Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2249/16 (Z. S.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Invalidnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalid
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2249/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2249/16, rješavajući apelaciju Zorana Starčevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. seprtembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zorana Starčevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010095 14 Uvp od 17. februara 2016. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zoranu Starčeviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Zoranu Starčeviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Starčevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010095 14 Uvp od 17. februara 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 010095 12 U od 20.
novembra 2013. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračkoinvalidske zaštite Republike Srpske broj 16-03/5-3- 835-2619/2010 od 27. juna 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Starčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Biljana Brkić, advokat iz Doboja, podnio je 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 010095 14 Uvp od 17. februara 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 010095 12 U od 20. novembra 2013. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračkoinvalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16- 03/5-3-835-2619/2010 od 27. juna 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda i Ministarstva zatraženo je 9. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. februara do 7. marta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Tok postupka
5. Rješenjem Opštine Doboj – Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 08-560-1-221/2002 od 26. jula 2002. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida I kategorije sa 100% invaliditeta po osnovu samoranjavanja zadobijenog kao pripadnik Vojske RS, te određeno da ima pravo na ličnu invalidninu, ortopedski dodatak i dodatak za njegu i pomoć I stepena počev od 1. februara 2002. godine.
6. Ministarstvo je, rješavajući po službenoj dužnosti, u postupku revizije rješenja Odjeljenja od 26. jula 2002. godine svojim rješenjem od 24. septembra 2002. godine navedeno rješenje Odjeljenja ukinulo i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. U ponovnom upravnom postupku Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 08-560-1-741/03 koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 26. maja 2003. godine protiv kojeg je Vrhovni sud uvažio apelantovu tužbu Presudom broj U-809/03 od 23. juna 2004. godine i poništio osporeni akt.
7. Postupajući po zahtjevu Odjeljenja od 4. novembra 2004. godine za reviziju uvjerenja o apelantovom ranjavanju, Ministarstvo odbrane - Komisija za reviziju uvjerenja je rješenjem od 14. aprila 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Više komisije za reviziju uvjerenja od 7. juna 2005. godine, utvrdilo postojanje novih činjenica i dokaza prema kojim je apelant 8. juna 1995. godine izvršio samoranjavanje u Malom Prnjavoru rukujući minsko-eksplozivnom napravom na redovnom odmoru.
8. Rješenjem Odjeljenja od 20. jula 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 22. maja 2007. godine, apelantu je utvrđen prestanak svojstva ratnog vojnog invalida, prestanak prava na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak i prava na dodatak za njegu i pomoć.
9. Apelant je protiv rješenja Više komisije za reviziju uvjerenja od 7. juna 2005. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Odlučujući o tužbi Okružni sud je donio Presudu broj U 683/05 od 9. juna 2006. godine kojom je poništeno rješenje Više komisije za reviziju uvjerenja i naloženo donošenje nove odluke. Izvršavajući navedenu presudu Ministarstvo je 16. januara 2009. godine donijelo rješenje kojim je utvrđeno da je apelant izvršio samoranjavanje 8. juna 1995. godine na području opštine Doboj.
10. Protiv navedenog rješenja Ministarstva od 16. januara 2009. godine apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u kojem je Okružni sud presudom od 15. januara 2010. godine apelantovu tužbu uvažio i pobijano rješenje poništio.
11. U ponovnom upravnom postupku i postupku upravnog spora protiv rješenja Ministarstva od 20. septembra 2010. godine Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 005351 10 U od 11. novembra 2011. godine kojom je uvažena apelantova tužba i poništeno pobijano rješenje Ministarstva od 20. septembra 2010. godine, te je Ministarstvo obavezano da u smislu člana 50 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) donese novi upravni akt uvažavajući pravno shvaćanje tog suda.
Osporene odluke
12. U ponovnom postupku Rješenjem Ministarstva broj 16-03/5-3-835-2619/2010 od 27. juna 2012. godine utvrđeno je da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske, VP 7057 Doboj, ranjen 8. juna 1995. godine u mjestu Kostajnica, opština Doboj, na putu iz jedinice kući, te, usljed nestručnog rukovanja minsko-eksplozivnom napravom, izvršio nehotično samoranjavanje pri čemu je povrijedio desnu ruku i desno oko (točka I izreke). Tačkom II izreke stavljena su van snage uvjerenja izdata od OS SFRJ RS VP 7057 Doboj, Int. br. 1-107 od 10. jula 1995. godine i Int. br. 1-23 od 1. februara 1996. godine. Tačkom III izreke utvrđeno je da će na osnovu tog rješenja Odjeljenje za vojne evidencije izdati novo uvjerenje o apelantovom ranjavanju, koje predstavlja dokazni osnov za rješavanje u upravnim stvarima kako u redovnom postupku, tako i po vanrednim pravnim sredstvima.
13. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 010095 12 U od 20. novembra 2013. godine tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva odbijena je kao neosnovana. Okružni sud je odbijanje tužbe obrazložio prihvatanjem razloga iz obrazloženja pobijanog rješenja, jer je, po ocjeni suda, tuženo Ministarstvo postupilo po uputama iz Presude tog suda broj 11 0 U 005351 10 U od 11. novembra 2011. godine, pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje i pravilno primijenilo materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je u toku postupka na nesumnjiv način utvrđeno da apelant nije ranjen vršeći vojne i druge dužnosti za odbranu Republike Srpske, pa time nisu ispunjeni uslovi u smislu člana 4 stav 1 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) o čemu su u obrazloženju osporenog rješenja dati jasni razlozi koji opravdavaju odluku sadržanu u dispozitivu. Stoga se, kako je zaključeno, apelantovi navodi o nepravilnoj primjeni materijalnog prava i povredi postupka pokazuju kao neosnovani.
14. Apelant je protiv presude Okružnog suda od 20. novembra 2013. godine Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud odbio kao neosnovan svojom Presudom broj 11 0 U 010095 14 Uvp od 17. februara 2016. godine.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je postupak revizije o ranjavanju apelanta pokrenut po službenoj dužnosti, u smislu člana 127 Zakona o pravima boraca, kojim je u stavu 1 propisano da Ministarstvo po službenoj dužnosti ili na zahtjev prvostepenog organa vrši reviziju spornih i sumnjivih uvjerenja o dužini vojnog angažovanja, uvjerenja o okolnostima pogibije, smrti i nestanka, odnosno zarobljavanja, ranjavanja, ozljeđivanja i povređivanja pripadnika oružanih snaga bivše SFRJ, odnosno RS, bez obzira na to da li je revizija uvjerenja vršena po propisima koji su bili na snazi do 30. marta 2007. godine.
16. Nadalje je istaknuto da iz sadržaja spisa predmeta konkretne upravne stvari proizilazi da je pobijano rješenje doneseno u izvršenju Presude Okružnog suda broj 11 0 U 005351 10 U od 11. novembra 2011. godine u postupku revizije uvjerenja o okolnostima ranjavanja. Dalje je istaknuto da je upravni postupak pokrenut nakon što se utvrdilo da u vezi sa ranjavanjem apelanta postoje dva uvjerenja o ranjavanju, Int. br. 1-107 od 10. jula 1995. godine, potpisano i ovjereno od komandanta VP 7057 Doboj u kojem je navedeno da je apelant izvršio samoranjavanje rukujući nepoznatom minsko-eksplozivnom napravom u vrijeme korišćenja redovnog odmora, i uvjerenje Int. br 1-23 od 1. februara 1996. godine potpisano i ovjereno od N. Š, zastupnika komandanta VP 7057 Doboj u kojem stoji da je do povrede došlo rukovanjem minsko-eksplozivnim sredstvima u toku vršenja vojne službe.
17. Vrhovni sud je na osnovu medicinske dokumentacije bolnice u Doboju, gdje je apelant bio zbrinut od 8. do 10. juna 1995. godine, zatim, dozvole za kretanje iz jedinice VP 7057 Doboj i apelantovog iskaza, te iskaza svjedoka A.M, komandira minobacačke jedinice koji je starješina apelanta i koji je potvrdio da je apelant dobio dozvolu za redovan odlazak kući, i svjedoka V.D., koji nije bio očevidac događaja, ali je apelanta pronašao neposredno nakon ranjavanja, utvrdio da je apelant ranjen 8. juna 1995. godine u mjestu Kostajnica, opština Doboj. Na navedeni način je, kako je utvrdio Vrhovni sud, pravilno utvrđena činjenica vezana za datum i mjesto ranjavanja.
18. Vrhovni sud je dalje naveo da je, budući da je apelant u svojoj izjavi tvrdio da je ranjen usljed dejstva granate ispaljene sa vojnog položaja, što se na osnovu iskaza apelanta i svjedoka A.M. i V.D., koji nisu bili očevici događaja, i N. Š. (potpisao uvjerenje Int. br. 1-23 od 1. februara 1996. godine), koji nije saslušan, jer živi u Srbiji, nije moglo utvrditi, u sprovedenom postupku je naloženo da se sprovede sudsko-medicinsko vještačenje na okolnosti apelantovog povređivanja. Vještačenje je obavio sudski vještak medicinske struke, dr Ljubomir Curkić, a potom dr Željko Karan, pa kako su se dati nalazi i mišljenja u bitnom razlikovali i kada se pomenuti vještaci nisu mogli usaglasiti, angažovan je, u smislu člana 179 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), treći vještak, specijalista sudske medicine, dr Dražen Damjanjuk. Pomenuti sudski vještak je dao nalaz i mišljenje čiji se zaključci podudaraju sa zaključcima dr Željka Karana, zbog čega je u cijelosti prihvaćen nalaz i mišljenje navedenog vještaka. Po ocjeni Vrhovnog suda, vještaci, dr Željko Karan i dr Dražen Damjanjuk, čiji se nalazi u potpunosti podudaraju, u skladu sa pravilima medicinske struke, ocjenjujući povrede koje je apelant zadobio, njihove posljedice, te RTG snimke koji ne pokazuju tragove gelera u organizmu apelanta, dali su dovoljno jasne i ubjedljive zaključke o načinu ranjavanja apelanta, i to usljed eksplozivne naprave koju je držao u desnoj ruci i koja se aktivirala, isključujući mogućnost da se ranjavanje apelanta desilo usljed eksplozije granate ili bombe koja je bačena ručno ili ispaljena iz artiljerijskog oružja. U prilog tome ide i činjenica da se nikakva strana tijela (npr. geleri, kamen, parče granate i sl.) nisu našli u rukama, što je ustanovljeno kliničkim pregledom i jasno potvrđeno RTG snimcima. Osim navedenog, ocijenjeno je i mišljenje Boračke organizacije Republike Srpske broj U-02/1U-04-6-52/08 od 22. jula 2008. godine prema kojem je apelant kritičnog događaja izvršio samoranjavanje eksplozivnom napravom usljed nestručnog rukovanja njome dok se nalazio na redovnom odsustvu iz jedinice.
19. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti navodi iz zahtjeva za preispitivanje sudske odluke da je pobijano rješenje doneseno povredom pravila postupka, jer je apelant dao izjavu o okolnostima ranjavanja, saslušani su svjedoci, koji nisu neposredni očevici događaja, a na okolnosti ranjavanja apelanta izvršeno je medicinsko vještačenje. Pored toga, u izvršenju presude Okružnog suda od 11. novembra 2011. godine tuženo Ministarstvo je sprovelo i druge dokaze u smislu čl. 11, 147 i 148 ZOUP-a, koje je potrebno sprovesti radi pravilnog utvrđivanja činjenica i okolnosti ranjavanja apelanta. Iz činjenica utvrđenih u sprovedenom dokaznom postupku, sadržanih u obrazloženju osporenog akta i pobijane presude, proizilazi, kako je zaključeno, da je postupak revizije rješenja uvjerenja o okolnostima ranjavanja apelanta sproveden tako što su dokazi ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti na osnovu čega je donesen zaključak da ranjavanje apelanta nije bilo u vezi sa vršenjem vojne službe ili druge dužnosti za odbranu Republike Srpske.
20. Na osnovu navedenog, a kako apelant nije argumentovano osporio činjenice koje su utvrđene u sprovedenom dokaznom postupku, Vrhovni sud je utvrdio da je osporenim aktom na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Obrazloženje koje je dao tuženi u osporenom aktu, a potom i sud u pobijanoj presudi je jasno i potpuno i sadrži razloge koji opravdavaju odluku o tome da ranjavanje apelanta nije vezano za vršenje vojne dužnosti. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio date razloge, nalazeći da nisu dovedeni u sumnju navodima iz apelantovog zahtjeva. Kod takvog stanja stvari, po ocjeni tog suda, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan razlog njene nezakonitosti predviđen u odredbi člana 35 stav 2 ZUS-a, zbog čega je apelantov zahtjev na osnovu člana 40 stav 1 istog zakona odbijen kao neosnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnim navodima apelacije apelant je iznio hronologiju predmetnog postupka. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenoj činjenici samoranjavanja i, s tim u vezi, pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da član 4 Zakona o pravima boraca predviđa pravo na invalidninu i u slučaju ako je do ranjavanja došlo usljed nestručnog rukovanja ili nehotično. Zbog pogrešne primjene zakona, apelantu je ukidanjem prava na invalidninu nanesena materijalna šteta. Takođe, apelant smatra da je predmetni postupak koji je započeo 2002. godine trajao van razumnog roka zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Apelant potražuje naknadu nematerijalne štete zbog toga.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu.
23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u odluci tog suda navedeni svi razlozi za odlučenje kod kojih sud ostaje.
24. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da taj organ ostaje kod svih navoda datih u rješenju od 27. juna 2012. godine. Istaknuto je da su radi utvrđivanja pravog stanja stvari u sprovedenom posebnom ispitnom postupku upotrijebljena sva raspoloživa dokazna sredstva, i to iskazi dvojice svjedoka, izjava apelanta kao stranke, medicinska dokumentacija o liječenju apelanta, te nalaz i mišljenje trojice vještaka sudske medicine. Pored toga, apelantu je pružena mogućnost da učestvuje u postupku i da se izjasni o činjenicama i okolnostima ranjavanja koje su bitne za donošenje revizionog rješenja, shodno članu 9 ZUP-a.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 9/12 i 40/12) relevantne odredbe glase:
Član 4.
(1) Vojni invalid je lice koje je kao pripadnik oružanih snaga SFRJ i oružanih snaga Republike Srpske u vršenju vojnih i drugih dužnosti u ratu (ratni vojni invalid) ili miru (mirnodopski vojni invalid), bez svoje krivice zadobilo ranu, povredu, ozljedu ili bolest zbog koje je na stupilo oštećenje njegovog organizma. (2) Nehat se ne smatra krivicom u smislu stava 1. ovog člana.
Član 127. stav 1.
(1) Ministarstvo po službenoj dužnosti ili na zahtjev prvostepenog organa vrši reviziju spornih i sumnjivih uvjerenja o dužini vojnog angažiranja, uvjerenja o okolnostima pogibije, smrti i nestanka, odnosno zarobljavanja, ranjavanja, ozljeđivanja i povređivanja pripadnika oružanih snaga bivše SFRJ, odnosno Republike Srpske, bez obzira na to da li je revizija uvjerenja vršena po propisima koji su bili na snazi do 30. marta 2007. godine.
26. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mesec dana računajući od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva meseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
27. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:
Član 17. st. 1. i 2.
Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ u roku utvrđenom zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi.
Član 25. stav 2.
(2) Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. (...) Član 29.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar (spor pune jurisdikcije).
U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća, ili preko drugog zamolbenog suda. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog zamolbenog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza.
Član 59.
Sud postupa po zahtjevu hitno i na način kojim se, poštujući osnovna načela postupka, obezbjeđuje efikasna zaštita prava i interesa građana.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 010095 14 Uvp od 17. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 31. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, kao i prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio da mu se prizna svojstvo ratnog vojnog invalida i, u vezi s tim, pravo na invalidninu i druga prava, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
A) U odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud ističe da apelant osporava odluke upravnih organa i presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.
37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u upravnom postupku i postupku upravnog spora, te u postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke pred Vrhovnim sudom, u konačnici, potvrđeno rješenje kojim je utvrđeno da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske izvršio nehotično samoranjavanje 8. juna 1995. godine, na putu iz vojne jedinice ka kući, te da stoga nisu ispunjeni uslovi iz člana 4 Zakona o pravima boraca za priznavanje statusa vojnog invalida. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u svim pravnim lijekovima koje je koristio i koje su, u konačnici, ispitali Vrhovni i Okružni sud, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da osporene odluke nisu pravilne, jer je njima pogrešno utvrđena činjenica samoranjavanja apelanta i, s tim u vezi, pogrešna primjena člana 4 Zakona o pravima boraca. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u konačnici, u osporenoj odluci ispitao navode apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno zašto ne utiču na pravilnost osporenog akta. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i organ uprave u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne odredbe Zakona o pravima boraca i ZOUP-a na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
41. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantni principi
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
44. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo donošenjem rješenja Odjeljenja od 26. jula 2002. godine, te da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 17. februara 2016. godine. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 13 i po godina.
c) Analiza dužine trajanja postupka
46. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio da mu se utvrdi svojstvo ratnog vojnog invalida i druga prava u vezi s tim, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.
47. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 13 i po godina, što je neprihvatljivo dug period za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Pri tome Ustavni sud zapaža da ni upravni organi, niti redovni sudovi nisu naveli razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku četiri puta odlučivali u upravnom sporu pri čemu su uvažavali apelantovu tužbu, poništavali osporena rješenja Ministarstva i predmet vraćali na ponovni postupak (presuda Vrhovnog suda od 23. juna 2004. godine i presude Okružnog suda od 9. juna 2006. godine, 15. januara 2010. godine i 11. novembra 2011. godine). S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je već naglasio da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema. Ustavni sud smatra da je period više od 13 godina u kojem je okončan predmetni postupak a priori van razumnog roka, pogotovo imajući u vidu zakonsko ovlašćenje Okružnog suda prema Zakonu o upravnim sporovima da sâm riješi konkretnu upravnu stvar umjesto stalnog poništavanja upravnog akta i vraćanja predmeta na ponovni postupak. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant korišćenjem pravnih lijekova zbog ćutanja administracije, koji se, u smislu prakse Evropskog suda (mutatis mutandis, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopuštenosti od 20. januara 2000. godine, i Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine) i Ustavnog suda (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3499/15 od 20. decembra 2017. godine, tačka 46, i AP 5280/15 od 11. januara 2017. godine, stav 26-28, dostupne na www.ustavnisud.ba), smatraju djelotvornim pravnim lijekom, eventualno mogao izdejstvovati da se o njegovom zahtjevu odlučuje u rokovima koji korespondiraju sa standardom razumnog roka. Međutim, u odnosu na dužinu konkretnog postupka i okolnosti konkretnog slučaja iz kojih, zapravo, proizilazi da je dužina postupka u pretežnom dijelu determinisana višekratnim vraćanjem predmeta na ponovni postupak, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant nije koristio taj pravni lijek nije odlučujuća, te da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
50. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. S obzirom na odluku u ovom predmetu, činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima okončan, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 900,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
51. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razmotrio u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao više od 13 godina za čije trajanje je utvrđena odgovornost redovnih sudova i organa uprave, a za šta sudovi i organi uprave nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sud i organ uprave za svoje odluke dali jasne razloge.
54. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a ti navodi su razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje, uključujući i razuman rok.
55. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević