Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-783/18 (R. J.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-783/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-783/18, rješavajući apelaciju Radeta Jovanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rade Jovanović protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 1 Rs 006199 17 Rsž od 24. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, podnio je 7. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 1 Rs 006199 17 Rsž od 24. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Općina Rogatica) da mu, kao službeniku, isplati određene novčane iznose na ime naknade štete za neiskorišteni godišnji odmor, obustavljenu naknadu za topli obrok, te neisplaćenu dnevnicu za 2. decembar 2016. godine, sve pobliže navedeno u izreci prvostepene presude.
2. Okružni sud je u obrazloženju osporene presude, pored ostalog, naveo da nije sporno da se apelant, kako to nalažu odredbe člana 151. stav 1. Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinica lokalne samouprave, pismenim zahtjevom od 26. decembra 2016. godine obratio načelniku tužene, zahtijevajući isplatu dijela regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2016. godinu, isplatu naknade za zimnicu i ogrjev za 2016. godinu, kao i isplatu odbijene naknade za topli obrok za vrijeme (ne) korištenja godišnjeg odmora i isplatu naknade štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2016. godinu. U vezi s tim istaknuto je da su isplata naknade za topli obrok za vrijeme (ne) korištenja godišnjeg odmora i isplata naknade štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2016. godinu, predmet ovog tužbenog zahtjeva. Nadalje, ukazano je da je načelnik tužene na navedeni zahtjev apelanta odgovorio pismenim aktom od 23. januara 2017. godine, koji je naslovljen kao odgovor na zahtjev za isplatu neisplaćenih primanja od 26. decembra 2016. godine, obavještavajući apelanta da je na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2016. godinu, apelantu isplaćen iznos od 500,00 KM, te da za isplatu zimnice i ogrjeva nisu predviđena sredstva u budžetu tužene za 2016. godinu, iz kojih razloga se njegovom zahtjevu ne može udovoljiti. Okružni sud je ukazao da apelant nije bio zadovoljan odgovorom načelnika o njegovim zahtjevima (kojim načelnik nije ni odgovorio na sve zahtjeve apelanta, obzirom da se nije ni izjasnio o zahtjevu apelanta za isplatu naknade štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2016. godinu i isplatu odbijene naknade za topli obrok za vrijeme (ne) korištenja godišnjeg odmora). Shodno tome, konstatovano je da je apelant imao pravo, shodno odredbama člana 151. st. 2. i 3. navedenog zakona, u roku od osam dana od dana prijema navedenog akta načelnika, podnijeti mu prigovor koji bi o istom bio dužan odlučiti u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora. Međutim, Okružni sud je naveo da iz stanja u spisu ovog predmeta proizlazi da apelant nije iskoristio to svoje pravo i nije ulagao prigovor načelniku tužene, na odluku načelnika od 23. januara 2017. godine, iz kojih razloga je apelant izgubio pravo da zaštitu tih svojih prava ostvaruje putem suda. Dakle, istaknuto je da zbog činjenice da u postupku zaštite svojih prava, apelant, prije podnošenja tužbe sudu, osim što se pismeno obratio načelniku tužene radi ostvarivanja navedenih prava (član 151.stav 1.), nije postupio po odredbama člana 151. st. 2., 3. i 5. pomenutog zakona (nije podnio prigovor načelniku tužene, a samim tim ni žalbu Odboru za žalbe), što je zakonska pretpostavka za ostvarivanje sudske zaštite, o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti, apelant je izgubio pravo da zaštitu svojih prava, koja su predmet ovog postupka, ostvaruje putem suda. Također, Okružni sud je naveo da treba napomenuti da se za isplatu neisplaćene dnevnice za 2. decembar 2016. godine, što je, isto tako, predmet ovog spora, apelant uopće nije pismeno obraćao načelniku tužene, već je taj zahtjev prvi put iznio u predmetnoj tužbi.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, tvrdeći da su sudovi zanemarili činjenicu da se on obraćao načelniku tužene za isplatu neisplaćenih ličnih primanja koja je tražio u svojoj tužbi, te problematizirajući činjenicu da je načelnik tužene na zahtjev apelanta odgovorio u vidu obavještenja na koji akt apelant nije imao mogućnost izjavljivanja pravnog sredstva, čime su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević