Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1799/18 (D.G.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1799/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1799/18, rješavajući apelaciju D. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. G. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 038115 17 Gž 3 od 13. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 22. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 038115 17 Gž 3 od 13. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužioca A. G. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 12. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 26. juna do 13. jula 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilac je, kao apelantov sin, 17. januara 2008. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi izdržavanja jer apelant od 1994. godine, odnosno od prekida bračne zajednice s tužiočevom majkom nije doprinosio njegovom izdržavanju, tražeći isplatu od po 500,00 KM mjesečno.
6. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 038115 15 P 3 od 2. marta 2017. godine obavezao apelanta da na ime naknade za izdržavanje u periodu od 17. januara 2008. do 1. oktobra 2013. godine isplati iznos od po 120,00 KM mjesečno, što ukupno iznosi 8.280,00 KM zajedno sa zakonskom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, te je istovremeno odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo izdržavanje od 17. januara 2005. godine do podnošenja tužbe (17. januar 2008. godine) i s tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. Na osnovu provedenih dokaza, Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je tužilac apelantov sin, da je tužilac rođen 27. oktobra 1987. godine u braku koji je apelant zaključio s tužiočevom majkom, da je brak pravomoćno razveden 22. marta 2012. godine, zatim da je faktička bračna zajednica između tužiočeve majke i apelanta prestala 1994. godine kada je apelant s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja pobjegao iz Bosne i Hercegovine od kada su prestali svi kontakti s tužiocem i njegovom majkom, da je apelant do 2009. godine boravio u SAD, da je tužiočeva majka u potpunosti preuzela brigu o tužiocu, da je tužilac 27. oktobra 2013. godine napunio 26 godina do kada može ostvariti pravo na izdržavanje shodno članu 216. stav (1) Porodičnog zakona, da je tužilac od 17. januara 2005. do 1. oktobra 2013. godine studirao kao redovan samofinansirajući student, te da je studij finansirala isključivo tužiočeva majka.
8. Shodno takvom utvrđenju, Općinski sud je zaključio da se tužilac nalazio na redovnom školovanju s obzirom na to da je imao status redovnog samofinasirajućeg studenta koji je s pravima i obavezama izjednačen s redovnim studentom u pogledu prisustva nastavi, vježbama, polaganju ispita i sl., osim što redovan samofinansirajući student mora da snosi dio troškova školarine, što redovan student ne mora.
9. Općinski sud je dalje pojasnio da da bi se shodno članu 216. stav (1) Porodičnog zakona ostvarilo pravo na izdržavanje nakon punoljetstva, pored uvjeta koji je u konkretnom slučaju ostvaren (redovno školovanje djeteta), moraju se uzeti u obzir i druge okolnosti odnosno mogućnosti roditelja od kojeg se traži izdržavanje.
10. Shodno navedenom, Općinski sud je, utvrđujući apelantove mogućnosti da doprinosi izdržavanju tužioca nakon punoljetstva, naročito cijenio okolnosti u kojim apelant živi, činjenicu da je bez zaposlenja, da ne posjeduje imovinu na području Kantona Sarajevo, da ima zakonsku obavezu da izdržava dvoje maloljetne djece, ali i činjenicu da je apelant posjedovao imovinu u SAD koju je poklonio N. Č., supruzi, i to baš u vrijeme trajanja predmetnog postupka, te da njegova mldb. djeca imaju majku koja je isto tako dužna da se brine i izdržava djecu. Još je naglašeno da činjenica da je apelant bez zaposlenja ni u kom slučaju automatski ne upućuje na zaključak da je apelant bez prihoda i da ne bi mogao davati izdržavanje, pri čemu je taj sud imao u vidu i činjenicu da je i majka tužioca bez zaposlenja, ali je uspjela izdržavati tužioca sve vrijeme i omogućiti mu da se školuje. Općinski sud je, imajući u vidu sve navedeno, zaključio da mjesečni iznos od 120,00 KM neće bitnije ugroziti apelantovu egzistenciju i da će se navedenim novčanim iznosom na adekvatan način zadovoljiti minimalne potrebe tužioca, zasnovavši odluku na odredbama člana 216. stav (1) u vezi sa članom 235. stav 2. i člana 236. Porodičnog zakona, te na odredbama člana 277. u vezi sa članom 324. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u odnosu na dosuđene kamate.
11. Odlučujući o žalbi parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 038115 17 Gž 3 od 13. decembra 2017. godine kojom je žalbu tužioca djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za izdržavanje u periodu od 17. januara 2005. 17. januara 2008. godine, te je u tom dijelu tužba odbačena. Kantonalni sud je djelimično uvažio apelantovu žalbu u odnosu na usvajajući dio odluke na način da je prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da na ime izdržavanja isplati mjesečni iznos od po 120,00 KM zajedno s kamatom za period od 17. januara 2008. do 1. oktobra 2013. godine (iako je u dispozitivu navedena 2013. godina očito je da se radi o omašci prilikom kucanja presude jer je iz presude vidljivo da se radi o 2010. godini) i period od 1. oktobra 2012. do 1. oktobra 2013. godine, dok je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena isplata na ime izdržavanja za period od 1. oktobra 2010. do 30. septembra 2012. godine odbijen kao neosnovan. Istovremeno su žalbe parničnih stranaka u preostalom dijelu odbijene kao neosnovane, te je prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.
12. Kantonalni sud je naveo da je, cijeneći apelantove žalbene prigovore, utvrdio da su bez osnova prigovori o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu apelantovog doprinosa za izdržavanje tokom perioda koji je obuhvaćen tužbom. U tom pravcu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant s tužiocem nije kontaktirao od faktičkog prestanka bračne zajednice s tužiočevom majkom, a takav zaključak je proizašao iz provedenih dokaza, odnosno iskaza parničnih stranaka iz kojih je proizašlo da se apelant od 1994. godine nalazio u bjekstvu pred organima gonjenja Bosne i Hercegovine, da je živio u SAD, što ni apelant nije osporio, te da je izručen Bosni i Hercegovini tek 2009. godine. Osim toga, kako je naveo Kantonalni sud, apelantove tvrdnje da je izdržavao tužioca nisu potkrijepljene niti jednim dokazom. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore u pogledu činjeničnog stanja o njegovom imovinskom stanju jer je prvostepeni sud pravilno cijenio sve dokaze izvedene radi utvrđivanja te činjenice, te je uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od utjecaja na mogućnosti tuženog da doprinese izdržavanju tužioca potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo, te odredio mjesečni iznos na ime izdržavanja od 120,00 KM.
13. S druge strane, Kantonalni sud je uvažio apelantov žalbeni prigovor da tužilac nije dokazao da je bio upisan kao redovan student u akademskoj 2010/2011 i 2011/2012 godini, te stoga tužiocu za taj period ne pripada pravo na izdržavanje. Kantonalni sud je, vodeći računa o primjeni materijalnog prava, po službenoj dužnosti ispitao odluku o zakonskim zateznim kamatama utvrdivši da je prvostepeni sud kamatu dosudio od dana podnošenja tužbe, iako potraživanja tužioca na taj dan nisu bila dospjela, pa je Kantonalni sud preinačio odluku i u tom dijelu odredivši da kamata teče od dana dospijeća potraživanja, odnosno od dana docnje dužnika, pa kako obaveza izdržavanja dospijeva mjesečno, kamata na svako pojedino mjesečno potraživanje teče od prvog dana narednog mjeseca.
14. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je na osnovu člana 229. stav 1. tač. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) djelimično uvažio apelantovu žalbu, te prvostepenu presudu preinačio kao u izreci, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena primjenom člana 226. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prije svega, apelant ukazuje na stav 2. dispozitiva osporene presude Kantonalnog suda u kojem postoji protivrječnost u pogledu vremenskog perioda izdržavanja. Nadalje, smatra da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili njegove materijalne mogućnosti, te tvrdi da nije potpisao nikakav ugovor o poklonu, niti posjeduje bilo kakvu imovinu u SAD. Opći garancijski ugovor od 27. augusta 2009. godine je mogla inicirati banka koja ima hipoteku nad nekretninom u SAD jer je apelant 2009. godine bio uhapšen tako da je u toku ekstradicionog postupka izgubio pravo boravka, rada i posjedovanja imovine u SAD, pa se u tom slučaju može govoriti samo o prenosu duga/kredita, a nikako o poklonu. Apelant zatim tvrdi da su ga tokom predmetnog postupka brutalno fizički napali tužilac i njegova majka, koji su ga tokom postupka vrijeđali i prijetili, pa zbog toga nije mogao neometano postavljati pitanja, niti dobiti odgovore u toku saslušanja. Navodi da je situacija toliko eskalirala da mu je advokat otkazao punomoć za zastupanje. Zatim ističe da se nalazi na Birou za zapošljavanje, da je bez stalnog zaposlenja i redovnih prihoda, bez imovine, da ima dvoje djece i da se nalazi u teškoj materijalnoj situaciji i da nije u mogućnosti ni sebe da izdržava. Smatra da bi u slučaju da ovakva odluka ostane na snazi njegova egzistencija bila ugrožena, te ukazuje da nije bilo uvjeta da se tužbenom zahtjevu udovolji jer je tužilac već godinama zaposlen.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi jer tokom postupka nije došlo do kršenja apelantovog prava na pristup sudu i prava na pravično suđenje, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tužilac je u iscrpnoj apelaciji sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim tvrdeći, između ostalog, da je apelant u apelaciji iznio netačne podatke u vezi sa svojim imovnim stanjem, te je u vezi s tim naveo da je apelant državljanin SAD gdje posjeduje imovinu koju je prebacio na suprugu N. Č. samo zbog predmetnog postupka kako bi izbjegao zakonsku obavezu izdržavanja. Zatim navodi da je apelant samo formalno prijavljen u Sarajevu, ali da zapravo živi i radi na Hvaru u Republici Hrvatskoj. Tužilac zatim izražava sumnju u činjenicu koju su sudovi prihvatili da apelant ima dvoje maloljetne djece o kojima se brine jer ta tvrdnja nije potkrijepljena niti jednim relevantnim dokazom tokom postupka. Predloženo je da se apelacija odbije. Tužilac je u prilogu apelacije dostavio dokumente kojima je svoje navode potkrijepio.
V.Relevantni propisi
19. U Porodičnom zakonu Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 216. stav (1) (1) Ako se dijete nalazi na redovnom školovanju roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima, osigurati mu izdržavanje i nakon punoljetnosti a najdulje do navršene 26. godine života.
Član 235.
(1) U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.
(2) Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.
(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
(4) Federalni ministar rada i socijalne politike objavit će jednom godišnje, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za izdržavanje.
Član 236. st. (1) i (2) (1) Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235. ovog Zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje. (2) U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7. st. (1) i (2) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 038115 17 Gž 3 od 13. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. U konkretnom slučaju u predmetnom postupku apelant je obavezan na isplatu po osnovu izdržavanja shodno Porodičnom zakonu, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Apelant ukazuje na proizvoljnost redovnih sudova prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza jer, prema njegovom mišljenju, sudovi nisu pravilno utvrdili njegove materijalne mogućnosti, a posebno problematizira zaključak redovnih sudova da posjeduje imovinu u SAD. Navodi još da su ga tokom postupka fizički i verbalno napali tužilac i njegova majka, što ga je spriječilo da neometano učestvuje u postupku, a što je bio razlog da mu advokat otkaže punomoć. Ukazuje još i na kontradiktornost i nerazumljivost izreke drugostepene presude (stav 2. izreke u odnosu na period za koji je obavezan na isplatu).
30. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da odredba člana 216. stav (1) Porodičnog zakona propisuje mogućnost da roditelj, prema svojim mogućnostima, izdržava dijete nakon punoljetstva najduže do 26. godine života, pod uvjetom da se dijete nalazi na redovnom školovanju. Ustavni sud zapaža da je tužilac tokom postupka uspio da dokaže da je u određenom vremenskom periodu (period od 17. januara 2008. do 1. oktobra 2010. godine i period od 1. oktobra 2012. do 1. oktobra 2013. godine), kako je to utvrdio Kantonalni sud, bio redovan student i da je na taj način ispunio uvjet iz citirane odredbe za izdržavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant problematizira ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje u pogledu njegovih materijalnih mogućnosti da ispuni obavezu izdržavanja, s obzirom na to da nije zaposlen, da nema stalnih prihoda, da ima dvoje maloljetne djece i sl.
33. U vezi s apelantovim prigovorima kojim tvrdi da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila proizvoljna, odnosno da je činjenično stanje u vezi s njegovim materijalnim mogućnostima proizvoljno utvrđeno Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokazanu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
34. Polazeći od navedenog, Ustavni sud podsjeća da je identičan prigovor apelant iznio u žalbi, što je bio razlog da Kantonalni sud preispita prigovor i ponovo razmotri sve provedene dokaze, uključujući i dokaze u vezi s apelantovom imovinom u SAD koju je posjedovao, te da u cijelosti u tom dijelu prihvati stav prvostepenog suda nalazeći da su izneseni prigovori u tom pravcu neosnovani jer je i prema ocjeni drugostepenog suda prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. U takvim okolnostima Ustavnom sudu ne ostaje puno prostora za suprotan zaključak jer je upravo zadatak redovnih sudova da vrše ocjenu dokaza i u vezi s tim utvrđuju činjenično stanje, pri čemu Ustavni sud iz obrazloženja redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava očitu proizvoljnost koja bi, izuzetno, zahtijevala intervenciju Ustavnog suda.
35. Zatim, apelantovi prigovori da je izreka drugostepene presude nejasna i kontradiktorna ne stoje jer očita graška u kucanju prilikom izrade presude ne može pokrenuti pitanje kršenje apelantovog prava na pravično suđenje jer je iz same izreke, ali i iz obrazloženja osporene presude vidljivo za koji period je apelant obavezan na isplatu izdržavanja. U vezi s apelantovim prigovorima da su ga tokom postupka fizički i verbalno napali tužilac i njegova majka, te da ga je to onemogućilo da učestvuje u postupku, što je bio razlog da mu advokat otkaže punomoć za zastupanje u predmetom postupku, Ustavni sud primjećuje da apelant takav prigovor nije iznio tokom postupka kako bi redovni sudovi mogli ispitati opravdanost prigovora, odnosno utvrditi u kojoj mjeri su ti napadi onemogućili apelanta da u postupku učestvuje ravnopravno s tužiocem. Osim toga, apelant ne navodi koji razlozi su ga spriječili da angažira novog advokata da ga zastupa u predmetom postupku, posebno u situaciji kada je već imao advokata koji ga je zastupao. Stoga, Ustavni sud takav prigovor smatra neosnovanim.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi proizvoljnost u segmentu primjene relevantnih odredbi Porodičnog zakona i ZPP u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem, na što je apelant apelacijom neosnovano ukazao.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević