao zbog čega su objekti porušeni, to prema mišljenju tog suda znači da se od tog dana odnosno od juna 1998. godine ima računati početak roka zastarjelosti predmetnog potraživanja. Računajući rok zastare od juna 1998. godine do podnošenja prijave Domu za ljudska prava 28. januara 2003. godine, proizlazi da je apelanticino potraživanje u to vrijeme već bilo zastarjelo u smislu odredbi člana 376. ZOO-a i da se podnošenje navedene prijave ne može smatrati radnjom koja prekida tok zastarjelosti. Ovakav zaključak se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne dovodi u sumnju ni tvrdnjom iz revizije da su nižestepeni sudovi pogriješili kada su početak zastarnog roka računali od juna 1998. godina jer se on treba računati od 2003. godine kada je podnijeta prijava Domu za ljudska prava, jer, kako je obrazloženo, apelantica u reviziji ne navodi koje su joj to činjenice postale poznate tek nakon podnošenja prijave a ne već 1998. godine. Navedeno je i da bi, u slučaju osnovanosti potraživanja, apelantici pripadala naknada u visini građevinske a ne tržišne vrijednosti predmetnih objekata, pa budući da apelantica tokom postupka nije provodila dokaze na okolnosti utvrđivanja tih činjenica, tužbeni zahtjev bi, i pod uvjetom da je utvrđen osnov odgovornosti tužene opštine, zbog nedokazanosti visine štete bio neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su osporene presude donesene suprotno stavu Ustavnog suda iskazanom u Odluci broj AP 225/11 od 17. februara 2014. godine, kojom je usvojena apelanticina apelacija i predmet vraćen redovnim sudovima na ponovni postupak, jer je Ustavni sud utvrdio da je apelanticino obraćanje Domu za ljudska prava prekinulo zastarni rok, te da su i u ranijim fazama predmetnog postupka redovni sudovi zaključili da nije došlo do zastare potraživanja. Navodi da ničim nije opravdan stav redovnih sudova da zastarni rok počinje teći od juna 1998. godine jer apelantica tada nije saznala za štetnika, budući da je za to saznao njen suprug a ne ona, te i da je zastarni rok trebalo računati od dana donošenja odluke Komisije za ljudska prava jer je tada doznala za štetu i štetnika. Navodi i da je tužena opština mimo zakona provela postupak i donijela rješenje o rušenju njenih objekata, a da joj pri tom nije postavila posebnog punomoćnika da zaštiti njene interese, te da se nije mogla ranije obratiti zahtjevom za naknadu štete jer je prvi put nakon rata boravila u Bosanskom Brodu 1998. godine u vrijeme kada su Srbi u taj grad ulazili plaćajući životno osiguranje za ulazak i imali limitirano vrijeme boravka u tom gradu, pa zbog toga nije ni mogla tragati za licem koje je štetu pričinilo, niti znati ko je to. Smatra i da je jako zbunjujući stav redovnih sudova da se objektivni rok primjenjuje samo u slučaju kada subjektivni rok ističe izvan njega, ali da je i pored toga jasno da nije protekao rok za postavljanje zahtjeva za potraživanje jer je on prekinut obraćanjem Domu za ljudska prava.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelanticinih prava jer je utvrđeno da je predmetni objekat srušen shodno ovlaštenjima iz Zakona o prostornom uređenju jer je predstavljao opasnost po zdravlje i živote ljudi, te da je nesporno apelanticino potraživanje zastarjelo i nije moglo ni doći do prekida zastarnog roka obraćanjem Domu za ljudska prava, što je taj sud detaljno obrazložio u svojoj presudi.
16. Okružni sud je naveo da apelantica u apelaciji ponavlja tvrdnje koje je iznijela u žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude i na koje je taj sud dao detaljne odgovore u svojoj presudi pa je apelacija neosnovana.
17. Osnovni sud je naveo da je presuda tog suda donesena na temelju pravnih propisa koji se odnose na tu oblast, zbog čega je apelacija neosnovana.
18. Tuženi su naveli da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu jer je nesporno da su u konkretnom slučaju protekli i objektivni i subjektivni zastarni rokovi.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 376. st. 1. i 2.
1)Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo.
2)U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0 P 014484 16 Rev 3 od 6. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelanticinog prava na naknadu materijalne štete, dakle na pitanje građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer je utvrđeno da je njeno potraživanje zastarjelo još prije podnošenja aplikacije Domu – Komisiji za ljudska prava. Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. U vezi s apelanticinim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelantica za štetu i štetnika saznala u junu 1998. godine, a da je tužbu podnijela 23. novembra 2007. godine kada je već protekao i subjektivni i objektivni zastarni rok, kao i da je aplikaciju Domu – Komisiji za ljudska prava podnijela u januaru 2003. godine, ali da je u to vrijeme već bio protekao subjektivni zastarni rok iz člana 376. ZOO-a. U odnosu na navedeno, Ustavni sud podsjeća na to da se rok zastarjelosti, koji je propisan članom 376. ZOO-a, odnosi na potraživanja naknade štete, da je u prvom stavu navedenog člana propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu, a u drugom stavu istog člana objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete, u kojem je neophodno podnijeti tužbu da bi se ostvarila sudska zaštita naknade štete. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na stav sudske prakse da se objektivni zastarni rok primjenjuje u slučaju kada subjektivni rok ističe izvan objektivnog.
31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao veći broj predmeta koji su se odnosili na zastaru potraživanja i materijalne i nematerijalne štete pa je tako, između ostalih, Odlukom broj AP 2130/12 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2130/12 od 10. novembra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelaciju apelanata i utvrdio da nije bilo kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete jer apelanti nisu podnijeli tužbu u rokovima propisanim članom 376. ZOO-a. Vrhovni sud je u presudi osporenoj tom apelacijom istakao: „Ocijenivši revizione navode da se početak roka zastarjelosti trebao računati od 26. aprila 2002. godine kada su apelantima vraćene u posjed predmetne nekretnine, da bi i u tom slučaju rok iz navedene zakonske odredbe za predmetnu vrstu potraživanja protekao 26. aprila 2005. godine, te da se objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete primjenjuje tek kada subjektivni rok ističe izvan objektivnog roka, što u konkretnom predmetu nije slučaj, zbog čega pozivanje apelanata na objektivni rok i reviziona tvrdnja da se taj rok računa od 26. aprila 2002. godine nije mogla ishoditi drugačiju odluku“. Ustavni sud je u navedenoj odluci broj AP 2130/12 ukazao da nije našao ništa što bi ukazivalo da je ovakvim stavom Vrhovni sud postupio proizvoljno niti je na taj način stavljen pretjeran teret na apelante u predmetu broj AP 2130/12, zbog čega je zaključeno da je njihova apelacija neosnovana.
32. Kako je i u konkretnom slučaju obrazloženo da je apelantica podnijela tužbu nakon proteka zastarnih rokova (jer se objektivni rok nije mogao primijeniti budući da je subjektivni rok isticao u okviru objektivnog roka), te kako u takvom slučaju obraćanje Domu – Komisiji za ljudska prava nije moglo prekinuti zastarni tok jer je i ono učinjeno nakon proteka subjektivnog roka, Ustavni sud smatra da ni u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi, čije su presude osporene konkretnom apelacijom, proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana
376. ZOO-a, te da su apelanticini navodi neosnovani. Osim toga, apelantica navodi da se nije ona obraćala tuženoj opštini u junu 1998. godine, već njen suprug, pa da se zbog toga ne može smatrati da je ona lično saznala već tada za štetu. Ustavni sud smatra i ove navode neosnovanim budući da apelantica u apelaciji ne nudi nikakve dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da u to vrijeme nije bila u kontaktu sa suprugom, niti da joj suprug nije saopštio navedeno, već, naprotiv, iz činjenica predmeta proizlazi suprotno, a što su redovni sudovi detaljno obrazložili, kako je i prezentirano u prethodnim tačkama ove odluke. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticino pozivanje na činjenicu da joj u upravnom postupku tužena opština nije postavila posebnog punomoćnika koji bi zaštitio njene interese prilikom donošenja odluke o rušenju njenih objekata. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali argumentirano i jasno obrazloženje da ne mogu razmatrati ove apelanticine navode u parničnom postupku jer se oni mogu razmatrati samo u upravnom postupku ili upravnom sporu, a kako je to propisano zakonima iz upravne oblasti.
33. Ustavni sud zapaža i da se apelantica u apelaciji poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 225/11 od 17. februara 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojena njena apelacija tvrdeći da je konkretnom apelacijom osporena presuda Vrhovnog suda donesena suprotno stavu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 225/11, prema kojem je podnošenje aplikacije Domu – Komisiji za ljudska prava u njenom slučaju prekinulo zastarni tok (u tom predmetu, pod brojem CH/03/12928 od 13. septembra 2006. godine Komisija za ljudska prava je donijela odluku kojom je naloženo tuženim da apelantici zbog rušenja predmetnih objekata isplate naknadu materijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM i 3.000,00 KM na ime nematerijalne štete). Međutim, Ustavni sud ukazuje da u navedenoj odluci predmet apelacije nije ni bilo pitanje da li je predajom aplikacije prekinut zastarni tok u ovom postupku, već pitanje da li se Dom – Komisija za ljudska prava uopšte može smatrati organom pred kojim preduzimanje radnji vezanih za pitanje naknade štete shodno zakonskim odredbama može dovesti do prekida zastarnog roka. Kako je u tom predmetu u osporenoj presudi Vrhovni sud iskazao stav da se Dom – Komisija za ljudska prava ne može smatrati takvim organom, a Ustavni sud je, suprotno navedenom, zaključio da se „Dom za ljudska prava može smatrati nadležnim tijelom u smislu odredbi člana 388. ZOO-a, budući da je nesporno da je pred Domom za ljudska prava (odnosno Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine) utvrđivana odgovornost tužene kao osnovne pretpostavke za naknadu štete nakon čega je i dosuđen izvjestan iznos apelantici zbog rušenja kuće, kao i da je Dom za ljudska prava (Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu) proglasio prijavu prihvatljivom iako nije pokrenut parnični postupak radi naknade štete. Stoga je Ustavni sud zaključio da je potpuno proizvoljan stav Vrhovnog suda da se, imajući u vidu nadležnost, odnosno prirodu Doma za ljudska prava, Dom za ljudska prava ne može smatrati nadležnim tijelom iz odredbe člana 388. ZOO-a.“
34. Kako je u konkretnom slučaju nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda broj AP 225/11 proveden ponovni postupak u predmetu po apelanticinoj tužbi uz uvažavanje stava da se Dom – Komisija za ljudska prava smatra organom kojem obraćanje uzrokuje prekid zastarnog toka, te kako su redovni sudovi čije su presude osporene konkretnom apelacijom utvrdili da podnošenje aplikacije Domu – Komisiji za ljudska prava nije moglo prekinuti zastarni tok jer je i podnošenje te aplikacije uslijedilo nakon proteka subjektivnog zastarnog roka, to Ustavni sud apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 225/11 smatra neosnovanim.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbe člana 376. ZOO-a kada su utvrdili da je apelanticino potraživanje naknade materijalne štete zastarjelo, s obzirom na to da su protekli zastarni rokovi i jer se objektivni rok može primijeniti samo u slučaju kada subjektivni rok ističe izvan tog objektivnog roka i kada su zaključili da apelanticino obraćanje Domu – Komisiji za ljudska prava također nije moglo prekinuti tok zastarnog roka jer se i ono desilo nakon isteka roka.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević