Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2500/18 (A.B.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2500/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2500/18, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. B.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 072138 14 Rev od 1. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović advokat iz Zenice, podnio je 26. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 072138 14 Rev od 1. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 072138 13 Gž od 4. oktobra 2013. godine kojom je odbijena žalba apelanta i potvrđena Presuda Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 072138 12 P od 17. maja 2013. godine. Navedenom prvostepenom presudom obavezan je apelant da tužiocu na ime duga isplati novčani iznos od 18.992,53 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 21. oktobra 2010. godine do isplate.
2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je radi obezbjeđenja vraćanja duga po ugovoru o kreditu zaključenom između tužioca (ProCredit bank d.d. Sarajevo) i korisnika kredita E. H. od 3. septembra 2008. godine izdata mjenica serijskog broja AF 2945200 koju je apelant kao avalista (jemac) lično potpisao, a protest mjenice je po zahtjevu tužioca Općinski sud izdao 7. oktobra 2011. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je mjeničnom izjavom od 3. avgusta 2009. godine apelant tužiocu dao ovlašćenje da bjanko mjenicu može koristiti za naplatu dospjelog a neplaćenog potraživanja iz ugovora o kreditu, te ovlastio tužioca da u primljenu bjanko mjenicu može upisati iznos svog dospjelog a nenaplaćenog potraživanja prema knjigovodstvenom stanju potraživanja na dan popunjavanja mjenice, zatim da je ovlašten upisati datum dospjeća kao i sve druge potrebne elemente mjenice i mjenicu podnijeti na naplatu. Vrhovni sud je naveo da je tužilac, nakon protesta mjenice podnio prijedlog za izvršenje, koje je dozvoljeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 43 0 V 042733 12 I od 17. februara 2012. godine protiv kojeg je apelant izjavio prigovor, zbog čega je po tužbi tužioca nastavljeno raspravljanje u parničnom postupku.
3. Vrhovni sud je naveo da je Općinski sud, na osnovu ocjene izvedenih dokaza, zaključio da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan, što je kao pravilno prihvatio i Kantonalni sud primjenom odredbi iz čl. 17. (reguliše indosament mjenice) 31., 32., 33. (reguliše aval i dospjelost mjenice) i
48. Zakona o mjenici (reguliše regres zbog neakceptiranja i zbog neisplate) zbog čega je osporena presuda Kantonalnog suda pravilna i zakonita jer trasirana mjenica sadrži sve zakonom propisane elemente. Nadalje je ukazao da time što je apelant mjenicu svojim potpisom akceptirao, prihvatio je mjeničnu obavezu isplate novčane sume na koju mjenica glasi. Nadalje je ukazao da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da se radi o dospjeloj mjeničnoj obavezi u iznosu od 18.992,53 KM zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno obavezali apelanta da tužiocu plati navedeni iznos po osnovu duga po mjenici, primjenom odredbi Zakona o mjenici. Nadalje je naveo da je bez osnova prigovor apelanta da ugovor o kreditu, za čije obezbjeđenje je izdata mjenica, ne sadrži broj mjenice jer je u mjeničnom sporu isključeno raspravljanje o osnovnom poslu iz kojeg mjenica potiče, te da po načelu apstraktnosti u slučaju mjeničnog spora ne ispituje se pravni osnov ili razlog obavezivanja mjeničnog dužnika. Dakle, tuženi kao mjenični dužnik, po načelu mjenične strogosti koje je takođe u mjeničnom pravu važeće, u pravilu nema mogućnosti isticanja prigovora u odnosu na zakonitog i savjesnog imaoca mjenice. Nadalje je Vrhovni sud naveo da se u konkretnom slučaju odluka suda zasniva na formalnim dokazima i na formalnoj istini i mjenična isprava je jedino dokazno sredstvo o postojanju mjeničnih prava i obaveza. Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju postojanje obaveze procjenjuje samo na osnovu izjave mjeničnog dužnika date na samoj mjenici nezavisno od toga zbog čega je data izjava. Vrhovni sud je ukazao da u predmetnom postupku apelant nije dokazao da potpis na mjenici nije njegov zbog čega je pravilna odluka Kantonalnog suda kojom je potvrđena prvostepena presuda o usvajanju tužbenog zahtjeva tužioca (u obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da apelant nije predložio izvođenje dokaza vještačenja po vještaku grafološke struke koji raspolaže stručnim znanjem da utvrdi da li je potpis avaliste na spornoj mjenici potpis apelanta ili nije).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je kao zakonski zastupnik Poljoprivredne zadruge potpisao više mjenica ali da nije i nije mogao potpisati mjenicu u predmenom postupku tj. za osiguranje kredita E. H. (jer je penzionisan 30. juna 2009. godine a mjenica je potpisana 30. avgusta 2009. godine). Takođe je naveo da sudu nije prezentovana original mjenica, već njena fotokopija. Apelant navodi da je sporna mjenična izjava bez serijskog broja mjenice, bez broja kredita te da na njoj nema imena i prezimena, a sud je kao takvu prihvatio mjeničnu izjavu na kojoj je apelantov potpis skeniran sa ranije mjenične izjave tj. nije original, te da sud nije prihvatio apelantov zahtjev da se utvrdi porijeklo sporne mjenice.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević