Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-522/18 (M. Ž.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-522/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-522/18, rješavajući apelaciju Marije Žgela, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marija Žgela protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 043096 17 Rev od 5. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marija Žgela (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nove Topole, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačevića i Marice Đukanović, iz Gradiške, podnijela je 23. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 043096 17 Rev od 5. oktobara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na tuženu (I.S.), kojim je zahtijevala da se utvrdi da je tužena nedostojna za nasljeđivanje iza pokojnog R.S., kao ostavitelja, na nekretninama i pokretnim stvarima, pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude.
2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude, između ostalog, naveo da je predmet tužbe zahtjev apelantice da se utvrdi da su tuženi R.S. i tužena nedostojni da naslijede umrlog oca R.S. Nadalje, istaknuto je da je nesporna činjenica da je tuženi R.S. pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjaluci od 14. jula 2014. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 19 godina i tri mjeseca zbog krivičnog djela „teško ubistvo u podstrekavanju“ iz člana 149. stav 2. u vezi sa članom 24. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i krivičnog djela „nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materijala“ iz člana 399. stav 1. navedenog zakona. U vezi s tim, navedeno je da je prema činjeničnom opisu krivičnog djela, tuženi R.S. podstrekao osuđenog D.D. da ubije R.S. (oca tuženih), a djelo ubistva se desilo 22. januara 2014. godine. U vezi s tim, ukazano je da apelantica smatra da je tužena nedostojna za nasljeđivanje jer u krivičnom postupku nije osudila postupanje svog brata i nije tražila njegovo krivično gonjenje i kažnjavanje. Također, Vrhovni sud je istakao da je u odnosu na tuženu prvostepeni sud našao da ne postoji zakonski razlog da se utvrdi njena nedostojnost nasljeđivanja, cijeneći da nije opravdan razlog za nedostojnost nasljeđivanja to što u krivičnom postupku nije tražila gonjenje i kažnjavanje tuženog R.S. Isto tako, konstatovano je da je drugostepeni sud u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, iz kog razloga je odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu. Naime, istaknuto je da je drugostepeni sud cijenio neosnovanim žalbeni navod apelantice da je onemogućena u raspravljaju time što prvostepeni sud nije prihvatio njen prijedlog da se presluša audio zapis iskaza tužene dat tokom krivičnog pretresa, kod činjenice da u parničnom spisu postoje transkripti iskaza. Vrhovni sud je konstatovao da u predmetnom spisu postoje uloženi transkripti kopija zapisnika iz krivičnog postupka sa rasprave održane 19. maja 2014. godine i 11. jula 2014. godine, pa ne stoje navodi revizije da je apelantica onemogućena u raspravljanju i izvođenju dokaza time što je sud odbio da pribavi audio iskaze iz krivičnog spisa. Ovo posebno kod činjenice da apelantica nije dokazivala da sačinjeni transkript ne odgovara sadržini audio zapisa. Međutim, Vrhovni sud je naveo da sve i da je izveden ovaj dokaz to ne bi imalo uticaja na pravilnost pobijane odluke kada se imaju u vidu zakonski osnovi nedostojnosti za nasljeđivanje propisani u odredbi člana 149. Zakona o nasljeđivanju, a stav tužene u odnosu na postupke njenog brata prema zajedničkom ocu, koliko god da je za apelanticu neprihvatljiv i nemoralan, nije zakonski osnov za nedostojnost nasljeđivanja. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da je onemogućena u raspravljanju i izvođenju dokaza time što je sud odbio da pribavi audio iskaze iz krivičnog spisa (čime je pogrešno primijenio odredbu člana 7. Zakona o parničnom postupku), zbog čega ni činjenično stanje, za pravilnu primjenu prava iz člana 149. Zakona o nasljeđivanju, nije pravilno utvrđeno. Također, apelantica je tražila i „naknadu zbog dužine trajanja postupka“.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica uglavnom ponavlja navode koje je isticala ranije u postupku pred redovnim sudovima, a koje su sudovi razmotrili u svojim odlukama, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica tražila naknadu nematerijalne štete "zbog dužine trajanja postupka". Međutim, apelantica nije posebno obrazlagala te navode, dakle, nije ponudila argumente i dokaze kojima bi potkrijepila te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su ovi navodi apelantice očigledno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević