Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2079/16 (S.Š.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Bračna stečevina
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2079/16

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2079/16, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. Š.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037638 15 Rev 2 od 4.

februara 2016. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji S. Š. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija S. Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037638 15 Rev 2 od 4. februara 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 037638 15 Gž 3 od 7. septembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 13. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 037638 15 Rev 2 od 4. februara 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037638 15 Gž 3 od 7. septembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Marijana Beneša, Milana Bakića, Ostoje Bakića i Marijane Beneš (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotužena ili tuženi) zatraženo je 22. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i četvrtotužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. maja do 25. juna 2018. godine. Ostali učesnici u postupku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući o apelantkinjinoj tužbi koju je protiv tuženih podnijela 21. jula 1997. godine radi utvrđenja i predaje u posjed, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 037638 03 P od 20. jula 2009. godine kojom je utvrđeno da je ništav Ugovor o razmjeni nekretnina od 14. decembra 1994. godine koji je zaključio prvotuženi sa drugotuženim i trećetuženim pod brojem OV 4986/94 (u daljnjem tekstu: ugovor o razmjeni) kojim je prvotuženi svoje nekretnine u Banjoj Luci, u naravi poslovni prostor, razmijenio za nekretnine tuženih u Medulinu (Republika Hrvatska), pa su prvotuženi i drugotuženi obavezani da nekretnine koje su razmjenom dobili (poslovni prostor) predaju u posjed prvotuženom, te da trpe uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Istom presudom je prvotuženi obavezan da drugotuženom i trećetuženom isplati iznos od 81.000,00 evra u protivvrijednosti KM na dan isplate, a odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je zahtijevala da se drugotuženi i trećetuženi obavežu i predaju joj u posjed predmetni poslovni prostor.

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 037638 09 Gž od 15. decembra 2009. godine žalba drugotuženog i trećetuženog je odbijena i prvostepena presuda od 20. jula 2009. godine je potvrđena.

7. Vrhovni sud je u postupku odlučivanja o reviziji tuženih donio Rješenje broj 71 0 P 037638 10 rev od 1. decembra 2011. godine kojim je revizija usvojena i presuda Okružnog suda od 15. decembra 2009. godine ukinuta, te je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. Okružni sud je, zatim, donio Rješenje broj 71 0 P 037638 11Gž 2 od 20. aprila 2012. godine kojim je žalba drugotuženog i trećetuženog usvojena i prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je, odlučujući u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ocijenio da je prvostepeni sud utvrdio kako je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina ništav, jer je zaključen suprotno odredbama Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti koji se primjenjivao za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti (budući da je promet nekretnina u to vrijeme bio zabranjen), pa je primjenom odredbe člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) utvrđeno da je ugovor o razmjeni ništav. U vezi s takvim utvrđenjem, prvostepeni sud je odlučio i o restituciji kao posljedici ništavosti na način da drugotuženi i trećetuženi predmetni poslovni prostor predaju u posjed prvotuženom, nalažući uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije zaključenja ugovora, te kako se nekretnine u Medulinu ne mogu vratiti drugotuženom i trećetuženom, jer su u međuvremenu postale svojina trećeg lica (prvotuženi ih je ponovo razmijenio za nekretnine u Zagrebu), zaključeno je da su žalbeni razlozi neosnovani, što je, po mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno sa aspekta primjene materijalnog prava.

9. U ponovnom postupku pred Osnovnim sudom apelantkinja je ostala kod ranijih navoda i tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni, a tužbeni zahtjev je proširila i na četvrtotuženu (zajedničku kćer apelantkinje i prvotuženog) kojoj je prvotuženi predmetne nekretnine u Banjoj Luci poklonio nakon prethodno donesene odluke o reviziji, zbog čega je apelantkinja zatražila utvrđenje ništavosti i tog ugovora (o poklonu).

10. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 037638 12 P2 od 17. decembra 2014. godine kojom je utvrđeno da je apelantkinja po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa prvotuženim stekla pravo svojine sa dijelom ½ na nekretninama (poslovnom prostoru) u Banjoj Luci, što su tuženi dužni trpjeti i priznati. Zatim je u stavu II izreke iste presude utvrđeno da su ništavi ugovor o razmjeni nekretnina i ugovor o poklonu nepokretnosti zaključeni između prvotuženog, s jedne strane, i ostalih tuženih, s druge strane, te su u tom smislu drugotuženi i trećetuženi obavezani da apelantkinji predaju u posjed ½ nekretnina, u naravi poslovni prostor (iz stava I izreke presude), obavezan je prvotuženi da drugotuženom i trećetuženom solidarno iplati iznos od 40.500,00 evra u protivvrijednosti KM prema kupovnom kursu na dan isplate uz troškove postupka. U obrazloženju presude su navedene nesporne činjenice, i to: da je apelantkinja sa prvotuženim bila u braku od 8. oktobra 1983. godine do 27. marta 1995. godine, kada je njihov brak razveden, da su tokom trajanja bračne zajednice kupili nekretninu - poslovni prostor (lokal) koji je predmet tužbenog zahtjeva, da je prvotuženi sa drugotuženim i trećetuženim zaključio ugovor o razmjeni nekretnina koji je u cjelini realizovan na način što su oni ušli u posjed poslovnog prostora i uknjižili se kao njegovi sopstvenici a da je prvotuženi nekretnine koje je razmjenom dobio i koje su se nalazile u Medulinu mijenjao za stan u Zagrebu, a zatim stan prodao, da su drugotuženi i trećetuženi u posjedu poslovnog prostora koji su razmjenom dobili u Banjoj Luci i da nisu uknjiženi, jer je prvotuženi nakon razmjene ugovorom o poklonu predmetni poslovni prostor poklonio kćerki (zajedničkom djetetu apelantkinje i prvotuženog) – četvrtotuženoj sa dijelom 1/1. Osnovni sud je ocijenio da je apelantkinja u toku postupka dokazala da predmetne nekretnine predstavljaju imovinu koju je sa prvotuženim kao supružnikom stekla tokom trajanja bračne zajednice koja je kasnije prestala, te da joj stoga pripada ½ nekretnina (poslovnog prostora) po osnovu sticanja u bračnoj zajednici. Ocjenjujući da je u okolnostima konkretnog slučaja ugovor o razmjeni i o poklonu ništav u smislu člana 103 ZOO, Osnovni sud je zaključio da je svaka strana dužna drugoj vatiti ono što je ugovorom stekla.

11. Okružni sud je, odlučujući o žalbama tuženih, donio Presudu broj 71 0 P 037638 15 Gž 3 od 7. septembra 2015. godine kojom su žalbe uvažene i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. U obrazloženju ove presude Okružni sud je naveo da je apelantkinja 21. jula 1997. godine pokrenula parnični postupak protiv tuženih povodom kog je, nakon ukidanja ranijih presuda (iz 2009. godine), u ponovnom postupku donesena presuda po proširenom i opredijeljenom apelantkinjinom zahtjevu, kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina koji je zaključio prvotuženi sa drugotuženim i trećetuženim i da je ništav ugovor o poklonu zaključen između prvotuženog i četvrtotužene. Okružni sud je napomenuo da je apelantkinja u ponovnom postupku uredila tužbeni zahtjev tako što je zatražila utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni i ugovora o poklonu i to zbog raspolaganja suvlasničkim dijelom na imovini koja je bila predmet razmjene a koji je stekla u bračnoj zajednici sa prvotuženim u dijelu ½. Tokom postupka su, kako je dalje navedeno, drugotuženi i trećetuženi postavili protivtužbeni zahtjev i zatražili naknadu štete od apelantkinje i prvotuženog u protivvrijednosti svojih nekretnina u Medulinu u iznosu od 300.000,00 KM uz kamate i troškove postupka, budući da iz nalaza vještaka proizilazi da je tržišna vrijednost spornog poslovnog prostora u Banjoj Luci iznos od 505.400,00 KM. Okružni sud je, zatim, ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, između ostalog, da je prvotuženi sporni poslovni prostor koji je bio predmet razmjene stekao zajedno s apelantkinjom (u braku) i da apelantkinji pripada ½ dijela tih nekretnina (po priznanju prvotuženog prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke), da navedeni poslovni prostor predstavlja njihovu zajedničku bračnu imovinu, da su u braku bili od 1983. do 1995. godine i da je prvotuženi bez apelantkinjinog znanja zaključio ugovor o razmjeni sa drugotuženim i trećetuženim u vrijeme dok je sa apelantkinjom bio u braku. U vezi sa navedenim, Okružni sud je napomenuo da se u konkretnim okolnostima spornim postavilo pitanje da li je ugovor o razmjeni apsolutno ništav do ½ dijela koji pripada apelantkinji, zbog toga što je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom a da za to raspolaganje nije imao apelantkinjino odobrenje. S tim u vezi je napomenuto da iz sadržaja odredbe člana 265 Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni, bračni supružnici raspolažu sporazumno bračnom imovinom (stav 1) i svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živim (stav 2). Navedenoj odredbi je identična odredba iz člana 271 st. 1 i 2 PZ koji je donesen 2002. godine i koji je bio u primjeni u vrijeme odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Iz navedenog, po ocjeni Okružnog suda, proizilazi da jedan supružnik ne može samostalno opteretiti, odnosno otuđiti bračnu tečevinu bez znanja i saglasnosti drugog supružnika.

12. Međutim, kako je dalje navedeno, zbog prirode bračnih odnosa i činjenice da, u pravilu, jedan supružnik rijetko preduzima akte raspolaganja zajedničkom imovinom protivno volji drugog supružnika, u praksi je uvedeno stanovište da postoji pretpostavka da je jedan od supružnika saglasan sa aktom raspolaganja koje preduzima drugi supružnik. Ovakvo stanovište ide i u prilog principu pravne sigurnosti za sva treća lica. To konkretno, po mišljenju Okružnog suda, podrazumijeva supružnikovu prećutnu saglasnost sa raspolaganjem zajedničkom imovinom od drugog supružnika, što u konačnici uskraćuje mogućnost uspješnog pobijanja takve pravne radnje u postupku pred sudom. U tom smislu su ponovljene činjenice utvrđene u prvostepenom postupku iz kojih nesporno proizilazi da je prvotuženi u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni bio upisan u zemljišnoj knjizi kao isključivi vlasnik spornog poslovnog prostora, da je (prema njegovom priznanju) u pitanju imovina koju je stekao zajedno sa apelantkinjom (zajednička bračna tečevina) i da je ugovor o razmjeni realizovan, jer su se drugotuženi i trećetuženi nakon izvršenja ugovora o razmjeni upisali u zemljišnu knjigu, pa su u svemu bili savjesni sticaoci. Stoga se, po mišljenju Okružnog suda, nije moglo utvrditi da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina apsolutno ništav u odnosu na drugotuženog i trećetuženog zbog toga što je imovina koja je bila predmet razmjene zajednički stečena imovina apelantkinje i prvotuženog i zbog toga što su drugotuženi i trećetuženi savjesni sticaoci predmetnih nekretnina.

13. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, apelantkinja u postupku, u smislu člana 7 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazala svoju tvrdnju da u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nije znala da je prvotuženi zaključio pomenuti ugovor, jer je u vrijeme zaključenja ugovora između njih trajala bračna zajednica, a u pravcu nedostatka njene volje za zaključenje ugovora, odnosno prometa nekretnina od prvotuženog bez njenog znanja, nije ni izvodila dokaze. Iz sadržaja prvostepene presude, kako je dalje navedeno, proizilazi da je ugovor o razmjeni ništav zbog toga što je povrijeđena odredba člana 270 stav 5 PZ u pogledu raspolaganja zajednički stečenom imovinom. Okružni sud smatra da je odlučenje Osnovnog suda u tom kontekstu pogrešno, jer je prvotuženi tokom cijelog postupka tvrdio da je sporni poslovni prostor koji je bio predmet razmjene njegova posebna imovina. Međutim, po proteku petnaest godina od započinjanja postupka po apelantkinjinoj tužbi prvotuženi je pred sudovima promijenio svoj iskaz potvrđujući da je predmetni poslovni prostor njihova zajednička imovina, odnosno da ga je stekao u braku s apelantkinjom. Okružni sud je, s tim u vezi, ocijenio da je takva izjava data u pravcu osujećivanja prava svojine drugotuženom i trećetuženom po osnovu ugovora o razmjeni i da za njih predstavlja očitu nepravdu pri činjenici da je ugovor o razmjeni realizovan i da je prvotuženi raspolagao imovinom koju je dobio u razmjenu (Medulin) i koju je ponovo razmijenio za nekretnine u Zagrebu, koje je u konačnici prodao. Stoga, po ocjeni Okružnog suda, drugotuženi i trećetuženi ne mogu biti odgovorni za ponašanje prvotuženog nakon zaključenog ugovora o razmjeni koji se s razmjenom saglasio, jer se u svemu ponašao kao vlasnik razmijenjene imovine. Izjava prvotuženog da je imovina koju je razmijenio zajednički stečena s apelantkinjom, ali bez njene izričite saglasnosti ima uticaja, kako je zaključeno, samo u odnosu na njega i apelantkinju i ne može se reflektovati na drugotuženog i trećetuženog. Slijedom toga, apelantkinja može prema prvotuženom postaviti obligacionopravni zahtjev u protivvrijednosti njenog suvlasničkog dijela u zajednički stečenoj imovini, ali drugotuženi i trećetuženi kao savjesni sticaoci ne mogu trpjeti štetne posljedice zbog ponašanja prvotuženog koji se u svemu ponašao kao vlasnik razmijenjenih nekretnina. Okružni sud je zaključio da je apelantkinjino potraživanje potpuno neosnovano i u odnosu na četvrtotuženu s obzirom na prethodno utvrđenje iz kojeg proizilazi da ugovor o razmjeni nije apsolutno ništav, te da naredni ugovor o poklonu nije mogao proizvesti pravno dejstvo, pa je uvažavanjm žalbe tuženih zaključeno da nije bilo mjesta za odlučivanje o restituciji (isplati protivvrijednosti u KM), te da je u tom smislu prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev dosudivši više od onog što je zahtjevom traženo.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 037638 15 Rev 2 od 4. februara 2016. godine apelantkinjinu reviziju odbio dok je reviziju tuženih odbacio. U pogledu neosnovanosti revizijskih navoda apelantkinje, Vrhovni sud je ponovio predmet spora i tužbeni zahtjev, te je ponovljeno da je apelantkinja svoj zahtjev utemeljila na tvrdnji da je ugovorom o razmjeni nekretnina prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom koju je stekao za vrijeme trajanja njihovog braka, te da ona, usljed poremećenih bračnih odnosa, o tome nije imala saznanja. S tim u vezi je Vrhovni sud ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i pravni zaključak drugostepenog suda koji je, prihvatajući utvrđenje iz prvostepenog postupka, zaključio da apelantkinja u postupku nije dokazala da nije imala saznanje da je prvotuženi zaključio sporni ugovor o razmjeni, da su drugotuženi i trećetuženi u svemu postupali savjesno, te da stoga nema mjesta za utvrđenje ništavosti osporenih ugovora. U konkretnoj situaciji, potvrđujući drugostepenu presudu u osporenom dijelu, Vrhovni sud je napomenuo da u revizionom postupku nije osporeno da poslovni prostor u Banjoj Luci, koji je bio predmet razmjene, predstavlja zajedničku imovinu apelantkinje i prvotuženog i da je navedenim poslovnim prostorom za vrijeme trajanja braka raspolagao prvotuženi. Takođe je podsjetio na relevantnu odredbu PZ i na prirodu bračnih odnosa iz koje proizilazi postojanje saglasnosti bračnog druga u odnosu na onog bračnog druga koji ugovorom raspolaže zajednički stečenom imovinom. S tim u vezi je naglašeno da se neuknjiženom bračnom drugu na zajednički stečenoj imovini ne može uskratiti pravo na dokazivanje da, usljed poremećaja bračnih odnosa, nije znao za zaključenje ugovora kojim je drugi bračni drug raspolagao bez znanja i saglasnosti, pa je u tom smislu, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno zaključio Okružni sud da apelantkinja tu činjenicu u postupku nije dokazala. Naime, na okolnost da li je apelantkinja bila upoznata sa zaključenjem spornog ugovora o razmjeni izveden je samo dokaz saslušanjem apelantkinje u svojstvu parnične stranke, pri čemu je njena izjava sa ročišta oprečna budući da tom izjavom nije nedvosmisleno dokazala postojanje ozbiljnog poremećaja bračnih odnosa sa prvotuženim u vrijeme zaključenja spornog ugovora, pa se ima uzeti da je sa raspolaganjem bila upoznata i da se s time prećutno saglasila. Zbog tih razloga, pri čemu ratne okolnosti ne mogu biti od presudnog uticaja jer se, po apelatkinjinom kazivanju, prvotuženi kretao (imao dozvolu) iz BiH u Srbiju, ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi da je sa prvotuženim faktički bračna zajednica prestala 30. juna 1994. godine. Stoga je, kako je zaključio Vrhovni sud, pravilno odlučio drugostepeni sud kada je utvrdio da je apelantkinja prvotuženom prećutno dala saglasnost za zaključenje spornog ugovora o razmjeni i da se time u odnosu na drugotuženog i trećetuženog koji su postupali savjesno ne radi o ništavom ugovoru, niti je s tog aspekta drugostepeni sud nepravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. Iz izloženog je Vrhovni sud apelantkinjinu žalbu odbio primjenom odredbe iz člana 248 ZPP.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava obrazlaže pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava u vezi sa proizvoljnom ocjenom dokaza, zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Po apelantkinjinom mišljenju, u okolnostima konkretnog slučaja obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju kriterijume brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, zbog čega su one očigledno proizvoljne i nerazumljive. U tom smislu upućuje na nedostatak razloga povodom odlučivanja o žalbi, a zatim reviziji jer smatra da je u tom pogledu prekoračen tužbeni zahtjev, odnosno da su navedeni sudovi odlučili van razloga žalbe tuženih, a da povodom njene revizije nisu navedeni nikakvi razlozi zbog kojih je drugostpena presuda potvrđena. Smatra da je u pogledu primjene pravila o teretu dokazivanja zamijenjen teret dokazivanja na način što joj je, umjesto tuženim, na teret stavljeno dokazivanje pretpostavke da u okolnostima konkretnog slučaja kao bračni drug prvotuženog u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nije znala za zaključenje ugovora i da nije dala svoju saglasnost, te da su bračni odnosi sa prvotuženim bili teško i trajno poremećeni, umjesto da su tuženi izvodili dokaze kojima bi oborili tu zakonsku pretpostavku. Smatra da su obje osporene presude utemeljene na pogrešnoj pretpostavci o postojanju njene prećutne saglasnosti s radnjama prvotuženog kojima je on raspolagao zajednički stečenom imovinom u braku. Osim navedenog, sudovi, po apelantkinjinom mišljenju, nisu ocijenili dokaze ni savjesno ni brižljivo, jer je njihov zaključak u suprotnosti sa izvedenim dokazima upravo u pogledu postojanja njene saglasnosti za zaključenje ugovora o razmjeni. Osim toga, ukazuje da su sudovi pravilno naveli odredbe materijalnog prava. Apelantica ukazuje i na prekomjernu dužinu trajanja postupka kojoj ni u kom slučaju nije doprinijela, jer se period od 19 godina, koliko je postupak ukupno trajao, ne može smatrati razumnim. Predložila je da joj se na ime naknade nematerijalne štete dosudi novčani iznos.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je ostao kod činjeničnih i pravnih zaključaka iznesenih u svojoj presudi za koju smatra da je donesena u skladu sa Zakonom, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je u odgovoru istakao da je apelacija neosnovana, te je ukazao na sažetak svoje odluke sadržan u činjenici da apelantkinja nije dokazala navode o faktičkom raskidu braka sa prvotuženim u spornom periodu, niti na ozbiljne poremećaje bračnih odnosa. U obrazloženju odluke su navedeni jasni i argumentovani razlozi kod kojih je taj sud u potpunosti ostao. Što se tiče dužine postupka, Okružni sud je istakao da je ona bila uslovljena ukidanjem odluka prvostepenog suda, preinačenjem tužbenog zahtjeva u ponovnom postupku, ukidanjem presuda u revizionom postupku i, konačno, donošenjem presude Vrhovnog suda. Zbog navedenih razloga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Četvrtotužena smatra da je apelacija osnovana i da osporene presude nisu zakonite, jer ne mogu biti zasnovane na pretpostavkama kao što je učinjeno u konkretnom slučaju, pretpostavci da je apelantkinja prećutno dala saglasnost za zaključenje ugovora o razmjeni.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 103.

Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

21. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 271.

(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

[...] (Napomena: Ova odredba sadržajno u potpunosti odgovara odredbi iz člana

265. PZSRBiH, „Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89.)

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 037638 15 Rev 2 od 4. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 16. marta 2016. godine a apelacija je podnesena 13. maja 2016. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantkinja pobija navedene presude ukazujući da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je u postupku iz kog su proizašle osporene presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 685/09 od 27. juna 2012. godine, stav 39, dostupna na www.ustavnisud.ba), kao nesporno proizilazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantkinjinih građanskih prava, pa apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke dovoljno obrazložene i da li su utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

32. Razmatrajući navode apelacije u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza ( navedenom sadržajno korespondira član 8 ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

33. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) sproveo veliki broj dokaza koji su predloženi i izvedeni kako od apelantkinje, tako i od tuženih. S tim u vezi, u obrazloženju prvostepene presude kojom je apelantkinjin tužbeni zahtjev usvojen jasno je navedeno koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, te je u smislu relevantnih odredbi PZ u vezi s odredbama ZOO dato obrazloženje u pogledu postojanja razloga za ništavost ugovora o razmjeni, pri čemu je Osnovni sud imao u vidu da je ugovor o razmjeni ništav zbog toga što je povrijeđena odredba člana 270 stav 5 PZ u pogledu raspolaganja prvotuženog zajednički stečenom imovinom u braku sa apelantkinjom. Za razliku od Osnovnog suda, Okružni sud je na bazi istog činjeničnog stanja, koje je u postupku odlučivanja o žalbi ocijenjeno kao potpuno i pravilno, donio drugačiju odluku i apelantkinjin tužbeni zahtjev odbio. U vezi sa takvim stavom, Okružni sud je, prije svega, istakao sporno pitanje koje je proisteklo iz konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva apelantkinje kojim je zatražila utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni, jer je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom a da za takvo raspolaganje nije imao odobrenje apelantkinje sa kojom je, za vrijeme trajanja braka, stekao zajedničku imovinu. U tom kontekstu je Okružni sud u obrazloženju presude ponovio sadržaj relevantnih odredbi materijalnog prava, dakle, odredbi PZ kojima su uređena imovinska prava bračnih partnera, te je te relevantne odredbe doveo u kontekst utvrđenih činjenica (iz prvostepenog postupka), a zatim odredbi ZOO na kojima je apelantkinja utemeljila svoj tužbeni zahtjev. Nakon sveobuhvatne analize svih navedenih elemenata, Okružni sud je, imajući u vidu sadržaj prvostepene presude i relevantne materijalne i procesne odredbe, zaključio da apelantkinjin tužbeni zahtjev nije osnovan, jer je kao bračni drug prvotuženog u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni bila saglasna s aktom raspolaganja, budući da u postupku nije dokazala suprotno, niti je izvodila dokaze da je prvotuženi bez njenog znanja izvršio promet predmetih nekretnina. Osim toga, Okružni sud je naglasio da u konkretnoj situaciji, pri čemu je nesporno da je ugovor o razmjeni u cjelini realizovan, drugotuženi i trećetuženi ne mogu biti odgovorni, niti snositi posljedice za ponašanje prvotuženog nakon zaključenog ugovora koji se saglasio s razmjenom, jer su se u svemu ponašali kao vlasnici razmijenjene imovine, a apelantkinja u odnosu na prvotuženog ima mogućnost da istakne obligacionopravni zahtjev. Sve zaključke Okružnog suda u pogledu neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva potvrdio je u revizijskom postupku Vrhovni sud, koji je, ispitujući drugostepenu presudu u granicama revizionih razloga i po službenoj dužnosti, prihvatio kao pravilne, jasne i argumentovane sve razloge koje je naveo drugostepeni sud.

34. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim presudama dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantkinje, kao i jasne razloge u smislu neosnovanosti apelantkinjinih prigovora kojima je kontinuirano tokom postupka ukazivala da razmijenjene nekretnine nisu bile isključiva svojina prvotuženog (iako je on bio isključivi zemljišnoknjižni vlasnik), već njihova zajednički stečena imovina za vrijeme trajanja braka, što u konačnici, kako je utvrđeno iz iskaza prvotuženog, i nije bilo sporno i zbog čega je ocijenjeno postojanje pretpostavke za razmjenu, dakle, apelantkinjine prećutne saglasnosti (kao bračnog druga u vrijeme zaključenja). Suprotno navedenom, dakle, postojanje trajnog poremećaja bračnih odnosa u vrijeme zaključenja ugovora, po ocjeni sudova koji su donijeli osporene presude, apelantkinja u postupku nije dokazala, niti su pretpostavku postojanja njene prećutne saglasnosti trebali dokazivati tuženi. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da je apelantkinja kao tužiteljka koja je postupak pokrenula i stoga imala pravni interes da ono što u tužbi tvrdi u parničnom postupku dokaže, a ne da tu pretpostavku i činjenice na kojima je utemeljila zahtjev, kako pogrešno smatra, dokazuju tuženi čiji je pravni interes u okolnostima konkretnog slučaja suprotan interesu apelantkinje. U datim obrazloženjima Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to da apelantkinja, osim ponavljanja svojih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba PZ, ZOO na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti redovnih sudova u primjeni materijalnopravnih propisa.

Pravo na suđenje u razumnom roku

35. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na suđenje van granica razumnog roka, Ustavni sud zapaža da je apelacijom ukazano da je postupak povodom tužbe trajao 19 godina, čime je narušen standard „suđenja u razumnom roku“.

a) Relevantni principi

36. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja postupak pokrenula tužbom kod Osnovnog suda 21. jula 1997. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 4. februara 2016. godine. Iz navedenog proizilazi da je parnični postupak povodom apelantkinjine tužbe trajao 18 godina i šest mjeseci, pa je to period kojeg će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

38. Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, da je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dovodeći taj stav u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja tužbe 21. jula 1997. godine, Osnovni sud donio presudu nakon 12 godina (juli 2009. godine) koja je u postupku donošenja odluke o vanrednom pravnom lijeku ukinuta 1. decembra 2011. godine. Ponovni postupak odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu u kom su donesene tri meritorne odluke je trajao četiri godine (april 2012. - februar 2016. godine), od čega pred Osnovnim sudom skoro tri godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, niti je Ustavnom sudu ponudio razloge zbog čega se pred tim sudom od ukupnog perioda trajanja postupka (18 godina) raspravljalo ukupno 15 godina (u dva navrata - do ukidanja prvostepene presude i u ponovnom postupku). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta dužina postupka u cjelini, a priori prešla granice „razumnog roka“, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

40. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantkinji pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpjela zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba isplatiti iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim se vodio predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelankinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

42. Apelantkinja je u vezi s činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava ukazala i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iznoseći navode identične onim koji se odnose na kršenje prava na pravično suđenje a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak donošenja odluke o tužbenom zahtjevu apelantkinje trajao 18 godina i šest mjeseci, od čega 15 godina pred Osnovnim sudom koji propuštanjem da dâ odgovor na apelaciju nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvu dužinu trajanja postupka pred tim sudom.

44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba materijalnopravnih propisa na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantkinja kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2079/16 (S.Š.) | Sudska praksa | Aktio