Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2109/18 (Đ. M. i drugi)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2109/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2109/18, rješavajući apelacije Đ. M. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Đ. M. protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 256582 17 Pžp od 14. marta 2018. godine, Jakov Perković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Pr 039940 17 Pžp od 6. marta 2018. godine, Snježana Gašić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 194263 18 Pžp od 30. marta 2018. godine,
V. S. protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Pr
036066 18 Pžp od 30. marta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2109/18
1. Đ. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dario Sandić advokat iz Banjaluke, podnio je 5. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 256582 17 Pžp od 14. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim da je u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, počinio prekršaj iz člana 20. Odluke o određivanju radnog vremena u ugostiteljskim objektima na području Grada Banjaluke (u daljnjem tekstu: Odluka), pa mu je na osnovu člana 23. stav 3. Odluke, uz primjenu člana 54. Zakona o prekršajima RS, izrečen ukor. Istim rješenjem apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da ispitujući pobijano rješenje u vezi sa prigovorima žalbe ovaj sud našao da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza (posebno na osnovu neposrednog opažanja službenog lica prilikom inspekcijskog nadzora) utvrdio postojanje prekršaja iz člana 20. Odluke. Naime, iz iskaza službenog lica proizilazi da je 24. februara 2017. godine, po prijavi građana, oko 23.10 časova, komunalni policajac došao pred ugostiteljski objekat u vlasništvu apelanta i neposrednim opažanjem ustanovio da je prijava bila opravadana, odnosno da se izvan zatvorenog dijela objekta čula glasna muzika koja je izvođena uživo, a koji iskaz je u saglasnosti sa izvedenim materijalnim dokazom - zapisnik o izvršenoj komunalno inspekcijskoj kontroli od 27. februara 2017. godine. Također, apelant je djelimično potvrdio da je u njegovom objektu u navedeno vrijeme izvođena "živa muzika" čija čujnost nije prelazila dozvoljenih 60 decibela. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u radnjama okrivljenog (apelanta) stiču sva obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret, s obzirom da je zabranjeno da se iz zatvorenog dijela ugostiteljskog objekta čuje bilo kakva muzika u periolu od 22.00 do 06.00 časova, bez obzira na dužinu radnog vremena. Osim toga, nisu od uticaja na odgovornost apelanta (za kršenje odredbe člana 20. Odluke) njegovi navodi da nije dokazano da je nivo buke izvan lokala prelazio granice dozvoljene čujnosti. Ovo iz razloga što je u konkretnom slučaju apelantu stavljeno na teret da se u vremenu od 22.00 do 06.00 časova, izvan zatvorenog dijela ugostiteljskog objekta čula "živa svirka", a čije kršenje predstavlja prekršaj iz člana 20. Odluke, imajući u vidu da je istim zabranjeno da se u navedenom periodu, bez obzira na dužinu radnog vremena, čuje bilo kakva muzika, zaključio je na kraju Okružni sud.
AP-2655/18
3. Jakov Perković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glavica, Općina Livno, podnio je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Pr 039940 17 Pžp od 6. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim da je u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, počinio prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM koju je apelant dužan da plati u roku od 15 dana od po pravosnažnosti rješenja. Istim rješenjem apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da ispitujući pobijano rješenje u vezi sa prigovorima žalbe ovaj sud našao da je prvostepeni sud na osnovu iskaza svjedoka, apelanta i materijalnih dokaza na pouzdan način utvrdio da je apelant kao okrivljeni kritične prilike učinio radnje za koje se tereti i da je pravilno zaključio da su se u tim radnjama, bliže opisanim u izreci rješenja, stekla sva obilježja prekršaja iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru. Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, cijenio i odbranu apelanta i naveo jasne i uvjerljive razloge zašto nije uvažio navode apelanta, tim prije što je u završnoj riječi apelant priznao da je koristio spornu terminologiju („komunjara“ i „zagovornikom velikosrpske i četničke politike“). Naime, članom 8. Zakona o javnom redu i miru je propisano da prekršaj čini ona osoba koja na javnom mjestu vrijeđa ili omalovažava moralna, vjerska ili nacionalna osjećanja građana, ističe razlike u rasi, spolu, spolnom opredjeljenju, jeziku, naobrazbi, društvenom položaju ili socijalnom porijeklu i time stvara nemir, neraspoloženje i uznemirenost, te narušava osobnost i dostojanstvo osobe, što znači da se počinjenje ovakvih prekršaja ima razmatrati kao prekršaji izvršeni činjenjem, koja je radnja izvršenja predviđena u članu 2. stav 1. Zakona o prekršajima. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant svojim radnjama (kao vijećnik na sjednici Općinskog vijeća vrijeđao i omaložavao moralne, vjerske i nacionalne osjećaje Đ.K.) počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret. Osim toga, neosnovani su navodi apelanta da mu nije dostavljena kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Ovo iz razloga što iz spisa prvostepenog suda proizilazi da je 30. marta 2017. godine apelantu upućen poziv za usmenu raspravu koja je bila zakazana za 18. april 2017. godine, te mu je uz poziv dostavljen i zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka.
AP-3189/18
5. Snježana Gašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Odvjetničko društvo Tvrtković d.o.o. iz Mostara, podnijela je 4. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Pr 194263 18 Pžp od 30. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantica je kao okrivljena oglašena odgovornom zbog počinjenja prekršaja iz člana 49. stav 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS), jer je u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, prouzrokovala saobraćajnu nesreću, pa joj je primjenom odredaba čl. 21. i 22. Zakona o prekršajima izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, a na osnovu člana odredaba 235. ZOOBS zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom ,,B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, te joj je određen i jedan kazneni bod. Istim rješenjem apelantica je obavezana da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM.
6. U predmetnom postupku prvostepeni sud je na osnovu provedenih materijalnih dokaza, kao i salušanja svjedoka (policajca koji je vršio uviđaj i apelantice) utvrdio da je apelantica svojim vozilom (Škoda) oduzela prvenstvo prolaza drugom vozilu (Opel) i time počinila prekršaj koji joj je stavljen na teret. Naime, imajući u vidu mjesto kontakta vozila, što se vidi i iz foto dokumentacije, vidljivo je da je vozilo Opel prešlo znatno veći dio puta u kružnom toku od vozila apelantice. Također, imajući u vidu činjenicu da tragovi kočenja vozila Opel počinju u samom kružnom toku prvostepeni sud je zaključio da je vozilo Opel već bilo u kružnom toku kada je apelantica započela uključivanje u isti čime je prekršila odredbe člana 49. stav 4. ZOOBS. Prema navedenoj odredbi apelantica je bila obavezna prilikom ulaska u put koji je saobraćajnim znakom označen kao put sa prvenstvom prolaza, u konkretnom slučaju kružni tok u raskrsnici, propustiti sva vozila koja se kreću tim putem, odnosno u konkretnom slučaju vozilo Opel. Dakle, kod činjenice da je vozač vozila Opel bio prisiljen da u kružnom toku, putu sa prvenstvom prolaza, preduzme radnju kočenja prilikom ulaska apelantice na taj put, prvostepeni sud je zaključio da je apelantica počinila prekršaj koji joj je stavljen na teret, te je za isti oglašena odgovornom i kažnjena. Kantonalni sud je naveo da je apelantica u žalbi navela bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i povredu materijalnog propisa o prekršajima. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da analizom sadržaja podnesene žalbe, jasno se dolazi do zaključka da apelantica pobija činjenično stanje utvrđeno prvostepenim rješenjem, odnosno da iznosi svoje viđenje toka, nastanka i uzroka predmetne saobraćajne nesreće i tvrdi da je za nastanak iste odgovoran drugi učesnik. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je jasno da apelantica svojom žalbom pobija utvrđeno činjenično stanje. Kantonalni sud je ukazao da pogrešno utvrđeno činjenično stanje nije propisano kao žalbeni osnov članom 84. Zakona o prekršajima i zaključio da nije imao ovlasti niti razmatrati naprijed iznijete žalbene navode apelantice.
AP-3204/18
7. V. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić advokat iz Zvornika, podnio je 5. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Pr 036066 18 Pžp od 30. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim da je u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, počinio prekršaj iz člana 75. stav 2. Zakona o oružju i municiji RS, pa mu je uz primjenu čl. 45. i 55. Zakona o prekršajima RS izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.200,00 KM, te istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant je počini novi prekršaj u roku od šest mjeseci. Također apelantu je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja predmeta prekršaja (pištolj i oružni list), te je apelant obavezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM.
8. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da ispitujući pobijano rješenje u vezi sa prigovorima žalbe ovaj sud je našao da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza tokom usmenog pretresa na pouzdan način utvrdio da je apelant odgovoran za prekršaj koji mu se stavlja na teret, odnosno da je pravilno zaključio da su se u radnjama apelanta, bliže opisanim u izreci rješenja, stekla sva obilježja prekršaja iz člana 75. stav 2. Zakona o oružju i municiji RS. Okružni sud navodi da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, pravilno utvrdio da je važnost oružnog lista istekla 28. septembra 2015. godine, te da je apelant bio dužan zatražiti produženje važnosti oružnog lista i po ranijem zakonu. Također, Okružni sud navodi da je znanje ili neznanje apelanta da je novim zakonom obaveza podnošenja novog zahtjeva za izdavanje novog oružnog lista striktno propisana do utvrđenog roka bez uticaja na postojanje ili nepostojanje predmetnog prekršaja. Osim toga, odredbe člana 70. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 26. Zakona o oružju i municiji RS su imperativnog karaktera i prvostepeni sud je morao izreći zaštitnu mjeru bez obzira na činjenicu je li apelant znao ili ne za obavezu podnošenja novog zahtjeva za izdavanje novog oružnog lista, naveo je na kraju Okružni sud.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2109/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (slobodu izražavanja i diskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o javnom redu i miru, ZOOBS, Zakona o oružju i municiji RS i Zakona o prekršajima u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je osporenim odlukama na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene te odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević