Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2963/18 (F. F.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2963/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2963/18, rješavajući apelaciju Fikreta Fakića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fikret Fakić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008026 13 Uvp od 8. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Fakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 008026 13 Uvp od 8. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se prizna pravo na prijevremenu starosnu penziju po osnovu člana 3a. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (u daljnjem tekstu: Zakon).

2. U obrazloženju prvostepene presude istaknuto je da apelant u osnovi, osporeno rješenje tuženog Federalnog zavoda za PIO (kao i prvostepeno) pobija zbog nepravilne primjene materijalnih propisa. U vezi s tim, ukazano je da je presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 5. aprila 2011. godine utvrđeno da Uredba III nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, prvostepeni sud je konstatovao da je članom 3a. Zakona zakonodavac određenim odredbama iz Uredbe III (koja je proglašena neustavnom jer je donio nenadležni organ - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, a ne Parlament Federacije Bosne i Hercegovine) dao formu i pravnu snagu zakona, te navedenim Zakonom samo jasno određenim kategorijama lica (pod određenim uvjetima) priznao pravo na starosnu penziju. U vezi s tim, istaknuto je da su to su lica navedena u članu 1. stav 2. alineja 1. Uredbe III. Dakle, radi se o pripadnicima bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, a ne i službenicima i namještenicima bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji se spominju u članu 1. stav 2. alineja 2. Uredbe III. Prema tome, ukazano je da je jasno da apelant nije mogao ostvariti pravo na starosnu penziju po osnovu člana 3a. Zakona, jer ne pripada kategoriji pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (što on i ne osporava), odnosno ne pripada kategoriji lica iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe III. Istaknuto je da je apelant imao svojstvo službenika-namještenika u Federalnom ministarstvu odbrane, što je vidljivo iz Sporazuma o prestanku radnog odnosa apelanta u Federalnom ministarstvu odbrane od 1. aprila 2002.godine i drugih dokaza u spisu predmeta. Također, prvostepeni sud je naveo da je neosnovan i navod iz tužbe apelanta o povredi odredaba Zakona o upravnom postupku - onemogućavanje apelanta da kao stranka učestvuje u upravnom postupku. Naime, istaknuto je da je u ovoj upravnoj stvari rješenje bilo moguće donijeti po osnovu člana 139. stav l. tačka 1. Zakona o upravnom postupku (skraćeni postupak), jer je apelant kao stranka u svom zahtjevu i prilozima uz zahtjev naveo činjenice i podnio dokaze na osnovu kojih se moglo utvrditi stanje stvari i donijeti rješenje. Najzad, konstatovano je da je u ovoj upravnoj stvari bilo bitno prvenstveno utvrditi odlučnu činjenicu-da li apelant pripada kategoriji lica iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe III, što je utvrđeno upravo na osnovu dokaza koje je apelant priložio uz zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu penziju. Na osnovu tog dokaza (navedenog Sporazuma), prvostepeni sud je ukazao da je utvrđeno da apelant ne pripada kategoriji lica iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe III, pa iz tog razloga i nije mogao ostvariti pravo na starosnu penziju po osnovu člana 3a. Zakona.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je u članu 3a. stav

1. Zakona decidno navedeno da pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima ostvaruju pripadnici bivše Vojske Federacije BiH iz člana 1. stav 2. alineja 1 Uredbe III, a što apelant nesporno nije, jer je imao svojstvo službenika-namještenika u Federalnom ministarstvu odbrane, pa su svi prigovori istaknuti u tom pravcu neosnovani. Kod ovakvog stanja stvari, konstatovano je da tvrdnja apelanta da je odredba diskriminatorska, da nije u skladu sa Ustavom i sl. nije mogla uticati na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer je važeća zakonska odredba pravilno protumačena i primijenjena. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da ni prvostepeni niti tuženi organ svojim rješenjima, a ni prvostepeni sud donošenjem prvostepene presude, nisu povrijedili federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da su odredbe člana 3a. Zakona, koje isključuju iz primjene lica kao što je on, tj. namještenike bivšeg FMO, primijenjene na njegovu štetu, kao i da mu nije omogućeno učešće u postupku pred prvostepenim sudom. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom, nediskriminacija, itd.), ali i te navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelant je tražio i troškove sastava apelacije i „naknadu zbog dužine trajanja postupka“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih je zaključio da apelant se spada u kategoriju lica koja ispunjavaju uvjete za ostvarenje prava na prijevremenu starosnu penziju po osnovu člana 3a. Zakona. Ustavni sud u ovakvom zaključku Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred redovnim sudovima, a koje su sudovi razmotrili u svojim odlukama, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant zatražio „naknadu zbog dužine trajanja postupka“. Međutim, apelant nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su ovi navodi apelanta očigledno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani..

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2963/18 (F. F.) | Sudska praksa | Aktio