Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-523/18 (M. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Doživotno izdržavanje
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-523/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-523/18, rješavajući apelaciju Murisa Beširevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koje je podnio:

Muris Beširević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 236435 13 Gž od 25. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muris Beširević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Murisa Makarević advokat iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 236435 13 Gž od 25. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i bez pravnog dejstva Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između R. B. kao primaoca izdržavanja i tužene D. M. kao davaoca izdržavanja, te da se naloži ZK uredu da izvrši brisanje tužene kao vlasnika stana (koji je tužena dobila nakon smrti primaoca izdržavanja) i uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje, kao i obaveže tužena da mu naknadi troškove postupka. Istom odlukom odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se raskine predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju i naloži ZK uredu da uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je, nakon provedenog postupka, prvostepeni sud zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 103, 104. i 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, jer sud nije mogao utvrditi da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja. Kantonalni sud ističe da, suprotno apelantovim žalbenim navodima (da do stvarnog izdržavanja nije došlo, da zaključeni ugovor ima obilježje zelenaškog ugovora, odnosno da je došlo do povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, te da je predmetni ugovor zaključen iz pobuda koje su protivne moralu, svrsi i samom cilju ugovora o doživotnom izdržavanju), izvedenim dokazima nije dokazan niti jedan od apelantovih navoda. Naime, utvrđene činjenice ne ukazuju niti na propust tužene da ispuni svoje obaveze iz predmetnog ugovora, a čak i kada bi to bio slučaj, ta okolnost ne bi mogla uticati na samu valjanost predmetnog ugovora, jer ne ukazuje na postojanje bilo kojeg od razloga ništavosti. Također, apelant nije dokazao da bi predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju mogao biti bez dejstva zbog nedopuštenosti pobude tužene u smislu odredbe člana 53. stav. 2. ZOO, jer nije dokazano niti da je pobuda tužene bila nedopuštena, niti da je primateljica izdržavanja za takvu pobudu znala. Naprotiv, prvostepeni sud je pravilno cijenio iskaze svjedoka, te pravilno utvrdio okolnosti pod kojima je došlo do zaključenja ovog ugovora, te pravilno ocijenio da ovakav razlog ništavosti ne postoji. Osim toga, izvedeni dokazi ne upućuju niti na nedopuštenost osnova predmetnog ugovora koja bi ga mogla učiniti ništavim kako je to predviđeno odredbom člana 52. ZOO. Također, pravilan je zaključak prvostepenog suda u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva apelanta kada je utvrdio da apelant nije aktivno legitimisan za postavljanje ovog tužbenog zahtjeva. Naime, nasljednici primaoca izdržavanja nisu aktivno legitimisani da u parnici zahtijevaju raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zbog neispunjavanja ugovora od strane davaoca izdržavanja, ukoliko takav zahtjev za svoga života nije postavio sam primalac izdržavanja (ovakav stav je zauzeo i Vrhovni sud Federacije BiH u svojoj presudi broj: 64 0 P 010041 11 Rev od 5. aprila 2012. godine). S tim u vezi, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostepeni sud postupio kada je odbio, a ne odbacio eventualni tužbeni zahtjev, s obzirom da sud o aktivnoj legitimaciji odlučuje primjenom materijalnog prava i u slučaju nedostatka aktivne legitimacije tužbeni zahtjev odbija a ne odbacuje.

Apelacioni navodi

3. Nakon brižljive analize apelacije, Ustavni sud je zaključio da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Zakona o nasljeđivanju, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je osporenim odlukama na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozva, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene te odluke. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav ( 4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-523/18 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio