Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1964/18 (F. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1964/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1964/18, rješavajući apelaciju F. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. B.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 053785 16 Gž od 11. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. F. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, podnio je 31. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Mal 053785 16 Gž od 11. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantu da namiri tužitelju (Sparkasse Bank d.d. BiH) potraživanje u ukupnom iznosu od 2.486,24 KM, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav pravni posao – ugovor o jemstvu od 20. juna 2007. godine zaključen između pravnog prednika tužitelja i apelanta, te da ne proizvodi pravno dejstvo.

2. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je, pored ostalog, konstatovao da iz stanja spisa predmeta slijedi da je apelant kao sredstvo obezbjeđenja za ispunjenje ugovornih obaveza M. D., proisteklih iz ugovora o korištenju BamCard kreditne kartice, sa tužiteljem zaključio ugovor o jemstvu 20. juna 2007. godine, kojim se obavezao kao „jemac-platac" ispuniti tužitelju cijelu obavezu korisnika kartice proistekle iz ugovora o korištenju kreditne kartice. Nadalje, slijedi da je 5. juna 2007. godine podatke o apelantu, kao jemcu na formularu koji je sačinio tužitelj, potvrdio potpisom ovlašteno lice i ovjerio službenim pečatom, Sportski savez općine Gradačac, kao poslodavac apelanta, te da je 20. juna 2007. godine apelant tužitelju predao i saglasnost za zapljenu i isplatu dijela njegove plaće. Također, proizlazi da je apelant, kao sredstvo obezbjeđenja, potpisao i bjanko mjenicu u svojstvu avaliste, koju je tužitelju izdao M. D., kao trasant, uz ovlaštenje od 20. juna 2007. godine (zajedno sa M. D.) da tužitelj može popuniti bjanko mjenicu na iznos od 2.000,00 KM sa pripadajućim kamatama, provizijom i ostalim troškovima. Isto tako, slijedi da je tužitelj, u formular navedene mjenice, 4. maja 2010. godine unio ostale elemente koje mjenica mora da sadrži, u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici, iz koje slijedi da je izdata 20. juna 2007. godine u Tuzli, na iznos od 2.486,24 KM koji je dospio za naplatu 4. maja 2010. godine po naredbi tužitelja, da je M.D. označen kao trasant, a apelant kao avalista ispod kojeg stoji svojeručni potpis apelanta sa jedinstvenim matičnim brojem. Nadalje, iz spisa predmeta slijedi da je tužitelj prvostepenom sudu navedenu mjenicu podnio na protest, koji je odobren od tog suda 13. jula 2010. godine, te da je tužitelj, kao tražilac izvršenja, kod istog suda, na osnovu protestirane mjenice, kao vjerodostojne isprave, pokrenuo postupak izvršenja protiv apelanta i M. D., kao izvršenika, prijedlogom za izvršenje od 2. septembra 2010. godine zahtijevajući od istih namirenje potraživanja u iznosu od 2.486,24 KM. Najzad, proizlazi da je prvostepeni sud prihvatio prijedlog tužitelja, donoseći rješenje o izvršenju od 21. maja 2015. godine na koje je apelant uložio prigovor, te odlučujući o osnovanosti prigovora, prvostepeni sud je donio zaključak od 19. juna2015. godine kojim je konstatovao da će se prijedlog za izvršenje, u odnosu na apelanta, smatrati tužbom i da će se postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, kao i protivtužbenog zahtjeva apelanta, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu i da mjenica sadrži sve obavezne elemente, propisane odredbom člana 3. Zakona o mjenici. Također, utvrđeno je da apelant kao mjenični jemac, u smislu odredbe člana 48. st. 1., 2. i 4. Zakona o mjenici odgovara solidarno imaocu mjenice kao i oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali ili indosirali, iz kog razloga tužitelj kao imalac mjenice ima ovlaštenje zahtijevati isplatu mjenične svote od svakog od navedenih, bilo pojedinačno, bilo protiv svih zajedno. Isto tako, utvrđeno je da prigovor apelanta o ništavosti ugovora o jemstvu od 20. juna 2007. godine nije osnovan, jer on svoje tvrdnje nije dokazao, a i u slučaju suprotnog uvrđenja suda (da je ugovor o jemstvu ništav), ta činjenica u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ne bi oslobodila apelanta plaćanja obaveze po predmetnoj mjenici, za koju tokom postupka nije sporio da ju je potpisao. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, Kantonalni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti navodi apelanta koji se svode na tvrdnju da je ugovor o jemstvu od 20. juna 2007. godine ništav pravni posao, iznoseći da on nikada nije bio u Tuzli da potpiše navedeni ugovor, jer da je isti potpisao da bi „logično bilo da i on dobije jedan primjerak tog ugovora uz potpis o prijemu“. Kako apelant tokom postupka nije predlagao dokaze na okolnosti utvrđivanja činjeničnih navoda na kojima zasniva svoj zahtjev o ništavosti ugovora o jemstvu od 20.06.2007. godine (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP), niti osnovanost njegovog zahtjeva proizlazi iz ostalih izvedenih dokaza tokom postupka, Kantonalni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbio protivtužbeni zahtjev apelanta.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da sudovi trebali uzeti u obzir prigovore apelanta da on nije potpisao mjenično ovlaštenje niti sporni ugovor o jemstvu, jer na osnovu izvedenih dokaza i izjavljenih prigovora nisu mogli van svake sumnje utvrditi da je apelant bio jemac u predmetnom postupku, čime su proizvoljno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne odredbe ZPP-a.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o mjenici i ZPP-a, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1964/18 (F. B.) | Sudska praksa | Aktio