Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3233/18 (S. B., A. B. i E. Z.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3233/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3233/18, rješavajući apelaciju Salke Baljića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Salke Baljića, Adnana Bučuka i Emina Zeće podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 K 063666 18 Kž od 19. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 K 063666 17 K od 9.

januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Salko Baljić, Adnan Bučuk i Emin Zećo (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant Baljić, Bučuk i Zećo) iz Stoca, koje, kao i u toku redovnog sudskog postupka, zastupaju Melča Tule i Adonisa Đuliman, advokati iz Mostara, podnijeli su 9. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 K 063666 18 Kž od 19. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 K 063666 17 K od 9. januara 2018. godine. Apelanti su, također, u apelaciji podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio“ izvršenje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, koji su dopunili 29. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 19. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 53 0 K 063666 17 K od 9. januara 2018. godine apelanti su proglašeni krivim što su „2. oktobra 2016. godine, za vrijeme trajanja lokalnih izbora 2016. godine, na biračkom mjestu […] u mjestu Burmazi općina Stolac (u daljnjem tekstu: sporno biračko mjesto) […], apelant Baljić, oko 15.25 sati, nakon zaprimljenog telefonskog poziva, obavljajući dužnost predsjednika biračkog odbora […], nakon kratkog razgovora sa apelantima Bučukom i Zećom, koji su imali svojstvo promatrača na tom izbornom mjestu, htijući prekinuti izborni proces i osujetiti daljnje glasanje glasača na navedenom biračkom mjestu, iako su bili svjesni svojih postupaka, grubo kršili prava svih glasača koji nisu obavili glasanje, ušavši u prostor biračkog mjesta, gdje je apelant Baljić uzeo zapisnike s iskorištenim glasačkim listićima, te iz ruku člana Zdravka P. oteo birački popis i ostali izborni materijal, koji stavlja u kartonsku kutiju, te govori: 'Prekidaju se izbori', nakon čega apelanti Bučuk i Zećo uzimaju glasačku kutiju i iznose s biračkog mjesta, te navedeni oduzeti izborni materijal odnose do vozila i udaljavaju se s biračkog mjesta u pravcu Stoca, a isti ne odnose u prostorije Općinske izborne komisije (u daljnjem tekstu: OIK), u skladu sa odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon), već isti odlažu u središte grada kod Osnovne škole u Stocu bez ikakve zaštite“. Dakle, u obavljanju službene radnje u vezi sa izborima za institucije u Federaciji drugom su uskratili biračko pravo na izborima za institucije u Federaciji, te oduzeli predmete koji služe za izbore u Federaciji, čime je apelant Baljić, kao saizvršilac, počinio krivično djelo uskraćivanje biračkog prava iz člana 194. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa krivičnim djelom uništavanje izbornih isprava iz člana 199. KZFBiH u vezi sa čl. 31. i 54. KZFBiH, a apelanti Bučuk i Zećo, kao saizvršioci, krivično djelo uništavanje izbornih isprava iz člana 199. KZFBiH. Za počinjena krivična djela Općinski sud je apelantu Baljiću utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci i istovremeno odredio da se ona neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, a apelantima Bučuku i Zeći utvrđene su kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci i istovremeno određeno da se one neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine i šest mjeseci ne počine novo krivično djelo.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su na glavnom pretresu provedeni dokazi optužbe, saslušanjem šest svjedoka (Zulfe F., Jasmine K., Milenka V., Zdravka P., Josipa Š. i Slavka P.), te taksativno navedeni materijalni dokazi (strana 3. presude). Navedeno je da je odbrana apelanata izvela dokaze saslušanjem triju svjedoka (Emine H., Edine R. i Edina Z.), te tri materijalna dokaza (Odluku Centralne izborne komisije (u daljnjem tekstu: CIK) o imenovanju apelanta Baljića za predsjednika spornog biračkog odbora i dva dokaza iz kojih proizlazi da apelant Zećo nema položen vozački ispit i da ne prolazi kroz evidenciju vlasnika motornih vozila), te da su apelanti iznijeli svoju odbranu.

7. Općinski sud je istakao da je apelant Baljić potvrdio da je tokom izbornog procesa zapazio neke nepravilnosti o čemu je obavijestio predsjednika OIK-a. Naveo je da se u blizini biračkog mjesta, na udaljenosti oko 50 metara, skupila grupa ljudi koji su roštiljali i konzumirali alkohol. Nije poricao da je, nakon što je bio obaviješten da su u Stocu izbori prekinuti, uzeo kutiju sa zapisnicima, te kutiju za glasanje koju je zajedno sa apelantom Bučukom odnio do svog vozila a potom zajedno sa apelantom Zećom napustio biračko mjesto, jer se bojao za svoju sigurnost. Tvrdio je da je kutiju za glasanje pokušao predati OIK-u, ali ga je u tome spriječila policija koja je nakon prekida izbora osiguravala zgradu u kojoj se nalazio OIK, pa je, zbog straha da mu neko ne razbije auto, kutiju izbacio iz auta nakon čega je otišao u MUP kako bi vratio lične karte posmatrača koje su ostale kod njega. Apelant Bučuk u svojoj odbrani je naveo da je na molbu apelanta Baljića, nakon što mu je on saopćio da su izbori u Stocu prekinuti, apelantu Baljiću pomogao oko nošenja glasačke kutije - željezne kutije koju su odnijeli i stavili u vozilo apelanta Baljića, a on je sa svojim vozilom otišao kući dok je apelant Zećo otišao sa apelantom Baljićem, jer je sa njim došao na glasačko mjesto. Apelant Zećo u svojoj odbrani je naveo da je postavljen kao posmatrač na spornom biračkom mjestu, da je primijetio neke nepravilnosti, da je glasačko mjesto oko 14 sati napustio kako bi glasao na svom biračkom mjestu, pa kada se sa apelantom Bučukom, koji ga je odvezao da glasa, vratio na sporno glasačko mjesto, oko 15 sati, primijetio je neku ,,frku“ i tada mu je apelant Baljić rekao da su izbori prekinuti. Osjećao se nesigurno pa je apelanta Baljića zamolio da ga poveze do kuće, što je ovaj i učinio.

8. Analizirajući sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i dovodeći ih u vezu sa odbranama apelanata, Općinski sud je naveo da u postupku nije bilo sporno da su apelanti na lokalnim izborima u Stocu bili angažirani oko provođenja izbornog procesa, i to na spornom biračkom mjestu, pa je apelant Baljić obavljao funkciju predsjednika biračkog odbora, a apelanti Bučuk i Zećo su učestvovali kao posmatrači postavljeni od određenih političkih stranaka. Utvrđeno je da se glasanje na spornom biračkom mjestu odvijalo bez većih problema do 15.25 sati, što su potvrdili svjedoci optužbe, i to Zdravko P., Josip Š., Jasmina K., Milenko V. i Slavko P. a tu činjenicu nisu negirali ni apelanti. Istaknuto je da su apelanti Baljić i Zećo u svojoj odbrani istakli da se u neposrednoj blizini biračkog mjesta već od jutarnjih sati okupila grupa građana koja je, između ostalog, konzumirala alkohol, što je kod njih izazvalo strepnju i nelagodu, ali saslušani svjedok optužbe Zulfo F., koji je kao policijski službenik osiguravao sporno glasačko mjesto, potvrdio je činjenicu da do 15.25 sati nije bilo nikakvih problema na navedenom biračkom mjestu. Navedeno je da su svjedoci optužbe Zdravko P., Josip Š., Jasmina K., Milenko V. i Slavko P., koji su bili učesnici provođenja izbornog procesa na spornom biračkom mjestu, u svojim iskazima istakli da su apelanti bez ikakvog razloga oko 15.25 sati napustili biračko mjesto i sa sobom odnijeli biračku kutiju i sav birački materijal, a što je potvrdio i svjedok Zulfo F., koji je nakon navedenog događaja sačinio službenu bilješku broj 487/16 od 2. oktobra 2016. godine. Navedeno je da je svjedok Zdravko P., koji je bio član biračkog odbora, istakao da je apelant Baljić, kao predsjednik biračkog odbora, nakon obavljenog telefonskog razgovora bez ikakvog objašnjenja izjavio da se izbori prekidaju, te sa svoga stola pokupio sav birački materijal koji je stavio u kutiju sa neiskorištenim glasačkim listićima, a potom iz njegovih ruku istrgnuo birački popis i sa ostalim biračkim materijalom (neiskorišteni glasački listići) napustio biračko mjesto. Svjedoci Josip Š. i Jasmina K. saglasni su sa iskazom Zdravka P. u pogledu činjenice da je apelant Baljić odnio glasački materijal, a da je apelant, napuštajući glasačko mjesto, sa sobom odnio glasački materijal stavljen u kutiju od glasačkih listića, potvrdio je i svjedok Zulfo F., koji je u svojoj službenoj bilješci to i naveo, pa je sud izveo nesumnjivi zaključak da je apelant Baljić otuđio glasački materijal na način kako su to naveli svjedoci, pa je njihovim iskazima poklonio punu vjeru.

9. Općinski sud je naveo da je svjedok Zulfo F., koji je kao policijski službenik osiguravao sporno glasačko mjesto, istakao da nije vidio kada su apelanti Bučuk i Zećo napustili glasačko mjesto, ali da se u momentu kada je apelant Baljić napustio glasačko mjesto nalazio van objekta, pa je na jasan i nedvosmislen način istakao da je apelant Baljić kutiju sa glasačkim materijalom stavio u vozilo marke „golf“, crne boje, i odvezao se u pravcu Stoca, a što je u svom iskazu potvrdila i svjedok Jasmina K. Odlazak apelanata Bučuka i Zeće su na istovjetan način u svojim iskazima na glavnom pretresu opisali svjedoci Zdravko P., Slavko P. i Milenko V., navodeći da su, napuštajući glasačko mjesto, odmah nakon odlaska apelanta Baljića, apelanti Bučuk i Zećo uzeli i između sebe ponijeli glasačku - željeznu kutiju. Iako ostali svjedoci optužbe sa sigurnošću nisu mogli potvrditi da je u odnošenju kutije, pored apelanta Bučuka, učestvovao i apelant Zećo, Općinski sud je poklonio vjeru iskazima ova tri svjedoka, jer su njihovi iskazi u tom dijelu istovjetni a svjedok Jasmina K. je vidjela da je apelant Bučuk, zajedno sa još jednom muškom osobom, odnio glasačku kutiju, što indikativno pokazuje da bi ta druga osoba mogao biti apelant Zećo. Naime, Općinski sud ne nalazi niti jedan razlog zbog kojeg bi navedeni svjedoci nepravedno optuživali apelanta Zeću, pogotovo što je kao nesporno utvrđeno da su bošnjački članovi (apelanti) gotovo istovremeno napustili biračko mjesto, a svjedok Zulfo F., čiji je iskaz sud u cijelosti prihvatio, na jasan i nedvosmislen način je istakao šta je u svojim rukama iznio apelant Baljić. Svjedoci optužbe su u svojim iskazima naveli da su apelanti napustili sporno biračko mjesto Burmazi sa dva vozila, kojim su upravljali apelanti Baljić i Bučuk, a tu činjenicu nisu negirali apelanti, pa je njihove iskaze sud prihvatio kao tačne i istinite. Niko od saslušanih svjedoka nije naveo ko je vlasnik kojeg vozila, pa je sud stoga korigirao činjenični opis optužnice u dijelu u kojem se navodi da su apelanti odnijeli oduzeti izborni materijal do vozila apelanta Zeće. Zbog tih razloga, sud je ocijenio irelevantnim dokaze odbrane iz kojih proizlazi da apelant Zećo nema položen vozački ispit i da ne posjeduje motorno vozilo. Da su na spornom glasačkom mjestu prekinuti izbori, Općinski sud je utvrdio i iz materijalnog dokaza - zapisnika o uviđaju PU Čapljina broj 02-02/6-2-67/16- PR7SB od 2. oktobra 2016. godine iz kojeg je vidljivo da su policijski službenici, izlaskom na lice mjesta u 18.07 sati, zatekli zaključana vrata izbornog mjesta.

10. Općinski sud je naveo da, dovodeći u vezu iskaze saslušanih svjedoka sa odbranom apelanata Baljića i Bučuka, nije prihvatio njihovu odbranu u vezi sa okolnosti odlaska apelanta Zeće sa spornog biračkog mjesta. Naime, oba apelanta su navela da je apelant Zećo glasačko mjesto napustio zajedno sa apelantom Baljićem a tu činjenicu su, po ocjeni suda, iznijeli sa namjerom da oslobode odgovornosti apelanta Zeću s obzirom na njihovo poznanstvo, a pogotovo ako se ima u vidu da su tokom postupka teret odgovornosti preuzeli na sebe i nisu poricali da su svojim radnjama doprinijeli prekidu izbornog procesa na navedenom glasačkom mjestu.

11. Dalje, Općinski sud je naveo da iskaze svjedoka odbrane Emine H. i Edina R., koji su tvrdili da su kao članovi mobilnog izbornog tima ispred zgrade OIK-a susreli apelanta Baljića koji je pokušavao OIK-u predati birački materijal, nije prihvatio smatrajući da su njihovi iskazi irelevantni za odlučivanje o krivičnoj odgovornosti apelanata, jer je utvrđivano da li su počinjene protivzakonite radnje na spornom glasačkom mjestu na kojem ti svjedoci u vrijeme prekida izbornog procesa nisu bili prisutni. Iskaz svjedoka odbrane Edina Z. Sud, također, nije prihvatio smatrajući ga nebitnim, jer je taj svjedok istakao da je u blizini spornog glasačkog mjesta bila skupina ljudi, ali nije naveo ništa čime bi potvrdio da apelanti nisu postupali protivzakonito, te da je na glasačkom mjestu bilo problema zbog kojih se izborni proces nije mogao odvijati. Općinski sud je naveo da okolnost da je sa spornog glasačkog mjesta otuđena glasačka kutija proizlazi i iz materijalnih dokaza optužbe - zapisnika o uviđaju Policijske uprave Čapljina - PS Stolac broj 02- 02/6-2-64/16-PR-9 od 2. oktobra 2016. godine u kojem je navedeno da je na mjestu Stara tepa, tačnije na platou uz samu džamiju pronađena i glasačka kutija broj 176 a 001, što je dokumentirano i fotodokumentacijom PU Mostar broj 02-02/6-2-64/16-PR-243 od 7. oktobra 2016. godine, kao i naredbom Općinskog suda broj 53 0 K 063452 16 Kpp2 kojom je određeno mjesto čuvanja otuđenih i pronađenih glasačkih kutija među kojima se nalazi i kutija sa spornog glasačkog mjesta. Općinski sud je istakao da primjedbe odbrane da navedeni zapisnik o uviđaju nije zakonit, jer nije sačinjen u skladu sa odredbama člana 236. ZKPFBiH zato što se iz njega ne vidi da je o preduzetom obaviješten nadležni tužitelj, smatra neosnovanim jer policijski organi o preduzimanju izvedenih radnji mogu i usmenim putem obavijestiti Kantonalno tužilaštvo, što je potvrdio nadležni tužitelj koji je na osnovu tog zapisnika o uviđaju od Općinskog suda tražio izdavanje naredbe o čuvanju pronađenih stvari. Primjedbe odbrane da predloženu fotodokumentaciju sud ne bi trebalo da prihvati zbog toga što je vidljivo da je glasačka kutija broj 176-A-001 otvarana i zatvarana, sud, također, nije prihvatio zbog toga što je nesporno utvrđeno da je sa spornog glasačkog mjesta otuđen sav glasački materijal, kao i glasačka kutija, pa da li je ona otvarana i zatvarana na mjestu gdje je pronađena sud smatra irelevantnim. Dalje, Općinski sud je ocijenio neosnovanom i primjedbu odbrane o nezakonitosti naredbe o čuvanju pronađenih glasačkih kutija Općinskog suda broj 53 0 K 063452 16 Kpp2 od 11. novembra 2016. godine, jer je donesena dva mjeseca nakon pronalaženja glasačke kutije. S tim u vezi, ukazano je da ZKPFBiH nigdje nije propisao rok u kojem se nakon pronalaženja određenih predmeta mora odrediti mjesto za njihovo čuvanje, kao i zbog činjenice da su navedene glasačke kutije uviđajem pronašli službenici Policijske uprave Čapljina a za mjesto čuvanja navedenoga upravo je određena ta policijska uprava.

12. Općinski sud je ukazao da je radnja izvršenja krivičnog djela uništenje izbornih isprava iz člana 199. KZFBiH određena alternativno i da se sastoji od uništenja, prikrivanja, oštećenja i oduzimanja izbornih ili glasačkih isprava ili predmeta koji služe za izbore ili glasanje na izborima za institucije u Federaciji. Pošto je apelant Baljić, kao predsjednik biračkog odbora, oduzeo zapisnik, biračke spiskove, kao i neiskorištene glasačke listiće, a apelanti Bučuk i Zećo, koji su imali svojstvo posmatrača, oduzeli glasačku kutiju, to su se u njihovim radnjama u cijelosti ostvarila bitna obilježja navedenog krivičnog djela. Sud nije prihvatio primjedbu odbrane da se radnja izvršenja krivičnog djela iz člana 199. KZFBiH može izvršiti samo na izborima za institucije u Federaciji, a nikako na lokalnim izborima, pri čemu su se birali načelnik Općine Stolac i Općinsko vijeće, pa radnje koje se stavljaju na teret apelantima ne predstavljaju krivično djelo. Sud smatra da izbor za općinskog načelnika i tijela vlasti u širem smislu spada u izbor za institucije u Federaciji BiH i da njihovo kršenje predstavlja krivično djelo iz člana 199. KZFBiH, pa je sud apelante proglasio krivim i odlučio kao u izreci.

13. Dalje,Općinski sud je utvrdio da su na sporno glasačko mjesto, i nakon odlaska apelanata i odnošenja glasačkog materijala, dolazili glasači radi glasanja iz saglasnih iskaza svjedoka Slavka P., Jasmine K., Milenka V., Josipa Š. i Zulfe F., koje je sud prihvatio kao tačne i istinite. Istaknuto je da se radnja krivičnog djela uskraćivanje biračkog prava iz člana 194. KZFBiH, između ostalog, sastoji od „onemogućavanja izvršenja biračkog prava“ a učinila ga je osoba kojoj je povjerena dužnost u vezi s izborima za institucije u Federaciji, pa su se u radnji apelanta Baljića ostvarila sva bitna obilježja i ovog krivičnog djela, jer je, vršeći povjerenu dužnost u vezi sa izborima kao predsjednik biračkog odbora, odnoseći birački materijal (glasačke spiskove i glasačke listiće), osobama koje su nakon 15.25 sati došle na sporno biračko mjesto onemogućio vršenje biračkog prava.

14. Općinski sud je ocijenio irelevantnom za ovaj postupak okolnost da je apelant Baljić, kao predsjednik biračkog odbora na spornom biračkom mjestu, odlukom CIK-a kažnjen zbog prekršaja čl. 5.5 i 5.9 Izbornog zakona, kojim je utvrđena obaveza svih članova biračkih odbora da prisustvuju cijelom procesu glasanja, te u vrijeme početka i završetka glasanja, kao i način prekida glasanja i nastavak u slučaju prekida, jer se apelantu stavlja na teret uništenje izbornog materijala i uskraćivanje biračkog prava, a ta krivična djela ne sadrže elemente prekršaja za koje je apelant Baljić pravomoćno kažnjen odlukom CIK-a.

15. S obzirom na sve izloženo, a imajući u vidu cijeli slijed događaja koji su se desili u općini Stolac za vrijeme lokalnih izbora, odnosno prekida izbornog procesa na mnogim izbornim mjestima u općini Stolac, po ocjeni suda, apelanti su, saznavši za stanje na drugim izbornim mjestima, svojim radnjama htjeli onemogućiti i zaustaviti izborni proces na kojem je apelant Baljić, kao predsjednik biračkog odbora, oduzeo, odnio, te nije dostavio OIK-u zapisnike o glasanju, biračke spiskove i neiskorištene glasačke listiće, a apelanti Bučuk i Zećo su otuđili glasačku kutiju, što ukazuje da su postupali sa umišljajem, jer su, obučeni za provođenje izbornog procesa, znali da se nakon učinjenog izborni proces ne može nastaviti, što je, po ocjeni suda, bila njihova namjera. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije sud je vodio računa o svim okolnostima propisanim članom 49. KZFBiH koje utječu da kazna bude manja ili veća, pa je od otežavajućih okolnosti nađenih kod svih apelanata sud ocijenio posebnu društvenu opasnost počinjenih krivičnih djela, pogotovo ako se ocjenjuje važnost izbornog procesa za normalno funkcioniranje općinskih organa vlasti a samim time i „cijelo ozračje“ u lokalnoj zajednici. Od olakšavajućih okolnosti nađenih kod svih apelanata sud je ocijenio mladu životnu dob, raniju neosuđivanost i korektno držanje pred sudom, dok je kod apelanta Baljića ocijenio i porodične prilike, i to da je oženjen i da je lošeg imovnog stanja. Ocjenjujući cijelu situaciju u općini Stolac na izborni dan, 2. oktobra 2016. godine, te događaje koji su se dešavali u drugim izbornim jedinicama, sud je zaključio da su apelanti kao mlade osobe pali pod utjecaj svih događanja, pa su i sami počinili protivzakonite radnje, te je i tu činjenicu ocijenio kao olakšavajuću i zaključio da je svrhu kažnjavanja kod sva tri apelanta moguće postići i sa mjerom upozorenja - uvjetnom osudom, pa je apelantima izrekao tu vrstu krivičnopravne sankcije.

16. Protiv Presude Općinskog suda broj 53 0 K 063666 17 K od 9. januara 2018. godine žalbu su podnijeli apelant Zećo (posredstvom branilaca) i Kantonalno tužilaštvo, dok apelanti Baljić i Bučuk (niti njihovi branitelji) nisu osporili prvostepenu presudu.

17. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud je donio Presudu broj 53 0 K 063666 18 Kž od 19. aprila 2018. godine kojom je žalbu apelanta Zeće odbio kao neosnovanu i istodobno uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i Presudu Općinskog suda broj 53 0 K 063666 17 K od 9. januara 2018. godine preinačio u odluci o krivičnopravnoj sankciji. Slijedom toga, apelant Baljić je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, dok su apelanti Bučuk i Zećo osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

18. Kantonalni sud je pobijanu presudu ispitao u granicama navoda iz podnesene žalbe u smislu člana 321. ZKPFBiH. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa je na osnovu takve ocjene izveo zaključak da je optužba dokazala da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Istaknuto je da je prvostepeni sud, u skladu sa članom 305. stav 7. ZKPFBiH, dao ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza - u konkretnom slučaju iskaza svjedoka. Pri tome je na 6. stranici presude konkretno opisao kako su svjedoci u svojim iskazima opisali odlazak apelanta Zeće sa spornog glasačkog mjesta, što je ponovio i Kantonalni sud. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i navode da je prvostepeni sud pri donošenju pobijane presude propustio dati razloge o odlučnim činjenicama, odnosno razloge na osnovu kojih je zaključio da je apelant Zećo počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret.

19. U pogledu prigovora o nezakonitosti i nevjerodostojnosti dokaza, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 11. stav 2. ZKPFBiH, te naglasio da se zaključak o nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnivati isključivo na činjenici da je prilikom njegovog pribavljanja povrijeđena neka odredba procesnog zakona. Istaknuto je da, osim navođenja propusta u primjeni procedura propisanih članom 236. ZKPFBiH, žalba ne navodi kakav je značaj propusta (da nadležni tužitelj nije obaviješten o provođenju uviđaja, niti mu je dostavljen poseban izvještaj o tome) da se u konkretnoj situaciji postupi u skladu sa određenim odredbama ZKPFBiH za osnovna prava i slobode apelanata. Zbog toga je ocijenjen kao neosnovan žalbeni prigovor o nezakonitosti dokaza usljed toga što tužitelj nije obaviješten o provođenju radnje uviđaja, niti je postojao poseban izvještaj tužitelju o provedenoj radnji, kako to propisuje član 236. ZKPFBiH. Ponovljeno je da je prvostepeni sud tu okolnost obrazložio, između ostalog, riječima da „policijski organi o poduzimanju izvedenih radnji mogu i usmenim putem obavijestiti Tužiteljstvo a što je potvrdio nadležni tužitelj koji je na temelju zapisnika o uviđaju od Općinskog suda i tražio izdavanje naredbe o čuvanju pronađenih stvari", čime je prvostepeni sud utvrdio i da je tužitelj, suprotno navodima žalbe, obaviješten o radnji uviđaja.

20. Kao neosnovan je ocijenjen i prigovor nevjerodostojnosti izvještaja OIK-a o vinovnicima protivzakonitih radnji, jer su ga potpisala samo dva člana Komisije. Naime, kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud svoju odluku nije temeljio isključivo ili pretežno samo na ovom dokazu već na nizu drugih dokaza koji se pojedinačno, uz obrazloženje ocjene tih dokaza, navode u prvostepenoj i u drugostepenoj presudi. Pored toga, činjenice navedene u osporenom dokazu prvostepeni sud je savjesno provjerio i ocijenio i kroz druge dokaze, te su u tom pravcu navedeni konkretni razlozi koje prihvaća i vijeće Kantonalnog suda.

21. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi o povredi krivičnog zakona. Istaknuto je da se inkriminacije krivičnih djela uskraćivanje biračkog prava iz člana 194. KZFBiH i uništavanje izbornih isprava iz člana 199. KZFBiH odnose i na općinske izbore u općinama u Federaciji BiH, a ne, kako se pogrešno navodi u žalbi, samo na izbore za institucije u Federaciji BiH. Pojašnjeno je da se pod pojmom Federacija BiH podrazumijeva cijela teritorija Federacije BiH, a sintagma „izbori za institucije u Federaciji BiH“ se ima pravilno tumačiti kao izbori za sva tijela vlasti (institucije) na području te teritorije. Zaštitni objekt su izborne isprave i/ili predmet koji služi za izbor. Ukoliko bi se prihvatilo tumačenje odbrane, onda svi izbori u Federaciji BiH za kantonalne i općinske organe vlasti ne bi bili ,,štićeni“ od uskraćivanja biračkog prava i uništavanja izbornih isprava, što apsolutno nije bio cilj zakonodavca. Prihvaćanjem takvog stava bi se uvela pravna nesigurnost u odnosu na slobode i prava čovjeka i građanina, pa tako i na jedno od osnovnih ljudskih prava - pravo da bira i bude biran.

22. Kao neosnovani su ocijenjeni i navodi da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da na strani apelanta Zeće postoji umišljaj, te je Kantonalni sud citirao dio prvostepene presude iz kojeg proizlazi da su apelanti, saznavši za stanje na drugim izbornim mjestima, svojim radnjama htjeli onemogućiti i zaustaviti izborni proces na kojem je apelant Baljić, kao predsjednik biračkog odbora, oduzeo, odnio, te nije dostavio OIK-u zapisnike o glasanju, biračke spiskove i neiskorištene glasačke listiće, a apelanti Bučuk i Zećo otuđili glasačku kutiju, što ukazuje da su postupali sa umišljajem, „jer obučeni za provođenje izbornog procesa“ znali su da se nakon učinjenog izborni proces ne može nastaviti a što je, po ocjeni suda, i bila njihova namjera“. Pored toga, u izreci presude je jasno i precizno naveden psihički odnos apelanata prema djelu. Kada je riječ o prigovoru da apelant nije bio član biračkog odbora, već posmatrač, tako da nije bio obučen za izvođenje izbora, valja konstatirati da njegovo svojstvo i uloga u izborima, pa i eventualna obuka nisu od utjecaja na (ne)postojanje umišljaja, jer te činjenice nisu takvog značaja kakav im pridaje žalba. Uostalom, svaki građanin, a posebno posmatrač izbora, zna da uništavanje izbornih isprava predstavlja nedozvoljenu radnju i za ocjenu umišljaja je, uz to - njegova svijest o djelu koju je on, prema obrazloženju presude, jasno iskazao, neophodno da je on to htio počiniti, što je prvostepena presuda, također, jasno obrazložila.

23. U pogledu prigovora da na strani apelanta Zeće ne postoje elementi saizvršilaštva, Kantonalni sud je istakao da, imajući u vidu sadržaj dokaza na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu, razloge iz prvostepene presude na osnovu kojih je sud našao utvrđenim pojedine odlučne činjenice, ocjenu vjerodostojnosti svih, pa i protivrječnih, dokaza izvršenu od prvostepenog suda, pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ne dovode u pitanje žalbeni navodi apelanta Zeće, te da, nasuprot navedenim prigovorima, Kantonalni sud nalazi da je činjenično stanje u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno. Naime, iz iskaza svjedoka Emine H. na 3. stranici zapisnika sa glavnog pretresa od 20. septembra 2017. godine proizlazi da je ona kritičnog dana ispred zgrade Općine u Stocu vidjela apelanta Baljića koji je valjda htio predati birački materijal, da mu je ona rekla da njoj nisu dopustili da ga preda. Dakle, svjedok ne tvrdi da je vidjela da je ovaj apelant pokušao predati nadležnim tijelima izborni materijal i da su ga u toj namjeri ovlaštena tijela odbila. Iz iskaza svjedoka Edina R. na 6. stranici istog zapisnika proizlazi da je on apelantu Baljiću ispred zgrade Općine u Stocu rekao da su njemu policajci rekli, kada je došao predati izborni materijal, da ga može baciti u Bregavu, zbog čega on materijal nije ni predao. Dakle, ni ovaj svjedok ne tvrdi da je vidio da je apelant Baljić pokušao predati izborni materijal nadležnim tijelima i da su ga u toj namjeri ovlaštena tijela odbila. Dakle, uz činjenicu da je apelant Baljić, zajedno sa apelantima Bučukom i Zećom, odnio sa biračkog mjesta izborni materijal koji nisu predali OIK-u, potvrđuju se razlozi koje je prvostepeni sud naveo u osuđujućoj presudi. Općinski sud je odlučnu činjenicu - da je apelant Zećo sa biračkog mjesta, zajedno sa drugom dvojicom apelanata, odnio izborni materijal utvrdio na osnovu iskaza svjedoka, te je za takvo svoje utvrđenje dao jasne i konkretne razloge.

24. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni kako po žalbi apelanta Zeće, tako i po žalbi Tužilaštva u odnosu na ostale apelante, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud od olakšavajućih okolnosti na strani svih apelanata ocijenio mladu životnu dob, raniju neosuđivanost i korektno držanje pred sudom, te da su kao mlade osobe pale pod utjecaj svih događanja, dok je kod apelanta Baljića ocijenio i porodične prilike - da je oženjen i da je lošeg imovnog stanja. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud i nije našao neke posebne otežavajuće okolnosti na strani apelanata, odnosno one koje je naveo pripadaju objektivnoj težini djela i ne mogu se uzeti kao otežavajuće okolnosti. Pored toga, prvostepeni sud je, izričući uvjetnu osudu, imao u vidu i stepen krivične odgovornosti apelanata, jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima su apelanti djelo počinili, te „njegovo“ ponašanje nakon počinjenog krivičnog djela. S tim u vezi, ocijenjeni su neosnovanim žalbeni navodi Tužilaštva da sud nije uzeo u obzir, niti je na adekvatan način ocijenio okolnost da su apelanti od početka krivičnog postupka negirali izvršenje krivičnih djela za koja su proglašeni krivima, jer bi suprotno bilo protivno osnovnim načelima krivičnog postupka, posebno pretpostavci nevinosti i pravu na odbranu. S druge strane, ocijenjen je kao osnovan stav Tužilaštva da prvostepeni sud nije uzeo u obzir težinu posljedice koju su apelanti ostvarili „izvršenjem ovih krivičnih djela“. Posebno se osnovano navodi da su apelanti svojim radnjama za koje su prvostepenom presudom proglašeni krivima doprinijeli prekidanju kompletnog izbornog procesa na konkretnom biračkom mjestu, a samim tim su i doprinijeli prekidu kompletnog izbornog procesa na području cijele općine Stolac, što je imalo određene implikacije tako da je izborni proces na području cijele općine Stolac morao biti ponovljen, a što je prouzrokovalo i dodatne ekonomske troškove, a samim tim i štetu za Općinu Stolac. Uz to, kako je dalje navedeno, a što prvostepena presuda uopće ne navodi, niti valorizira - nesigurnost građana u instituciju izbora, te ozbiljno ugrožavanje temeljnog ljudskog prava da bira i bude biran, što se snažno manifestiralo na području cijele Federacije BiH. I po ocjeni Kantonalnog suda, izrečene uvjetne osude nisu razmjerne težini učinjenih krivičnih djela i stepenu krivice apelanata, te se njima ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja propisana u članu 42. KZFBiH. U konkretnoj situaciji prvostepeni sud je, po uvjerenju Kantonalnog suda, potcijenio objektivnu težinu krivičnih djela i posljedice koje su djela proizvela. Izricanjem uvjetne osude u konkretnoj situaciji poslala bi se vrlo ružna poruka društvu kao cjelini, a ohrabrujuća potencijalnim počiniteljima ovih krivičnih djela. Stoga je Kantonalni sud, na osnovu člana 329. stav 1. ZKPFBiH, donio presudu kojom je prvostepenu presudu, uvažavanjem žalbe kantonalnog tužitelja, preinačio u odluci o krivičnopravnoj sankciji. Ostali postupci koji apelante dovode u vezu sa krivičnim postupkom protiv njih

25. Ustavni sud konstatira da iz dokumentacije koju su apelanti dostavili proizlazi: •Odlukom CIK-a broj 05-1-07-5-1136/16 od 24. novembra 2016. godine apelant Baljić je proglašen odgovornim što nije bio prisutan na spornom biračkom mjestu tokom cijelog procesa glasanja, uključujući i utvrđivanje rezultata glasanja, čime je prekršio odredbe člana 5.5 i 5.9 Izbornog zakona, te mu je, na osnovu člana 6.7 stav (1) tačke 1. i 4. Izbornog zakona i primjenom člana 19.8 stav 1. tačka m) tog zakona, izrečena novčana kazna u iznosu od 700,00 KM i zabrana angažiranja za rad na biračkom mjestu, odnosno u organima nadležnim za provođenje izbora na period od četiri (4) godine, računajući od dana pravosnažnosti ove odluke. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da nezadovoljna strana ima pravo u roku od dva dana od dana prijema odluke podnijeti žalbu Apelacionom odjeljenju Suda Bosne i Hercegovine putem CIK-a. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da nema informaciju da je apelant Baljić iskoristio datu pouku o pravnom lijeku.

•Presudom Općinskog suda broj 53 0 K 064300 17 K od 9. januara 2018. godine Ismet H. je proglašen krivim zbog krivičnog djela iz člana 199. KZFBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ako u roku od jedne godine, računajući od pravomoćnosti presude, ne učini novo krivično djelo. Odlučujući o žalbi branitelja Ismeta H., Kantonalni sud je Presudom broj 53 0 K 064300 18 Kž od 17. aprila 2018. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno izrekao uvjetnu osudu u kojoj je pravilno utvrdio visinu kazne i rok provjeravanja, koja uvjetna osuda je razmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivice optuženog.

•Općinski sud je Presudom broj 53 0 K 063810 17 K od 10. jula 2017. godine optužene Ajdina J. i Nedžada Č., nakon održanog ročišta radi usvajanja sporazuma o priznanju krivice i izricanja krivičnopravne sankcije, proglasio krivim da su radnjama opisanim u izreci te presude, kao saizvršioci, počinili krivično djelo iz člana 199. KZFBiH i sud im je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po šest mjeseci i istovremeno odredio da se ona neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počine novo krivično djelo. Stranke su se odrekle prava na žalbu. Također, Općinski sud je Presudom broj 53 0 K 063786 17 K od 18. septembra 2017. godine optužene Admira P., Orhana T., Salka P. i Nedžada Č., nakon održanog ročišta radi usvajanja sporazuma o priznanju krivice i izricanja krivičnopravne sankcije u prisutnosti optuženih, proglasio krivim da su radnjama opisanim u izreci te presude, kao saizvršioci, počinili krivično djelo iz člana 199. KZFBiH i sud im je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po šest mjeseci i istovremeno odredio da se ona neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počine novo krivično djelo. Stranke su se odrekle prava na žalbu.

•Tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine je 4. maja 2018. godine, postupajući po pritužbi, izvršilo analizu predmeta u kojem je Kantonalno tužilaštvo donijelo naredbu o neprovođenju istrage od 27. decembra 2017. godine u krivičnom predmetu broj T07 KTPO 0021082 16 zbog navodno počinjenih više krivičnih djela tokom održavanja lokalnih izbora u oktobru 2016. godine u Stocu od prijavljenih lica (Ivana P., Janje A., Marija M., Marija Mart., Tihomira R., Željke K., Stjepana K., Jelene P. i Đure P.). Nakon izvršene analize, ne prejudicirajući konačnu tužilačku odluku, Tužilaštvo Federacije BiH je utvrdilo da je predmetna naredba o neprovođenju istrage preuranjena, jer je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da takvo činjenično stanje ne pruža validnu osnovu za donošenje pravilne tužilačke odluke, pa je stoga Kantonalnom tužilaštvu naloženo preduzimanje potrebnih procesnih aktivnosti navedenih u aktu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

26. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazali su i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek. Apelanti navode da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u proizvoljnom postupanju drugostepenog i prvostepenog suda i to kako u pogledu utvrđivanja činjenica, tako i u primjeni relevantnih propisa. Pored toga, apelanti navode da osporene presude nisu obrazložene u skladu sa krivičnoprocesnim zakonom, da su kontradiktorne same sebi i da se ne zasnivaju na činjenicama koje su relevantne. Posebno, apelanti ističu da se Kantonalni sud nije upuštao u ispitivanje svih žalbenih navoda, već se samo paušalno i citirajući prvostepenu presudu pozvao na zaključke i obrazloženja prvostepenog suda. Ističu da prvostepeni sud iskaze saslušanih svjedoka uopće nije ocijenio pojedinačno, niti ih je ispravno doveo u vezu jedne sa drugima, te upravo zbog toga presuda nije sadržavala razloge o odlučnim činjenicama. Dalje, apelanti smatraju da je u postupku povrijeđeno i načelo in dubio pro reo i presumpcija nevinosti. Naime, apelanti tvrde da su redovni sudovi pri ocjeni dokaza iz iskaza svjedoka uzimali samo određene dijelove, i to one dijelove koji su tendenciozno išli na njihovu štetu, a posebno na štetu apelanta Zeće. Ni prvostepeni, a pogotovo drugostepeni sud nisu objasnili učešće apelanta Zeće u izvršenju djela. Također je, po mišljenju apelanata, sud proizvoljno tumačio zakon kada je smatrao neosnovanim prigovor odbrane da se djelo propisano u članu 199. KZFBiH ne može počiniti na lokalnim izborima. Dalje, apelanti posebno ističu povredu prava na nediskriminaciju koja se ogleda u činjenici da su sudovi u identičnim pravnim situacijama ne samo izrekli različite vrste i visine sankcije nego su čak i drugačije ocijenili istovjetne dokaze, čime je diskriminacija u odnosu na apelante direktno dokazana. U tom kontekstu navode da se u drugom predmetu protiv okrivljenog Ismeta H., koju presudu su priložili uz apelaciju, radilo o potpuno istom događaju, istim materijalnim dokazima, istom krivičnom djelu, pri čemu su sudovi ocijenili iste materijalne dokaze kao i u predmetu apelanata, te da je prvostepeni sud različito ocijenio dokaze. Indikativno je to što je „Kantonalni sud u tom predmetu, odlučujući o žalbi odbrane izjavljenoj, između ostalog, i zbog izrečene uvjetne kazne, a u nedostatku žalbe tužitelja, potvrdio prvostepenu presudu, odnosno potvrdio uvjetnu kaznu i čak u obrazloženju, na stranici 5. pasus 5, istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu kazne i rok provjeravanja (??), koja uvjetna kazna je razmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivice optuženog i koja je neophodna da bi se njome izrazila društvena osuda krivičnog djela, utjecalo na optuženog da ubuduće ne čini krivična djela i da se podstakne njegov preodgoj, te da se utječe na ostale da ne čine ovakva krivična djela i da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti krivičnog djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja“. Kod apelanata je razlog za preinačenje bio sasvim suprotan, prihvaćena je žalbu Tužilaštva (a koje je u 2017. godini zaključilo ukupno sedam sporazuma o priznanju krivice za isto krivično djelo, odnosno za isto činjenično stanje - uvjetne kazne za sve). Međutim, 2018. godine Tužilaštvo najednom smatra da se uvjetnim osudama neće postići svrha kažnjavanja, jer ona nije razmjerna težini krivičnog djela i stepenu krivice optuženih, te to prihvata i dmgostepeni sud. Apelanti smatraju da su ovakvim postupanjima suda povrijeđena njihova „prava na nediskriminaciju“ i da su samo zbog toga što nisu sklopili sporazum sa Tužilaštvom prestrogo kažnjeni. Ono što je još jedan dokaz povrede prava na pravično suđenje u smislu arbitrarnog postupanja suda jeste to da je drugostepeni sud prilikom preinačavanja kazne i izricanja kazne zatvora, odlučujući o visini kazne, utvrdio da postoje olakšavajuće okolnosti na strani sve trojice apelanata, da nije prihvatio mišljenje prvostepenog suda da postoji otežavajuća okolnost - društvena opasnost djela, jer to nije otežavajuća okolnost, ali im je nezavisno od toga izrekao mnogo težu kaznu. Dakle, u situaciji kada na jednoj strani imamo gotovo sve olakšavajuće okolnosti (koje u svojoj ukupnosti zaista predstavljaju naročito olakšavajuće ), a niti jednu otežavajuću, sud izriče kaznu a da uopće nije primijenio odredbe čl. 50. i 51. KZFBiH koje se odnose na ublažavanje kazne, čime je ponovo arbitrarno primijenio odredbe KZFBiH. I, na kraju, apelanti smatraju da je diskriminacija u odnosu na njih počela još u istrazi, jer je Kantonalno tužilaštvo u identičnom događaju, u toku 2016. i 2017. godine, podizalo optužnice samo protiv osoba jednog naroda, dok su prijave protiv osoba druge nacionalnosti za koje su, također, odlukama CIK-a BIH utvrđene nedozvoljene radnje završavale donošenjem „rješenja“ o neprovođenju istrage. Dalje, apelant Baljić navodi da mu je povrijeđeno i načelo ne bis in idem, jer mu se „faktički dva puta sudilo za isto djelo“. S tim u vezi, navodi da je i odlukom CIK-a kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 700,00 KM i zabranom kandidiranja za rad u biračkim odborima na period od četiri godine. Osim toga, ističe da krivično djelo uskraćivanje biračkog prava iz člana 194. KZFBiH uopće nije ni dokazano, jer Tužilaštvo nije provelo niti jedan dokaz kako bi se utvrdilo koga je to konkretno ovaj apelant onemogućio da obavi svoje biračko pravo, da li je ikoga uopće spriječio da glasa, odnosno koju je to radnju izvršenja predviđenu ovom odredbom počinio.

27. Konačno, apelanti su podnijeli zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje izrečenih kazni zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. U zahtjevu i dopuni zahtjeva apelanti Baljić i Bučuk su naveli razloge za usvajanje njihovog zahtjeva koji se tiče okončanja školovanja, obavljanja sezonskih - poljoprivrednih radova, te porodičnih prilika. Naveli su da su apelanti Baljić i Bučuk 7. juna 2018. godine Općinskom sudu podnijeli zahtjev za odgađanje izvršenja kazne.

II.Odgovor na apelaciju

28. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da prilikom provođenja navedenih postupaka prema apelantima nisu počinjene povrede odredaba ZKPFBiH i Evropske konvencije.

29. Općinski sud je naveo da navodi iz apelacije koji se odnose na postupanje prvostepenog suda nisu tačni, jer je taj postupak vođen i okončan u skladu sa svim načelima koje propisuje ZKPFBiH. Presuda je donesena na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja bez ikakvog predubjeđenja o krivici apelanata, kako se u apelaciji navodi. Naprotiv, presuda je donesena nakon brižljive ocjene svih provedenih dokaza. Općinski sud je o relevantnosti ili irelevantnosti određenih dokaza, na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, dao iscrpno obrazloženje u samoj presudi. Nadalje, istaknuto je da su paušalne tvrdnje apelanata da je povrijeđen princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti, jer te tvrdnje nisu potkrijepljene nikakvim dokazima.

30. Kantonalni sud je istakao da presuda od 19. aprila 2018. godine sadrži sve odgovore na navode apelacije zbog čega nema potrebe da ih posebno ponavlja.

V.Relevantni propisi

31. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.

Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 49. stav (1) Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

Član 50.

Ublažavanje kazne Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:

a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;

b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Član 62. stav (1) Uvjetna osuda (1) Uvjetnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo Član 194.

Uskraćivanje biračkog prava Ko u obavljanju povjerene mu dužnosti u vezi sa izborima za institucije u Federaciji, drugog protuzakonito ne uvede u birački popis ili ga izbriše s biračkog popisa ili mu na drugi način uskrati biračko pravo, s ciljem da ga spriječi u ostvarivanju njegovog biračkog prava, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Član 199.

Uništenje izbornih isprava Ko na izborima za institucije u Federaciji pri glasanju o opozivu predstavnika u institucijama u Federaciji ili na referendumu u Federaciji uništi, prikrije, ošteti ili oduzme kakvu ispravu o izborima ili o glasanju o opozivu ili kakav predmet koji služi za izbor ili za glasanje o opozivu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

32. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i59/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 2.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 4.

Ne bis in idem Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 246. st. (1) i (3) Pregovaranje o krivnji (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branitelj mogu do završetka glavne rasprave, odnosno rasprave pred žalbenim vijećem pregovarati sa tužiteljem o uvjetima priznavanja krivnje za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.

(3) Prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniteljem o priznanju krivnje u skladu sa stavom (1) ovog člana, tužitelj može predložiti izricanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog u skladu sa krivičnim zakonom.

Član 276. stav (1) Izvođenje dokaza (1) Stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 307. stav (1) Pravo na žalbu i rok (1) Protiv presude donesene u prvom stepenu može se podnijeti žalba drugostepenom sudu u roku od 15 dana od dana dostavljanja prijepisa presude.

Član 321.

Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

Član 322.

Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

Član 329. stav (1) Preinačenje prvostepene presude (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda,[...].

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju apelanti su osporili Presudu Kantonalnog suda broj 53 0 K 063666 18 Kž od 19. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 30. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

37. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2)Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

40. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, te je nesporno da apelanti u postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

41. Apelanti smatraju da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljnog postupanja suda u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnopravnih propisa, dakle, kroz arbitrarno postupanje nižestepenih sudova, zbog „eliminacije“ dokaza koje je provela odbrana uz neadekvatno obrazloženje odbijanja, jer drugostepeni sud nije uopće obrazložio svoju odluku, kao ni sve žalbene razloge, zbog povrede principa in dubio pro reo, jer su postojale činjenice koje su išle u prilog apelantima a na koje je odbrana svojim dokazima ukazivala, ali ih sud ne samo da nije utvrđivao nego ih je smatrao irelevantnim, zbog povrede pretpostavke nevinosti, jer su sudovi sudili sa predubjeđenjem o krivici apelanata, te, konačno, zato što je u predmetima koji se odnose na isti slučaj različitom ocjenom istih dokaza i različitim sankcijama povrijeđeno njihovo pravo na nediskriminaciju.

42. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

43. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

44. Zatim, u pogledu navoda apelanata koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

45. U kontekstu navedenih stavova Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog postupka u kojem su apelanti imali dva zajednička branitelja i u kojem su imali mogućnost da pozivaju svjedoke i izvode dokaze (član 276. stav 1. ZKPFBiH) i osporavaju dokaze optužbe, apelante proglasio krivim da su radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinili krivično djelo iz člana 199. KZFBiH, a apelant Baljić i krivično djelo iz člana 194. KZFBiH. Tom presudom je Općinski sud apelantima izrekao uvjetnu osudu (član 62. stav 1. ZKPFBiH), zaključivši da će se i tom sankcijom postići svrha kažnjavanja. Dalje, Ustavni sud zapaža da je protiv presude Općinskog suda žalbu podnijelo Kantonalno tužilaštvo zbog odluke o kazni, a da apelanti Baljić i Bučuk, niti njihovi zajednički branioci nisu podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, mada su ti branioci podnijeli žalbu u ime apelanta Zeće. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su takvim postupanjem apelanti postavili okvir Kantonalnom sudu za ispitivanje prvostepene presude, budući da je odredbama člana

321. ZKPFBiH propisano da „Vijeće Apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom“. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je izuzetak od navedenog pravila primjena načela beneficium cohaesionis koje je propisano odredbama člana 324. ZKPFBiH u kojem je navedeno: „Ako Vijeće Apelacionog odjeljenja povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog od koristi i za kojeg od saoptuženih koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom pravcu, postupit će po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji.“ Pored toga, s obzirom na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 322. ZKPFBiH kojim je propisana zabrana reformatio in peius, to jest da „ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu“. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući u drugostepenom postupku, donio odluku da se žalba apelanta Zeće odbija na koji način je prestala eventualna mogućnost ispitivanja presude po službenoj dužnosti kao da postoji i žalba apelanata Baljića i Bučuka. Također, Ustavni sud primjećuje da je, zbog žalbe Kantonalnog tužilaštva, u konkretnom slučaju za Kantonalni sud prestala da postoji zabrana reformatio in peius. Dakle, u konkretnom slučaju je Kantonalni sud, ispitujući prvostepenu presudu u smislu člana 321. ZKPFBiH, uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i presudom preinačio prvostepenu presudu, jer je zaključio da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda u dijelu odluke o kazni. Slijedom toga, Kantonalni sud je preinačio odluku o kazni, te je apelantima izrekao kazne zatvora.

46. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju kako presudu Općinskog suda, tako i presudu Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku jedina nova okolnost koja je drugačija u presudi Kantonalnog suda odnosi na odluku o kazni.

47. U konkretnom slučaju iz navoda apelacije i presude Kantonalnog suda proizlazi da apelanti Baljić i Bučuk nisu u redovnom sudskom postupku osporili presudu Općinskog suda, niti su Ustavnom sudu ponudili bilo kakav dokaz da su bili spriječeni da to urade, nego su se, prema mišljenju Ustavnog suda, saglasili sa prvostepenom odlukom, kojom su kažnjeni uvjetnom osudom. Međutim, nakon donošenja odluke Kantonalnog suda, apelanti Baljić i Bučuk smatraju da im je (i) u cjelokupnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iako na pravično suđenje u prvostepenom postupku nisu imali primjedaba nakon što im je uručena presuda prvostepenog suda?! U vezi sa ovim tvrdnjama, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u Odluci broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine u kojoj je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Ustavni sud smatra da su apelanti Baljić i Bučuk imali mogućnost da istaknu sve prigovore pred redovnim sudovima koje su istakli u apelaciji, te da na taj način daju mogućnost Kantonalnom sudu da na njih odgovori, uključujući naročito navode apelanta Baljića o povredi načela ne bis in idem i povredi krivičnog zakona u vezi sa krivičnim djelom iz člana 194. KZFBiH. Podržavajući vlastitu praksu, te imajući u vidu da iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da apelanti Baljić i Bučuk nisu podnijeli žalbu protiv prvostepene presude, Ustavni sud eventualne povrede učinjene u provostepenom postupku protiv ovih apelanta ne može ispitivati.

48. Međutim, Ustavni sud će ispitati sve navode apelanta Zeće (za kojeg će u daljnjem tekstu koristiti termin: apelant), te ostale navode svih apelanata o navodnoj povredi njihovih prava koje je učinio Kantonalni sud.

49. U pogledu apelantovih navoda da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer Kantonalni sud nije obrazložio svoju odluku, kao ni sve žalbene razloge, Ustavni sud podsjeća na to da, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda, tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati na to da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Također, kada se radi o odluci višeg suda, suštinski zahtjev je da viši sud ukaže na to da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je, u slučaju neslaganja sa odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi, Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi, Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC [2002]).

50. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da su navodi koje je apelant istakao u svojoj žalbi ispitani, da je drugostepeni sud s tim u vezi ocijenio razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude, koje je prihvatio i s kojim se saglasio, te ih inkorporirao u svoju odluku. U tom smislu, imajući u vidu navedene principe Evropskog suda, te da su apelantovi navodi da su u obrazloženju osporene prvostepene presude izostali razlozi i obrazloženja u pogledu obilježja bića krivičnih djela za koja je proglašen krivim već detaljno ispitani i ocijenjeni kao neosnovani, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da je drugostepeni sud samo ponovio razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude, ne upuštajući se u suštinu njegovih žalbenih navoda.

51. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz apelantovih navoda ne proizlazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe, te činjenica da je sud povjerovao dokazima optužbe, uz jasno obrazloženje zašto je to učinio, dok određenim dokazima odbrane nije poklonio vjeru, ne utječe na pravično suđenje. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost i na osnovu čega mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Iz obrazloženja osporene presude Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući razumne sumnje u tom pogledu. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o nezakonitosti dokaza, odnosno dokaza koji su proizašli iz obavljenog uviđaja nakon 2. oktobra 2016. godine, Ustavni sud primjećuje da su kako Općinski, tako i Kantonalni sud u svojim odlukama veoma detaljno ispitali ove navode, te da su, nakon uvida u dokaze u predmetnom spisu, zaključili da su ti navodi neosnovani o čemu je, naročito u presudi Kantonalnog suda, dato obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti.

52. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant pretežan dio navoda koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i da je Kantonalni sud odgovorio na sve apelantove navode, ali apelant očigledno nije zadovoljan donesenom presudom koju je osporio apelacijom. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, kao redovni sud, dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti, pozivajući se na odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, te na osnovu dokaza izveo svoj zaključak u pogledu apelantove krivice. Dakle, imajući u vidu apelantove navode, kao i standarde Evropskog suda koje slijedi i Ustavni sud, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud ispitao zakonitost dokaza, izjave svih saslušanih svjedoka, te da je Kantonalni sud detaljno ispitao sve žalbene navode u tom pravcu, istakavši zašto su neosnovani. Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje stvari, analizira dokaze na način kako to apelantu odgovara i ide u prilog, ali Ustavni sud naglašava da u datom obrazloženju osporene presude, koja je rezultat svestrane i ozbiljne ocjene dokaza, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakve povrede prava na pravičan postupak, već samo apelantovo nezadovoljstvo osporenom presudom. Ustavni sud u obrazloženju presude Kantonalnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost, niti bilo kakvu povredu odredaba ZKPFBiH.

53. Nadalje, Ustavni sud će ispitati navode apelanata o tome da su redovni sudovi u identičnim pravnim situacijama ne samo izrekli različite vrste i visine sankcije nego su čak i drugačije ocijenili istovjetne dokaze, čime je diskriminacija u odnosu na apelante direktno dokazana. Ustavni sud će ove navode ispitati u kontekstu pravne sigurnosti. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je najčešći problem u sudskom sistemu uz koji se vezuje načelo pravne sigurnosti problem neujednačene sudske prakse u istovrsnim sudskim stvarima. U slučaju Nejdat Şahin i Perihan Şahin protiv Turske (presuda [VV], 20. oktobra 2011. godine, zahtjev broj 13279/05) Evropski sud je utvrdio opća pravna načela na kojima se temelji ocjena o povredi člana 6. Evropske konvencije u slučajevima kada se utvrdi postojanje neujednačene sudske prakse među različitim sudovima ili različitim jurisdikcijama, odnosno postojanje suprotnih odluka koje je donio isti sud u uporedivim postupcima (§§ 49 - 59). Ta načela Evropski sud kasnije je sažeo u predmetu Vučković i drugi protiv Srbije (presuda, 28. augusta 2012. godine, zahtjevi br. 17153/11 i dr., § 54), uz napomenu da presuda Velikog vijeća u istom predmetu (prethodna primjedba, 25. marta 2014. godine) nema utjecaja na pravilnost tog sažetka:

(i) zadaća Evropskog suda nije da upoređuje, osim u slučaju očite arbitrarnosti (evident arbitrariness), različite odluke domaćih sudova čak i kada su donesene u naizgled sličnim postupcima s obzirom na to da se nezavisnost tih sudova mora poštovati;

(ii) postojanje oprečnih sudskih odluka (conflicting court decisions) samo po sebi ne može se smatrati nesaglasnim s Konvencijom;

(iii) mjerila kojima se Evropski sud vodi prilikom ocjene jesu li oprečne odluke različitih domaćih sudova, koji su odlučivali u posljednjem stepenu, u saglasnosti s pravom na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Konvencije, sastoje se od utvrđivanja postoje li "duboke i dugotrajne razlike" (profound and long-standing differences) u sudskoj praksi domaćih sudova, predviđa li domaće pravo mehanizam za prevladavanje tih razlika, primjenjuje li se taj mehanizam, te kakav je učinak te primjene;

(iv) ocjena Evropskog suda zasniva se, također, i na načelu pravne sigurnosti koje je implicitno sadržano u svim članovima Konvencije i predstavlja fundamentalni aspekt vladavine prava;

(v) načelo pravne sigurnosti jamči, između ostaloga, izvjesnu stabilnost i pridonosi povjerenju javnosti u sudove; zadržavanje oprečnih sudskih odluka u praksi, s druge strane, može dovesti do pravne nesigurnosti koja bi vjerovatno dovela do smanjenja povjerenja javnosti u pravni sistem, pri čemu je jasno da je takvo povjerenje jedan od esencijalnih elemenata države koja se zasniva na vladavini prava;

(vi) međutim, zahtjevi pravne sigurnosti i zaštite legitimnog povjerenja javnosti ne znače da postoji stečeno pravo na dosljednost sudske prakse; razvoj sudske prakse nije sâm po sebi protivan pravilnom provođenju pravde, jer propust da se održi dinamični i razvojni pristup mogao bi dovesti do rizika ometanja reforme ili napretka.

54. Slične stavove Evropski sud je iznio i u predmetima Lukežić protiv Hrvatske (odluka, 10. septembra 2013. godine, zahtjev broj 24660/07, § 52) i Kontić-Draščić protiv Hrvatske (odluka, 25. septembra 2012. godine, zahtjev broj 20428/09, §§ 18. i 19). U predmetu Tomić i drugi protiv Crne Gore (presuda, 17. aprila 2012. godine, zahtjevi br. 18650/09 i dr., §§ 53-55) Evropski sud je dodatno naglasio kako se "ne može smatrati da to što se dva spora tretiraju na drugačiji način dovodi do suprotstavljene sudske prakse, kada je to opravdano razlikom u činjeničnim situacijama o kojima je riječ (mutatis mutandis, Erol Uçar protiv Turske, odluka, 29. septembra 2009. godine, zahtjev broj 12960/05)".

55. Ustavni sud ponavlja da prihvata navedena načelna pravna stajališta Evropskog suda kad je riječ o granicama njegovih ovlaštenja pri nadzoru neujednačene sudske prakse. Međutim, istovremeno napominje da u predmetu koji razmatra u ovom postupku nije riječ o uobičajenim pojavama neujednačenosti te prakse na koje se primjenjuje mjerilo "dubokih i dugotrajnih razlika" i druga prethodno navedena mjerila. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelanti u prilog svojim tvrdnjama dostavili Ustavnom sudu tri presude u kojim je ispitivana osnovanost krivične optužbe protiv osoba koje su, kao i apelanti, optužene da su u vrijeme održavanja općinskih izbora u Stocu, 2. oktobra 2016. godine, počinili krivično djelo iz člana 199. KZFBiH. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, dakle isti sud koji je i apelante proglasio krivim, u svim slučajevima optužene u tim postupcima, također, proglasio krivim i da je u svim tim postupcima Općinski sud utvrdio kazne zatvora od po šest mjeseci uz istovremeno određenje da se ona neće izvršiti ako osuđeni, za vrijeme koje je odredio sud, ne počini novo krivično djelo. Dakle, Ustavni sud u postupanju Općinskog suda ne može naći elemente iz kojih bi zaključio da se ovi “sporovi tretiraju na drugačiji način, što je dovelo do suprotstavljene sudske prakse“. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u dva navedena slučaja Općinski sud, za razliku od predmeta u kojem su apelanti optuženi, presudama broj 53 0 K 063810 17 K od 10. jula 2017. godine i broj 53 0 K 063786 17 K od 18. septembra 2017. godine optužene proglasio krivim nakon održanog ročišta radi usvajanja sporazuma o priznanju krivice i izricanja krivičnopravne sankcije. U tim postupcima stranke su se odrekle prava na žalbu. Dakle, predmet nije mogao biti upućen Kantonalnom sudu na preispitivanje, te se, u tom smislu, razlikuje od predmeta u kojem su apelanti proglašeni krivim. Dalje, u pogledu predmeta u kojem je Ismet H. proglašen krivim za krivično djelo iz člana 199. KZFBiH, Ustavni sud, također, zapaža da je u tom predmetu Općinski sud Presudom broj 53 0 K 064300 17 K od 9. januara 2018. godine tom optuženom utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se ona neće izvršiti ako u roku od jedne godine, računajući od pravomoćnosti presude, ne učini novo krivično djelo. Dalje, Ustavni sud zapaža da je protiv te presude žalbu izjavio samo optuženi Ismet H. dok se Kantonalno tužilaštvo nije žalilo. Samim tim u tom predmetu Kantonalni sud je, zbog zabrane reformatio in peius, izgubio mogućnost da presudu preinači na štetu tog optuženog, što nije bio slučaj kod apelanata. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u isključivoj nadležnosti tužioca da, shodno vlastitoj procjeni, odluči da li će protiv određene presude podnijeti žalbu. Konačno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, kao i da je obrazloženje osporene odluke u skladu sa standardima Evropske konvencije, odnosno da nisu proizvoljno primijenjeni relevantni propisi na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da postojanjem više protivrječnih - dvije odluke Kantonalnog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja u okolnostima konkretnog predmeta nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi tog suda, odnosno kontinuirana nesigurnost, te na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

57. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da je donesenim presudama prekršen princip in dubio pro reo i da je u postupku povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, Ustavni sud ukazuje da redovni sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija, ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove apelantove navode Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je odluka o apelantovoj krivici isključivo rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju dojam da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija, već, naprotiv, da su odluke redovnih sudova o apelantovoj krivici zasnovane isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu uz poštivanje svih apelantovih procesnih garancija. U kontekstu navedenog u prethodnoj tački ove odluke Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke o krivici apelanata dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju ili kršenje presumpcije nevinosti, niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu principa in dubio pro reo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant, i pored toga što nije bio obavezan da se brani, u postupku ničim nije doveo u pitanje činjenična utvrđenja redovnih sudova, niti je ponudio bilo kakav dokaz u svoju korist koji bi doveo u sumnju kako zaključke redovnih sudova, tako i dokaze koje je ponudilo Kantonalno tužilaštvo. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

58. Ostali apelantovi navodi tiču se isključivo načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). Proizvoljnost o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.

59. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

60. Apelanti tvrde i da im je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost da izjave pravne lijekove propisane zakonom u krivičnom postupku. Štaviše, Ustavni sud zapaža da apelanti Baljić i Bučuk ukazuju na ovu povredu, mada nisu iskoristili zakonsku mogućnost da podnesu žalbu Kantonalnom sudu, zbog čega su njihovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u cijelosti neosnovani. S druge strane, budući da je apelant Zećo iskoristio pravo na žalbu, kao posljednji redovni pravni lijek u predmetnom krivičnom postupku i činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanta Zeće u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i tvrdnje apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

61. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

62. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

63. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su apelanti, kao razlog za diskriminaciju, naveli da je Kantonalno tužilaštvo u identičnom događaju, u toku 2016. i 2017. godine, podizalo optužnice samo protiv osoba jednog naroda, dok su prijave protiv osoba druge nacionalnosti za koje su, također, odlukama CIK-a BiH utvrđene nedozvoljene radnje završavale donošenjem „rješenja“ o neprovođenju istrage. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz dokaza koji su apelanti dostavili proizlazi da postupci protiv tih osoba nisu okončani, budući da je po obavezujućoj odluci Tužilaštva Federacije BiH od 4. maja 2018. godine u predmetu u kojem je Kantonalno tužilaštvo donijelo naredbu o neprovođenju istrage od 27. decembra 2017. godine broj T07 KTPO 0021082 16, zbog navodno počinjenih više krivičnih djela tokom održavanja lokalnih izbora u oktobru 2016. godine u Stocu od prijavljenih lica (Ivana P., Janje A., Marija M., Marija Mart., Tihomira R., Željke K., Stjepana K., Jelene P. i Đure P.), utvrdilo da je predmetna naredba o neprovođenju istrage za sada preuranjena, jer je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da takvo činjenično stanje ne pruža validnu osnovu za donošenje pravilne tužilačke odluke, pa je stoga Kantonalnom tužilaštvu naloženo daljnje postupanje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da je Kantonalni sud za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza a iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je redovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantima stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelante.

65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. Evropske konvencije kada je apelant Zećo imao i koristio mogućnost da izjavi pravne lijekove propisane zakonom u krivičnom postupku, dok apelanti Baljić i Bučuk nisu koristili datu zakonsku mogućnost u redovnom postupku, pa činjenica da su, u konačnici, apelanti pravomoćno proglašeni krivim u redovnom krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

66. Također, u odnosu na apelante nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su apelanti bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3233/18 (S. B., A. B. i E. Z.) | Sudska praksa | Aktio