Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2188/16 (E. G., F. G., N. G., N. P., M. G., E. G. i M. G.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Eksproprijacija
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Posjed
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2188/16
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2188/16, rješavajući apelaciju Envera Ganibegovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Envera Ganibegovića, Fehima Ganibegovića, Nusreta Ganibegovića, Nisvete Pašalić, Mithete Ganibegović, Eniza Ganibegovića i Mirzeta Ganibegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 006080 14 Rev od 14. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 006080 13 Gž od 20. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 006080 08 P od 21. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enver Ganibegović, Fehim Ganibegović, Nusret Ganibegović, Nisveta Pašalić, Mitheta Ganibegović, Eniz Ganibegović i Mirzet Ganibegović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nedeljko Jandrić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 24. maja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 006080 14 Rev od 14. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 006080 13 Gž od 20. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 006080 08 P od 21. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Opštine Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. maja do 4. juna 2018. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 006080 08 P od 21. marta 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženu da sa njihovih nekretnina, upisanih prema katastru nepokretnosti u listove nepokretnosti br. 513. i 556 k.o. Vražić (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), ukloni rezervoar za vodu, željezne stubove i bodljikavu žicu, te makadamski put, sporne nekretnine dovede u stanje kakvo je bilo prije izgradnje rezervoara za vodu i preda ih apelantima u posjed. Navedenom presudom apelanti su obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. Istom presudom je konstatovano da su apelanti povukli eventualni zahtjev za isplatu naknade za bespravno zauzeto zemljište.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev apelanata kojim traže da sud obaveže tuženu da im preda u posjed sporne nekretnine nakon što ih prethodno dovede u stanje kakvo je bilo prije nego je na spornim nekretninama sagrađen rezervoar za vodu. Dalje je utvrđeno da apelanti svoj zahtjev zasnivaju na tvrdnji da je tužena bez pravnog osnova, odnosno bez provedenog postupka eksproprijacije zauzela sporne nekretnine i na njima sagradila rezervoar za vodu. U provedenom dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da su apelanti bili suvlasnici nekretnina upisanih u (ranijem) popisnom katastru u posjedovnom listu broj 781 k.o. Vražić, i to Enver Ganibegović sa ½ dijela, a ostali apelanti sa po 1/14 dijela. Nadalje je utvrđeno da su apelanti suvlasništvo stekli na osnovu nasljeđa iza smrti Mevle Ganibegović, koja je umrla 1995. godine (apelant Enver Ganibegović je sin, a ostali apelanti unuci Mevle Ganibegović). Dalje je utvrđeno da je na dijelu tih nekretnina, površine 480 metara kvadratnih, tužena u toku 2000. godine sagradila betonski rezervoar za vodu i ogradila ga metalnim stubovima i bodljikavom žicom. Također je utvrđeno da apelantima nije isplaćena naknada za zauzeto zemljište (sporne nekretnine), niti je proveden postupak eksproprijacije s obzirom na to da njihovo boravište nije bilo poznato. Pored toga, utvrđeno je da je, nakon cijepanja parcela, kao posjednik spornih nekretnina (zauzetog dijela zemljišta na kome je sagrađen navedeni rezervoar) u katastru nepokretnosti upisano JKP „Lisina“ Šipovo. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva, to jeste da su oni vlasnici i posjednici spornih nekretnina, zbog čega je primjenom člana 41. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i čl. 154. i 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 7, 102. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio tužbeni zahtjev.
7. Apelanti su Okružnom sudu podnijeli žalbu protiv navedene prvostepene presude. Odlučujući o žalbi apelanata Okružni sud je Presudom broj 75 0 P 006080 13 Gž od 20. februara 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio zakon, te da je primjenom odredbe člana 226. i člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Apelanti su protiv navedene presude Okružnog suda podnijeli reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 75 0 P 006080 14 Rev od 14. aprila 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da, prema članu 2. stav 1. ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Nadalje je istaknuto da su u konkretnom slučaju apelanti u više navrata mijenjali tužbeni zahtjev. Tako su u tužbi tražili predaju spornih nekretnina u posjed, te uklanjanje svih objekata i vraćanje zemljišta u prijašnje stanje s tim da su uz ovaj zahtjev postavili i eventualni zahtjev za isplatu naknade za zauzeto zemljište u iznosu od 40.000,00 KM. Međutim, kako je dalje istaknuto, apelanti su na pripremnom ročištu povukli navedeni eventualni zahtjev i ostali samo kod zahtjeva za predaju spornih nekretnina. Nakon zaključenja pripremnog ročišta apelanti su ponovo preinačili tužbu tako što su, osim zahtjeva za predaju zemljišta, alternativno postavili i zahtjev za isplatu naknade u iznosu od 25.000,00 KM. Međutim, u konačno uređenoj tužbi od 26. novembra 2012. godine apelanti su zahtijevali samo uklanjanje objekata i predaju nekretnina u posjed. Kod tako utvrđenih činjenica Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu mogli u predmetnoj parnici odlučivati o zahtjevu za isplatu naknade, jer apelanti u konačno preciziranoj tužbi nisu ni postavili takav zahtjev, a sudovi ne mogu suditi mimo tužbenog zahtjeva, niti ga prekoračiti, jer bi time učinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 2. stav 1. ZPP.
10. Vrhovni sud je nadalje istakao da je tačan navod revizije da apelantima pripada pravo na naknadu za oduzeto zemljište. Međutim, s obzirom na to da apelanti u konačno uređenoj tužbi takav zahtjev nisu postavili, već samo zahtjev za predaju nekretnina i njihovo dovođenje u ranije stanje, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu mogli udovoljiti nepostojećem zahtjevu. Ali, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, to nije smetnja da apelanti u posebnom postupku ostvare pravo na naknadu po osnovu tzv. faktičke eksproprijacije koje pravo ne zastarijeva, ukoliko im se u upravnom postupku pred tuženom ne isplati novčana naknada. U pogledu zahtjeva apelanata za uklanjanje objekata i predaju nekretnina u posjed, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 37. st. 1. i 2. ZOSPO propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, pri čemu mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U konkretnom slučaju sporne nekretnine čija se predaja traži nisu u posjedu tužene, već ih drži JKP „Lisina“ Šipovo, pa se, kako je smatrao Vrhovni sud, pravilnim pokazuju odluke nižestepenih sudova kojima je zahtjev apelanata za predaju nekretnina u posjed odbijen. Osim toga, istaknuto je da je predmetni rezervoar za vodu, koji je sagrađen sredstvima donacija koje je obezbijedila Evropska komisija sa kojom je tužena zaključila ugovor, dobro u opštoj upotrebi, pa apelanti ne mogu tražiti da se on ukloni s obzirom na to da javna dobra ne mogu biti u pravnom prometu, niti mogu biti predmet prava svojine u smislu člana 1. ZOSPO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su istakli da tužena nije vodila postupak eksproprijacije, nego da je sporne nekretnine koje su vlasništvo apelanata nezakonito zauzela radi izgradnje rezervoara za vodu. Stoga, smatraju da ih je tužena nezakonito oštetila i oduzela im njihovu imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u odluci tog suda. Dalje je navedeno da ukazivanje apelanata na povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu nije osnovano. Tačno je, kako je dalje istaknuto, da je tužena u svrhu ostvarenja javnog interesa (izgradnja vodovoda, finansirana donacijama Evropske komisije) apelantima izuzela dio njihovih nekretnina, površine 480 m2, a da oni u tom postupku nisu učestvovali budući da njihova adresa nije bila poznata. Stoga, apelantima pripada pravo na naknadu zbog tzv. faktičke eksproprijacije i ne mogu tražiti predaju spornih nekretnina, odnosno uspostavljanje prijašnjeg stanja budući da su sporne nekretnine privedene namjeni u opštem interesu. Međutim, u konačno uređenoj tužbi apelanti su odustali od zahtjeva za isplatu naknade, pa, kako smatra Vrhovni sud, nižestepeni sudovi nisu mogli da im dosude tu naknadu, jer bi time prekoračili tužbeni zahtjev. Navedeno je da niko ne može biti lišen privatne svojine osim u javnom interesu a taj interes je u konkretnom slučaju postojao. Vrhovni sud je istakao da apelanti imaju mogućnost da u posebnoj parnici traže isplatu novčane naknade od kog zahtjeva su u konkretnom sporu odustali. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Osnovni sud je naveo da je odluka tog suda pravilna i zakonita, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1.
Građani, udruženja građana i druga građanska pravna lica mogu biti nosioci prava svojine u skladu s ustavom i zakonom.
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
Član 41. stav 1.
Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 102. stav 1.
Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 75 0 P 006080 14 Rev od 14. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 13. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer, ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti pobijaju osporene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su apelanti tražili vraćanje u posjed spornih nekretnina, te da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava.
27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući na tri sudske instance, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njihov zahtjev za vraćanje u posjed spornih nekretnina zbog čega im je tužena nezakonito nanijela štetu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto su zaključili da u konkretnom slučaju nije osnovan zahtjev apelanata za vraćanje u posjed spornih nekretnina u stanje u kojem su bile prije izgradnje rezervoara. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi svoje zaključke temeljili na relevantnim odredbama čl. 1. i 37. ZOSPO, pri čemu Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje zapravo i nisu bile sporne među parničnim strankama, ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Također, u odnosu na navode apelanata da ih je tužena nezakonito oštetila i oduzela im imovinu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da apelanti, nakon što su više puta mijenjali tužbeni zahtjev, u konačno uređenoj tužbi nisu zahtijevali naknadu štete zbog oduzetih spornih nekretnina, već da su postavili zahtjev za predaju spornih nekretnina u posjed i njihovo dovođenje u ranije stanje. U takvim okolnostima Ustavni sud, imajući u vidu relevantne odredbe ZPP, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su zaključili, za šta su dali detaljna i jasna obrazloženja, da nisu mogli udovoljiti nepostojećem zahtjevu apelanata. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da u konkretnom slučaju nije sporno da apelantima pripada naknada za tzv. faktičku eksproprijaciju, kao i da navedeno pravo ne zastarijeva, a što korespondira i sa praksom Ustavnog suda o tom pitanju (vidi Odluku broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 31), ali da apelanti, budući da navedeno, dakle, nisu tražili u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu za koji su, u smislu člana
2. ZPP, sudovi vezani, mogu, kako je to obrazložio i Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju, u posebnoj parnici tražiti isplatu novčane naknade. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević