Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1898/18 (Gorenje Commerce d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1898/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1898/18, rješavajući apelaciju Gorenje Commerce d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gorenje Commerce d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 224783 14 Gž od 11. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gorenje Commerce d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edina Demirović, podnio je 27. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 224783 14 Gž od 11. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovnana žalba apelanta i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 224783 11 Mal od 7. juna 2013. godine kojom je obavezan apelant da tužiocu M. Ć. isplati iznos od 210,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. februara 2011. godine do isplate.
2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio da je između tužioca kao kupca i apelanta kao prodavca zaključen kupoprodajni ugovor o kupovini TV prijemnika, te da je ispunjenje obaveze iz predmetnog ugovora postalo nemoguće iz razloga za koje nije odgovorna nijedna ugovorna strana (na TV prijemniku je u garantnom roku došlo do kvara koji se nije mogao otkloniti, odnosno TV prijemnik se nije mogao zamijeniti zbog prestanka proizvodnje). Kantonalni sud je ukazao da su se, dakle, na predmetnom TV aparatu pojavili materijalni nedostaci uslijed kojih je izgubio svojstva za redovnu upotrebu shodno članu 479. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa kako apelant u naknadnom roku nije ispunio ugovor, odnosno otklonio nedostatke na TV prijemniku, niti je tužiocu isporučio TV prijemnik bez nedostataka u smislu člana 491. ZOO, kupoprodajni ugovor se smatra raskinutim po zakonu, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, tužilac imao pravo zahtijevati od apelanta vraćanje kupoprodajne cijene zajedno sa kamatom u skladu sa članom 210. stav (4) ZOO (kojom je propisana obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti koja nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao). Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka time što je tužiocu dosudio ono što nije tražio, s obzirom da je prvostepeni sud odlučivao u granicama zahtjeva koji je postavljen u smislu člana 2. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), s tim da sud u skladu sa članom 53. stav (3) ZPP nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 501. stav (2) ZOO propisano da se pravilima iz stava (1) tog člana ne dira u pravila o odgovornosti za nedostatke stvari, te da su stoga neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud na konkretni pravni odnos trebao primijeniti isključivo odredbe člana 501., člana 502. i člana 504. ZOO (s obzirom da citirana zakonska odredba upućuje na primjenu pravila o odgovornosti prodavca za materijalne nedostatke). Takođe, Kantonalni sud je ukazao da je apelant 10. februara 2011. godine utvrdio da se predmetni TV aparat ne može popraviti niti zbog prestanka proizvodnje zamijeniti, pa je prvostepeni sud pravilno dosudio zatezne kamate počev od 10. februara 2011. godine (jer od tog dana novac tužioca apelant drži bez osnova) pravilnom primjenom člana 214. ZOO. Kantonalni sud je naveo da je tužilac od apelanta nakon saznanja o nemogućnosti opravke, odnosno zamjene TV aparata zahtijevao povrat kupoprodajne cijene zajedno sa kamatama, što je apelant odbio, odnosno prihvatio da isplati kupoprodajnu cijenu ali bez kamata, dakle da djelimično ispuni zahtjev tužioca. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio, suprotno navodima žalbe, da je apelant u smislu člana 327. a u vezi sa članom 331. ZOO dugovani iznos novca od 210,00 KM, koji se odnosi na kupoprodajnu cijenu mogao položiti kod suda kojim postupanjem bi se oslobodio plaćanja kamata u smislu člana 331. stav (4) ZOO, jer od dana polaganja navedenog iznosa prestaju teći kamate.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi postupili suprotno odredbama ZPP kada nisu odlučili po tužbenom zahtjevu preciziranom na ročištu za glavnu raspravu od 7. maja 2013. godine (kada je tužilac odustao od potraživanja po tužbi a postavio tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini kupoprodajne cijene od 210,00 KM zajedno sa kamatom). Apelant navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbenom zahtjevu za ispunjenje kupoprodajnog ugovora, već o odgovornosti apelanta kao tuženog po osnovu garancije za ispravno funkcionisanje prodate stvari, a kako je regulisano odredbama čl. 501. do 507. ZOO. Nadalje navodi da je tužilac, nakon što je apelant 10. februara 2011. godine utvrdio kvar na predmetnom TV uređaju odbio primiti povrat novca istog dana (jer je zahtjevao i isplatu zakonskih zateznih kamata) te da je prvostepni sud zakonske kamate računao od 10. februara 2011. godine, što predstavlja zloupotrebu prava koju Kantonalni sud nije sankcionisao.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević