Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3919/16 („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Izvršenje
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3919/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine u predmetu broj AP-3919/16, rješavajući apelaciju „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 042294 16 Rev od 18.

avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatsko društvo „Arslanagić Elmir & CO“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 5. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 042294 16 Rev od 18. avgusta 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 I 042294 15 P od 31. avgusta 2015. godine obavezani su precizirani tuženi (fizička lica) da apelantici solidarno po osnovu duga isplate novčani iznos preciziran u izreci te presude (stav 1 izreke presude) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je apelantica odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa (stav 2. izreke presude).

3. Iz obrazloženja navedene presude Općinskog suda proizilazi da je u toku postupka pred tim sudom konstatovano da je apelantica u svojstvu tražioca izvršenja protiv tuženih kao izvršenika 5. novembra 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave - mjenice preciziranog broja, a radi naplate duga u određenom novčanom iznosu, pa je sud rješenjem o izvršenju precizirani br. i datum dozvolio predloženo izvršenje, da bi povodom podnesenih prigovora tuženikâ kao izvršenikâ stavio van snage to rješenje i odredio da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je Općinski sud, između ostalog, utvrdio da je preciziranog datuma u toku 2002. godine zaključen ugovor o kreditu između apelantice kao davaoca kredita i jednog od tuženih kao korisnika kredita na određeni novčani iznos, sa rokom otplate u 120 jednakih mjesečnih rata i sa pravom otkaza ugovora od strane davaoca kredita ukoliko se primalac kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a naročito ako ne plati dvije uzastopne dospjele rate odnosno da su ostali tuženi taj ugovor potpisali kao solidarni dužnici – jemci platci. Takođe, proizilazi da su na ime obezbjeđenja isplate duga po osnovu tih ugovora o kreditu svi tuženi potpisali bjanko mjenicu bez protesta. Iz obrazloženja presude takođe proizilazi da je novčani iznos predviđen ugovorom o kreditu prenesen na račun tuženog – primaoca kredita, koji nije izvršio ugovorne obaveze odnosno nije plaćao dospjele anuitete kredita zbog čega je ugovor o kreditu otkazan 20. septembra 2007. godine. Pored toga, u obrazloženju presude je konstatovano da je apelantica mjenicu popunila na određeni novčani iznos sa rokom dospijeća 20. septembar 2007. godine .

4. Općinski sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, u obrazloženju presude zaključio da se da se na sporni odnos trebaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici kao lex specialis u konkretnom slučaju koji isključuje primjenu odredaba Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ocijenivši da se u konkretnom slučaju radi o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici sačinjenoj u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu, pa je konstatovao da je primjenom odredbe člana 48. Zakona o mjenici tužbeni zahtjev osnovan u pogledu iznosa na koji je apelantica popunila mjenicu i da nije protekao rok zastarjelosti iz odredbe člana 80. stav 1. Zakona o mjenici

5. Tuženi su podnijeli žalbe protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 32 0 I 042294 15 Gž od 18. januara 2016. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu u stavu 1. izreke te presude.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da je predmetnom parničnom postupku prethodio izvršni postupak pokrenut 5. novembra 2007. godine prijedlogom za izvršenje zasnovanom na mjenici, koji se nakon uloženih prigovora izvršenika na rješenje o izvršenju, te donošenja zaključka izvršnog suda imao smatrati mjeničnom tužbom u smislu odredaba Zakona o mjenici, kao posebnog zakona (lex specialis). Kantonalni sud je istakao da je mjenica samostalan, apstraktan, strogo formalan i zaseban posao, zbog čega se u odnosu na mjeničnu obavezu koja je proizilazila iz mjenice i koja je bila predmet započetog spora, i pitanje zastare mjeničnog potraživanja apelantice imalo cijeniti prema odredbi člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, kojom svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, a koji zastarni rok, od dana popunjavanja mjenice (20. septembra 2007.godine), a ni od dana izvršene zadnje uplate po predmetnom kreditu (25. januara 2005. godine), pa do podnošenja prijedloga za izvršenje (5. novembra 2007. godine) nije protekao. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je izdavanjem mjenice kao sredstva obezbeđenja vraćanja kredita, apelantici bilo omogućeno zasebno naplaćivanje kako potraživanja koje proizilazi iz ugovora, tako i potraživanje koje proizilazi iz mjenice obzirom na samostalnost i apstraktnost njene obaveze, zbog čega je apelantica imala pravo da od tuženih kao solidarnih dužnika traži naplatu svog potraživanja i po mjenici, a i po ugovoru o kreditu i ugovoru o jemstvu za taj kredit, jer se u konačnom radi o istom potraživanju i o istom identitetu stranaka. Kantonalni sud je zaključio da je zato apelantica na pripremnom ročištu mogla promijeniti pravni osnov svog potraživanja, te umjesto mjeničnog potraživanja, tužbenim zahtjevom tražiti isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu, odnosno isplatu dospjelog duga zbog datog otkaza ugovora o kreditu. Konstatujući da iz sadržine zapisnika sa pripremnog ročišta i podneska uređene tužbe date na tom ročištu proizilazi da je punomoćnik apelantice na tom ročištu tužbeni zahtjev i usmjerio na ispunjenje ugovornih obaveza iz ugovora o kreditu i ugovora o jemstvu, te u tom pogledu taj zahtjev zasnovao na odredbama ZOO, Kantonalni sud je zaključio da se kod takvog stanja stvari i pitanje zastare apelanticinog potraživanja imalo u konačnom cijeniti prema odredbama ZOO prema kojima to potraživanje nije zastarjelo imajući u vidu da je zadnja uplata anuiteta po kreditu izvršena 25. januara 2005. godine, a prijedlog za izvršenje podnesen 5. novembra 2007. godine.

7. Odlučujući o reviziji koju su tuženi podnijeli protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je presudom broj broj 32 0 I 042294 16 Rev od 18. avgusta 2016. godine usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude tako što je odbio tužbeni zahtjev apelantice.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da apelantica preinačenom tužbom ne potražuje više novčani iznos po trasiranim mjenicama, na osnovu kojih je pokrenula izvršni postupak, već da potražuje iznos duga po ugovoru u trenutku raskida ugovora, utvrđen provedenim finansijskim vještačenjem. Ukazao je da su procesnopravne posljedice preinake tužbe ogledaju u tome da se isticanjem novog tužbenog zahtjeva, slijedom novog činjeničnog osnova, tužba sa ranijim tužbenim zahtjevom smatra povučenom odnosno da se parnica povodom tog zahtjeva gasi. Istakao je stav sudske prakse i pravne teorije da se u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56. Zakona o parničnom postupkuu daljnjem tekstu: ZPP) smatra da je ranija tužba povučena, a povučena tužba (član 59. stav 2. ZPP-a) smatra da nije ni podnijeta, pa svi rokovi, kao i zastarni, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Takođe, konstatovao je da se pitanje zastare predmetnog potraživanja imalo cijeniti kroz odredbe ZOO, a ne odredbe Zakona o mjenici. Vrhovni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu raskinut 20. septembra 2007. godine, kada je potraživanje dospjelo, te da je od tog datuma do dana preinake tužbe protekao opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO (kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti), s obzirom da je tužba u konkretnom slučaju preinačena 26. avgusta 2015. godine.

9. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise kada je rok zastarjelosti vezao za datum kada je apelantica opredijelila tužbeni zahtjev, te navodi da je Vrhovni sud u drugim predmetima, sa istim činjeničnim i pravnim osnovom, usvojio apelantov tužbeni zahtjev.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude kao konačne odluke u konkretnom predmetu dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da preinači presude nižestepenih sudova i odbije apelanticin tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju odnosno u kojima je razmatrao apelacije apelantice odnosno pravne sljednice apelantice podnesene protiv presuda Vrhovnog suda sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima kao u konkretnim slučajevima (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: AP-3773/16 od 5. jula 2018. godine, AP-3007/17 od 11. oktobra 2017. godine, AP-1602/17 od 7. septembra 2017. godine, broj AP-4504/16 od 11. januara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Takođe u predmetu AP-3007/17, Ustavni sud je u pogledu navoda pravne sljednice apelantice da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, podsjetio da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova odnosno da je nadležnost Ustavnog suda da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica odnosno pravna sljednica apelantice ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice odnosno pravne sljednice apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Ustavni sud takođe zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda i da je u prilog svojim navodima dostavila precizirane presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da, naročito imajući u vidu da iz Odluka Ustavnog suda citiranih u prethodnoj tački ove odluke proizilazi da je Vrhovni sud u više navrata donosio odluke sa istim odlučenjem i sličnim razlozima kao u osporenoj presudi, presude na koju se apelantica poziva, same po sebi ne predstavljaju dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju (vidi Odluka Ustavnog suda AP-3773/16 od 5. jula 2018. godine). S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelantica nije ponudila relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelantice o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3919/16 („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio