Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2786/16 (D. P.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građevinsko zemljište
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član II/5 Ustava BiH
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2786/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2786/16, rješavajući apelaciju Dana Pašalića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dana Pašalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011077 14 Uvp od 21. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 011077 12 U od 16. jula 2014. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka broj 21.05/475-225/12 od 5.

decembra 2012. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove – Područna jedinica Čelinac broj 21.51/475-20/09 od 20. decembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dane Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 29. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 011077 14 Uvp od 21. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 011077 12 U od 16. jula 2014. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/475-225/12 od 5. decembra 2012. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove – Područna jedinica Čelinac (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.51/475-20/09 od 20. decembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Republičke uprave i Područne jedinice zatraženo je 30. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Republička uprava i Područna jedinica dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 19. aprila 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Područne jedinice broj 21.51/475-20/09 od 20. decembra 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/475-225/12 od 5. decembra 2012. godine, utvrđeno je da redovnoj upotrebi stambeno-poslovnog objekta koji je u apelantovom vlasništvu (u daljnjem tekstu: predmetni objekat) služi zemljište na kojem leži taj objekat i zemljište koje služi njegovoj redovnoj upotrebi preciznije označeno po starom i novom premjeru u tački 1 dispozitiva prvostepenog rješenja. Odbijen je apelantov zahtjev da se utvrdi da, pored zemljišta iz tačke 1 dispozitiva, redovnoj upotrebi predmetnog objekta služi i zemljište preciznije označeno po starom i novom premjeru u tački 2 dispozitiva prvostepenog rješenja u površini od 9 m², upisanog kao opštenarodna imovina u korist Miće Petrušića sa 1/1 dijela, te zemljište u površini od 40 m² upisanog kao javno dobro (u daljnjem tekstu: sporno zemljište). Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je apelant 18. juna 2009. godine podnio zahtjev Područnoj jedinici kojim je tražio da se utvrdi da zemljište preciznije označeno u tačkama 1 i 2 dispozitiva prvostepenog rješenja služi za redovnu upotrebu predmetnog objekta u smislu člana 42 Zakona o građevinskom zemljištu. Takođe proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju navedenih rješenja utvrđeno da je apelantov predmetni objekat sagrađen na zemljištu preciznije označenom u tački 1 dispozitiva prvostepenog rješenja uz odobrenje za građenje i za koji je izdata upotrebna dozvola. Pored toga, u toku postupka je zatraženo stručno mišljenje Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Čelinac (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno uređenje) broj 02/3-363-52/11 od 22. septembra 2011. godine u kojem se navodi da se parcele predmetnog zemljišta nalaze u urbanom području opštine Čelinac i da za to područje nije izrađen regulacioni plan, te da je jedini prostorno-planski dokument koji Odjeljenje posjeduje za navedeno područje plan parcelacije za urbano područje grada Čelinac za koji nije izvršena revizija pa se ne može smatrati kao važeći sprovedbeni akt i ne može se primjenjivati. U navedenom planu je konstatovano da je na zemljištu preciznije označenom po starom i novom premjeru u tački 1 dispozitiva prvostepenog rješenja izgrađen apelantov stambeno-poslovni objekat, te da ono čini građevinsku parcelu predmetnog objekta. Pored toga je konstatovano da je zemljište preciznije označeno u tački 2 dispozitiva prvostepenog rješenja, i to u površini od 9 m², upisano kao državna imovina s pravom posjeda u korist Miće Petrušića sa 1/1 dijela, dok zemljište od 40 m² čini javno dobro (sporno zemljište) i kao takvo ne može biti u prometu.

6. Prihvatajući mišljenje Odjeljenja za prostorno uređenje od 22. septembra 2011. godine, nadležni organi uprave su, pozivajući se na odredbe člana 42 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu, utvrdili da je zemljište preciznije označeno u tački 1 dispozitiva prvostepenog rješenja, a na kojem je izgrađen apelantov stambeno-poslovni objekat, definisano kao građevinska parcela za taj objekat i služi njegovoj redovnoj upotrebi, te je u tom dijelu udovoljeno apelantovom zahtjevu. Istovremeno, odbijen je apelantov zahtjev da mu se osim navedenog zemljišta kao zemljište za redovnu upotrebu predmetnog objekta, u skladu s odredbama člana 42 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu, utvrdi i zemljište u površini od 9 m² i 40 m² budući da je nesporno utvrđeno da ono ne čini zemljište za redovnu upotrebu apelantovog predmetnog objekta, već čini dijelove parcela čije cijepanje nije moguće jer se radi o državnoj imovini s upisanim pravom posjeda u korist Miće Petrušića sa 1/1 dijela (9 m²) i javnom dobru (40 m²).

7. Odlučujući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi protiv rješenja Republičke uprave od 5. decembra 2012. godine, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 011077 12 U od 16. jula 2014. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je, imajući u vidu tužbene navode i stanje spisa, citirajući pri tom odredbe člana 42 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu, zaključio da je činjenično i pravno utvrđenje prvostepenog rješenja i osporenog rješenja Republičke uprave od 5. decembra 2012. godine pravilno i zakonito, pri tom ocjenjujući da je ono zasnovano na mišljenju nadležnog organa za prostorno uređenje od 22. septembra 2011. godine iz kojeg nesporno proizlazi da zemljište neophodno potrebno za redovnu upotrebu predmetnog apelantovog objekta ne obuhvata i dijelove parcela u površini od 9 m² i 40 m² koje je apelant tražio svojim zahtjevom, a za koje je nesporno utvrđeno da u naravi čini dio parcela čije cijepanje nije moguće. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da razloge date u osporenom rješenju Republičke uprave od 5. decembra 2012. godine prihvata i taj sud, te je postupajući u skladu sa svojim ovlašćenjima iz člana 31 st. 1 i 2 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.

8. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 16. jula 2014. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 011077 14 Uvp od 21. aprila 2016. godine kojom je odbio zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 42 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu propisano da „ako regulacionim planom nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade koja je izgrađena u skladu sa zakonom, tu površinu utvrđuje rješenjem organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove uz pribavljeno mišljenje nadležnog organa uprave za poslove urbanizma, nakon čega će se upisati pravo vlasništva na tom zemljištu u korist vlasnika zgrade“. Vrhovni sud je zatim obrazložio da je za odlučivanje po apelantovom zahtjevu bilo prvenstveno važno raspraviti da li je za navedeno područje gdje se nalazi apelantov stambeno-poslovni objekat donesen regulacioni plan, pa ukoliko nije, za donošenje konačne odluke o apelantovom zahtjevu bilo je neophodno pribaviti mišljenje organa za poslove urbanizma o apelantovom zahtjevu uz precizno navođenje „granica zemljišta koje je predmet zahtjeva, njegovom položaju i površini, te da sačini skicu koja je sastavni dio tog mišljenja“. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je u postupku pred organima uprave nesporno utvrđeno da se predmetni stambeno-poslovni objekat nalazi na zemljištu za koje područje nije donesen regulacioni plan, a postojeći plan parcelacije koji postoji datira iz 1990. godine, pa s obzirom na to da nije revidiran, nije se mogao primijeniti u odnosu na apelantov zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je upravo iz tog razloga pribavljeno stručno mišljenje organa nadležnog za poslove urbanizma od 22. septembra 2011. godine, kojim je određeno zemljište neophodno za redovnu upotrebu apelantovog predmetnog objekta u ukupnoj površini od 65 m² koje u naravi čini zemljište preciznije označeno po starom i novom premjeru u obrazloženju presude, a u skladu sa situacionim planom koji je sačinjen prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju predmetnog objekta u kojem je naprijed navedeno zemljište i definisano kao građevinska parcela za taj objekat.

9. Shodno navedenom, te imajući u vidu da je zemljište za redovnu upotrebu apelantovog objekta određeno u skladu sa situacionim planom, Vrhovni sud je zaključio da je osporena presuda Okružnog suda pravilna i zakonita u dijelu kojim je potvrđena odluka nadležnih organa uprave kojom je odbijen apelantov zahtjev da mu se kao zemljište za redovnu upotrebu objekta odredi i sporno zemljište u površini od 9 m² i 40 m². Naime, Vrhovni sud je obrazložio da sporno zemljište osim što ne čini zemljište za redovnu upotrebu apelantovog objekta, niti je apelant dokazao da ima pravni osnov za njegovo korišćenje, ono u naravi čini dio parcela čije cijepanje nije moguće jer nije predviđeno urbanističkim aktom. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je zemljište u površini od 9 m² upisano u zk. ul. broj 485 KO Čelinac kao opštenarodna imovina s pravom posjeda u korist Miće Petrušića 1/1, dok je zemljište u površini od 40 m² upisano u zk. ul. broj 591 KO Čelinac kao javno dobro – vode i kao takvo ne može biti u prometu shodno odredbi člana 11 stav 2 Zakona o vodama, osim što pod posebnim uslovima može biti predmet ograničenog prava korišćenja zakupom, a u određenim slučajevima i koncesijom.

10. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da su odobrenjem za građenje od 31. januara 2000. godine i odobrenjem za legalizaciju sprata i vanjskih stepenica od 28. februara 2001. godine, kao i rješenjem o upotrebi prizemnog dijela objekta od 19. septembra 2001. godine obuhvaćene samo parcele (preciznije označene u obrazloženju presude) koje i čine zemljište za redovnu upotrebu apelantovog stambeno-poslovnog objekta, a nisu obuhvaćene sporne parcele u površini od 9 m² i 40 m² koje apelant, takođe, traži svojim zahtjevom. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi da sporne parcele pripadaju apelantovom stambeno-poslovnom objektu i da je upotrebnom dozvolom prihvaćeno stanje na terenu.

11. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su svi apelantovi navodi iz zahtjeva neosnovani te da, prema ocjeni tog suda, u osporenoj presudi nije ostvaren nijedan razlog njene nezakonitosti predviđen odredbama člana 35 stav 2 Zakona o upravnom sporu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e), k), te člana II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6, 13, 14 i 17 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Ukazuje da tokom postupka nije ocijenjeno stručno mišljenje od 2. februara 2012. godine kojim je „prihvaćeno stanje na terenu“ i apelantu priznato pravo na spornim parcelama. Apelant navodi da se sporne parcele od 9 m² i 40 m² nalaze uz njegov objekat te da ih nesmetano koristi od izgradnje objekta pa smatra da su se ispunili uslovi da se navedeni dijelovi odrede kao zemljište za redovnu upotrebu njegovog stambeno-poslovnog objekta shodno odredbama člana 42 Zakona o građevinskom zemljištu. Apelant je takođe istakao da je predmetni postupak trajao duže od šest godina i da svojim postupcima nije doprinio navedenoj dužini postupka zbog čega smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud i Okružni sud su naveli da su u obrazloženju svojih odluka dali jasne i precizne razloge pri kojima u cijelosti ostaju. Takođe su naveli da je postupak pred tim sudovima okončan u razumnom roku, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Republička uprava smatra da su apelantovi navodi neosnovani te da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom i pravilima postupka.

15. Područna jedinica je navela da u cijelosti ostaje pri navedenim razlozima iz osporenog rješenja, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 42.

(1) Na izgrađenom građevinskom zemljištu za koje je regulacionim planom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade a na kojem je vlasnik zgrade stekao pravo vlasništva na osnovu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03), na osnovu prijedloga vlasnika zgrade upisaće se u zemljišnim knjigama pravo vlasništva u njegovu korist.

(2) Ako ako regulacionim planom nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade koja je izgrađena u skladu sa zakonom, tu površinu utvrđuje rješenjem organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje nadležnog organa uprave za poslove urbanizma, nakon čega će se upisati pravo vlasništva na tom zemljištu u korist vlasnika zgrade.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj 11 0 U 011077 14 Uvp od 21. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 29. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), k), II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6, 13, 14 i 17 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

24. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku koji je pokrenut po apelantovom zahtjevu radi utvrđenja da sporno zemljište služi redovnoj upotrebi apelantovog stambeno-poslovnog objekta, što predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

A)U odnosu na primjenu materijalnog prava

25. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini smatra da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnostima na koje je apelant ukazao.

27. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, u vezi sa zahtjevom kojim je apelant između ostalog tražio utvrđenje da redovnoj upotrebi predmetnog stambeno-poslovnog objekta služi i sporno zemljište u površini od 9 m² i 40 m² preciznije označeno u obrazloženju presude, potvrđujući u tom dijelu odluke organa uprave i Okružnog suda, naveo jasne i argumentovane razloge zašto nije bilo zakonskog osnova da se udovolji apelantovom zahtjevu u tom dijelu pozivajući se pri tom na odredbe člana 42 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja prvenstveno zaključio da se predmetni apelantov stambeno-poslovni objekat nalazi na zemljištu za koje područje nije donesen regulacioni plan, te da je zemljište za redovnu upotrebu apelantovog objekta određeno u skladu sa situacionim planom. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud zaključio da su osporena presuda Okružnog suda i rješenja nadležnih upravnih organa zasnovani na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba člana 42 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu, budući da je nesporno utvrđeno da sporno zemljište u površini od 9 m² i 40 m² ne čini zemljište za redovnu upotrebu apelantovog predmetnog objekta, već i dio parcele čije cijepanje nije moguće zato što nije predviđeno urbanističkim aktom i što je upisano kao javno dobro i kao takvo ne može biti u prometu. Dovodeći navode apelacije u kontekst obrazloženja datog u osporenim odlukama, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba člana 42 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu, koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja navoda koje je isticao u postupku pred organima uprave, te u postupku pred redovnim sudovima, koji su detaljno ispitani i dati razlozi zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju.

28. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe člana 42 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu, na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

B) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 18. juna 2009. godine kao dana podnošenja zahtjeva Područnoj jedinici kojim je apelant tražio da se utvrdi da zemljište preciznije označeno u st. 1 i 2 izreke presude služi za redovnu upotrebu njegovog predmetnog objekta pa do 21. aprila 2016. godine kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni upravni postupak. Dakle, period koji je trajao šest godina i 10 mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku u kojem se odlučivalo po apelantovom zahtjevu da se utvrdi da redovnoj upotrebi apelantovog predmetnog stambeno-poslovnog objekta služi sporno zemljište. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom postupku.

33. Nadalje, analizirajući trajanje postupka Ustavni sud zapaža da je postupak pred organima uprave na dvije instance trajao tri godine i pet mjeseci, pred Okružnim sudom dvije godine i jedan mjesec i Vrhovnim sudom jednu godinu i četiri mjeseca. Ustavni sud zapaža da je najduži period od navedenog ukupnog trajanja postupka predmet rješavan pred Područnom jedinicom kao prvostepenim organom uprave, s tim da Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je u toku prvostepenog postupka bilo potrebno pribaviti stručno mišljenje organa nadležnog za poslove urbanizma, te da je prvostepeni organ uprave aktivno radio na predmetu i preduzimao zakonom propisane radnje, zbog čega Ustavni sud smatra da predmetni postupak koji je ukupno trajao šest godina i 10 mjeseci na dvije instance organa uprave i dvije sudske instance nije prešao granice razumnog trajanja i zbog čega su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

Ostali navodi

34. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena i prava iz čl. II/3k), II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 13, 14 i 17 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje odnosno primjenu materijalnog prava, pa kako je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, što je već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz čl. II/3k), II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 13, 14 i 17 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su organi uprave i redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu i dužina predmetnog postupka zadovoljava standard suđenja u „razumnom roku“.

36. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni povrede prava iz člana II/3k), II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 13, 14 i 17 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na apelantovu štetu u odnosu na odluku o njegovom tužbenom zahtjevu.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2786/16 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio