Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3227/18 (N. D.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3227/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3227/18, rješavajući apelaciju Nermina Drnde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermina Drnde podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655496 18 Kž 3 od 23. maja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655496 18 Kv 6 od 16. maja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nermin Drnda (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Edina Rešidović i Aida Beganović-Handanagić, advokati iz Sarajeva, podnio je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 655496 18 Kž 3 od 23. maja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 655496 18 Kv 6 od 16. maja 2018. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere „kojom se […] ima odmah pustiti na slobodu“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 12. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je osumnjičen da je skupa s osumnjičenim H. Đ. počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, zatim da je sam počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH, te da je skupa s osumnjičenim B. K. počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 31. KZFBiH.

6. Kantonalno tužilaštvo je 11. maja 2018. godine Općinskom sudu podnijelo prijedlog kojim je tražilo da se apelantu, u smislu člana 149. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), produži pritvor za naredna tri mjeseca iz zakonskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH.

7. Rješenjem Općinskog suda (vanraspravno vijeće) broj 65 0 K 655496 18 Kv 6 od 16. maja 2018. godine apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati do 15. jula 2018. godine ili do nove odluke suda. Pritvor je produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH.

8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je najprije ocijenio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, što, kako je navedeno, proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu i dokaza dostavljenih uz prijedlog za produženje pritvora, koji su taksativno navedeni na str. 5, 6, 7. i 8. rješenja. Istaknuto je da činjenični opis krivičnopravnih radnji u kojima se stječu obilježja krivičnog djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio apelant proizlazi iz naredbi o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva broj T09 0 KTK 0144774 18 od 8. marta 2018. godine. U tom smislu, Općinski sud je utvrdio da osnovana sumnja da su apelant i osumnjičeni H. Đ. u periodu od sredine 2016. do kraja 2017. godine na području Kantona Sarajevo, i to apelant u svojstvu v. d. direktora i odgovornog lica Direkcije za puteve Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Direkcija) i H. Đ. u svojstvu pomoćnika direktora Direkcije, od tri imenovana predstavnika pravnih lica i od drugih predstavnika pravnih lica koji imaju zaključene ugovore za održavanje puteva s Direkcijom koja ih je angažirala na održavanju puteva na području Kantona Sarajevo putem javnih nabavki, tražili i primali novac za sebe na način da im je apelant na pojedinačnim sastancima tražio da za svaku fakturu koju ispostave Direkciji za izvedene radove njemu uplate novac u iznosu od 3% od iznosa plaćene fakture i da mu uplaćuju po 1.000,00 KM na ime plaćenih troškova koje angažirana pravna lica fakturiraju za usluge ophodnje puteva, kako bi im odobravao plaćanje faktura koje je on dužan da odobri i proslijedi na plaćanje. Navedeno je da je radnjama opisanim u rješenju apelant u više navrata tokom 2016. i 2017. godine primio novac u gotovini kao nagradu za plaćene fakture za izvršene radove i ophodnju cesta, te su u rješenju (str. 8, 9, 10, 11, 12. i 13) opisane radnje koje su apelant i ostali preduzeli u izvršenju krivičnih djela povodom kojih se vodi predmetna istraga. Dalje, utvrđeno je da postoji osnovana sumnja da je apelant sam, postupajući u svojstvu v. d. direktora i odgovornog lica Direkcije, tokom maja 2017. godine od S. M., predstavnika imenovanog pravnog lica, zahtijevao novac za sebe u iznosu od 10.000,00 KM kako bi u okviru svoje funkcije dodijelio tom pravnom licu ugovor za održavanje puteva na području općine Hadžići za period od 2017. do 2021. godine i iznos od 3% od faktura za održavanje puteva i iznos od 1.000,00 KM po fakturi za ophodnju puteva, koje će biti ispostavljene i plaćene po tom ugovoru, za koju nabavku je Direkcija prethodno raspisala postupak javne nabavke na kojoj je imenovano preduzeće dostavilo ponudu i za koju je postupak odlučivanja po žalbi tog pravnog lica bio u toku. Osim toga, navedeno je da je apelant osnovano sumnjiv da je radnjom opisanom pod tačkom 3, zajedno sa B. K. i N. Ć. u toku 2017. godine, u svojstvu šefa Tima za implementaciju projekta „Otpadne vode Sarajevo“ (u daljnjem tekstu: Tim) u KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo, po prethodnom dogovoru sa B. K. i N. Ć., u okviru kojeg projekta je zaključen ugovor o izgradnji privremene deponije za smještaj dehidriranog mulja između KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo kao nosioca projekta i društva ,,In“ d.o.o. Sarajevo kao izvođača radova, zahtijevao od predstavnika društva ,,In“ d.o.o. Sarajevo, na način da je B. K. tražio od N. Ć. da okončanu situaciju o izvršenim radovima uveća za iznos od 10.000.00 KM za radove koji nisu izvršeni, te da im nakon uplate po toj situaciji preda novac u navedenom iznosu, a kako bi mu apelant i B. K., znajući da navedeni radovi nisu izvršeni, istu situaciju ovjerili kao da su radovi izvršeni i na taj način omogućili da ona bude plaćena, pa je tako N. Ć., znajući da nije izvršio radove navedene u situaciji, dostavio ju je u KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o., koju su potom apelant i B. K. ovjerili kao da je izvršena, na osnovu čega je izvršena uplata društvu ,,In“ d.o.o. po ovoj situaciji, te su potom apelant i B. K. na opisani način primili novac u iznosima od po 5.000,00 KM, čime su stekli protivpravnu imovinsku korist u navedenim iznosima.

9. Općinski sud je naveo da je apelant prilikom ispitivanja u Kantonalnom tužilaštvu, što proizlazi iz zapisnika broj T 09 0 KTK 0114774 18, u prisustvu branioca advokata, uz upozorenje na član 92. stav 2. tačka c) ZKPFBiH, skoro u potpunosti priznao izvršenje krivičnog djela primanje dara i drugog oblika koristi iz člana 380. stav 2. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, koji se nalazi pod tačkom 1. naredbe o provođenju istrage i izvršenje krivičnog djela primanje dara ili drugog oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, koje je opisano pod tačkom 3. naredbe. Dalje, Općinski sud je, osim dokaza koji su se nalazili u spisu i koji su dostavljeni uz prethodni prijedlog za određivanje i produženje mjere pritvora, te koji su detaljno navedeni, interpretirani i analizirani, također izvršio uvid i u dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora od 11. maja 2018. godine, te utvrdio da su i ti dokazi u skladu s navedenim i obrazloženim dokazima te da oni potkrepljuju navode iz predmetne naredbe o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva. Istaknuto je da iz navedenih i obrazloženih dokaza, prije svega izjava više svjedoka koje su interpretirane u bitnom u rješenju, potkrjepljujućih materijalnih dokaza u koje je sud izvršio uvid i dokaza koji su dobijeni provođenjem posebnih istražnih radnji, koji su također u bitnom interpretirani, a koji potvrđuju iskaze svjedoka i apelantov iskaz, proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela u mjestu, na način i u vrijeme kako mu se to naredbom o provođenju istrage stavlja na teret.

10. Pored toga, Općinski sud je ispitao postojanje uvjeta za produženje mjere pritvora apelantu iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim, Općinski sud je ocijenio argumente Tužilaštva u prijedlogu za produženje pritvora od 11. maja 2018. godine datom na str. 18. i 19, izjašnjenje odbrane na javnom dijelu sjednice vijeća od 15. maja 2018. godine, te izjašnjenja Tužilaštva na istoj sjednici i zaključio da su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora apelantu po ovom pritvorskom osnovu. Istaknuto je da Kantonalno tužilaštvo u ovoj fazi postupka dovoljno argumentira da postoji ozbiljan rizik da bi do ometanja istrage moglo doći u slučaju apelantovog puštanja na slobodu. Naime, Kantonalno tužilaštvo je navelo imena svjedoka koji se trebaju saslušati, a to je pet imenovanih svjedoka – članova projektnog tima koji se dovode u direktnu vezu s krivičnim djelom pod tačkom 3. naredbe o provođenju istrage za koje se osnovano sumnjiči da je apelant počinio (zajedno sa B. K. i N. C.), i to u svojstvu šefa Tima. Imajući u vidu da trebaju biti saslušani članovi tog tima, kojima je apelant bio šef, odnosno položaj podređenosti svjedoka u odnosu na apelanta, a koji proizlazi iz formalnopravnog autoriteta koji apelant posjeduje kao šef, postoji realna opasnost da će do takvog utjecaja na svjedoke i doći, a što sud zaključuje na osnovu navedenih obrazloženih pokazatelja. Zatim je navedeno da Kantonalno tužilaštvo planira saslušati pet imenovanih svjedoka – poslovnih partnera preduzeća Direkcija u kojim je apelant obavljao funkciju v. d. direktora, koji su predstavnici privrednih subjekata koji imaju zaključene ugovore s Direkcijom, a s obzirom na modus operandi koji se apelantu stavlja na teret, postoji realan rizik da bi on mogao utjecati na ove svjedoke s ciljem, kako to Tužilaštvo navodi, izbjegavanja ili umanjenja krivične odgovornosti.

11. Nadalje, navedeno je da Kantonalno tužilaštvo namjerava saslušati sve članove komisija za javne nabavke Direkcije, a koje su bile formirane za postupke javnih nabavki u periodu kada je apelant bio v. d. direktora, i to 10 imenovanih članova. Ova lica su uposlenici Direkcije, apelant im je kao v. d. direktor Direkcije bio nadređen, a oni su i prema hijerarhijskom položaju, kako to navodi Tužilaštvo, bili podređeni apelantu i u ovom konkretnom slučaju Općinski sud zaključuje da postoji ozbiljan rizik da bi apelant mogao utjecati na svjedoke.

12. Općinski sud je dalje ispitao i postojanje uvjeta za produženje mjere pritvora apelantu iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Istaknuto je da je objektivni uvjet za produženje pritvora po ovom osnovu, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, ispunjen jer se za krivično djelo iz člana 380. stav 1. KZFBiH, koje se apelantu stavlja na teret, pod tačkom 3. naredbe o provođenju istrage može izreći kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Istaknuto je da je sud analizom dostavljenih dokaza kako subjektivne prirode (iskaza svjedoka) tako i objektivne prirode (materijalna dokumentacija) utvrdio postojanje osnovane sumnje i za ovo krivično djelo.

13. Nakon što je utvrdio postojanje općeg kriterija za pritvor po ovom osnovu, Općinski sud je ocjenjujući argumentaciju Tužilaštva istakao da je apelant osnovano sumnjiv da je u relativno kratkom vremenskom periodu (od sredine 2016. do kraja 2017. godine) kao najodgovornije lice u Direkciji (vršilac dužnosti direktora) počinio više istovrsnih krivičnopravnih radnji, u kojima su se stekla obilježja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. st. 2. i 1. KZFBiH. Prema mišljenju Općinskog suda, apelant je pokazao veliku upornost i koordinaciju prilikom vršenja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret (koja proizlazi iz više navedenih dokumentiranih telefonskih razgovora upotrebom posebnih istražnih radnji, saglasnih izjava više svjedoka, materijalnih dokaza i iskaza samog osumnjičenog). Nadalje, apelant je pokazao izrazitu smjelost i drskost (zahtijevajući novac kao nagradu da učini nešto što je u okviru svoje redovne nadležnosti bio dužan učiniti ili da učini nešto što ne bi smio učiniti u okviru funkcije direktora koju obavlja). Općinski sud je naveo da je posebno imao u vidu da se apelant osnovano sumnjiči da je izvršio krivično djelo koje spada u grupu koruptivnih krivičnih djela, te činjenicu da se osnovano sumnja da se predmetna korupcija odvijala u sferi javnih obaveza države (održavanje i gradnja puteva na području Kantona Sarajevo) kao sferi u kojoj nezakonitost direktno pogađa građane i utječe na kvalitet života u urbanoj sredini, a tim i društvo u cjelini, a naročito u kontekstu ukupnih društvenih prilika u Bosni i Hercegovini. Uočavajući da je suština korupcije kao procesa narušavanje načela jednakosti građana i urušavanje pravne države i vladavine prava, a imajući u vidu u rješenju ranije date razloge za pritvorske osnove iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, Općinski sud nalazi da je zbog zaštite ovih navedenih društvenih vrijednosti, u ovoj fazi postupka, apelantov pritvor neophodna i razmjerna mjera.

14. Općinski sud je istakao kako okolnost da je apelant u kratkom vremenskom kontinuitetu izvršio veći broj istovrsnih krivičnopravnih radnji iz kojih proizlaze obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret predstavlja naročitu okolnost iz koje proizlazi opravdana bojazan da će ponoviti krivično djelo. Ocjenjujući vremenski kontinuitet, brojnost krivičnopravnih radnji, vrstu krivičnog djela i način na koji je ono počinjeno, Općinski sud je zaključio da sve navedeno u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna. Iz navedenih razloga je Općinski sud, na osnovu člana 149. stav 3. ZKPFBiH, donio rješenje kojim je apelantu produžio pritvor za dva mjeseca kako bi se omogućilo Tužilaštvu da u tom roku okonča istragu u ovom krivičnom predmetu i donese konačnu tužilačku odluku. Pri tome, Općinski sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju, osim općih i posebnih uvjeta za produženje pritvora, ispunjeni i dodatni uvjeti iz člana 149. stav 3. ZKPFBiH za produženje pritvora. Općinski sud je imao u vidu težinu krivičnog djela zbog kojeg se postupak vodi, kako apstraktnu izraženu zakonom zaprijećenom kaznom za učinioca tog krivičnog djela tako i konkretnu težinu krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da ga je apelant učinio. Konkretna težina ovog djela ogleda se u radnjama za koje se tereti apelant, predstavljaju jedno ponašanje koje je van okvira društveno prikladnih i prihvaćenih načina ponašanja kao normalnih i „prirodnih“. Pored toga, kao naročito važne razloge, u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH, za produženje pritvora apelantu, ali za dva mjeseca, Općinski sud je naveo i složenost istrage u ovom krivičnom predmetu, odnosno činjenicu da se radi o više lica kojim se na teret stavlja izvršenje više krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiče da su ih počinili, više istovrsnih krivičnopravnih radnji, kao i zbog velikog broja lica koja su učestvovala u izvršenju predmetnog krivičnog djela.

15. Konačno, Općinski sud je naveo da je razmotrio mogućnost da se apelantu eventualno odredi druga mjera iz člana 140. i 140.a ZKPFBiH umjesto pritvora, u smislu odredbi člana 137. stav 2. ZKPFBiH. Međutim, vijeće je zaključilo da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora apelantu, s obzirom na to da mjere iz čl. 140. i 140. a ZKPFBiH nisu adekvatne ni svrsishodne za otklanjanje opasnosti od dovršenja, odnosno ponavljanja krivičnog djela.

16. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 Kž 3 od 23. maja 2018. godine odbio kao neosnovane žalbe apelantovih branilaca izjavljene protiv prvostepenog rješenja. Detaljno se referirajući na razloge i obrazloženje prvostepenog suda, Kantonalni sud je istakao da iz ožalbenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja postojanja općeg uvjeta za pritvor naveo da on proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu dostavljenih uz prethodna dva prijedloga za određivanje i produženje mjera pritvora, kao i iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora od 11. maja 2018. godine, te ih je taksativno nabrojao, a zatim interpretirao i analizirao na stranicama od 5. do 14. obrazloženja osporenog rješenja. Navedeno je da je Općinski sud pravilno zaključio da iz navedenih i obrazloženih dokaza (prije svega izjava više svjedoka čiji su iskazi interpretirani u bitnom), potkrepljujućih materijalnih dokaza u koje je izvršen uvid, kao i dokaza koji su dobijeni provođenjem posebnih istražnih radnji, a koji su također u bitnom interpretirani i koji potvrđuju iskaze svjedoka i apelantov iskaz, proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela u mjestu, na način i u vrijeme kako mu se to naredbom o provođenju istrage stavlja na teret.

17. Osvrćući se na prigovore apelantove odbrane da se sud prilikom utvrđivanja osnovane sumnje oslonio na rezultate posebnih istražnih radnji koje odbrani nisu bile dostupne, na čiju zakonitost se ne može adekvatno izjasniti, te da nije ispoštovana odredba člana 133. ZKPFBiH u kojoj je propisano da će „sudija za prethodni postupak bez odlaganja a nakon preduzimanja radnji iz člana 130. ovog Zakona obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila preduzeta“, Kantonalni sud je istakao da činjenica da sud osumnjičene nije putem obavijesti formalno obavijestio o preduzetim posebnim istražnim radnjama ne znači da su posebne istražne radnje i rezultati koji su iz njih proizašli nezakoniti. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je imao u vidu i činjenicu da se osnovana sumnja zasniva i na ostalim dokazima koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje, kao i uz prijedloge za produženje mjere pritvora, a ne samo na rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji. Navedene dokaze je i vijeće Kantonalnog suda ocijenilo kao bitne i dovoljne za konačno utvrđenje da u ovoj fazi krivičnog postupka (kada istraga još uvijek nije završena) postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivična djela koja mu se naredbom o provođenju istrage stavljaju na teret.

18. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode da ne postoje posebni pritvorski razlozi propisani u članu 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH, te je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao jasne i uvjerljive razloge za produženje pritvora apelantu na osnovu tih pritvorskih razloga. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju svog rješenja sasvim određeno naveo okolnosti vezane za poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBIH i dovoljno obrazložio da postoji ozbiljan rizik da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na izjave poimenično navedenih svjedoka koji se trebaju saslušati, a ocjenjujući prije svega konkretne i očigledne okolnosti koje se odnose na činjenicu da je apelant bio u poslovnim odnosima sa svjedocima, da je u odnosu na njih bio u hijerarhijski nadređenom položaju, odnosno da je s njima bio u Timu, a sama riječ tim implicira da članovi tima imaju otvorenu komunikaciju i da bi trebala postojati iskrenost između članova tima, da je najbitnija karika u timu lider, te nesporno utvrđeno da je apelant bio šef Tima, te se kao neosnovani ukazuju suprotni navodi odbrane izjavljeni u vezi s tim.

19. U odnosu na poseban pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, prvostepeni sud smatra da postoje naročite okolnosti, te rezimirajući obrazloženja Tužilaštva u bitnom ističe da je apelant osnovano sumnjiv da je u relativno kratkom periodu (od sredine 2016. do kraja 2017. godine) kao „najodgovornije“ lice u Direkciji (vršilac dužnosti direktora) počinio više istovrsnih krivičnopravnih radnji u kojima su se stekla obilježja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. i 380. stav 1. KZFBiH, te je pokazao veliku upornost i koordinaciju prilikom vršenja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret (koja proizlazi iz više navedenih dokumentiranih telefonskih razgovora, posebnih istražnih radnji, saglasne izjave više svjedoka, materijalnih dokaza i iskaza samog apelanta). Nadalje, apelant je pokazao izrazitu smjelost i drskost (zahtijevajući novac kao nagradu da učini nešto što je u okviru svoje redovne nadležnosti bio dužan učiniti ili da učini nešto što ne bi smio učiniti u okviru funkcije direktora koju obavlja). Pored toga, prvostepeni sud je ocijenio da se apelant osnovano sumnjiči da je izvršio krivično djelo koje spada u grupu koruptivnih krivičnih djela, te činjenicu da se osnovano sumnja da se predmetna korupcija odvijala u sferi javnih obaveze države (održavanje i gradnja puteva na području Kantona Sarajevo) kao sferi u kojoj nezakonitost direktno pogađa građane i utječe na kvalitet života u urbanoj sredini, a time i društvo u cjelini, a naročito u kontekstu ukupnih društvenih prilika u Bosni i Hercegovini.

20. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da okolnost da je apelant suspendiran i da je stoga nemoguće da bi mogao ponoviti krivično djelo jer je Projekt implementacije pročišćavanja otpadnih voda Sarajevo u cijelosti okončan ne oslikava zaključak da apelant neće ponoviti krivično djelo s obzirom na iskazanu upornost, odlučnost i istrajnost u preduzimanju inkriminiranih radnji, kao i njihov kontinuitet. Slijedom svega toga, ocijenjeni su irelevantnim i neprihvatljivim žalbeni navodi da ne postoje naročite okolnosti jer je apelant suspendiran s dužnosti. Navedene okolnosti (vremenski kontinuitet, brojnost krivičnopravnih radnji, način na koji su počinjene, izražena upornost, spremnost i istrajnost u njihovom vršenju) i po nalaženju vijeća Kantonalnog suda predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo. Kod ovakvih činjeničnih utvrđenja neosnovanom se ocjenjuje tvrdnja iz žalbe da prvostepeni sud nije dao razloge u pogledu zaključka o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio, odnosno nastavio vršiti krivična djela.

21. Po nalaženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju, osim općih i posebnih uvjeta za produženje pritvora, ispunjeni i dodatni uvjeti iz člana 149. stav 3. ZKPFBiH za produženje pritvora. Tako iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da se u konkretnom slučaju postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od jedne do deset godina, a postoje i naročito važni razlozi za produženje pritvora, te je ocijenjena težina krivičnih djela zbog kojih se postupak vodi, izražena zakonom zaprijećenom kaznom za učinioca tog krivičnog djela, kao i konkretna težina krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da ga je apelant učinio. Konkretna težina ovog djela ogleda se u radnjama za koje se apelant tereti, kako su već naprijed opisane, a iz kojeg opisa proizlazi jedno apelantovo ponašanje koje je van okvira društveno prikladnih i prihvaćenih načina ponašanja kao normalnih i prirodnih. Pored navedenog, naročito važne razloge, u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH, za produženje pritvora apelantu, ali za dva mjeseca, prvostepeni sud nalazi i u složenosti istrage u ovom krivičnom predmetu, odnosno činjenice da se radi o više lica kojim se na teret stavlja izvršenje više krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči da ih je počinio, više istovrsnih krivičnopravnih radnji, kao i zbog velikog broja lica koja su učestvovala u izvršenju predmetnog krivičnog djela, a da je navedeno vezano za član 149. stav 3. ZKPFBiH, u bitnom je navedeno i u obrazloženju prijedloga Tužilaštva za produženje mjere pritvora prilikom obrazlaganja posebnog pritvorskog razloga iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH.

22. Naposljetku, Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da prvostepeni sud nije zanemario svoju zakonsku obavezu da razmotri da li bi se svrha koja se želi postići pritvorom mogla ostvariti i primjenom nekih blažih mjera, te u konačnici svestranom analizom svih okolnosti pravilno izveo zaključak (navedene na str. 17) da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju produžavanje mjere pritvora apelantu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zatim prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c), te prava iz člana 8. Evropske konvencije. Navode o povredi ovih prava apelant zasniva na tvrdnji da je u osporenim rješenjima potpuno izostalo obrazloženje na koji način je izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da ne postoji osnovana sumnja kao uvjet sine qua non za produženje pritvora. Apelant naročito ističe da ne postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kao zakonski uvjet propisan članom 149. stav 3. ZKPFBiH za produženje pritvora nakon tri mjeseca niti postoje „naročito važni razlozi“. Osim toga, smatra da ne postoje ni posebni uvjeti za određivanje, odnosno produžavanje pritvora. Smatra da je Općinski sud krajnje proizvoljno prihvatio presjeke presretnutih razgovora i zapisnik o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog, te o njima krajnje arbitrarno izveo zaključak apsolutno suprotan njihovom sadržaju. Za ovakvu očiglednu proizvoljnost Općinskog suda Kantonalni sud je samo paušalno naveo da je imao u vidu i činjenicu da se osnovana sumnja zasniva i na ostalim dokazima koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje, kao i uz prijedlog za produženje mjere pritvora, a ne samo na rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji. Apelant ističe da je „zakonitu zarađenu nagradu za izvršene poslove u navedenom projektu primio na nezakonit način, što bi eventualno moglo da čini obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja iz člana 383. stav 1. KZFBiH“, a ne krivičnog djela iz člana 380. stav 1. KZFBiH. Apelant navodi da se Općinski sud prilikom utvrđivanja osnovane sumnje oslonio i na određene presjeke rezultata posebnih istražnih radnji, koji odbrani nisu bili dostupni jer apelant nikad nije obaviješten da su posebne istražne radnje bile preduzete protiv njega, niti su mu dostavljene naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji, te time nije bio u mogućnosti zahtijevati ispitivanje njihove zakonitosti. Apelant ističe da je sud propustio navesti precizne dokaze iz kojih proizlazi da postoji opravdana bojazan od utjecaja na svjedoke, odnosno saučesnike, navođenjem konkretnih činjenica koje ukazuju na to da bi apelant lično, neposredno ili posredno, pokušao utjecati na nekog od svjedoka ili saučesnika. Apelant naglašava, a što je njegova odbrana isticala na ročištu povodom produženja pritvora, da je u dva mjeseca od posljednjeg produženja pritvora do ročišta o produženju pritvora Tužilaštvo imalo i više nego dovoljno vremena da sasluša identificirane svjedoke i da je u tom periodu Tužilaštvo saslušalo samo jednog jedinog svjedoka na čiji se iskaz u prijedlogu za produženje pritvora ni ne oslanja, već u cijelosti samo ponavlja argumente iz prethodnog prijedloga o produženju pritvora. Nadalje, apelant navodi da su i Općinski i Kantonalni sud potpuno proizvoljno našli da postoje i naročite okolnosti zahtijevane za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Apsolutno je proizvoljan nalaz suda da je krivično djelo za koje se pritvor u konkretnom slučaju jedino i može produžiti (iz tačke 3. naredbe o provođenju istrage) nakon tri mjeseca vršeno u kratkom vremenskom kontinuitetu, da se radi o više istovrsnih krivičnopravnih radnji koje je apelant vršio u svojstvu direktora javnog preduzeća. Apelant smatra da je arbitrarna i netačna ocjena suda da činjenica da je on pod suspenzijom „ne oslikava zaključak da neće ponoviti inkriminirane radnje“, kako je to naveo Kantonalni sud u rješenju od 23. maja 2018. godine. Najzad, apelant naglašava da bilo kakva opasnost, u smislu tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, sve da ona i postoji, može biti jednostavno otklonjena adekvatnim mjerama zabrane – zabranom obavljanja određenih djelatnosti, a koju mjeru nisu ocijenili ni Općinski ni Kantonalni sud. Budući da u konkretnom slučaju činjenice ukazuju na postojanje teških propusta u postupku, prije svega potpune arbitrarnosti u produženju pritvora i apsolutnog propusta suda da razmotri pitanje zakonitosti pritvora koji je apelantu produžen, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se apelant „ima odmah pustiti na slobodu.“

II.Odgovor na apelaciju

24. Kantonalni sud je istakao da je preispitao razloge i obrazloženja na kojim je prvostepeni sud zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje te ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačke

b) i c) ZKPFBiH s kojim se u cjelini saglasio.

25. Općinski sud je naveo da su neosnovani i netačni apelantovi navodi da osporena rješenja ne sadrže ocjenu dokaza i da ne sadrže na koji način je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Nadalje, Općinski sud smatra i da su dati relevantni i dovoljni razlozi u prilog zaključku o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH. Najzad, u vezi s apelantovim ukazivanjem na suspenziju s posla, Općinski sud se pozvao na razloge i obrazloženje iz svog rješenja u povodu identičnog navoda.

26. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u obrazloženju osporenih odluka na detaljan način obrazloženo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da su dati konkretni razlozi kojim se sud rukovodio prilikom utvrđivanja ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH.

V.Relevantni propisi

27. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 380. st. (1) i (2) Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, [...] koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, [...], koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što bi morala učiniti ili da ne učini što ne bi smjela učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146. stav 1. tačke b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, Član 149. stav (3) Trajanje pritvora tokom istrage (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće iz stava 2. ovog člana može, prema obrazloženom prijedlogu tužioca, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 655496 18 Kž 3 od 23. maja 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, 23. maj 2018. godine, i datum podnošenja apelacije, 8. juni 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije, zatim prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c), kao i prava iz člana 8. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

35. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje .

36. Ustavni sud konstatira da se apelant nalazi u pritvoru od 21. februara 2018. godine i da pritvor, prema osporenim rješenjima, može trajati najduže do 15. jula 2018. godine. Ustavni sud zapaža da su predmet apelacionog razmatranja u konkretnom slučaju rješenja redovnih sudova o produženju pritvora za dva mjeseca u istrazi.

37. Apelant smatra da su osporena rješenja donesena kao rezultat kršenja relevantnih odredaba ZKPFBiH, što ih čini nezakonitim. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja zakonom propisanih razloga za produžavanje pritvora, tj. postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 380. stav 1. KZFBiH, uključujući postojanje „naročitih razloga“ propisanih odredbama člana 149. stav 3. ZKPFBiH. Apelant ukazuje i na manjkavost obrazloženja u kontekstu postojanja posebnih pritvorskih razloga za produženje mjere pritvora koji su propisani članom 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH jer redovni sudovi nisu dali jasne i argumentirane razloge za primjenu navedenih pritvorskih razloga, te da su redovni sudovi samo paušalno naveli da su razmotrili mogućnost izricanja blažih mjera od mjere pritvora. Također, apelant ističe da nije obaviješten da su posebne istražne radnje bile preduzete protiv njega, niti su mu dostavljene naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji, te time nije bio u mogućnosti zahtijevati ispitivanje njihovih zakonitosti. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje.

38. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje i produžavanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tačke a), b), c) i d). Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 149. st. 1. i

2. ZKPFBiH propisano trajanje pritvora u istrazi (najduže tri mjeseca od dana lišenja slobode), te da je stavom 3. tog člana propisana mogućnost da se pod određenim okolnostima pritvor u istrazi može produžiti za još najduže tri mjeseca.

39. Ustavni sud podsjeća da osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Nadalje, pojam „djelo“ u smislu člana 5. ima autonomno značenje identično kao i „krivično djelo“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Stoga treba imati u vidu klasifikaciju „djela“ prema nacionalnom pravu, karakter postupka i težinu zaprijećene kazne (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 1996. godine, stav 56). Najzad, „djelo“ mora biti specifično i konkretno jer lišavanje slobode samo na osnovu činjenice da se radi o licu koje je sklono vršenju kažnjivih djela nije dopušteno (Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, stav 102; Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989. godine, stav 40; M. protiv Njemačke, presuda od 17. decembra 2009. godine, stav 89; Shimovolos protiv Rusije, presuda od 21. juna 2011. godine, stav 54).

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen za dva mjeseca uz pozivanje na član 149. stav 3. ZKPFBiH, kojim odredbama je propisana mogućnost da se pod određenim okolnostima pritvor u istrazi može produžiti za još najduže tri mjeseca. Ustavni sud podsjeća da za produženje pritvora od jednog do tri mjeseca zakon ne određuje uvjete pod kojima se produženje mora dopustiti, osim uvjeta vezanih za zaprijećenu kaznu i naročito važne razloge. Koji su to „naročito važni razlozi“ zakon izričito ne propisuje, pri čemu sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koji su to razlozi.

41. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja rješenja o produžavanju mjere pritvora apelantu koja su predočena uz apelaciju proizlazi da se apelantu (koji je imao svojstvo v. d. direktora Direkcije) stavlja na teret da je radnjama činjenično i pravno opisanim u rješenju (te kako je navedeno u tačkama 1. i 2. naredbe o provođenju istrage) počinio krivično djelo iz člana 380. stav

2. KZFBiH za koje djelo je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, dok je radnjama opisanim u tački 3. počinio krivično djelo iz člana 380 stav 1. KZFBiH za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant to djelo počinio na način da je zajedno sa B. K. i N. Ć. u toku 2017. godine u svojstvu šefa Tima, po prethodnom dogovoru sa B. K. i N. Ć., na način opisan u rješenju zahtijevao od predstavnika društva ,,In“ d.o.o. Sarajevo novac u iznosu od 10.000 KM, na osnovu čega je izvršena uplata društvu ,,In“ d.o.o. po ovoj situaciji, nakon čega je N. Ć. predao B. K. sredinom 2017. godine novac u iznosu od 5.000 KM koji je osumnjičeni B. K. zadržao za sebe, a krajem 2017. godine N. Ć. je predao B. K. ostatak novca u iznosu od 5.000 KM, koji je B. K. 31. decembra 2017. godine predao apelantu, čime su apelant i osumnjičeni B. K. stekli protivpravnu imovinsku korist u navedenim iznosima. Stoga proizlazi da se apelantu na teret stavlja specifično i konkretno „djelo“. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da se u ovako određenom „djelu“ stječu obilježja krivičnog djela propisanog KZFBiH u člana 380. stav 1 (primanje dara ili drugih oblika koristi: službena osoba koja zahtijeva ili prima dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu (…)). Nadalje, u osporenim rješenjima je navedeno da je sud analizom dostavljenih dokaza kako subjektivne prirode (iskaza svjedoka) tako i objektivne prirode (materijalna dokumentacija) zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje kao prvog i općeg uvjeta za produženje mjere pritvora apelantu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da i apelant u svojoj apelaciji navodi da je sud osnovanu sumnju za to krivično djelo utvrdio „samo“ na zapisniku o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog i dva presjeka presretnutih razgovora, koji se odnose na krivično djelo iz tačke 3. naredbe o provođenju istrage, te da drugih dokaza u spisu nema, a „izvršenje navedenog krivičnog djela apelant je prilikom davanja izjave kod tužioca detaljno opisao i priznao njegovo izvršenje“. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostale konkretne radnje koje mu se stavljaju na teret, kao i da ne postoji osnovana sumnja kao opći uvjet za produženje mjere pritvora.

42. Pri tome, Ustavni sud smatra da apelantovo tumačenje da navedene radnje čine obilježja krivičnog djela zloupotreba položaja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, a ne krivičnog djela iz člana 380. stav 1. KZFBiH, u trenutnoj fazi postupka nije relevantno budući da je u ovom trenutku sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje je Kantonalno tužilaštvo kvalificiralo kao krivično djelo iz člana 380. stav 1. KZFBiH, a koju pravnu kvalifikaciju je redovni sud prihvatio, dok će konačnu odluku o pravnoj kvalifikaciji donijeti redovni sud nakon okončanja predmetnog krivičnog postupka. Također, Ustavni sud smatra da ovakvu ocjenu Suda BiH o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u sumnju ni svojim navodima koji se odnose na to da zbog nedostavljanja naredbi suda na osnovu kojih su određene posebne istražne radnje, niti obavještenja o njihovoj provedbi, nije bio u prilici osporavati zakonitost dokaza. Naime, pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza pitanja su koja će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle, prilikom utvrđivanja eventualne krivične optužbe protiv apelanta.

43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali u vidu težinu krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči i zaprijećenu kaznu za to krivično djelo, a u vezi s postojanjem naročito važnih okolnosti zbog kojih se postupak vodi, kako apstraktnu izraženu zakonom zaprijećenom kaznom za učinioca tog krivičnog djela tako i konkretnu težinu krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da ga je učinio apelant. Konkretna težina ovog djela ogleda se u radnjama za koje se tereti apelant, kako su već naprijed opisane, a iz kojeg opisa proizlazi jedno ponašanje koje je van okvira društveno prikladnih i prihvaćenih načina ponašanja kao normalnih i prirodnih. Stoga, Ustavni sud smatra da se razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja ne čine proizvoljnim jer, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju činjenicu što istraga još uvijek nije okončana, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 149. stav

3. ZKPFBiH čine neosnovanim.

44. Nadalje, apelant tvrdi da su izostali konkretni razlozi i dokazi koji bi uputili na zaključak da postoji osnovan strah da će izvršiti utjecaj na eventualne svjedoke u smislu člana 146. stav 1. tačka

b) ZKPFBiH.

45. Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pritvor može biti određen odnosno produžen ako postoji opravdana bojazan da će biti uništeni, sakriveni, izmijenjeni ili krivotvoreni dokazi ili ako naročite okolnosti ukazuju da će krivični postupak biti ometan utjecanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stoga proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi provođenja istrage. Međutim, posmatrano dugoročno, zahtjevi istrage sami po sebi ne mogu biti dovoljni da bi bio određen pritvor iz ovog razloga, s obzirom na to da se prema redovnom toku stvari navedeni rizici smanjuju protekom vremena, tj. kako se provode istražne radnje (vidi Evropski sud, pored ostalih, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78).

46. Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja nesporno proizlazi da se postupak protiv apelanta nalazi u fazi istrage. Nadalje, redovni sudovi su istakli da je Tužilaštvo navelo imena svjedoka koji se trebaju saslušati, a to su pet imenovanih svjedoka – članova projektnog tima koji se dovode u direktnu vezu s krivičnim djelom pod tačkom 3. naredbe o provođenju istrage. Imajući u vidu da se trebaju saslušati članovi tog tima, a kojima je apelant bio šef, odnosno položaja podređenosti svjedoka u odnosu na apelanta, a koji proizlazi iz formalnopravnog autoriteta koji apelant posjeduje kao šef, prvostepeni sud zaključuje da postoji realna opasnost da će do takvog utjecaja na svjedoke i doći. Nadalje, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je sud ocijenio navode iz prijedloga da je planirano saslušanje i pet imenovanih svjedoka koji su bili poslovni partneri preduzeća Direkcija u kojem je apelant obavljao funkciju v. d direktora, da su oni predstavnici privrednih subjekata koji imaju zaključene ugovore s navedenom Direkcijom, a s obzirom na modus operandi koji se apelantu stavlja na teret, postoji realni rizik da bi on mogao utjecati na ove svjedoke s ciljem izbjegavanja ili umanjenja krivične odgovornosti, kao i to da Kantonalno tužilaštvo namjerava saslušati sve članove komisija za javne nabavke Direkcije, koje su bile formirane za postupke javnih nabavki u periodu kada je osumnjičeni bio v. d. direktora, i to 10 imenovanih članova. Ova lica su zaposlenici Direkcije, a apelant im je kao v. d. direktora Direkcije bio nadređen, a oni su i prema hijerarhijskom položaju, kako to navodi Tužilaštvo, bili podređeni apelantu i u ovom konkretnom slučaju, te zaključuje da postoji ozbiljan rizik da bi apelant mogao utjecati na svjedoke. Prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih rješenja sasvim određeno naveli okolnosti vezane za poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačke b) ZKPFBiH i dovoljno obrazložili da postoji ozbiljan rizik da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na izjave poimenično navedenih svjedoka koji se trebaju saslušati, a ocjenjujući prije svega konkretne i očigledne okolnosti koje se odnose na činjenicu da je apelant bio u poslovnim odnosima sa svjedocima, da je u odnosu na njih u hijerarhijski nadređenom položaju, odnosno da je s njima bio u Timu, a sama riječ tim implicira da članovi tima imaju otvorenu komunikaciju i da bi trebala postojati iskrenost između članova tima, da je najbitnija karika u timu lider, te nesporno utvrđeno da je apelant bio šef Tima.

47. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da u ovoj fazi postupka postoji opravdan strah da bi apelant u slučaju da se nađe na slobodi mogao izvršiti utjecaj kako na već saslušane svjedoke tako i na svjedoke koji treba da se saslušaju u daljnjem toku postupka.

48. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak da su se stekli uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Apelant ističe da mu je rješenjem nadležnog Ministarstva određena suspenzija pa da je tako isključena mogućnost da ponovi krivično djelo za koje se tereti, da ranije nije osuđivan i da se protiv njega ne vodi drugi krivični postupka, a što, prema njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da nije sklon vršenju krivičnih djela. On smatra da u osporenim rješenjima nije ponuđeno ništa što upućuje na zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje bi opravdale produženje pritvora po ovom osnovu.

49. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini druga krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225; i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII; i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. godine).

50. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se apelant osnovano sumnjiči da je radnje koje mu se stavljaju na teret preduzimao u svojstvu službenog lica (pomoćnika direktora Direkcije za puteve KS i šef Tima). Prvostepeni sud je također zaključio da, s obzirom na privremeni karakter suspenzije i mogućnost da ona u svakom trenutku bude ukinuta i apelant vraćen na posao, sama po sebi nije dovoljna za zaključak da je njenim nastupanjem otklonjena opravdana bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Nadalje, redovni sudovi su kod procjene postojanja ovog razloga za pritvor ocijenili brojnost krivičnopravnih radnji i njihovo preduzimanje u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu. Apelant je osnovano sumnjiv da je u relativno kratkom vremenskom periodu (od sredine 2016. do kraja 2017. godine) kao „najodgovornije“ lice u Direkciji (vršilac dužnosti direktora) počinio više istovrsnih krivičnopravnih radnji u kojima su se stekla obilježja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. i 380. stav 1. KZFBiH, te je pokazao veliku upornost i koordinaciju prilikom vršenja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret (koja proizlazi iz više navedenih dokumentiranih telefonskih razgovora, upotrebe posebnih istražnih radnji, saglasne izjave više svjedoka, materijalnih dokaza i iskaza samog apelanta). Nadalje, redovni sudovi su zaključili da je apelant pokazao izrazitu smjelost i drskost (zahtijevajući novac kao nagradu da učini nešto što je u okviru svoje redovne nadležnosti bio dužan učiniti ili da učini nešto što ne bi smio učiniti u okviru funkcije direktora koju obavlja). Pored toga, prvostepeni sud je ocijenio da se apelant osnovano sumnjiči da je izvršio krivično djelo koje spada u grupu koruptivnih krivičnih djela, te činjenicu da se osnovano sumnja da se predmetna korupcija odvijala u sferi javnih obaveze države (održavanje i gradnja puteva na području Kantona Sarajevo) kao sferi u kojoj nezakonitost direktno pogađa građane i utječe na kvalitet života u urbanoj sredini, a time i društvo u cjelini, a naročito u kontekstu ukupnih društvenih prilika u Bosni i Hercegovini. Uočavajući da je suština korupcije kao procesa narušavanje principa jednakosti građana i urušavanje pravne države i vladavine prava, a imajući u vidu ranije date razloge za pritvorske osnove iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, redovni sudovi su zaključili da je zbog zaštite ovih navedenih društvenih vrijednosti u ovoj fazi postupka apelantov pritvor neophodna i razmjerna mjera. Dakle, ocjenjujući vremenski kontinuitet, brojnost krivičnopravnih radnji, vrstu krivičnog djela i način na koji je ono počinjeno, prvostepeni sud nalazi da sve navedeno u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna.

51. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim žalbene navode da apelant zbog suspenzije ne može ponoviti krivično djelo jer je Projekt implementacije pročišćavanja otpadnih voda Sarajevo u cijelosti okončan, ne oslikava zaključak da neće ponoviti krivično djelo imajući u vidu iskazanu upornost, odlučnost i istrajnost u preduzimanju inkriminiranih radnji, kao i njihov kontinuitet. Stoga, činjenica da apelant ranije nije osuđivan i da se protiv njega ne vodi krivični postupak ne dovodi u pitanje zaključak redovnih sudova o opravdanoj bojazni da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ponovo počiniti krivično djelo. Najzad, redovni sudovi su imali u vidu da se apelant osnovano sumnjiči za koruptivno krivično djelo, da takva djela najviše pogađaju same građane i društvo u cjelini, pa stoga proizlazi da u datim okolnostima postoji i opravdani javni interes koji nadjačava pravilo o poštovanju slobode pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

52. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da su osporena rješenja identična rješenjima o određivanju pritvora kako u pogledu osnovane sumnje tako i razloga iz člana 146. stav 1. tačke b) i

c) ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da apelant ni u apelaciji kao ni u postupku pred redovnim sudovima nije ukazao na konkretne okolnosti nastale u periodu nakon određivanja pritvora koje bi učinile irelevantnim okolnosti kojim se rukovodio redovni sud u osporenim rješenjima, odnosno dovele u pitanje njihovo postojanje u trenutku odlučivanja o produženju mjere pritvora. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantovu tvrdnju da se osporena rješenja zasnivaju na ponavljanju istih razloga i stereotipnih obrazloženja.

53. Najzad, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i da su redovni sudovi, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te imajući u vidu modus izvršenja krivičnog djela za koje se tereti apelant, zaključili da se izricanjem blažih mjera apelantu ne bi mogla ostvariti ista svrha kao i određivanjem mjere pritvora. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra da su redovni sudovi samo paušalno konstatirali da se mjerama zabrane ne može ostvariti svrha pritvora, tj. otklanjanje opravdane bojazni da će apelant u slučaju da bude pušten na slobodu utjecati na svjedoke, te ponoviti neko od krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

54. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Ostali navodi

55. Apelant je naveo i da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine te iz čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije. Međutim, te tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazao na bilo šta što bi upućivalo na povrede navedenih prava, osim nezadovoljstva odlukama o produžavanju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovih navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih rješenja, koja sama po sebi ni na koji način ne upućuju na navedene povrede, nalazi da nema potrebe dalje se upuštati i razmatranje ovih navoda.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao utjecati na svjedoke odnosno ponoviti krivično djelo, te kada su dati relevantni i dovoljni razlozi za zaključak zbog čega svrha pritvora ne bi mogla biti ostvarena određivanjem blažih mjera.

57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3227/18 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio