Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-355/18 (R. H.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-355/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-355/18, rješavajući apelaciju Rasima Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Hadžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovina broj 46 0 P 035404 14 Rev od 7. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasim Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, podnio je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 035404 14 Rev od 7. novembra 2017. godine. Apelant je u periodu od 8. februara do 3. jula 2018. godine podnescima dopunjavao apelacija.

Uvodne napomene

2. Rješenjem Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 010080 04 P od 13. januara 2010. godine odbačena je tužba apelanta i njegove supruge Zahide Hadžić protiv Fikreta Delića (tužitelj u predmetnom osporenom postupku) i njegove supruge Fikrete Delić radi zasnivanja prava trajne služnosti prolaza i kolnika.

3. Rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 010080 10 Gž od 10. februara 2011. godine odbijena je žalba apelanta i njegove supruge dok je žalba suprotne strane uvažena u dijelu odluke o troškovima postupka te je prvostepeno rješenje preinačeno na način da su apelant i njegova supruga obavezni na naknadu troškova postupka u iznosu od 8.498,00 KM. Rješenjem Vrhovnog suda broj 46 0 P 010080 11 Rev od 18. oktobra 2011. godine revizija apelanta protiv drugostepenog rješenja je odbijena.

4. Apelant i njegova supruga su protiv rješenja Vrhovnog suda od 18. oktobra 2011. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu koja je odlukom broj AP-149/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-149/12 od 8. maja 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) odbačena zato što su apelant i nejgova supruga propustili da u ostavljenom roku dopune apelaciju.

5. Izvršni postupak koji je pokrenuo Ahmet Delić u aprilu 2011. godine radi naplate dosuđenih troškova postupka (8.498,00 KM) (nakon što tužitelj nije uspio ni djelimično da se namiri na pokretnim stvarima apelanta) javnom prodajom nekretnina apelanta upisanih u z.k. ul. broj 1066 k.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) nije bilo moguće provesti, niti izvršiti zabilježbu izvršenja zbog činjenice što se upis u zemljišnoj knjizi promijenio u korist apelantovih sinova, na koje su predmetne nekretnine prenesene temeljem notarski obrađenog ugovor o poklonu od 28. januara 2012. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o poklonu).

Osporene presude

6. Nakon saznanja o postojanju spornog ugovora o poklonu Ahmet Delić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 30. maja 2012. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak protiv apelanta i njegovih sinova Harisa i Admira radi utvrđenja da sporni ugovor o poklonu kojim je apelant predmetne nekretnine uz saglasnost svoje supruge (predmetne nekretnine predstavljaju bračnu imovinu) poklonio sinovima ne proizvodi pravno dejstvo u dijelu koji je potreban za ispunjenje pripadajućeg potraživanja tužitelja prema apelantu temeljem određenog rješenja o izvršenju i to u iznosu dosuđenih troškova parničnog postupka od 8.498,00 KM i troškova izvršenja u iznosima od 1.012,50 KM, odnosno 812,00 KM, sve zajedno sa kamatama, što su sinovi apelanta dužni priznati i trpiti da tužitelj navedeno potraživanje namiri prodajom predmetne nekretnine.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je po sudiji pojedincu Harisu Jusufbašiću donio Presudu broj 46 0 P 035404 12 P od 22. novembra 2013. godine kojom je djelimično uvažio zahtjev tužitelja utvrđujući da sporni ugovor o poklonu ne proizvodi pravno dejstvo u dijelu potrebnom za izvršenje potraživanja tužitelja u iznosu od ½ ukupnih potraživanja, sve sa zakonskom zateznim kamatom što su sinovi apelanta dužni priznati i trpiti da tužitelj svoje potraživanje namiri u navedenim iznosima prodajom predmetne nekretnine, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog potraživanja odbijen kao neosnovan, uz obavezivanje apelanta i njegovih sinova da tužitelju solidarno naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 1.330,00 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. U odgovoru na tužbu apelant je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev ističući da je sporni ugovor o poklonu sačinjen po želji njegove supruge, budući da se radi o zajedničkoj bračnoj imovini, pa kako se u vezi s predmetnim nekretninama vodio dugogodišnji spor, njegova supruga je insistirala da se iste poklone sinovima, ukazavši još da je sporni ugovor o poklonu sačinjen 28. januara 2012. godine a da je prijedlog za izvršenje usvojen 26. marta 2012. godine dakle ugovor je sačinjen prije nego što je usvojen prijedlog za uzvršenje, tako da nije bio upoznat sa izvršnim postupkom na predmetnim nekretninama, te da ne posjeduju nikakvu drugu imovinu, niti ima primanja, niti je u mogućnosti da plati potraživanje tužitelja.

9. Obrazlažući djelimičnu osnovanost tužbenog zahtjeva Općinski sud je razloge za svoj stav detaljno obrazložio na stranama od 2 do 6 obrazloženja. Općinski sud se, između ostalog, pozvao na odredbe člana 281. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuje da svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravne radnje svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca (stav1.), odnosno da se smatra da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerioca ako uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja (stav 2.), naglasivši još da je za uspješno pobijanje dužnikovih pravnih radnji potrebno da se ispune opći i posebni uslovi pobijanja i to na način da se opći uslovi moraju kumulativno ispuniti, a od posebnih uslova dovoljno je da se ispuni alternativno bilo koji od uslova. Još je pojašnjeno da dospjelost povjeriočevog potraživanja i pravna radnja dužnika preduzeta na štetu povjerioca predstavlja opće uslove.

10. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Općinskog suda, dospjelost potraživanja povjerilaca (tužitelja i njegova supruga) nije sporna jer su njihova potraživanja čak određena rješenjem o izvršenju, a potom i rješenjem o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, i to kako u pogledu glavnog duga u iznosu do 8.498,00 KM, te prvobitno određenih troškova izvršnog postupka u iznosu od 1.012,50 KM i dodatno određenih troškova izvršnog postupka u iznosu od 820,00 KM, tako i u pogledu zakonske zatezne kamate.

11. U vezi sa spornim pitanjem da li ugovor o poklonu predstavlja radnju apelanta na štetu povjerioca Općinski sud je naveo da su to radnje kojima se umanjuje dužnikova imovina bilo da se smanjuje njegova aktiva ili povećava pasiva, a da je, prema ocjeni Općinskog suda, upravo zaključenje ugovora o poklonu jedan od tipičnih primjera smanjenja aktive dužnika, pri čemu povjerilac može pobijati samo one pravne radnje koje su učinjene na njegovu štetu i to u slučaju kada je dužnik raspolagao svojom imovinom, a preostala imovina nije dovoljna da se povjerilac u potpunosti namiri. Još je potrebno, kako je istakao Općinski sud, da je dužnik insolventan i to baš zbog toga što je raspolagao svojom imovinom. Kako je apelant tokom postupka sam tvrdio da nema nikakve druge imovine, niti je u mogućnosti da plati bilo kakvo potraživanje, da trenutno ne radi i ne ostvaruje prihode, te imajući u vidu činjenicu da tužitelj u izvršnom postupku nije uspio da naplati niti djelimično potraživanje prodajom pokretnih stvari apelanta, Općinski sud je shodno navedenom zaključio da sporni ugovor o poklonu upravo predstavlja pravnu radnju apelanta kao dužnika na štetu tužitelja kao povjerioca. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu da tuženi, odnosno sinovi apelanta tokom postupka niti jednim dokazom nisu uspjeli dokazati da njima nije bilo poznato ili im nije moglo biti poznato da se spornim ugovorom o poklonu nanosi šteta tužitelju koji na drugi način ne može naplatiti dospjelo potraživanje (o čemu se sud detaljnije izjasnio na strani 6 obrazloženja).

12. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je utemeljio na odredbama člana 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obrazloživši da ukupni troškovi tužitelja iznose 2.660,00 KM, a odnose se na troškove zastupanja po punomoćnik – advokatu u iznosu od 2.160,00 KM (troškovi na ime sastava tužbe i zastupanja na pripremom odnosno glavnoj raspravi u iznosu od po 720,00 KM), te takse na tužbu i presudu u iznosu od po 225,00 KM. Međutim, kako je tužitelj u predmetom postupka uspio sa polovinom zahtjeva dosuđeni su mu razmjerni troškovi postupka u iznosu od 1.330,00 KM.

13. Odlučujući o žalbama tuženih Kantonalni sud je u vijeću sastavljenom od sudija Mirjana Grubešić, kao predsjednik vijeća, te Sadik Lendo i Alma Islamović, kao članova vijeća, donio Presudu broj 46 0 P 035404 14 Gž od 22. maja 2014. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane te prvostepenu presudu potvrdio u dijelu koji se žalbama osporava (dosuđujući dio odluke). Nakon što je Kantonalni sud na stranama od 2 do 6 detaljno prezentirao činjenično stanje prvostepenog suda, te odlučenje tog suda i u vezi s tim primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata stav prvostepenog suda o djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva te da u vezi s tim u cijelosti prihvata razloge i obrazloženje prvostepenog suda. Budući da je prvostepeni sud detaljno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo Kantonalni sud je naveo da su neosnovan prigovori žalbe kojima se nastoji osporiti prvostepena odluka u tim segmentima. Potom je Kantonalni sud naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je prvostepena presuda u osporenom dijelu nezakonita što u tužbi nije kao tužena označena i njegova supruga koja je također supotpisnik spornog ugovora o poklonu. Navedeno stoga, kako je naveo Kantonalni sud, što se u predmetnom slučaju radi o tužbi za pobijanje pravnih radnji dužnika (apelanta) u skladu sa čl. 280., 281. i 283. ZOO-a, s obzirom da su tražitelji izvršenja u izvršnom postupku predložili da se na osnovu izvršne odluke odredi izvršenje prinudnom javnom prodajom predmetnih nekretnina apelanta, a što je prvostepeni sud detaljno pojasnio.

14. Potom je Kantonalni sud naveo da nisu osnovani ni prigovori žalbe kojima se nastoji osporiti odluka o troškovima parničnog postupka jer je prvostepeni sud dao jasno obrazloženja te su stoga neosnovani prigovori da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio vrijednost spora, te iznose pojedinih radnji punomoćnika u ovom predmetu jer je prvostepeni sud jasno obrazložio svoj stav o dosuđenim troškovima shodno uspjehu parničnih stranaka u parnici.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 46 0 P 035404 14 Rev od 7. novembra 2017. godine revizija apelanta je odbijena uz odbijanje zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. Nakon ispitivanja nižestepenih presuda Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi u konkretnoj činjenično i pravnoj situaciji pravilno primijenili materijalno pravo i to odredbe čl. 280., 281. i 283. ZOO-a usvojivši djelimično tužbeni zahtjev za što su dali obrazloženje koje sadrži jasne i potpune razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud, te da shodno tome nema potrebe da ih dodatno ponavlja. Prema ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da su ispunjene sve pretpostavke iz citiranih odredaba ZOO-a da bi povjerilac mogao pobijati pravnu radnju svog dužnika, odnosno da postoji dospjelo potraživanje za isplatu, da dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja, postojanje pravne radnje poduzete na štetu povjerioca i postojanje oštećenja povjerioca. Budući da nisu ostvareni revizijski razlozi, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je odbio reviziju primjenom člana 248. ZPP-a. Apelacioni navodi

16. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da u postupku nije imao ravnopravan položaj prije svega što je drugostepenu odluku donio sudija Sadik Lendo, koji je prije toga sudio u još šest predmeta u kojima je apelant učestvovao i to svaki put na štetu apelanta. Potom apelant navodi da nije tražio izuzeće tog sudije samo zbog toga što kada je uložio žalbu nije bio upoznat sa sastavom vijeća, pri čemu tvrdi da se imenovani sudija morao sam izuzeti od odlučenja. Isto tako apelant tvrdi da Kantonalni sud nije obrazložio sve žalbeni prigovore koje je on iznio u žalbi, a obaveza suda je da ispita sve prigovore. Apelacijom se osporava i odluka o troškovima parničnog postupka i to visina dosuđeni troškova što apelant dovodi u vezu sa kršenjem njegovog prava na imovinu.

Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

XIX - IZUZEĆE

Član 357.

Sudija ne može suditi:

1) ako je sama stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan ili predložen kao svjedok ili vještak;

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik vanbračnog druga, do drugog stepena, bez obzira da li je brak odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne; 3) ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika;

4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

Član 386. stav (2) (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može sa obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova Član 396. stav (1) (1) O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.

18. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori odnosne na objektivnu nepristranost suda i nezadovoljstvo visinom troškova parničnog postupka na koje su tuženi obavezani da ih solidarno naknade, pri čemu apelant tvrdi da Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene prigovore. U vezi s prigovorom koji se odnosi na objektivnu nepristranost suda koju apelant obrazlaže tvrdnjama da je sudija Kantonalnog suda Sadik Lendo učestvovao kao član vijeća Kantonalnog suda u predmetom postupku prilikom odlučivanja o žalbi apelanta, ali i u šest drugih predmeta koje je apelant vodio Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor nije potkrijepio relevantnim dokumentima temeljem kojih bi bilo moguće ispitati opravdanost prigovora. Ustavni sud također podsjeća da odredbe člana 357. stav (4) ZPP-a propisuje obavezu izuzeća sudije ukoliko je sudija u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa, što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa u takvim okolnostima Ustavni sud ovaj prigovor smatra (prima facie) neosnovnim. U vezi s prigovorom vezanim za troškove postupka Ustavni sud zapaža da je apelant ovaj prigovor iznosio i tokom postupka i da se tim prigovorom posebno bavio Kantonalni sud koji je prigovor ispitao i zaključio da je prvostepeni sud pravilno odmjerio troškove postupka primjenom člana 386. stav (2) i 396. stav (1) ZPP-a, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. U vezi prigovorom da Kantonalni sud nije ispitao sve žalbene prigovore, a prema ocjeni apelanta, trebao je, Ustavni sud podsjeća da sud nije u obavezi da razmotri sve prigovore, već one koje ocijeni relevantnim, a imajući u vidu obrazloženje Kantonalnog suda koji je u cijelosti podržao stav prvostepenog suda i njegovo detaljno obrazloženje Ustavi sud ne uočava opravdanost ni ovog prigovora.

22. Stoga, imajući u vidu sve izneseno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-355/18 (R. H.) | Sudska praksa | Aktio