Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2469/18 ("Linea projekt" d.o.o. Mrkonjić Grad)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2469/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2469/18, rješavajući apelaciju Linea projekt d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Linea projekt d.o.o. Mrkonjić Grad protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 107330 17 Pž od 12. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Linea projekt" d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 107330 17 Pž od 12. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 107330 14 Ps od 27. novembra 2017. godine kojom je obavezan apelant da tužiocu (MF banci a.d. Banjaluka) na ime duga po mjenici isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da je apelant predao tužiocu blanko vlastitu mjenicu sa ovlaštenjem za njeno popunjavanje u slučaju da korisnik kredita dospije u docnju sa ispunjavanjem ugovornih obaveza. Naime, Viši privredni sud je naveo da prema elementima predmetne mjenice, na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak, apelant je kao izdavalac mjenice vukao odnosno trasirao mjenicu na sebe, odnosno sebe je označio kao trasanta i trasata, te je mjenicu akceptirao (potpisom na lijevom kraju blanketa, pored naznake „prihvatam“). Akceptant trasirane mjenice. odnosno izdavalac vlastite mjenice je uvijek glavni mjenični dužnik i od njega se naplata mjenice može tražiti u zastarnom roku od tri godine. Dakle, u konkretnom slučaju je tužilac na osnovu ovlaštenja koje je proizilazilo iz ugovora o revolving kreditu i mjenične izjave jemca – apelanta o roku dospjelosti upisao visinu dugovanog iznosa. Upisani dug je sadržavao neotplaćeni iznos kredita, zateznu i redovnu kamatu i time je stekao legitimaciju da kao mjenični povjerilac ostvari svoje potraživanje jer je postupio u svemu saglasno uslovima iz ugovora i mjenične izjave jemca. Viši privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o sopstvenoj mjenici sa klauzulom bez protesta i na koju se primjenjuju pravila o trasiranoj mjenici. Iz predmetne mjenice, na osnovu koje je podnijet prijedlog za izvršenje vidljivo je da je označen datum dospijeća 24. januar 2012. godine. Mjeničnom izjavom apelanta kao jemca ovlašten je tužilac da blanko mjenicu može dopuniti u skladu sa odredbama ugovora o kreditu i Zakona o finansijskom poslovanju, a naročito da datum dospijeća može odrediti prije ugovorenog roka dospijeća potraživanja koje mjenicom naplaćuje, da mjenicu može naplatiti na teret svih raspoloživih sredstava jemca blokadom svih računa kod bilo koje banke sve do konačnog izmirenja obaveze. Kod blanko mjenice rok dospjelosti i druge bitne elemente mjenice popunjava korisnik mjenice – remitent, te kako kredit nije vraćen od strane korisnika kredita mjenica je aktivirana i pokušana je naplata duga putem mjenice njenim podnošenjem na plaćanje preko apelantovog računa, a kako je u konkretnom slučaju naplata izostala tužilac je pokrenuo izvršni postupak na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave. Viši privredni sud je naveo da se apelant u konkretnom slučaju saglasio i dao ovlaštenje tužiocu da mjenicu može popuniti i prije dospijeća obaveze, te da je može naplatiti iz svih njegovih sredstava. Viši privredni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da se tužbom ne može potraživati neki drugi iznos od iznosa navedenog u mjenici, naročito ako se uzme u obzir da je prijedlog za izvršenje podnesen 25. januara 2012. godine i to na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave, a da je zahtjev naknadno uređen na pripremnom ročištu 25. juna 2017. godine pošto je u međuvremenu tužiocu isplaćen dio duga u iznosu od 3.500,00 KM od strane glavnog dužnika. Osim toga, apelant neosnovano prigovara i da je isplaćeni iznos morao biti naveden na poleđini mjenice, prije svega iz razloga što data isplata nije izvršena po osnovu navedene mjenice, već u odvojenom izvršnom postupku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da mjenični blanket nije popunjen u skladu sa mjeničnom izjavom, predmetnim ugovorom te Zakonom o mjenici, zbog čega mjenica nije ni postala vjerodostojna isprava. Naveo je da se tužbom nije mogao potraživati iznos različit od iznosa koji je upisan u mjenici, jer na mjenici nije upisano da je razlika između upisanog iznosa na mjenici i onog koji se tužbom potražuje već naplaćen.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a koje navode je u konačnoj odluci u predmetnom postupku detaljno razmotrio Viši privredni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2469/18 ("Linea projekt" d.o.o. Mrkonjić… | Sudska praksa | Aktio