Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3126/18 (M.B.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Mjere zabrane
  • Pravo na rad
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3126/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3126/18, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 027189 18 Kv 26 od 14. maja 2018. godine i 09 0 K 027189 18 Kpp 117 od 12. aprila 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 027189 18 Kv 26 od 14. maja 2018. godine i 09 0 K 027189 18 Kpp 117 od 12. aprila 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 7. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 14. juna, a Kantonalno tužilaštvo 15. juna 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 027189 18 Kpp 117 od 16. februara 2018. godine apelantu i još 11 osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. i stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa članom 1. KZFBiH i nedozvoljeno korištenje ličnih podataka iz člana 193. KZFBiH, odredio mjere zabrane, i to apelantu: u skladu sa članom 140a. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) naložio javljanje policijskoj stanici prema mjestu prebivališta svakih 14 dana; u skladu sa članom 140a. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka c), te u vezi sa članom 140c. tačka 4. ZKPFBiH mjeru zabrane sastajanja s određenim licima, i to sa H. H. i M. K., kao i s ostalim osumnjičenim u ovom krivičnom predmetu, te s drugim svjedocima koji mogu imati relevantna saznanja o inkriminiranim radnjama, a naročito zaposlenicima pravnih lica koja su obuhvaćena istragom.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio bilo koje krivično djelo, da nema ni prekršajnih ni krivičnih prijava, da je obaveza javljanja svakih sedam dana iz prijedloga Tužilaštva prestroga, te najzad, u vezi s prijedlogom o zabrani sastajanja sa H. H. i M. K. da se radi o dugogodišnjim radnicima, pa se postavlja pitanje prava na rad jer bi kao direktor označene firme morao da ih otpusti nakon 15-20 godina rada.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant u svojoj izjavi istakao da su M. K. i H. H. ostvarivali kontakt s firmom „Leading“. Kako proizlazi iz njegove izjave, kada bi se pojavila potreba za gotovinom H. H. bi kontaktirala firmu „Leading“, te mu na potpis davala virman na osnovu kog bi određeni novčani iznos s njihovog računa bio isplaćen na račun „Leadinga“, nakon čega bi oni, po uzimanju provizije, njima vraćali novac u gotovini koji je preuzimala H. H. Apelant je također izjavio da je najveća količina novca ipak „otišla“ na usluge koje su naručivali od „Leadinga“, ali da je ovo bio i način za osiguravanje gotovine. U prilog osnovanoj sumnji da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti pobrojane su pojedinačne upute za rad koje je izdao „Leading“, s poreznim računima u kojim su naznačena lica koja su angažirana, za koje poslove, na koje vrijeme i koliko im je novca plaćeno.

8. Kantonalni sud je dalje zaključio da postoji osnovana bojazan u odnosu na osumnjičene da bi mogli vršiti utjecaj na svjedoke i osumnjičene u ovom predmetu. Imajući u vidu da će u daljnjem toku istrage biti potrebno saslušati svjedoke zaposlenike pravnih lica, među kojima je navedeno i apelantovo, zaključeno je da postoji realna opasnost da će osumnjičeni zbog nadređenog odnosa prema svjedocima zaposlenicima – radnicima navedenih pravnih lica na njih utjecati kako bi dali iskaze kojim bi osumnjičeni izbjegli krivičnu odgovornost, odnosno da će utjecajem na svjedoke – zaposlenike ometati krivični postupak. Također je zaključeno da postoji osnovana bojazan da će osumnjičeni sami ili preko svojih zaposlenika preduzeti radnje s ciljem uništenja, skrivanja ili izmjene dokaza ili tragova važnih za krivični postupak, a prije nego što ih Tužilaštvo pronađe i osigura.

9. Nadalje, prigovori pojedinih osumnjičenih za izricanje mjera zabrane sastajanja s pojedinim svjedocima - zaposlenicima u pravnim licima u kojim su osumnjičeni odgovorna lica ocijenjeni su neosnovanim. U vezi s tim je ukazano da su sami osumnjičeni u svojim izjavama naveli da ne posjeduju evidencije prisustva angažiranih radnika, što je i utvrđeno pretresima, te da saznanja o tome imaju ostali radnici. Također je ukazano da se ova mjera odnosi na svjedoke (uključujući zaposlenike pravnih lica) koji mogu imati relevantna saznanja o inkriminiranim radnjama, a nikako na sve zaposlene u pravnim licima, iz čega proizlazi da osumnjičeni izrečenim mjerama zabrane nisu spriječeni da odlaze na posao i obavljaju svoje redovne poslove, te da kao direktori i odgovorna lica svojim zaposlenicima daju određene zadatke, odnosno nastave s rukovođenjem pravnim licem. Dodatno, ukoliko osumnjičeni, s obzirom na to da su odgovorna lica i da najbolje poznaju situaciju u svojim pravnim licima, odnosno znaju ko može imati relevantna saznanja o krivičnopravnim radnjama u ovom predmetu, cijene da bi bilo kakav kontakt sa zaposlenicima mogao imati karakter kršenja ove mjere, oni kao direktori i odgovorna lica svoja ovlaštenja mogu prenijeti na drugo lice, „s obzirom na to da se radi o mjeri koja je u svakom slučaju privremenog karaktera“ i za kojom će potreba prestati nakon što se osiguraju iskazi svjedoka - zaposlenika. Slijedom navedenog, zaključeno je da ovako izrečena mjera zabrane, za koju je ponovno istaknuto da se odnosi samo na svjedoke -zaposlenike koji mogu imati saznanja i podatke relevantne za ovu konkretnu istragu i koja je privremenog karaktera, uz mogućnost prenošenja ovlaštenja na druga lica u tom periodu, ne predstavlja povredu prava na rad, niti ugrožava poslovanje predmetnih pravnih lica.

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 027189 18 Kv 8 od 6. marta 2018. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu još dva osumnjičena izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.

11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant osporavao zaključak o postojanju osnovane sumnje, da je mjera obaveznog javljanja PU svakih 14 dana prestrogo određena, kao i da nisu dati razlozi i obrazloženja koji bi opravdali mjeru zabrane sastajanja, da zabranu sastajanja sa H. H. i M. K. smatra neodrživom jer je imao dovoljno vremena da izvrši utjecaj prije određivanja mjere, da zabrana sastajanja sa zaposlenim u njegovom pravnom licu predstavlja povredu njegovog prava na rad kao odgovornog lica i da je neproporcionalna.

12. Kantonalni sud se saglasio s prvostepenim sudom u pogledu razloga na kojim su zasnovani zaključci o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta da je počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, kao i s razlozima i obrazloženjima u pogledu određivanja mjere zabrane sastajanja apelantu.

-Osporena rješenja

13. Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak) Rješenjem broj 09 0 K 027189 18 Kpp 117 od 12. aprila 2018. godine odbio je kao neosnovan apelantov prijedlog za ukidanje mjera zabrane određenih rješenjem od 16. februara 2018. godine.

14. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant u prijedlogu naveo da je izrečena mjera zabrane sastajanja sa svjedocima H. H. i M. K. privremenog karaktera, tj. do osiguranja iskaza navedenih lica u svojstvu svjedoka, a koji su u tom svojstvu i saslušani 2. aprila 2018. godine u Kantonalnom tužilaštvu.

15. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da se Kantonalno tužilaštvo apelantovom prijedlogu usprotivilo ističući da je, prema apelantovom iskazu, H. H. kontaktirala agenciju „Leading“ u situacijama kada im je bila potrebna gotovina, međutim da svjedoci ovo nisu potvrdili, da su negirali da su ostvarili kontakt s navedenom agencijom, da je svjedokinja H. H., suprotno apelantovoj izjavi, navela da je navedenu agenciju kontaktirala samo radi angažiranja radne snage, a ne radi osiguranja gotovine. Slijedom navedenog, Tužilaštvo je zaključilo da je potrebno provjeriti tačnost njihovih iskaza.

16. Kantonalni sud je zaključio da su u dosadašnjem toku ovog krivičnog postupka, koji se još uvijek nalazi u fazi istrage, i dalje ispunjeni uvjeti za ranije izrečene mjere zabrane prema apelantu, i to zabrane sastajanja s određenim licima, tačnije sa H. H. i M. K., kao i ostalim osumnjičenim, te s drugim svjedocima koji mogu imati relevantna saznanja o inkriminiranim radnjama, a naročito zaposlenicima pravnih lica koja su obuhvaćena predmetnom istragom s ciljem osiguranja prisustva osumnjičenog, odnosno efikasnog vođenja ovog krivičnog postupka. Kantonalni sud je cijenio izjašnjenje Tužilaštva da je saslušanjem drugih lica - zaposlenika apelantovog pravnog lica potrebno provjeriti tačnost apelantovog i iskaza H. H. i M. K. jer su kontradiktorni, te da će biti potrebno odrediti njihov status i ponovno ih pozvati radi dopune iskaza, pa se, prema ocjeni suda, svrha izricanja mjera zabrane ne bi mogla postići ukidanjem na način kako apelant predlaže.

17. Kantonalni sud (vijeće) Rješenjem broj 09 0 K 027189 18 Kpp 117 od 14. maja 2018. godine odbio je kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja od 12. aprila 2018. godine.

18. Iz obrazloženja predmetnog rješenja proizlazi da se Kantonalni sud u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjem iz rješenja od 12. aprila 2018. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

20. Obrazlažući navode o povredi prava na koja se pozvao, apelant ističe da je u rješenju od 16. februara 2018. godine izričito navedeno da su mjere zabrane sastajanja s određenim licima, konkretno H. H. i M. K. u svakom slučaju privremenog karaktera i za da će za njima prestati potreba nakon što se osiguraju iskazi svjedoka u odnosu na koje su i određene. Apelant ističe da je nesporno da su H. H. i M. K. saslušani u svojstvu svjedoka, pa imajući u vidu i stav iz rješenja o njihovom određivanju smatra da su prestali razlozi za njihovo postojanje. Prema njegovom mišljenju, privremeni karakter izrečene mjere zabrane nikako nije uvjetovan sadržajem iskaza svjedoka, kako to navode redovni sudovi, nego isključivo davanjem iskaza svjedoka, posebno imajući u vidu da svjedoci daju izjavu svojom voljom, te osumnjičeni na to ne može utjecati. Pri tome, ističe i da je imao dovoljno vremena da izvrši utjecaj na navedene svjedoke i prije određivanja mjere sastajanja, a da to nije i učinio. Stoga smatra neprihvatljivim stav redovnih sudova da će se u daljnjem toku istrage, saslušanjem drugih zaposlenika njegovog preduzeća provjeriti tačnost njihovih iskaza, te da ovo predstavlja i utjecaj na svjedoke. Najzad, smatra da se ničim ne može opravdati odbijanje njegovog prijedloga za ukidanje mjera zabrane samo zato što njegov iskaz nije potvrđen i iskazima saslušanih svjedoka.

21. Apelant, također, smatra da daljnje održavanje mjere zabrane sastajanja sa svjedocima H. H. i M. K. koji su zaposlenici njegove firme, te saslušanjem ostalih zaposlenih u svojstvu svjedoka za posljedicu ima povredu prava na rad jer će biti primoran prekinuti radni odnos saslušanim svjedocima, te mu se ovakvom mjerom onemogućava da obavlja poslove odgovornog lica, firma nije u mogućnosti da normalno obavlja djelatnost, što je ujedno i pritisak na nju. Stoga smatra da mjera zabrane sastajanja s navedenim licima predstavlja i povredu prava na rad, odnosno da ona nije proporcionalna stvarnoj neophodnosti. U vezi s tim, ističe da su i on i lica s kojima mu je zabranjeno sastajanje dugogodišnji zaposlenici njegove firme, te da je poslovanje firme na način kako to sud smatra, obrazlažući opravdanost izrečene mjere postalo nemoguće.

b) Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, ističući da je apelant imao mogućnost da se pri određivanju mjera zabrane izjasni o prijedlogu Tužilaštva, kao ni apelantovo pravo na rad, pozivajući se u vezi s tim na obrazloženje iz rješenja o određivanju mjera zabrane.

23. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je nesporno da su H. H. i M. K. saslušani u toku istrage, da je sud cijenio opravdanim navode Tužilaštva da su iskazi ovih svjedoka kontradiktorni iskazu apelanta (koji ih je u svom iskazu označio kao svjedoke svojih navoda), kao i dokazima prikupljenim u toku istrage, zbog čega je saslušanjem svjedoka - drugih zaposlenika apelantovog pravnog lica potrebno provjeriti tačnost navoda iskaza navedenih svjedoka, nakon čega će biti potrebno odrediti njihov daljnji status u istrazi i ponovo ih pozvati radi dopune iskaza. U vezi s tim je dalje ukazano da se završenim saslušanjem svjedoka u toku istrage pred nadležnim Tužilaštvom ne može smatrati da su iskazi svjedoka osigurani kao dokaz u krivičnom postupku. Iskaz svjedoka kao dokaz tek treba biti izveden pred sudom i tek tada se on kao dokaz u postupku može u potpunosti smatrati osiguranim. U konkretnom slučaju, iz naprijed navedenih razloga, iskazi ovih svjedoka još uvijek nisu osigurani. Najzad, u ovom dijelu je ukazano i da mjere zabrane traju četiri mjeseca, tj. da se ne radi o nerazumno dugom vremenskom periodu. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja o povredi prava na rad. U vezi s tim je ukazano da nije predloženo određivanje mjera zabrane približavanja do određene udaljenosti navedenim licima, kao ni mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti jer je Tužilaštvo imalo u vidu da su svjedoci zaposlenici pravnog lica, odnosno da bi se moglo otežati poslovanje pravnog lica. Apelantov kontakt sa svjedocima kao zaposlenicima, a za potrebe obavljanja njihovih redovnih poslova, poštujući određenu mjeru zabrane, može se odvijati i pismenim putem ili preko trećih lica (ostalih zaposlenika), odnosno posredno, na koji način se može osigurati neometano obavljanje poslova u pravnom licu u kojem su oni zaposleni. Najzad, ukazano je da apelant u prilog svojoj tvrdnji zapravo direktno nagovještava kršenje prava svojih zaposlenika navodeći da će „...biti primoran prekinuti radni odnos saslušanim svjedocima“, pri čemu bi jedini razlog za takvo postupanje bilo zapravo njegovo vlastito nezakonito postupanje zbog kojeg se vodi predmetni krivični postupak i egzistiraju bilo kakve mjere zabrane.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (...)

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(…) Član 140c.

Sadržaj mjera zabrane (...)

(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenoj osobi.

(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom tijelu sud će odrediti službenu osobu kojoj se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.

(…) Član 140d.

Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (…) (2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se neometano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima ili samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 18 Kv 26 od 14. maja 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja osporenog rješenja – 14. maj 2018. godine i datum podnošenja apelacije – 4. juni 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima Kantonalnog suda povrijeđeno prvo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

- Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su odluke redovnih sudova kojim je odbijen apelantov prijedlog za ukidanje mjera zabrane koje su mu izrečene s ciljem osiguranja njegovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka. U tom smislu mjere zabrane ne predstavljaju krivičnu sankciju i postupak njihovog određivanja nije se ticao odlučivanja o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta. Stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije u njegovom krivičnom djelu nije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu De Tommaso protiv Italije (presuda od 23. februara 2017. godine), referirajući se na konkretne predmete koje je razmatrao (st. 148-150), istakao da je u njegovoj praksi došlo do promjene u pogledu primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije na slučajeve koji se inicijalno nisu odnosili na građanska prava, ali koji mogu imati direktne i značajne posljedice na privatna prava pojedinca u pitanju (vidi Evropski sud, Alexandre protiv Portugalije, aplikacija broj 33197/09, stav 51, 20. novembar 2012. godine; Pocius protiv Litvanije, aplikacija broj 35601/04, stav 43, 6. juli 2010. godine).

34. Naime, u predmetu De Tommaso aplikantu je na prijedlog tužioca nadležni sud odredio specijalni policijski nadzor i nametnuo zabranu napuštanja boravišta dvije godine zbog kriminalne prošlosti. Aplikantu su, pored ostalog, bile izrečene: zabrana napuštanja distrikta prebivališta, zabrana napuštanja doma noću u označenom vremenskom periodu, zabrana prisustva javnim skupovima, zabrana korištenja mobilnog telefona ili uređaja za radio komunikaciju. Evropski sud je istakao (vidi stav 143) da krivični aspekt člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv jer se specijalni policijski nadzor ne može uporediti s krivičnom sankcijom, da se postupak protiv apelanta nije ticao „utvrđivanja krivične optužbe“. Međutim, Evropski sud je zaključio da naprijed pobrojane zabrane nametnute apelantu u postupku određivanja specijalnog policijskog nadzora u kontekstu zabrane napuštanja boravišta, što predstavlja ograničenje slobode kretanja, potpadaju pod oblast „ličnih prava“ i da su po svojoj prirodi građanska prava (vidi stav 154. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Slijedom navedenog, zaključeno je da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u građanskom dijelu primjenjiv na aplikantov slučaj. Najzad, Evropski sud je utvrdio da je povrijeđeno aplikantovo pravo na pravično suđenje jer mu je bilo uskraćeno pravo na javno saslušanje u postupku određivanja preventivnih mjera. Neosnovanom je ocijenjena aplikantova tvrdnja da postupak nije bio pravičan jer je prvostepeni sud arbitrarno cijenio dokaze s obzirom na činjenicu da je drugostepeni sud odlučio u aplikantovu korist i ukinuo preventivne mjere.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno ispitati da li je i u apelantovom slučaju primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije u njegovom „građanskom“ dijelu.

36. Ustavni sud najprije podsjeća da bi član 6. stav 1. Evropske konvencije u „građanskom“ dijelu bio primjenjiv mora postojati spor o „pravu“ za koje se, makar i na spornim osnovama, može reći da je priznato po domaćem pravu, bez obzira da li je to pravo zaštićeno i Konvencijom. Spor mora biti istinski i značajan; može se ticati ne samo stvarnog postojanja prava već i njegovog obima i načina uživanja; i konačno rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za pravo u pitanju, samo slabe veze i dalekosežne posljedice nisu dovoljne da bi član 6. stav 1. Evropske konvencije u njegovom „građanskom“ dijelu bio primjenjiv (vidi Evropski sud, pored ostalih, Mennitto protiv Italije [GC], aplikacija broj 33804/96, stav 23, ECHR 2000-X; Micallef protiv Malte [GC], aplikacija broj 17056/06, stav 74, ECHR 2009 i Boulois protiv Luksemburga [GC], aplikacija broj 37575/04, stav 90, ECHR 2012). U tom smislu, karakter zakonodavstva koje uređuje kako se to pitanje utvrđuje (građansko, privredno, upravno i drugo pravo) i kom tijelu je dodijeljena nadležnost u određenom pitanju (redovni sud, organ uprave ili neki drugi organ) nisu od odlučujućeg značaja (vidi Micallef, naprijed citiran, stav 74).

37. U konkretnom slučaju apelantu tvrdi da je održavanje izrečenih mjera zabrane sastajanja s H. H. i M.K ., te zaposlenicima koji mogu imati saznanja i podatke relevantne za konkretnu istragu, onemogućen da obavlja poslove odgovornog lica (direktora) i da firma nije u mogućnosti da normalno obavlja djelatnost, što je ujedno i pritisak na nju; da izrečene mjere zabrane sastajanja nisu proporcionalne stvarnoj neophodnosti jer i on i lica s kojima mu je zabranjeno sastajanje su dugogodišnji zaposlenici njegove firme i poslovanje firme na način kako to sud smatra, obrazlažući opravdanost izrečene mjere, postalo je nemoguće.

38. Ustavni sud zapaža da su članom 140d. ZKPFBiH propisana ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane. Citiranim članom je, pored ostalog, određeno da se mjerama zabrane ne može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi s obavljanjem te djelatnosti.

39. Ustavni sud zapaža da se zabranom sastajanja sa svjedocima H. H. i M. K. (zaposlenicima u firmi u kojoj je apelant direktor), te sa zaposlenicima označenog pravnog lica u kojem je apelant zaposlen kao direktor, uspostavlja ograničenje apelantovog prava da obavlja funkciju direktora u označenom preduzeću, odnosno da nastavi svoj profesionalni život. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja mjera zabrane sastajanja izrečena apelantu pogađa njegovo „lično pravo“ koje je prepoznato u zakonu i koje je po svojoj prirodi građansko, pa je „istinski i ozbiljan spor“ nastao donošenjem rješenja o određivanju mjera zabrane sastajanja, te osporenih rješenja kojim je odbijen apelantov prijedlog da mjere zabrane budu i ukinute.

40. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u njegovom građanskom dijelu primjenjiv u konkretnom slučaju.

-Ispitivanje navoda o povredi prava na pravično suđenje

41. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na tvrdnju da su neprihvatljivi razlozi i obrazloženja iz osporenih rješenja zbog kojih je njegov prijedlog za ukidanje izrečenih mjera zabrane sastajanja odbijen kao neosnovan. Apelant ističe da je imao dovoljno vremena i prije izricanja mjera zabrane da izvrši utjecaj na H. H. i M. K., ali da to nije učinio. Apelant, također, smatra da izrečena mjera nije proporcionalna stvarnoj neophodnosti jer i on i lica s kojima mu je zabranjeno sastajanje su dugogodišnji zaposlenici njegove firme i poslovanje firme na način kako to sud smatra, obrazlažući opravdanost izrečene mjere, postalo je nemoguće.

42. Ustavni sud podsjeća da je prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19 i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 27). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tač. 35. i 36).

43. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je izrečene mjere zabrane sastajanja apelantu potrebno održati na snazi s ciljem osiguranja njegovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Naime, redovni sudovi su odbili apelantov prijedlog uvažavajući argumentaciju Tužilaštva da je saslušanjem i drugih lica - zaposlenika apelantovog pravnog lica potrebno provjeriti tačnost apelantovog i iskaza svjedoka - zaposlenika H. H. i M. K. jer su kontradiktorni, te da će biti potrebno odrediti njihov status i ponovno ih pozvati radi dopune iskaza.

44. Ustavni sud zapaža da iz rješenja o određivanju mjera zabrane sastajanja apelantu proizlazi da su one određene ne samo prema H. H. i M. K. već i prema drugim svjedocima, naročito zaposlenicima apelantovog pravnog lica koji mogu imati relevantna saznanja o predmetu istrage, da su privremenog karaktera i da će potreba za njima prestati kada se osiguraju iskazi svjedoka - zaposlenika. Stoga, činjenica da su iskaze dali svjedoci H. H. i M. K. nije ni mogla biti od odlučnog značaja za ukidanje izrečenih mjera zabrane, a kako su i zaključili redovni sudovi. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz rješenja o određivanju mjere zabrane sastajanja apelantu proizlazi da se ona ne odnosi i na sve zaposlene i da apelanta ne sprečavaju da odlazi na posao i obavlja svoje redovne poslove, te kao direktor i odgovorno lice svojim zaposlenicima daje određene zadatke, odnosno nastavi s rukovođenjem pravnog lica u kojem je direktor. Stoga, apelantovi navodi da je izrečenim mjerama zabrane onemogućen da obavlja dužnost direktora i da firma nije u mogućnosti da normalno obavlja djelatnost, što je ujedno i pritisak na nju, te da izrečene mjere nisu proporcionalne stvarnoj neophodnosti, bez navođenja konkretnih okolnosti i dokaza koji bi govorili u prilog ovim tvrdnjama, ne mogu se prihvatiti osnovanim. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da su mjere zabrane sastajanja apelantu određene zbog postojanja osnovane sumnje da je krivičnopravne radnje koje mu se stavljaju na teret počinio u vezi s obavljanjem dužnosti direktora označenog pravnog lica, pa u skladu sa članom 140c. ZKPFBiH, ne postoji prepreka i da izrečene mjere rezultiraju ograničenjem u obavljanju dužnosti direktora.

45. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili dati relevantne i dovoljne razloge zbog kojih su odbili apelantov prijedlog za ukidanje izrečenih mjera zabrane, kao i da izrečene mjere zabrane sastajanja uspostavljaju pretjeran teret na apelanta u ostvarivanju njegovog prava da obavlja poslove i zadatke direktora i rukovodi označenim pravnim licem.

46. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u građanskom dijelu.

Ostali navodi

47. Apelant tvrdi i da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S obzirom na to da se apelantovi navodi u ovom dijelu svode na tvrdnje koje su već ispitane u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da ne rezultiraju pretjeranim teretom na apelantovoj strani u ostvarivanju njegovog prava da obavlja dužnost direktora i rukovodi označenim pravnim licem, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, također neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u građanskom dijelu kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi, odbivši apelantov prijedlog za ukidanje izrečenih mjera zabrane, propustili dati relevantne i dovoljne razloge, kao i da izrečene mjere zabrane rezultiraju pretjeranim teretom na apelantovoj strani u ostvarivanju njegovih prava i dužnosti direktora označenog pravnog lica.

49. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada apelant navode o povredi tog prava zasniva na istim razlozima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da su oni neosnovani.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3126/18 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio