Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3887/16 (R. L.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3887/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-3887/16, rješavajući apelaciju Radmile Lazarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Lazarević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 025579 15 Rev od 1. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Lazarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijela je 28. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 025579 15 Rev od 1. juna 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 025579 12 P od 3. oktobra 2013. godine utvrđeno je da je apelantica na osnovu pravnog posla, stekala isključivo pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na stanu na Palama (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je tuženi Grad Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da joj preda ispravu podobnu za upis u knjigu uloženih ugovora, a u protivnom će se uknjižba izvrši na osnovu presude, da joj, na ime nedovršenih radova na infrakstrukturi zgrade, termoizolaciji stubišta, vanjskog uređenja zgrade i neobezbjeđenog priključka za centralno grijanje na zgradi, isplati iznos od 4.214,21 KM, kao i da joj isplati iznos od 2.938,92 KM na ime viška naplaćenih kvadrata, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica 28. augusta 2012. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi neosnovanog bogaćenja i uknjižbe, u kojoj je navela da je vlasnik predmetnog stana na osnovu ugovora o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stanova koji je zaključila sa tuženim, da zbog propusta tuženog nije mogla uknjižiti svoje pravo vlasništva u odgovarajućim javnim registrima, te da je tuženi propustio da izvede ugovorene radove. Tuženi je u odgovoru na tužbu, između ostalog, istakao da se u konkretnoj pravnoj stvari nije moglo raditi o neosnovanom obogaćenju nego eventualno neispunjenju ugovorenih obaveza za neizvršene radove.

4. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da je između tuženog (Zavod za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo), s jedne strane i apelantice, s druge strane, 18. oktobra 2005. godine zaključen Ugovor o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stanova u stambeno – poslovnom objektu (u daljnjem tekstu: Ugovor), da je predmet Ugovora izgradnja stana apelantici, da je Ugovorom određena cijena stana, da je apelantica u cijelosti ispunila svoju obavezu plaćanja cijene stana, te da, prema nalazu vještaka građevinske struke, vrijednost ugovorenih, a neizvršenih radova i razlika između stvarne i ugovorene površine predmetnog stana, iznosi 7.206,73 KM. Osnovni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelantica na osnovu Ugovora stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu na temelju odredbe čl. 23. i 52. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), u vezi sa članom 54. ZSP-a, te da ima opravdan interes da traži upis tog prava u zemljišne knjige. Kako tuženi nije izveo radove na apelantičinom stanu koji su ugovoreni, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan apelantičin tužebeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati vrijednost ugovorenih a neizvršenih radova, ocijenivši da se radi o neosnovanom bogaćenju, odnosno sticanju bez osnova u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 89 1 P 025579 14 Gž od 23. januara 2015. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepni sud je pravilno odlučio kada je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o neosnovanom bogaćenju u smislu člana 210. ZOO.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 89 1 P 025579 15 Rev od 1. juna 2016. godine usvojio reviziju tuženog, presudu Okružnog suda od 23. januara 2015. godine preinačio tako da je žalbu tuženog usvojio i presudu Osnovnog suda od 3. oktobra 2013. godine preinačio na način da je odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Istom presudom apelantica je obavezana tuženom naknaditi troškove parničnog postupka.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetno potraživanje apelantice okvalifikovali kao neosnovano obogaćenje koje predviđa odredba člana 210. ZOO. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih, a ugovorenih radova, naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO). Naime, kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (član 124. ZOO). U tom smislu se, prema pravnom shvatanju revizionog suda, apelantičina šteta sastoji u umanjenju vrijednosti stana zbog neizvršenih, a ugovorenih i od strane apelantice plaćenih radova, koji vid štete apelantica u predmetnoj parnici nije tražila, niti je na te okolnosti izvodila dokaze. Također, po ocjeni Vrhovnog suda, traženi iznos naknade nema ni karakter štete u vidu eventualnih izdataka za radnje koje bi bile preduzete s ciljem otklanjanja štetnih posljedica koje su nastupile zbog neispunjenja ugovorne obaveze, čime bi (eventualnim izdacima) imovina apelantice bila umanjena (član 155. ZOO). Međutim, apelantica tužbom zahtjeva isplatu iznosa na ime vrijednosti neizvršenih radova, koji s obzirom na izloženo po ocjeni Vrhovnog suda ne predstavljaju štetu u smislu člana 262. stav 2. ZOO. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske.

Apelacioni navodi

8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje. Naime, apelantica smatra da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez pravnog osnova, jer je tuženi naplatio cjelokupnu vrijednost stana za radove koje nije izveo. Takođe, apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Relevantne odredbe

9. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 35/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 210.

Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Član 262. stav 2.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud podsjeća da je presudom Vrhovnog suda od 1. juna 2016. godine usvojena revizija tuženog, presuda drugostepenog suda preinačena tako da je žalba tuženog usvojena i presuda prvostepenog suda preinačena na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je na osnovu pravnog posla, stekala isključivo pravo vlasništva na predmetnom stanu, da joj tuženi, na ime neizvedenih a ugovorenih radova, kao i na ime viška naplaćenih kvadrata, isplati iznos pobliže naveden u izreci presude.

14. Ustavni sud primjećuje, što proizilazi iz navoda apelacije, da apelantica ne problematizira osporenu presudu u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla isključivo pravo vlasništva na predmetnom stanu, već ukazuje da je do povrede prava, na koja ukazuje u apelaciji, došlo, jer je tuženi u konkretnom slučaju naplatio cjelokupnu vrijednost stana za radove koje nije izveo, odnosno da se radi o sticanju bez osnova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da tuženi nije dokazao da je ugovornu obavezu ispunio do dana podnošenja tužbe a ni nakon toga pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantici, iz čega proizilazi da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih a ugovorenih radova - naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO), suprotno utvrđenju prvostepenog i drugostepenog suda koji su apelantičino potraživanje pravno okvalifikovali kao sticanje bez osnova, koje predviđa odredba člana 210. ZOO. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene presude. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-4012/16 od 1. februara 2017. godine i AP-2660/16 od 20. jula 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim odlukama naveo da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.

15. Vezano za apelntičine navode, kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak pred redovnim sudovima (na tri instance) trajao tri godine i devet mjeseci (tužba podnesena 28. augusta 2012. godine, presuda Vrhovnog suda donesena 1. juna 2016. godine) što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3887/16 (R. L.) | Sudska praksa | Aktio