Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4161/16 (A. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4161/16

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4161/16, rješavajući apelaciju Almira Bukarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Bukarića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 200339 15 Rev od 4. oktobra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Almir Bukarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 200339 15 Rev od 4. oktobra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od JP „BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo - Centar pošta Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 15. i 23. februara 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 200339 11 Rs od 21. augusta 2013. godine poništena je kao nezakonita odluka tuženog od 16. februara 2011. godine o otkazu ugovora o radu (u daljnjem tekstu: odluka o otkazu), te je tuženi obavezan da apelanta vrati na radno mjesto poštonoša na kojem je radio prije odluke o otkazu, kao i da mu isplati naknade na ime plaće u iznosima bliže navedenim u izreci presude, zajedno sa troškovima postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u tužbi, između ostalog, naveo da je bio zaposlen kod tuženog po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, da je obavljajući poslove i zadatke poštonoše 7. januara 2011. godine, uz saglasnost klijentice S.Ž.M., u njeno ime potpisao novčanu uputnicu i novac zadržao do trenutka kada će klijentica kontaktirati s njim radi predaje novca, da je u to vrijeme navedena klijentica bila hospitalizirana i da ga je zamolila za navedenu uslugu. Međutim, iako je nesporno utvrđeno da je klijentica imala usmeni dogovor sa apelantom, tuženi je pokrenuo disciplinski postupak u kojem je donio odluku kojom je utvrdio težu povredu radne dužnosti, te donio odluku o otkazu ugovora o radu bez otkaznog roka. Protiv navedene odluke apelant je podnio žalbu, koju je drugostepeni organ odbio kao neosnovanu. Apelant je predložio sudu da, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će poništiti odluku o otkazu, te obavezati tuženog da ga odmah vrati na poslove radnog mjesta poštonoša na koje je bio raspoređen prije donošenja odluke o otkazu, te da mu isplati potraživanja iz radnog odnosa. U odgovoru na tužbu tuženi je osporio tužbeni zahtjev, istaknuvši da je utvrdio da je apelant mjesec dana (od 7. januara do 9. februara 2011. godine) držao novac kod sebe, te da ga je u tom periodu mogao isplatiti klijentici bez potrebe da se reklamira usluga, ako je postojao međusobni dogovor, da apelant nije ovlašten ni na kakav način da prima, zadržava ili na drugi način raspolaže pošiljkama bilo koje vrste, jer kao poštonoša svaku pošiljku koja glasi na primaoca mora uručiti, a u slučaju nemogućnosti uručenja, pošiljku mora vratiti u Poštu, a primaocu ostaviti obavijest o prispijeću pošiljke, što nije učinio, odnosno nije postupio u skladu sa propisima koji reguliraju poštansku djelatnost. Tuženi je naveo da je u konkretnom slučaju apelant novac zadržao za sebe, pri povratku sa terena nije obavijestio nikoga od pretpostavljenih da pošiljka nije uručena, što je suprotno propisima, te je uputnicu potpisao umjesto primatelja, a da pri tome nije imao odgovarajuću punomoć, što je bio obavezan imati, te je, iako je obavezan znati procedure dostave pismena, postupio suprotno postojećim propisima koji reguliraju ovu oblast.

7. Općinski sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je 11. februara 2011. godine upravnik tuženog podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti protiv apelanta u kojem je navedeno da je apelant, obavljajući poslove poštonoše, 7. januara 2011. godine otuđio određeni novčani iznos, odnosno umjesto da isplati uputnicu „naknada umjesto plaće ženi majci u radnom odnosu“ za decembar 2010. godine S.Ž.M., uputnicu lično potpisao umjesto primaoca i novac zadržao za sebe, čime je počinio povredu radne - ugovorene obaveze u smislu člana 6. stav 1. tač. 2, 3. i 22. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti u JP „BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Općinski sud je utvrdio da je 16. februara 2011. godine tuženi donio odluku o otkazu kojom je utvrdio da je apelant počinio težu povredu radne - ugovorene obaveze iz člana 6. stav 1. tač. 2, 3. i 22. Pravilnika, te mu izrekao disciplinsku mjeru otkaz ugovora o radu bez otkaznog roka protiv koje je apelant podnio žalbu koja je 25. februara 2011. godine odlukom drugostepene komisije za žalbe tuženog odbijena kao neosnovana.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz dokaza koje je prezentirao tuženi nije mogao da utvrdi da li je disciplinski postupak zakonito proveden, budući da tuženi nije dostavio Pravilnik iz kojeg bi se jedino moglo utvrditi šta je definirano kao povreda radne obaveze, šta čini obilježje teže povrede radne obaveze i koje su sankcije predviđene za te povrede, te da se samo iz Pravilnika moglo utvrditi kako je reguliran disciplinski postupak. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi činjenica da je apelant zadržao novac koji mu nije pripadao, te da je tako počinio povredu radne obaveze. Međutim, kako se nije mogao izvršiti uvid u navedeni pravilnik, nije se moglo utvrditi ni kako je definirana takva povreda i koja je sankcija za nju zaprijećena, niti se moglo provjeriti da li je disciplinski postupak proveden na zakonit način, jer tuženi, pored navedenog pravilnika, nije pružio sudu na uvid ni disciplinski spis iz kojeg se jedino moglo utvrditi da li je tuženi postupao po proceduri određenoj u Pravilniku. Dakle, iako iz svih provedenih dokaza proizlazi činjenica da je apelant počinio povredu radne obaveze, te da za nju treba da odgovara, Općinski sud, ipak, nije mogao utvrditi da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu donesena na način propisan zakonom, jer tuženi za takav zaključak nije pružio dovoljno dokaza. S obzirom na navedeno, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev i donio presudu kojom je poništio odluku o otkazu.

9. Pored toga, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 96. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je određeno da, ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu. Budući da je apelant zahtijevao da se vrati na posao, to je, u skladu sa citiranim dijelom navedenog člana ZOR-a, naloženo tuženom da ga vrati na posao na poslove na kojima je radio, te mu je u cijelosti dosudio plaće u visini koju je obračunao vještak.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 200339 13 Rsž od 26. decembra 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza u toku postupka kao nesporno utvrdio da je odluka o otkazu donesena nakon provedenog disciplinskog postupka u kojem je Disciplinska komisija tuženog kao nesporno utvrdila da je apelant odgovoran zbog počinjenog disciplinskog prekršaja, jer je počinio težu povrede radne obaveze iz člana 6. stav 1. tač. 2, 3. i 22. Pravilnika, kao i da je Komisija za žalbe i prigovore odbila apelantovu žalbu podnesenu protiv navedene odluke i potvrdila prvostepeno rješenje.

12. Kantonalni sud je ocijenio da izvedenim dokazima tuženi nije dokazao da je odluka o otkazu donesena na zakonit način, jer tuženi u prvostepenom postupku na okolnost osnovanosti tvrdnje da je disciplinski postupak proveden u skladu sa ZOR-om, odnosno Pravilnikom, nije dostavio relevantne dokaze, tj. Pravilnik, na koje odredbe se pozvao u odluci o otkazu. Kantonalni sud je istaknuo da tuženi nije dokazao da se navedena povreda kvalificira kao teža povreda radne obaveze iz člana 6. stav 1. tač. 2, 3. i 22. Pravilnika, koja se apelantu stavlja na teret, koja je sankcija predviđena za tu povredu, šta čini obilježje teže povrede radne obaveze, što je prvostepeni sud jedino mogao utvrditi na osnovu uvida u Pravilnik i u disciplinski spis, jer se na navedene odredbe Pravilnika tuženi i sam pozivao u odgovoru na tužbu i u toku prvostepenog postupka u pravcu osporavanja navoda tužbe i tužbenog zahtjeva.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 200339 15 Rev od 4. oktobra 2016. godine uvažena je revizija tuženog, nižestepene presude preinačene i tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao na činjenice utvrđene pred nižestepenim sudovima na temelju kojih su ti sudovi zaključili da je nesporno utvrđena teža povreda radne dužnosti na način kako je to utvrdio tuženi, ali da tuženi nije dokazao da je disciplinski postupak zakonito proveden, jer nije dostavljen Pravilnik tuženog, pa su utvrdili da odluka o otkazu nije zakonita, te je ta odluka poništena, naloženo vraćanje apelanta na posao i dosuđene su mu naknade plaća.

15. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 88. stav 1. ZOR-a kojima je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 40. Zakona o javnim preduzećima u Federaciji BiH kojom je propisano da zaposlenik u javnim preduzećima može biti razriješen samo po okončanju provedenog disciplinskog postupka, propisanog u odgovarajućem pravilniku ili poslovnicima, osim ako je razriješen po skraćenom postupku. Budući da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu, jer je potpisao, preuzeo i zadržao kod sebe (duže od jednog mjeseca) novčanu pošiljku upućenu S.M.Ž., što kao zaposlenik tuženog na poziciji poštonoše nije smio uraditi čak ni po odobrenju stranke (apelant je u disciplinskom postupku i ovoj parnici tvrdio da je imao odobrenje stranke), Vrhovni sud je ocijenio da nije sporan osnov za odgovornost apelanta kao zaposlenika za težu povredu radne obaveze, niti je sporno da je disciplinski postupak proveden sa pravom na žalbu i odluku drugostepenog organa u kojem mu je izrečena disciplinska mjera otkaza ugovora o radu bez poštivanja otkaznog roka. Vrhovni sud je podsjetio da su nižestepeni sudovi naveli da nisu mogli provjeriti zakonitost odluka Disciplinske komisije jer u postupku nije dostavljen Pravilnik, pa su zbog toga zaključili da je odluka o otkazu nezakonita sa svim ostalim posljedicama.

16. Međutim, Vrhovni sud je istaknuo da se iz zapisnika sa pripremnog ročišta, kao i stanja u spisu vidi da apelant nije ni osporavao zakonitost provedenog disciplinskog postupka, već je tvrdio da je disciplinska mjera stroga (zapisnik sa glavne rasprave od 7. februara 2013. godine, strana 5, stav 1). Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da je prvostepeni sud u fazi prethodnog ispitivanja tužbe već morao po članu 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da pozove stranke da dostave dokaze o spornim činjenicama, što u konkretnom slučaju nije urađeno ni do okončanja postupka. Sud na pripremnom ročištu određuje dokaze koje će stranke izvesti, ali nije odredio dokaz uvidom u Pravilnik zbog čega tuženi nije ni znao da je taj dokaz potreban radi odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

17. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi, na osnovu utvrđene činjenice da je apelant neovlašteno prisvojio novac treće osobe na način da je potpisao uputnicu, da je novac držao kod sebe više od mjesec dana, da je dostava pošiljki osnovna djelatnost tuženog zbog čega je izuzetno važno da dostava bude pouzdana i u skladu sa pravilima struke i normativima, da je apelant bio upoznat sa tim pravilima, da je proveden disciplinski postupak u kojem je imao pravo na odbranu, pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je odluka o otkazu nezakonita. S tim u vezi, Vrhovni sud je istaknuo da je Pravilnik podzakonski akt kojim se uređuje procedura provođenja postupka, koja u konkretnom slučaju nije bila ni sporna, pa pošto tuženi nije ni pozvan da dostavi taj dokaz u fazi prethodnog preispitivanja tužbe, ni do pripremnog ročišta, to su činjenice koje su sporne dokazane zbog čega su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu. Da je apelant osporavao proceduru, tuženi bi dokazivao činjenice u vezi sa tim, ali za osporavanje disciplinske mjere u konkretnom slučaju nije bilo nužno vršiti uvid u Pravilnik, jer se radi o povredi koja je takve prirode da nije bilo osnovano očekivati da će tuženi kao poslodavac nastaviti apelantu ugovoreni radni odnos, što je, zaključio je Vrhovni sud, u skladu sa članom 88. stav 1. ZOR-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Navodi o povredi ovih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da su proizvoljno ocijenjeni dokazi i da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo. Naime, apelant osporava analizu dokaza, te ističe da je za revizioni sud nevažno, što je apsolutno pogrešno stajalište, to što tuženi u postupku predlaganja dokaza nije kao dokaz predložio uvid u Pravilnik. U vezi sa navedenim, apelant je naveo da je revizioni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu člana 53. ZPP kada je zaključio da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije postupio po toj odredbi ni do okončanja postupka. S tim u vezi, apelant je naveo da je navedenom odredbom propisano kako se pokreće parnični postupak i šta sve mora da sadži tužba, odnosno da se navedenom odredbom isključivo reguliraju obaveze tužitelja, kao i moguće posljedice njegovog nepostupanja u skladu sa tom odredbom. Apelant je naveo da navedena odredba ne regulira postupanje suda u vezi sa odgovorom na tužbu i obavezama tuženog po podnesenoj tužbi, nego da to reguliraju odredbe čl. 70. do 73. ZPP. Apelant je, dalje, naveo da je prvostepeni sud u potpunosti postupio u skladu sa navedenim odredbama, istaknuvši da je u spisu predmeta obavijest uz koju je dostavljena tužba tuženom na odgovor u kojoj su decidirano navedene obaveze tuženog u vezi sa davanjem odgovora i predlaganjem dokaza u daljoj fazi parničnog postupka. Imajući u vidu sve navedeno, apelant je istaknuo da je pogrešnim tumačenjem i primjenom odredaba ZPP, koje je tuženi očigledno zanemario u predmetnom parničnom postupku u fazi odgovora na tužbu, prilaganja i predlaganja dokaza kojima potkrepljuje odgovor na tužbu, odnosno osporava navode tužbe i tužbenog zahtjeva, što je imalo kao posljedicu preinačenje nižestepenih presuda i odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva, drastično povrijeđeno njegovo prava na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke. Suprotno apelantovom stanovištu, Vrhovni sud smatra da u postupku donošenja osporene odluke nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

20. Tuženi je, između ostalog, naveo da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine ni međunarodne dokumente o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini na način kako to apelant navodi u apelaciji.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 88. stav 1.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Tužba i njen sadržaj Član 53.

(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.

(2) Tužba mora sadržavati:

1) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), 2) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 3) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, 4) naznaku vrijednosti spora, 5) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

(3) Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan uz njega.

Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Odgovor na tužbu i njegov sadržaj Član 70.

(1) Nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu.

(2) Prilikom dostavljanja tužbe tuženom, sud će poučiti tuženog o obavezi iz stava 1. ovog člana, o tome šta treba da sadrži odgovor na tužbu i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja odgovora na tužbu u određenom roku.

Član 71.

(1) U odgovoru na tužbu, tuženi će istaći moguće procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te navesti i druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

(2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te pravni osnov za navode tuženog.

Član 72.

Kad je u ovom zakonu predviđeno da stranka može staviti određen prigovor ili prijedlog ili poduzeti kakvu drugu parničnu radnju dok se tuženi ne upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, takav prigovor odnosno prijedlog može se staviti dok sud ne primi odgovor na tužbu.

Član 73.

Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih nedostataka postupiti u skladu s odredbom člana 336. ovog zakona.

Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 336. stav 1.

(1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 200339 15 Rev od 4. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na postupak zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu, vraćanje apelanta na ranije radno mjesto kod tuženog, kao i isplata naknada iz radnog odnosa), dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelant smatra da se osporena presuda temelji na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

33. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu, te da je, slijedeći to, odbijen i njegov zahtjev za vraćanje na prijašnje radno mjesto kod tuženog, kao i njegov zahtjev za isplatu odgovarajućih naknada iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak na osnovu kojeg je utvrđeno relevantno činjenično stanje na osnovu kojeg su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant neovlašteno prisvojio novac treće osobe na način da je potpisao uputnicu, da je novac držao kod sebe više od mjesec dana, da je dostava pošiljki osnovna djelatnost tuženog zbog čega je izuzetno važno da dostava bude pouzdana i u skladu sa pravilima struke i normativima, da je apelant bio upoznat sa tim pravilima, da je proveden disciplinski postupak u kojem je imao pravo na odbranu. Pri tome Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud zaključili da je nesporno utvrđena teža povreda radne dužnosti na način kako je to utvrdio tuženi, ali da nije dokazao da je disciplinski postupak zakonito proveden, jer nije dostavljen Pravilnik (na osnovu koga se moglo utvrditi da li se povreda koja se apelantu stavlja na teret kvalificira kao teža povreda radne obaveze, koja je sankcija predviđena za tu povredu i šta čini obilježje teže povrede radne obaveze), pa je utvrđeno da odluka o otkazu nije zakonita i da je ta odluka poništena, naloženo vraćanje apelanta na posao i dosuđene su mu naknade plaća.

34. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda slijedi da se iz zapisnika sa pripremnog ročišta, kao i stanja u spisu vidi da apelant nije ni osporavao zakonitost provedenog disciplinskog postupka, već je tvrdio da je disciplinska mjera stroga. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelant iznosi tvrdnju da tuženi u postupku predlaganja dokaza nije kao dokaz predložio uvid u Pravilnik, niti ga je predložio uz odgovor na tužbu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude istaknuo da je Pravilnik podzakonski akt kojim se uređuje procedura provođenja postupka, koja u konkretnom slučaju nije bila ni sporna, pa pošto tuženi nije ni pozvan da dostavi taj dokaz u fazi prethodnog ispitivanja tužbe, ni do pripremnog ročišta, to su činjenice koje su sporne dokazane, zbog čega su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da za osporavanje disciplinske mjere u konkretnom slučaju nije bilo nužno vršiti uvid u Pravilnik, jer se radi o povredi koja je takve prirode da nije bilo osnovano očekivati da će tuženi kao poslodavac nastaviti apelantu ugovoreni radni odnos.

35. Ustavni sud uočava da je odredbama člana 73. ZPP propisano: „Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih nedostataka postupiti u skladu sa odredbom člana 336. ovog zakona“, odnosno da je odredbama člana 336. stav 1. istog zakona propisano: „Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.“ Apelant ne tvrdi da je tuženi pozvan da ukloni nedostatke, odnosno da dopuni odgovor na tužbu a da je tuženi propustio to učiniti, nego tvrdi da je u spisu predmeta obavijest uz koju je dostavljena tužba tuženom na odgovor u kojoj su decidirano navedene obaveze tuženog u vezi sa davanjem odgovora i predlaganjem dokaza u daljoj fazi parničnog postupka.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost kako u pogledu ocjene dokaza, tako i u pogledu primjene procesnog prava. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom uživao sve garancije prava na pravično suđenje.

37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u pogledu ocjene dokaza na apelantovu štetu, kao i u primjeni procesnog prava, te kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge za svoje odlučenje.

40. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4161/16 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio