Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-200/18 (M. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-200/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-200/18, rješavajući apelaciju Marinka Mitra, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marinko Mitar protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 028568 16 Gž 2 od 11. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marinko Mitar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Mensud Đonko, advokat iz Mostara, podnio je 11. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 028568 17 Rev od 9. novembra 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 028568 16 Gž 2 od 11. januara 2017. godine (uz obrazloženje da nije ostvaren imovinski cenzus kao uslov dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da nisu ispunjeni ni uslovi za izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav (3) ZPP). Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 34/17 od 10. maja 2017. godine u odnosu na predmet broj AP-415/17 konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U konkretnom slučaju navedenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 028568 15 P2 od 21. aprila 2016. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (JP Elektroprivreda HZ HB d.d.Mostar) da mu isplati materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 2.467,21 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. novembra 2012. godine pa do konačne isplate (i to zbog neupotrebljivosti poljoprivrednog zemljišta koje se nalazi ispod elektro stubova iznos od 400,00 KM, zatim zbog prilagođavanja dijela uništene nekretnine i njenog dovođenja u prvobitno stanje iznos od 182,39 KM, izgubljenu korist zbog uništenog dijela nekretnine iznos od 275,52 KM, kao i zbog uništenog stabla oraha i njegovih plodova iznos od 1.612,00 KM).

3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je nesporno da je tuženi postavio dva elektro stuba niskonaponske mreže na nekretnini apelanta, ali da je sporno da li je takvo postavljanje bilo zakonito, odnosno da li je takvim postavljanjem došlo do uništenja apelantove imovine. Općinski sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka i apelanta proizilazi da tuženi od apelanta nije tražio saglasnost o obavljanju radova iako je apelant vlasnik-posjednik predmetne nekretnine, već je saglasnost tražena od apelantovog sina i brata. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je apelant ipak dao prećutnu suglasnost tuženom za obavljanje navedene radnje, jer je nemoguće da apelant nije uočio, odnosno da nije vidio sporne radnje tuženog koje nisu trajale jedan dan već tokom 2012. i 2013. godine, a apelant je tim putem prolazio (kako je i sam naveo) kako bi obrađivao predmetnu nekretninu. Nadalje je Općinski sud naveo da je u vrijeme provođenja uviđaja na licu mjesta utvrđeno da je predmetna nekretnina „zalivađena“ te da su između predmetnih elektro stubova koji su smješteni neposredno uz put vidni ostaci sasječenog stabla oraha. Općinski sud je naveo da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku (čl.123. ZPP). Nadalje je naveo da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 126. ZPP), a u konkretnom slučaju teret dokazivanja bio je na apelantu. Općinski sud je naveo da je članom 154. stav (l) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da bi postojala odgovornost za štetu, odnosno da bi nastao obavezni odnos u kojem za jednu stranu proizilaze obaveze naknade prouzrokovane štete a za drugu stranu pravo da dobije tu naknadu potrebno je postojanje štetnika i oštećenika između kojih nastaje taj odnos štetne radnje, štete i uzročne veze kao opštih uslova za postojanje obaveznog odnosa između oštećenog i štetnika. Dakle, u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je tuženi štetnik, odnosno da je preduzeo štetnu radnju između koje bi postojala uzročna veza sa štetom koju apelant trpi na svojoj imovini. Nadalje je ukazao da se iz provedenih dokaza ne može utvrditi da je apelantu prilikom postavljanja predmetnih stubova nanesena šteta koja iziskuje novčana ulaganja i dodatne novčane investicije, pa shodno prednjoj činjenici nije cijenjen ni nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke. Općinski sud je naveo da je u skladu sa navedenim irelevantno da li je apelant obrađivao predmetnu nekretninu ili ubirao plodove oraha budući da nije dokazano da je upravo tuženi obavljao ikakve štetne radnje.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza prvostepeni sud je tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu zasnovanu odluku za koju je dao pravilne razloge koje prihvata i taj sud. Kantonalni sud je naveo da apelant (kao tužilac) nije dokazao kojom mu je nezakonitom radnjom ili na drugi način tuženi nanio štetu. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe u pogledu primjene odredaba člana 123. ZPP jer iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Općinski sud cijenio provedene dokaze skladno članu 8. ZPP-a. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen iz razloga što nije dokazan osnov tužbenog zahtjeva, zbog čega je neosnovan njegov prigovor naveden u žalbi da je prvostepeni sud morao cijeniti nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke u odnosu na visinu štete. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je takođe naveo da Kantonalni sud nije „ulazio“ u sve žalbene navode, te da su odluke redovnih sudova kratkog obrazloženja, tj. da su redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na obrazloženu odluku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

9. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u njihovom postupanju. Naime, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-200/18 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio