Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-759/18 (S. M.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-759/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-759/18, rješavajući apelaciju Safeta Mujdžića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Safet Mujdžić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 116035 17 Gž od 11. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Mujdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Harun Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 6. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 116035 17 Gž od 11. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je rješenje prvostepenog suda od 29. septembra 2017. godine kojim se taj sud oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu.

2. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je naveo da je apelant tom sudu 12. jula 2016. godine podnio tužbu kojom je tražio da se utvrdi da je upis posebnog staža kod tuženog (Federalni zavod PIO) upisan pod matičnim brojem 0001083388980 po osnovu pripadništva Armiji R BiH za period od 12. juna 1992. godine do 23. decembar 1995. godine nezakonit, te da se slijedom takvog utvrđenja naloži tuženom da izvrši brisanje posebnog staža. Nadalje, konstatovano je da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao prigovor apsolutne nenadležnosti suda i osporio tužbeni zahtjev navodeći da se shodno članu 7. stav 1. Zakona o PIO prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju po propisima o upravnom postupku iz čega proizlazi da se utvrđivanje nezakonitosti i brisanje posebnog staža apelanta može provesti samo po odredbama Zakona o upravnom postupku odnosno kasnije Zakona o upravnom sporu. Prvostepeni sud je istakao da se pozivajući na odredbe člana 16. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku pobijanim rješenjem od 29. septembra 2017. godine oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu. Za ovakvu svoju odluku prvostepeni sud je u razlozima naveo da je prigovor tuženog ocijenio osnovanim, da se upis i brisanje posebnog staža može provesti samo po odredbama pomenutih zakona, da se Pravilnikom o radnoj knjižici F BiH uređuje i način upisivanja podataka u radnu knjižicu i to kroz upravni postupak, da je članom 16. Pravilnika propisano da podatke o priznatom penzijskom stažu upisuje odgovarajuća služba PIO, dok je čl. 25. do 29. Pravilnika regulirana procedura i nadležnost za poništavanje netačnih ili nepravilno izvršenih upisa.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je tužbeni zahtjev apelanta usmjeren na utvrđenje nezakonitosti izvršenog upisa posebnog staža po osnovu učešća u odbrani BiH u matičnu evidenciju osiguranika kod tuženog i brisanje takvog upisa. Naime, istaknuto je da iz sadržaja tužbe proizlazi da je apelant tražio da sud utvrdi da je sporni upis nezakonit jer je izvršen bez njegovog zahtjeva na koje okolnosti je predložio provođenje određenih dokaza (uvid u određene materijalne dokaze, vještačenje spornog potpisa i dr.). Nadalje, ukazano je da je iz stanja spisa i priloženih dokaza uz tužbu vidljivo da je sporni staž tuženi upisao i u radnu knjižicu apelanta, koji upis nije predmet tužbenog zahtjeva. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da je za pravilnost odluke prvostepenog suda u pogledu apsolutne nenadležnosti suda da postupa po tužbi apelanta od odlučnog značaja da je osporavani upis izvršen od strane tuženog koji je organ uprave i da je upis izvršen na osnovu uvjerenja koje je također donio nadležni upravni organ. Dakle, ukazano je da se radi o provođenju akta koji je donesen u upravnom postupku upisom posebnog staža u službenu evidenciju kod tuženog organa uprave. Kako apelant pravilnost i zakonitost izvršenog spornog upisa može pobijati u upravnom postupku kod nadležnih upravnih organa, a osigurana mu je i sudska zaštita u upravnom sporu, konstatovano je da redovni sud nije nadležan da postupa po tužbi apelanta i u parničnom postupku ispituje i ocjenjuje zakonitost upisa posebnog staža u službenu evidenciju organa uprave.

Apelacioni navodi

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant, u suštini, tvrdi da su ga redovni sudovi svojim odlukama onemogućili da u parničnom postupku dokazuje i ostvaruje svoja prava i pravno relevantne činjenice iako su mu to morali omogućiti pravilnom primjenom propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno je "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.)

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, potvrđeno kao pravilno prvostepeno rješenje kojim se prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari i odbacio apelantovu tužbu. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-759/18 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio