Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3099/18 (M. A.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3099/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3099/18, rješavajući apelaciju Matee Alpeza, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Matea Alpeza protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 036417 17 Gž 2 od 19. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Matea Alpeza (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 31. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 036417 17 Gž 2 od 19. aprila 2018. godine. U konkretnom slučaju odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženom (Grad Široki Brijeg) da joj isplati zakonske zatezne kamate na isplaćene iznose mjesečnih naknada i paušala, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude.
2. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je, pored ostalog, naveo da je nesporno da je apelantica u periodu od novembra 2012. godine do decembra 2014. godine bila vijećnik Općinskog vijeća Općine Široki Brijeg čiji je pravni slijednik tuženi. Nadalje, istaknuto je da je nesporno da je predsjednik Općinskog vijeća donio predmetna rješenja za period od novembra 2012. godine do decembra 2014. godine, temeljem člana 4. Odluke o naknadama vijećnika i radnih tijela Općinskog vijeća, kojim rješenjima je utvrđeno pravo apelantici na isplatu pripadajućih naknada kao vijećniku Općinskog vijeća Općine Široki Brijeg na ime vijećničkog paušala i naknada za prisustvo sjednicama vijeća. Također, ukazano je da je nesporno da je apelantici glavni dug, u iznosu od 6.800,00 KM (5.000,00 KM i 1.800,00 KM), plaćen, ali je sporno da li apelantica ima pravo na zakonske zatezne kamate na predmetne naknade i paušal, a ako ima od kada teku. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da se uplate odnose na vijećničke naknade za apelanticu, ali da se ne vidi za koje tačno vijećničke naknade i paušale (za koji mjesec i godinu) se uplate odnose. Prvostepeni sud je ukazao da naprijed navedeno ničim ne dokazuje ni apelantica, osim samog navođenja da je apelantici, pored činjenice da joj je isplaćen iznos od 20.150,00 KM, dosuđena predmetna naknada u ovom postupku u iznosu od 6.800,00 KM, a potražuje se sada isplata zakonskih zateznih kamata. Pri tome, prvostepeni sud je naveo da apelantici pripada pravo na zakonske zatezne kamate na otplaćeni iznos duga, računajući od dana kada je tuženi predmetne naknade trebao isplatiti (do prvog u idućem mjesecu) pa do dana kada ju je platio, međutim, kako prvostepeni sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi kada su isti plaćeni, to je pravilom o teretu dokazivanja odlučio kao u izreci presude.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantici isplaćen glavni dug za mjesečne naknade i paušal i to u više navrata, ali se međutim ne može vidjeti na koje se tačno vijećničke naknade i paušale pojedine uplate odnose, pa kako apelantica ni na drugi način ničim nije dokazala kada je tuženi koju naknadu platio to je prvostepeni sud, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, pravilno postupio kad je odlučio kao u izreci pobijane odluke. Nadalje, istaknuto je da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je prvostepeni sud cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti tj. onako kako to nalaže odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku pa su stoga neutemeljeni navodi žalbe glede povrede odredaba tog člana. Na kraju, Kantonalni sud je konstatovao da utemeljeno apelantica u žalbi ističe da bi joj pripadalo pravo na kamatu temeljem odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, međutim, zaboravlja da mora dokazati, a što u konkretnom nije učinila, od kada do kada joj pripada to pravo (u konkretnom slučaju kad joj je trebala biti isplaćena pojedina naknada i kada je isplaćena.)
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZPP-a i ZOO-a, netačno navodeći da ona nije dokazala koje su naknade plaćene.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih je zaključio da apelantici ne pripada pravo na kamatu temeljem odredbi člana 277. ZOO-a. Ustavni sud u ovakvom zaključku Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević