Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1990/16 (D.Ć.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Naknada štete
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1990/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1990/16, rješavajući apelaciju D. Ć., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. Ć. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 002160 15 Rev 2 od 17. novembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. Ć. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Novog Grada, koju zastupa Branislav A. Rakić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 6. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 002160 15 Rev 2 od 17. novembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. aprila 2018. godine, tužena 7. maja 2018. godine, dok Okružni i Osnovni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 002160 14 P 3 od 2. marta 2015. godine, koja je donesena po tužbi apelantkinje kao četvrtotužiteljice i još tri tužioca (u daljnjem tekstu: ostali tužioci) „radi poništenja ugovora i naknade štete, odnosno isplate po osnovu radnog odnosa“, usvojen je, između ostalih, apelantkinjin tužbeni zahtjev i utvrđeno je da su Odluka tužene o otkazu ugovora o radu apelantkinji iz organizacionih razloga broj 14399/06 od 6. jula 2006. godine i Odluka tužene broj 18349/06 od 14. avgusta 2006. godine o odbijanju apelantkinjinog prigovora nezakonite, te da se poništavaju kao nezakonite (tačka 1 izreke presude). Tačkom 2 izreke presude obavezana je tužena da apelantkinju vrati na poslove elektrotehničara u TJ TK Novi Grad shodno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme broj 8505-1/06 od 19. aprila 2006. godine, odnosno drugo radno mjesto koje odgovara njenim radnim i stručnim sposobnostima. Tačkom 3 izreke presude tužena je obavezana da apelantkinji na ime razlike plate, odnosno plate isplati za utuženi period (od avgusta 2006. godine do decembra 2014. godine) iznose precizirane u izreci presude za svaki mjesec pojedinačno sa zakonskom zateznom. Istom presudom obavezana je tužena da apelantkinji na ime razlike poreza na platu za utuženi period preciziran u izreci presude isplati iznos od 4.557,29 KM, te doprinose za zdravstveno osiguranje, penzijsko i invalidsko osiguranje, doprinose za dječiju zaštitu, za osiguranje od nezaposlenosti u korist javnih prihoda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS) isplati iznos od 22.446,34 KM. Tužena je, takođe, obavezana da apelantkinji za utuženi period preciziran u izreci presude izvrši uplatu poreza na platu, doprinosa za zdravstveno osiguranje, doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i doprinosa za dječiju zaštitu i doprinosa za osiguranje od nezaposlenosti a sve prema obračunu koji dostave nadležni fondovi. Istom presudom je obavezana tužena da apelantkinji i ostalim tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 33.260,86 KM.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je u tužbi navedeno da je apelantkinji „prestao radni odnos suprotno odredbama člana 14 Ugovora o radu, jer nije ispunjen nijedan uslov za prestanak radnog odnosa, a tužena nije dokazala da je ukinuto radno mjesto na kome je [apelantkinja] bila primljena“. Sud je ocjenom brojnih sprovedenih dokaza (kako apelantkinje i ostalih tužilaca, tako i tužene) u odnosu na apelantkinju utvrdio da je apelantkinja zasnovala radni odnos kod tužene zaključenjem ugovora o radu 19. aprila 2006. godine, kojim je raspoređena na radno mjesto elektrotehničara u Radnoj jedinici Novi Grad, kada je zaključen i ugovor o plati. Dalje, taj sud je naveo da je tužena nakon toga donijela odluku o otkazu ugovora o radu apelantkinji iz organizacionih razloga kojom je apelantkinji prestao radni odnos zaključno sa 3. avgustom 2006. godine, protiv koje odluke je apelantkinja izjavila prigovor koji je odlukom tužene od 14. avgusta 2006. godine odbijen kao neosnovan. Osnovni sud je, takođe, istakao da je tužena 26. juna 2008. godine donijela odluku o prijemu pripravnika u istoj radnoj jedinici Novi Grad i odluku o izboru kandidata za prijem u radni odnos 1. jula 2008. godine, kojom je apelantkinja izabrana kao pripravnik na radno mjesto elektrotehničara na period od tri mjeseca o čemu je zaključen ugovor. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. Nakon ocjene svih dokaza izvedenih u toku postupka kako izjava apelantkinje, tako i iz izjava saslušanih svjedoka, Osnovni sud je zaključio da tužena nije dokazala da je radno mjesto na kome je apelantkinja bila raspoređena ukinuto, odnosno da ne postoji kod tužene. Slijedom toga, Osnovni sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev apelantkinje da je tužena vrati na posao i rasporedi na iste poslove ili druge poslove u skladu sa njenim stručnim i radnim sposobnostima. Osim toga, ocijenio je osnovanim apelantkinjin tužbeni zahtjev koji se odnosi na zahtjev za isplatu plata i drugih prinadležnosti iz radnog odnosa a kako je to propisano odredbom člana 83 ZOR-a (odnosno člana 90 prečišćenog teksta ZOR-a).
7. Presudom Okružnog suda broj 85 0 Rs 002160 15 Rsž 3 od 3. juna 2015. godine žalba tužene je djelimično uvažena i pobijana presuda u trećem stavu izreke presude Osnovnog suda preinačena, tako da su troškovi postupka smanjeni (u neznatnom dijelu), dok je u preostalom dijelu (st. I i II) žalba tužene odbijena i pobijana presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude konstatovao da su tužioci u odgovoru na žalbu osporili istaknute prigovore i predložili da se žalba odbije kao neosnovana. Razmatrajući žalbu tužene, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio i pravilno primijenio materijalno pravo kad je usvojio zahtjev tužilaca za utvrđenje da su ništave odluke tužene o otkazu ugovora o radu i odluke o odbijanju prigovora.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 P 002160 15 Rev 2 od 17. novembra 2015. godine reviziju tužene djelimično usvojio, ukinuo presudu Okružnog suda od 3. juna 2015. godine u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu ostalih tužilaca za isplatu razlike plate i razlike zakonskih doprinosa, kao i u pogledu odluke o troškovima spora, pa je u tom dijelu predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje, dok su u dijelu kojim je osporenom odlukom usvojen tužbeni zahtjev apelantkinje obje nižestepene presude preinačene, tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. U preostalom dijelu istom presudom revizija tužene je odbijena.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da tužena blagovremeno izjavljenom revizijom pobija presudu drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostepena presuda ukine i tužba apelantkinje i ostalih tužilaca odbaci. U odgovoru na reviziju apelantkinja i ostali tužioci su predložili da se revizija tužene odbije kao neosnovana. S tim u vezi, Vrhovni sud je prvenstveno ukazao na predmet spora. Nadalje je navedeno da je iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova koje, prema odredbi člana 240 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne može biti predmet pobijanja i ocjenjivanja u revizionom postupku Vrhovni sud utvrdio da je apelantkinja 19. aprila 2006. godine zasnovala radni odnos kod tužene i da je raspoređena na radno mjesto elektrotehničara, da joj je odlukom tužene preciziranog broja od 6. jula 2006. godine otkazan ugovor o radu sa obrazloženjem da je radno mjesto elektrotehničara ukinuto i da nema mogućnosti da se apelantkinja rasporedi na drugo odgovarajuće radno mjesto, da je apelantkinja 17. jula 2006. godine izjavila prigovor protiv navedene odluke koji je tužena 14. avgusta 2008. godine odbila. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja ponovo zasnovala radni odnos kod tužene 1. jula 2008. godine na određeno vrijeme i da je raspoređena na radno mjesto elektrotehničara-pripravnika, nakon čega su apelantkinja i ostali tužioci protiv tužene 20. marta 2007. godine pokrenuli predmetni spor.
10. Vrhovni sud nije prihvatio kao pravilne odluke nižestepenih sudova o nezakonitosti odluke tužene kojom je apelantkinji otkazan ugovor o radu i u vezi s tim je ukazao da je nezakonit stav nižestepenih sudova da je na tuženoj „bio teret dokazivanja da radno mjesto [apelantkinje] nije ukinuto i da je, nakon što je [apelantkinji] otkazan ugovor o radu na to radno mjesto primljeno drugo lice“. Međutim, kako je navedeno u obrazloženju presude, prema shvatanju tog suda, a shodno pravilima propisanim odredbama čl. 7 stav 1, čl. 123 stav 1 a u vezi sa članom 126 ZPP, apelantkinja „ je morala dokazati da za njenim radom nije prestala potreba. Ona je samo uopšteno tvrdila da je na njeno radno mjesto elektrotehničara primljen drugi radnik, ali nije navela njegovo ime, niti je na tu okolnost izvela odgovarajuće dokaze. Pored toga, ona nije dokazala ni da je kod tužene postojalo upražnjeno drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, pa se ne bi moglo govoriti o nezakonitosti odluke tužene o otkazu njenog ugovora o radu iz razloga propisanih odredbom člana 113 stav 1 tačka 2 [ZOR]“. Vrhovni sud, takođe, smatra da okolnost da je apelantkinja 1. jula 2008. godine ponovo primljena u radni odnos kod tužene i raspoređena kao pripravnik na poslove elektrotehničara, po ocjeni tog suda, „ne znači automatski da njeno radno mjesto nije ukinuto, odnosno da je kod tužene postojalo slobodno odgovarajuće radno mjesto na koje je ona mogla biti raspoređena, s obzirom na to da su od otkaza do ponovnog prijema u radni odnos protekle dvije godine“. Zbog navedenog razloga, Vrhovni sud je primjenom odredbe čl. 248 i 250 st. 1 i 2 ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantkinja smatra proizvoljnim stav Vrhovnog suda da su odluke nižestepenih sudova nezakonite i utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Prema tome, apelantkinja smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbu člana 115 stav 2 ZOR-a, koji je bio na snazi kada je dobila otkaz i kada je podnijela tužbu, a kasnije član 128 ZOR-a, te da se pogrešno pozvao na odredbe o teretu dokazivanja koje propisuje ZPP. Dakle, apelantkinja tvrdi da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je teret dokazivanja bio na njoj, a ne na tuženoj shodno pravilima propisanim odredbama ZPP. Naime, apelantkinja smatra da ona nije morala dokazati da je za njenim radom prestala potreba.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, pa predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju apelantkinje kao neosnovanu. Takođe, ističe da su neosnovani apelantkinjini navodi da je, u skladu sa članom 128 ZOR-a, na tuženoj - poslodavcu bio teret dokazivanja činjenice da su postojali razlozi da joj se uruči otkaz ugovora o radu. Navedeno zato što je citiranom odredbom propisana obaveza poslodavca, u slučaju kada se zaposleniku otkazuje ugovor o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze, da samo u tom slučaju postoji obaveza poslodavca da dokaže da je radnik učinio težu povredu radne obaveze i da je to opravdan razlog za otkaz ugovora. Međutim, kako apelantkinji ugovor u konkretnom predmetu nije otkazan zbog učinjene povrede radne obaveze, već zbog ukidanja radnog mjesta na koje je bila raspoređena, Vrhovni sud ukazuje da je apelantkinja bila dužna da dokaže da nije prestala potreba za njenim radom, a da apelantkinja na tu okolnost nije sprovela odgovarajuće dokaze na osnovu kojih bi se sa sigurnošću utvrdilo da njeno radno mjesto nije ukinuto, odnosno da je na poslove koje je obavljala do otkaza primljen drugi radnik. Stoga, Vrhovni sud smatra da apelantkinjin zahtjev treba odbiti kao neosnovan.
13. Tužena u odgovoru na apelaciju navodi da je Vrhovni sud razloge na temelju kojih je odlučio jasno iskazao u obrazloženju navedene presude. Smatra da je presudom Vrhovnog suda pravilno ocijenjeno da odluka tužene kojom je apelantkinji otkazan ugovor o radu nije nezakonita.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o radu („Službeni glasnik RS" br. 38/00, 47/02, 38/03, 20/07) relevantne odredbe glase:
Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 113. stav 1. tačka 2.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
(…) 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika.
(…) Član 115.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je radniku da omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinica povrede.
U slučaju spora prd nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
15. U Zakonu o radu –prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS" broj 55/07) relevantne odredbe glase:
Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126. stav 1. tačka 2.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
(…) 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, (…) Član 128.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede.
U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
16. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(…) Član 123. stav 1.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (…) Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 002160 15 Rev 2 od 17. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 15. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelantkinja pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da se osporena presuda temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, da joj je presudom tog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
(…)
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom (…).
23. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
24. Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, odredbu člana 115 stav 2 ZOR-a, te da se pogrešno pozvao na odredbe o „teretu dokazivanja“ koje propisuje ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
26. U suštini, apelantkinja izražava nezadovoljstvo presudom Vrhovnog suda koji je reviziju tužene djelimično uvažio, preinačio nižestepene odluke u dijelu koji se odnosi na apelantkinju (kojim je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev) i u konačnici odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda, koji je u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge o tome zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti tužbeni zahtjev apelantkinje, odnosno zašto je on neosnovan, te je dao argumentovane razloge zašto apelantkinjini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, jasno i argumentovano obrazložio da je apelantkinji tužena otkazala ugovor o radu zbog ukidanja radnog mjesta na koje je apelantkinja bila raspoređena kod tužene shodno odredbi člana 113 stav 1 tačka 2 ZOR-a, kojom je propisano da „poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika“. U tom pravcu Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je apelantkinja, u smislu člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 a u vezi sa članom 126 ZPP, bila dužna dokazati da za njenim radom nije prestala potreba, jer je tokom trajanja postupka samo tvrdila da je na njeno radno mjesto primljen drugi radnik. Međutim, na tu okolnost nije izvela dokaze o kom licu se radi (ime i prezime navedenog lica), jer nije dokazala da je kod tužene postojalo upražnjeno drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Pri tome Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizilazi da je tužena nakon pojavljivanja potrebe za predmetnim radnim mjestom (elektrotehničar) na to radno mjesto primila upravo apelantkinju. Osim toga, Ustavni sud, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova iz kojih proizilazi da je apelantkinji otkazan ugovor o radu zbog razloga propisanih članom 113 stav 1 tačka 2 ZOR-a, smatra neosnovanim apelantkinjine navode u vezi sa primjenom odredbe člana 115 stav 2 ZOR-a (odnosno člana 128 prečišćenog teksta ZOR-a), u smislu da nisu ispunjeni uslovi za otkaz iz te odredbe. Ovo zbog toga što se citirana odredba ZOR-a odnosi na prestanak radnog odnosa radnika u slučaju teže povrede radne obaveze, a nesporno je da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj situaciji.
28. Prema tome, Ustavni sud smatra da u obrazloženju presude Vrhovnog suda ne postoji proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP i ZOR-a, a niti apelantkinja u apelaciji nudi dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su redovni sudovi sproveli dokazni postupak suprotno standardima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni odredaba materijalnog i procesnog prava, ZOR-a i ZPP, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su zbog istih razloga neosnovani i apelantkinjini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Djelotvoran pravni lijek
31. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da navodi o kršenju ovog prava apelantkinja dovodi u vezu sa povredom prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom (odgovor na žalbu a zatim reviziju tužene). Činjenica da oni nisu rezultirali uspjehom apelantkinje u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelantkinja imala mogućnost da koristi pravne lijekove propisane zakonom.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević