Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1731/18 („Hering“ d.d. Široki Brijeg)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1731/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1731/18, rješavajući apelaciju „Hering“ d.d. Široki Brijeg, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Hering“ d.d. Široki Brijeg protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 088255 17 Rev od 18. januara 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Hering“ d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Đuro Savić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 088255 17 Rev od 18. januara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Grad Banjaluka) da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu zaključenog ugovora o izvođenju radova na izgradnji mosta u Banjaluci. Zatim, da je utvrdio da je, prema dogovoru stranaka, krajnji rok za izvođenje radova bio 20. avgust 2009. godine, ali da radovi nisu završeni do tada, te da je na zahtjev apelanta tuženi kao investitor odobrio novi rok za završetak radova – 20. oktobar 2009. godine. Takođe, da je utvrdio da su radovi konačno završeni 16. novembra 2009. godine, te da je tuženi izvršio obračun penala u iznosu od 5% shodno ugovoru za period od 20. oktobra do 16. novembra 2009. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je do prekoračenja roka izgradnje došlo iz razloga što je sam apelant predložio metodu koja je mnogo sporija i koja zahtjeva mnogo više vremena, što je uticalo na kašnjenje u izvođenju i ostalih radova, koji su bili uslovljeni završetkom izgradnje čelične konstrukcije mosta kao njegovog najvažnijeg dijela. Takođe, ukazano je da građevinska dozvola iz decembra 2009. godine, koja je kasnije uručena apelantu, nije uticala na produžetak roka, s obzirom da su njome samo objedinjene dvije djelimične dozvole, jedna za izgradnju mosta kao posebne cjeline, a druga za izgradnju mosta sa pristupnim saobraćajnicama iz 2008. godine. Isto tako, ukazano je da razrade pojedinih tehničkih rješenja, koje su se svakodnevno dešavale, nisu zahtijevale izmjene projekta, već su rješavane na licu mjesta i konstatovane u građevinskom dnevniku i knjizi, pa nisu mogle biti uzrok kašnjenja u završetku radova koje bi se moglo pripisati u odgovornost tuženog. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da rješavanje imovinsko pravnih problema koji su bili vezani za stanovnike baraka na desnoj obali rijeke Vrbasa također nisu uticali na konačni završetak radova s obzirom da je taj problem riješen izgradnjom potpornog zida visine od 2,5-3 metra i ograde. Isto tako, konstatovano je da su svjedoci i vještak građevinske struke potvrdili da projekat mosta nije mijenjan i dopunjavan, pa to nije ni moglo dovesti do kašnjenja, jer su mijenjana samo određena tehnička rješenja. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je ugovorom o građenju predviđen rok od četiri mjeseca za završetak izgradnje mosta, da je izvođač uveden u posao 2. oktobra 2008. godine i da je pristupio izvođenju radova, da su se sastanci između izvođača i investitora održavali u toku izvođenja radova radi otklanjanja tehničkih i drugih problema i da je na zahtjev izvođača produžen rok za završetak radova na mostu prvi put do 20. augusta 2009. godine (o čemu je zaključen aneks ugovora). Isto tako, istaknuto je da je rok izvođenja radova još jednom produžen do 20. oktobra 2009. godine, da je izvođač ponovo tražio produženje roka za 15 radnih dana koji mu nije odobren i da su radovi na izgradnji mosta i pristupnih saobraćajnica konačno završeni 16. novembra 2009. godine. Vrhovni sud je, imajući u vidu sve navedeno, konstatovao da je tuženi prekoračio dogovorene rokove za 26 dana, što je dalo pravo investitoru da u skladu sa odredbom člana 9. ugovora o izvođenju radova na izgradnji mosta u Banjaluci od 16. jula 2008. godine, zadrži određeni novčani iznos na ime penala, odnosno ugovorne kazne zbog prekoračenja roka izgradnje. Najzad, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 270. i 272. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naveo da je u konkretnom slučaju na apelantu kao izvođaču radova krivica za zadocnjenje u ispunjenju obaveze, jer ni nakon isteka dva puta produženih rokova nije na vrijeme završio radove na izgradnji mosta, pa su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tuženi kao investitor, koji je na jasan, pouzdan i siguran način saopštio apelantu da zadržava pravo na naplatu ugovorne kazne, što je pretpostavka za ostvarenje prava na isplatu ugovorne kazne, shodno odredbi člana 273. stav 5. ZOO, zadržao pravo na njenu naplatu u skladu sa ugovorom (član 9.).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer su sudovi propustili da cijene provedene dokaze u korelaciji sa rokovima jer je to bitan dio predmeta spora, kao i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred redovnim sudovima, a koje su sudovi razmotrili u svojim odlukama, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević