Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3000/16 („Ambasador“ d.o.o iz Sarajeva)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Cesija
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zakup
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3000/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3000/16, rješavajući apelaciju „Ambasadora“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Ambasadora“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 160038 13 Rev od 3. marta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 160038 12 Pž od 15.
oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 160038 10 Ps od 14. decembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Ambasador“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 160038 13 Rev od 3. marta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 160038 12 Pž od 15. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 160038 10 Ps od 14. decembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ferijalnog saveza BiH (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 29. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 3. aprila 2018. godine, Kantonalni sud 9. aprila 2018. godine, Općinski sud 12. aprila 2018. godine, a tužitelj 20. aprila 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 160038 10 Ps od 14. decembra 2011. godine utvrđeno je da je ugovor o zakupu koji je 21. jula 2009. godine zaključen između tužitelja, kao zakupodavca, i apelanta, kao zakupca, 28. juna 2010. godine raskinut po samom zakonu (stav 1), te je naloženo apelantu da u posjed tužitelju preda predmetnu nekretninu – poslovni prostor, oslobođen od lica i stvari (stav 2). Presudom je obavezan apelant da na ime duga isplati tužitelju iznos od 152.346,52 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 15. septembra 2010. godine do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.782,40 KM (stav 3). Presudom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog (stav 4). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno kako slijedi: da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelant i tužitelj 21. jula 2009. godine zaključili sporni ugovor o zakupu poslovnih prostorija na tri godine sa početkom od 1. jula 2009. godine zaključno sa 30. junom 2012. godine, da apelant nije platio ugovorene zakupnine za period od februara 2010. godine do juna 2010. godine a da pri tome apelant nije dokazao da nije primio račune za navedene periode, kao i da nije koristio prostor u predmetnom periodu, te da je tužitelj obavijestio apelanta da je donio zaključak o pokretanju postupka raskida zaključenog ugovora o zakupu.
6. S tim u vezi je navedeno da je članom 9. tačka 2. navedenog ugovora ugovoreno da, ukoliko zakupac ne plati zakupninu duže od dva mjeseca uzastopno, zakupodavac ima pravo da pismeno obavijesti zakupca o raskidu ugovora, pa ukoliko zakupac i poslije opomene ne plati zakupninu i ne postupi po nalogu zakupodavca, ugovor se automatski smatra raskinutim i zakupodavac ima pravo i bez naknadne saglasnosti zakupca ući u posjed iznajmljenog prostora, sa prostorom slobodno raspolagati a sve pokretne stvari i imovinu zakupca lagerovati kod ovlaštenih skladišnih organizacija na teret zakupca. Navedeno je i da je utvrđeno da je na računima za zakupninu naznačeno da se uplata ima izvršiti na račun Raiffeissen banke Sarajevo po ugovoru o cesiji, te da je zastupnik tužitelja izjavio da je zaključen ugovor o cesiji između parničnih stranaka i te banke, ali da niti tužitelj niti apelant ničim, osim navedenom usmenom tvrdnjom, nije dokazao postojanje navedene cesije. Općinski sud je naveo da zbog toga smatra da navedeno nije od utjecaja na izmirenje apelantovih obaveza po predmetnim računima, jer je uvidom u apelantove izvode kod Turkish Ziraat Bank Bosnia Sarajevo (koje je apelant u toku postupka proveo kao dokaz) utvrđeno da je apelant vršio uplate tužitelju, a ne navedenoj banci, i to kao dio duga po mjenici broj AF 2928741, čime je i priznao dug, te da je u svom iskazu zastupnik tužitelja potvrdio da je od apelanta dobio navedenu mjenicu kao sredstvo osiguranja predmetnog ugovora o zakupu. Nadalje je navedeno da iz potvrde Turkish Ziraat Bank proizlazi da je apelantov račun blokiran na osnovu navedene mjenice i da je ostatak duga po mjenici 71.407,80 KM, a što apelant ničim u toku postupka nije doveo u pitanje.
7. Općinski sud je, nadalje, obrazložio da apelantovi navodi da tužitelj nije dostavio dokaz o vlasništvu predmetnog poslovnog prostora ne mogu biti od utjecaja za rješavanje u ovoj pravnoj stvari zbog toga što se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđivanje raskida ugovora o zakupu zbog neplaćanja zakupnine i naknada za vrijeme dok je apelant koristio predmetni poslovni prostor. Navedeno je da zakupodavac na predmetu zakupa ne mora da ima pravo raspolaganja, a dovoljno je da ima pravo upotrebe i uživanja, jer ta prava predstavljaju sadržaj prava korištenja (sa obligacionopravnim obilježjima), te zbog toga, kako je obrazloženo, nije odlučno da li je izvršen upis prava korištenja ili prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Kako je obrazložio taj sud, ugovorom o zakupu se ne prenosi vlasništvo, odnosno pravo raspolaganja ili korištenja, pa nije nužno da zakupodavac bude i vlasnik, odnosno da ima pravo raspolaganja i korištenja na zakupljenoj stvari, te se zbog tog razloga može u zakup dati i tuđa stvar pri čemu je bez značaja da li je zakupodavac savjestan ili nesavjestan. Osim toga, Općinski sud je istakao i da zakupac ne može odbiti ispunjenje svojih obaveza iz ugovora o zakupu i prigovoriti pravnoj valjanosti tog ugovora samo zato što zakupodavac nije vlasnik predmeta zakupa, a što je, kako je obrazloženo, i stav Vrhovnog suda iskazan u Presudi broj Rev.2839/99 od 19. januara 2000. godine. Prema obrazloženju Općinskog suda, taj sud je nesporno utvrdio da je predmetni ugovor o zakupu raskinut po samom zakonu, te da apelant, i pored toga, i dalje koristi predmetni poslovni prostor koji je bio predmet zakupa, a pri tome nije pružio nikakve dokaze kojim bi osporio navedene činjenice. Obrazloženo je da, u smislu člana 219. ZOO, bitna činjenica za postojanje osnova ovog oblika naknade koristi je upotreba tuđe stvari u svoju korist, a ta upotreba treba biti bez pravne osnove, u ovom slučaju bez ugovora o zakupu koji je raskinut po samom zakonu 28. juna 2010. godine. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 Ps 160038 12 Pž od 15. oktobra 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da, prema mišljenju tog suda, žalba nije osnovana. Navedeno je da iz stanja spisa proizlazi da su apelant i tužitelj zaključili precizirani ugovor o zakupu na period od tri godine. Navedeno je i da su se tužitelj i apelant sporazumjeli da apelant kao zakupac ugovorenu mjesečnu zakupninu u iznosu od 10.250,00 KM uplaćuje u korist Raiffeisen banke Sarajevo na ime izmirenja obaveza koje tužitelj ima prema toj banci na osnovu finansijske podrške odobrene okvirnim Ugovorom broj OU-05 089/2008 sa pripadajućim aneksima, ali da apelant nije ispunio svoje obaveze i nije uplatio zakupninu za period od 1. januara 2010. godine do 1. jula 2010. godine, zbog čega je tužitelj obavijestio apelanta o raskidu predmetnog ugovora, te pošto apelant nije napustio zakupljene poslovne prostorije, to je tužitelj podnio predmetnu tužbu. Osim toga, navedeno da je u toku postupka utvrđeno i da je apelant na ime zakupnine, po osnovu mjenice broj AF 2928741, uplatio tužitelju iznose, i to u periodima preciziranim u presudi u ukupnom iznosu 4.898,67 KM a što proizlazi i iz analitičke kartice tužitelja. Obrazloženo je da je apelant u žalbi naveo da je nakon zaključenja ugovora o cesiji između tužitelja, apelanta i Raiffeisen banke jedina apelantova obaveza prema tužitelju bila da mjesečno plaća iznos od 1.742,50 KM kao PDV na iznos zakupnine a da je potraživanje same zakupnine mjesečno u iznosu od 10.250,00 KM prešlo na Raiffeisen banku i da predstavlja potraživanje te banke prema tuženom a koje se zasniva na ugovoru o cesiji.
9. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da ovi apelantovi navodi nisu osnovani, jer apelant nikada i ničim nije dokazao da je zaključen ugovor o cesiji, kako to u žalbi navodi, u skladu sa članom 436. ZOO, a taj ugovor nije bio ni predložen, niti izveden kao dokaz u prvostepenom postupku. Navedeno je da nisu osnovani ni žalbeni navodi da analitička kartica koju je tužitelj priložio i predložio kao dokaz ne može biti dokaz, jer je, prema mišljenju tog suda, u navedenoj analitičkoj kartici tačno navedeno za koji period i u kojem iznosu apelant nije plaćao zakupninu, pa se u sklopu svih ostalih dokaza ovaj dokaz može uzeti kao validan. Kantonalni sud je obrazložio i da apelant ničim nije dokazao da je postupio po zaključenom ugovoru o zakupu, niti je zakupninu plaćao do momenta raskida ugovora, a ni nakon njegovog raskida. Zbog toga je, prema mišljenju tog suda, apelant obavezan platiti zakupninu sve do momenta raskida ugovora 28. juna 2010. godine, a nakon raskida ugovora naknadu za korištenje spornog poslovnog prostora zbog upotrebe tuđe stvari u svoju korist bez pravnog osnova, kako je to, prema mišljenju tog suda, u svojoj odluci pravilno i naveo prvostepeni sud. Kantonalni sud je, nadalje, obrazložio da nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostepeni sud bio obavezan provesti dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke, jer to ne proizlazi iz stanja spisa s obzirom na to da je apelant od tužitelja primio račune na koje nije stavljao primjedbe u roku propisanom zakonom, a niti je te račune platio, pa je tužitelj zbog toga i podnio predmetnu tužbu. Osim toga, navedeno je da su osnovani žalbeni navodi da je Zakon o zakupu poslovnih prostora i zgrada lex specialis i da u ovom konkretnom slučaju ugovor nije raskinut po samom zakonu, već zbog neplaćanja zakupnine po zaključenom ugovoru o zakupu, ali da ta činjenica, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne može utjecati na drugačiju odluku suda, jer su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora i predaju spornog poslovnog prostora tužitelju kao zakupodavcu.
10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 Ps 160038 13 Rev od 3. marta 2016. godine reviziju djelimično usvojio i preinačio nižestepene presude u dijelu koji se odnosi na početak toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 152.346,52 KM tako što se na iznos od 71.750,00 KM te kamate dosuđuju počev od 15. septembra 2010. godine, a na iznos od 80.596,52 KM počev od 8. septembra 2011. godine pa do isplate, dok se u preostalom dijelu revizija odbija. Presudom je odbijen i zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da nije osnovan apelantov revizijski prigovor da je drugostepeni sud, prihvatajući činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda, počinio povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 7, 8, 123. i 125. stav 1. ZPP u vezi sa članom 209. tog zakona. Navedeno je da je, naime, jedino sporno pitanje u postupku bilo pitanje istinitosti apelantove tvrdnje da je tužitelj svoje potraživanje naknade ugovorene zakupnine iz ovog pravnog odnosa, zaključenim ugovorom o cesiji, prenio na Reiffeisen banku. Međutim, kako je obrazloženo, nije bilo sporno da apelant taj dokaz nije priložio u spis prvostepenog suda, a nije ga ni predlagao u toku postupka. Navedeno je da, iako se iz priloženih računa tužitelja koje je on dostavio apelantu, može naslutiti postojanje pravnog odnosa tužitelja i Raiffeisen banke u smislu ustupanja potraživanja – cesije, ali se u odsustvu pismenog ugovora nisu mogle sagledati sadržina i djejstvo takvog ustupanja na pravni odnos stranaka u ovoj parnici, te po mišljenju tog suda, njegovo postojanje nije dokazano. Vrhovni sud je naveo da je, zbog navedenog, drugostepeni sud izveo pravilan zaključak da je prvostepeni sud sve provedene dokaze ocijenio u skladu sa odredbom člana
8. ZPP i izveo pravilan zaključak da se na temelju tih dokaza nije mogla sa sigurnošću utvrditi apelantova činjenična tvrdnja o postojanju cesije, pa je stoga, prema mišljenju tog suda, pravilno pribjegnuto pravilu o teretu dokazivanja, koje obavezuje sud da uzme kao nedokazane tvrdnje za čiju istinitost stranka koja se na nju poziva u svoju korist nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih dokaza.
11. Nadalje je navedeno da apelant u reviziji prigovara da visina dosuđenog iznosa nije pravilno utvrđena zbog propusta tužitelja da izvede dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke. Kako je obrazložio taj sud, vještačenje je dokazno sredstvo koje se koristi samo kada je za utvrđivanje ili razjašnjenje neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. U konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, pošto se radilo o jednostavnoj matematičkoj operaciji sabiranja i oduzimanja, sa kakvim znanjem sud raspolaže, to je pravilno postupio prvostepeni sud kada je utvrdio visinu zahtjeva tužitelja bez provođenja dokaza na okolnosti visine novčanog zahtjeva. Vrhovni sud je, nadalje, naveo da se na konkretan pravni odnos stranaka primjenjuju odredbe o prestanku ugovora o zakupu na osnovu odustanka shodno odredbi člana 34. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. S tim u vezi je obrazloženo da, prema praksi tog suda (Bilten Vrhovnog suda broj 2/07) pismena opomena zakupodavca zbog neplaćanja ugovorene zakupnine kojom se od zakupoprimca traži predaja u posjed poslovnog prostora ima karakter obavještenja o odustanku od ugovora. Kod utvrđene činjenice, kako je obrazloženo, da je, zbog neizvršenja obaveza iz ugovora o zakupu, tužitelj dostavio apelantu pismeno o raskidu ugovora kojim zahtijeva predaju poslovnog prostora u posjed, pa pošto apelant kao zakupac nije ni izmirio obavezu dospjele zakupnine, niti je zakupodavcu-tužitelju predao u posjed ispražnjene prostorije u naznačenom roku, nego ih je nastavio koristiti (iako je ugovor o zakupu prestao), to je daljnje korištenje tih nekretnina, prema mišljenju Vrhovnog suda, bez pravnog osnovan (član 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija). Prema toj odredbi, kako je obrazloženo, ako zakupac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora ne preda ispražnjene prostorije u roku, zakupodavac može tužbom kod suda tražiti predaju ispražnjenih prostorija.
12. U vezi s navedenim je istaknuto da apelant neosnovano prigovara pravilnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je ugovor o zakupu prestao, pa da nema više obaveze plaćanja zakupnine. Ovo stoga što, u smislu propisa materijalnog prava i sudske prakse, kada nastupi prestanak ugovora o zakupu (čl. 34-36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija) a zakupac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora nastavi da koristi poslovne prostorije, dužan je u smislu odredbe člana 219. ZOO naknaditi vrijednost koristi koju je imao od upotrebe tuđe stvari u visini zakupnine, te da je općeprihvaćeni pravni stav sudske prakse da se visina takve naknade posebno ne utvrđuje, nego da se uzima iznos dogovorene zakupnine. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su apelantovi revizioni navodi u vezi sa odlukom o osnovanosti i visini glavnog zahtjeva neosnovani, a odluke nižestepenih sudova pravilne.
13. S druge strane, istaknuto je da se osnovano revizijom ukazuje da odluka koja se odnosi na dosuđene zakonske zatezne kamate nije u potpunosti zasnovana na zakonu. Kako je obrazložio Vrhovni sud, potraživanje zakupnine u skladu sa odredbom člana 372. stav 2. ZOO (jer je u pitanju potraživanje određenih jednakih povremenih iznosa) smatra se povremenim potraživanjem zbog čega zakonska zatezna kamata dospijeva podnošenjem zahtjeva sudu, tj. kada povjeritelj pozove dužnika na ispunjenje obaveze (čl. 277. i 324. ZOO). Postavljenim zahtjevom iz tužbe, kako je obrazloženo, tužitelj je tražio isplatu iznosa od 71.750,00 KM sa kamatama na taj iznos počev od 15. septembra 2010. godine kao dana podnošenja tužbe pa bi na navedeni iznos neplaćene zakupnine kamata mogla teći počev od podnošenja zahtjeva. Kada je u pitanju iznos od 80.596,52 KM kao razlika do iznosa 152.346,52 KM, na koliko je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na ime naknade za upotrebu stvari, to tužitelju, prema mišljenju Vrhovnog suda, na ovaj iznos pripada zakonska kamata počev od 25. aprila 2011. godine kao dana preinačenja zahtjeva pa do isplate. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant u opširnoj apelaciji ponavlja i obrazlaže navode koje je isticao u žalbi i reviziji podnesenim redovnim sudovima, te ističe stavove tih sudova. Smatra da osporene presude ne sadrže razloge na kojim su zasnovane, te da nije opisan detaljan način provođenja niti jednog dokaza u postupku. Smatra da je dovoljno što je poimenično navedeni svjedok izjavio da je sačinjen ugovor o cesiji i da redovni sudovi nisu imali nikakvog zakonskog osnova da ne prihvate ovaj dokaz kao validan, nego da su postupili suprotno zakonu i stavili teret na apelanta tražeći da on dokaže da je ugovor o cesiji zaključen tako što će ga dostaviti u pismenoj formi. Apelant navodi i da se zbog navedenog nisu stekli uvjeti za raskid predmetnog ugovora, te da je nezakonito postupljeno kada nije izvršeno finansijsko vještačenje visine navodnog dugovanja koje ima prema tužitelju, jer je nesporno da je, shodno ugovoru o cesiji, apelant bio dužan plaćati tužitelju samo mjesečni iznos PDV od 1.742,50 KM. Također, navodi da se redovni sudovi nisu obazirali na njegove navode da se analitička kartica tužitelja ne može smatrati ispravnim dokazom, jer na toj kartici postoji i rukopisom dodat tekst. Apelant smatra i da je presuda Vrhovnog suda protivrječna sama sebi, jer se u njoj konstatira da je apelant u pravu kada tvrdi da ugovor nije raskinut po samom zakonu već zbog neplaćanja zakupnine, ali da to ne može utjecati na drugačiju odluku, a onda, ipak, dosuđuje tužitelju zakupninu i nakon dana raskida ugovora, iako po samom zakonu tužitelj ima pravo samo na zakupninu za vrijeme trajanja ugovora.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva zbog čega je apelacija neosnovana.
16. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga i obrazloženja datih u svojoj presudi, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
17. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, jer je apelant imao mogućnost da u toku postupka predlaže i provodi dokaze u svoju korist, kao što su i vještačenje finansijske struke i ugovor o cesiji, ali da apelant to nije učinio.
18. Tužitelj je naveo sadržaj osporenih presuda, te istakao da je apelacija neosnovana i da je treba odbaciti i odbiti, te obavezati apelanta da mu naknadi troškove apelacionog postupka.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87, 30/90, 7/92 i "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94 - Zakon je preuzeo i Kanton Sarajevo, „Službene novine KS“ broj 14/97) relevantne odredbe glase:
Prestanak na osnovu odustanka Član 34.
Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa:
1. ako zakupac, i poslije opomene od strane zakupodavca, koristi poslovne prostorije protivno ugovorom, ili im nanosi znatniju štetu koristeći ih bez potrebne pažnje; 2. ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca.
Član 35.
Zakupac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa, ako zakupodavac u primjerenom roku koji mu je zakupac za to ostavio, ne dovede poslovne prostorije u stanje, u kome ih je dužan predati odnosno održavati (Član 17).
Član 36.
Strana koja odustaje od ugovora dužna je drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku, kao i odrediti joj rok do koga se ima predati odnosno primiti ispražnjena prostorija.
Rok iz prethodnog stava ne može biti kraći od 30 dana, računajući od dana kada je druga strana primila izjavu o odustanku od ugovora.
Član 37.
Ako zakupac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora ne preda ispražnjene prostorije u roku određenom u prethodnom članu, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih poslovnih prostorija.
20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 125. stav 1.
(1)Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 160038 13 Rev od 3. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2016. godine a apelacija je podnesena 14. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade neplaćene zakupnine, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova koji su ga obavezali na naknadu neplaćene zakupnine tužitelju. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obavezali apelanta na plaćanje neplaćene zakupnine i za period trajanja ugovora o zakupu, kao i za period nakon toga, jer apelant nije na zahtjev zakupodavca-tužitelja napustio predmetne prostorije, nakon što ga je tužitelj obavijestio da raskida ugovor o zakupu zbog neplaćanja zakupnine. Pri tome Ustavni sud zapaža i da apelant tvrdi da je ugovorom o cesiji zaključenim između apelanta, tužitelja i Raiffeisen banke predmetno potraživanje preneseno na tu banku zbog čega je bio obavezan tužitelju plaćati samo iznos PDV na ugovorenu zakupninu, a ostatak Raiffeisen banci, ali da apelant nije kao dokaz ponudio predmetni ugovor o cesiji, već se pozvao samo na iskaz zastupnika tužitelja da taj ugovor postoji.
33. S tim u vezi, Ustavni sud upućuje na citirane relevantne zakonske odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, ZOO i ZPP iz kojih jasno proizlazi da je zakupoprimac dužan, nakon što mu zakupodavac otkaže ugovor zbog neplaćanja zakupnine, napustiti prostorije koje su predmet zakupa, da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoje tvrdnje, da se vještačenje vrši u situacijama kada sud ne raspolaže stručnim znanjem, te da onaj ko koristi tuđu stvar bez osnova dužan je platiti naknadu za to. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo, te da su zbog toga apelantovi navodi neosnovani. Naime, nesporno iz činjenica predmeta proizlazi da apelant nije plaćao ugovorenu zakupninu (na što je bio obavezan po osnovu ugovora o zakupu i odredaba Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostora), kao i da nije kao dokaz proveo ugovor o (navodnoj) cesiji iz kojeg bi bilo vidljivo da je potraživanje tužitelja preneseno na Raiffeisen banku, a što je apelant, shodno citiranim odredbama ZPP, bio obavezan. Ustavni sud pritom ukazuje da je, zaista, odredbama člana 125. stav 1. ZPP propisano da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka u toku postupka priznala, u konkretnom slučaju zastupnik tužitelja je u svom iskazu rekao da postoji sporni ugovor o cesiji. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o činjenici koju je bilo dovoljno potvrditi prostim iskazom svjedoka, već je bilo potrebno izvršiti uvid u ugovor s obzirom na to da bi se tek iz njegovog sadržaja mogla utvrditi tačnost apelantove tvrdnje o visini cediranog potraživanja i uvjetima, a što apelant nije ponudio kao dokaz u konkretnom postupku. Iz navedenog razloga je neosnovano i apelantovo pozivanje na sporne račune koje mu je ispostavio tužitelj i na kojima je naznačeno da po ugovoru o cesiji treba izvršiti uplatu iznosa od 10.250,00 KM na namjenski račun kod Raiffeisen banke a iznos od 1.742,50 KM na drugi račun, jer se, kako je već rečeno, ni iz navedenih računa ne može sa sigurnošću utvrditi šta i kako je cedirano, a posebno stoga što na računu nije, suprotno apelantovim navodima, ni navedeno da se uplata vrši u korist Raiffeisen banke, nego samo da se ima izvršiti na poseban račun koji je kod te banke otvoren. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi postupili proizvoljno ni time što nije izvršeno finansijsko vještačenje u pogledu visine novčanog dugovanja apelanta s obzirom na to da apelant provođenje takvog dokaza, prije svega, nije ni predložio, niti je, kako su to obrazložili i redovni sudovi, prema stanju stvari bilo potrebe za stručnim znanjem u tom smislu, jer se radilo o zbrajanju dostavljenih računa apelantu i njihovom oduzimanju od ukupno ugovorenog iznosa zakupnine.
34. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta i relevantnih propisa, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da se ugovor smatra raskinutim u slučaju ako zakupoprimac ne plati ugovorenu zakupninu u roku od dva mjeseca od dana saopćavanja opomene od zakupca, pa su i apelantovi navodi da ugovor nije mogao biti raskinut neosnovani. Osim toga, neosnovani su i apelantovi navodi da nije bilo osnova za dosuđenje zakupnine tužitelju i nakon raskida ugovora, što čini presudu Vrhovnog suda kontradiktornu samoj sebi, da obrazloženja presuda ne sadrže jasne i argumentirane razloge za odluku, kao i nije opisan proces ocjene dokaza. Ovo stoga što iz stanja spisa proizlazi da apelant nije postupio po nalogu tužitelja da nakon raskida ugovora napusti predmetne prostorije, već ih je, naprotiv, nastavio i dalje da koristi zbog čega je tužitelju i dosuđena naknada i za period nakon raskida ugovora. Također, iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi dali argumentirane razloge zašto su prihvatili dokaze na kojima su presude zasnovane, uključujući pri tome i analitičku karticu tužitelja, te da su i obrazloženja osporenih presuda argumenitrana u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tome Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ponavlja žalbene i revizione tvrdnje na koje su ti redovni sudovi dali detaljne i jasne odgovore, te da Ustavni sud u svojim odlukama ne dosuđuje troškove postupka.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Apelant kršenje navedenog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje. Pošto je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su obavezali apelanta na naknadu neplaćene zakupnine tužitelju u situaciji kada apelant nije dokazao da je izvršena cesija i potraživanje ustupljeno Raiffeisen banci, kada apelant nije plaćao ugovorenu zakupninu, niti je napustio predmet zakupa nakon što ga je tužitelj obavijestio da odustaje od ugovora, niti je predložio da se izvrši finansijsko vještačenje u vezi sa visinom potraživanja tužitelja i kada su obrazloženja osporenih presuda jasna i argumentirana i u skladu sa pravom na pravično suđenje.
38. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević