Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3570/16 (Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3570/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine u predmetu broj AP-3570/16, rješavajući apelaciju „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 039500 16 Rev od 12. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatsko društvo „Arslanagić Elmir & CO“ doo Sarajevo, podnijela je 24. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 039500 16 Rev od 12. jula 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 I 039500 14 P od 12. jula 2015. godine obavezani su precizirani tuženi (četiri fizička lica) da apelantici solidarno po osnovu duga isplate novčani iznos preciziran u izreci te presude (stav 1 izreke presude) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je apelantica odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa (stav 2. izreke presude).
3. Iz obrazloženja navedene presude Općinskog suda proizilazi da je u toku postupka pred tim sudom konstatovano da je apelantica u svojstvu tražioca izvršenja protiv tuženih kao izvršenika 10. oktobra 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave - mjenice preciziranog broja, a radi naplate duga u određenom novčanom iznosu, pa je sud rješenju o izvršenju precizirani br. i datum dozvolio predloženo izvršenje, da bi povodom podnesenih prigovora tuženikâ kao izvršenikâ donio zaključak precizirani broj i datum kojim je stavio van snage to rješenje i odredio da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je Općinski sud, između ostalog, utvrdio da je preciziranog datuma u toku 2002. godine zaključen ugovor o kreditu između apelantice kao davaoca kredita i jednog od tuženih kao korisnika kredita na određeni novčani iznos, sa rokom otplate u 120 jednakih mjesečnih rata i sa pravom otkaza ugovora od strane davaoca kredita ukoliko se primalac kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a naročito ako ne plati dvije uzastopne dospjele rate odnosno da su ostali tuženi taj ugovor potpisali kao solidarni dužnici – jemci platci. Takođe, proizilazi da su na ime obezbijeđenja isplate duga po osnovu tih ugovora o kreditu svi tuženi potpisali bjanko mjenicu bez protesta, koju je apelantica popunila na precizirani iznos sa rokom dospijeća 10. septembrom 2007. godine (shodno saglasnosti tuženih da apelantica u slučaju neispunjenja ugovora o kreditu može upisati dugovani iznos te u tekstu mjenice unijeti dopune koje smatra svrsishodnim i potrebnim za naplatu mjenice). Iz obrazloženja presude takođe proizilazi da je novčani iznos predviđen ugovorom o kreditu prenesen na račun tuženog – primaoca kredita, koji nije izvršio ugovorne obaveze odnosno nije plaćao dospjele anuitete kredita zbog čega je ugovor o kreditu otkazan 10. septembra 2007. godine.
4. Općinski sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje zaključio da su mjenične obaveze dužnika dospjele za plaćanje 10. septembra 2007. godine i odlučio kao u izreci presude, konstatujući da se utvrđeno činjenično stanje može podvesti pod odredbe čl. 1004. stav 3. (kojom je propisano da ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo) i čl. 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbe člana 39. Zakona o mjenici (Službene novine FBiH 32/00 i 28/03 u daljnjem tekstu: Zakon o mjenici). Odredbama navedenog člana Zakona o mjenici je propisano: (1) Mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim. (2) Kad se mjenica podnese nekoj organizaciji ovlaštenoj za obavljanje platnog prometa (u daljem tekstu: OOPP), smatra se da je podnesena na isplatu. Pri tome, Općinski sud je zaključio da nije nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju, i to zbog toga što što je otkazom ugovora o kreditu i popunjavanjem od strane apelantice potpisane bjanko mjenice bez protesta, predmetno potraživanje dospjelo na naplatu 10. septembra 2007 godine, a mjenična tužba odnosno prijedlog za izvršenje su podneseni 10. oktobra 2007. godine odnosno u trogodišnjem zakonskom roku iz člana 80. Zakona o mjenici. Pored toga, zaključio je da se taj prigovor se ima raspraviti i primjenom odredbe člana 373. stav 1. ZOO-a, koja se upravo i odnosi na zastarjelost samog prava po osnovu ugovora o kreditu, pa se ima primijeniti petogodišnji rok računajući od dospjelosti najstarijeg anuiteta poslije koga dužnik nije vršio davanja.
5. Tuženi su podnijeli žalbe protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 32 0 I 039500 15 Gž od 28. oktobra 2015. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu u stavu 1. izreke te presude dok je odredio da ta presuda u stavu 2 izreke ostaje neizmijenjena.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da se na sporni odnos trebaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici kao lex specialis u konkretnom slučaju u odnosu na ZOO, a ne odredbe ZOO, ocijenivši da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnopravnom sporu u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu apelantice kao mjeničnog povjerioca usmjerenom prema prvotuženom kao glavnom dužniku i ostalim tuženim kao mjeničnim jemcima za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici sačinjenoj u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici, pa je konstatovao primjenom odredbi Zakona o mjenici tužbeni zahtjev osnovan i da nije protekao rok zastarjelosti iz odredbe člana 80. Zakona o mjenici u vezi sa odredbom člana 33. stav 1. istog Zakona.
7. Odlučujući o reviziji koju su tuženi podnijeli protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je presudom broj 32 0 I 039500 16 Rev od 12. jula 2016. godine usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude tako što je odbio tužbeni zahtjev apelantice.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je apelantica podneskom od 10. marta 2015. godine odustala od mjenične tužbe i podnijela novu tužbu za isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prvostepenu presudu ispitivao po odredbama Zakona o mjenici. Vrhovni sud je zatim ocijenio da je u konkretnom slučaju u situaciji kada je u tužbi tužbeni zahtjev postavljen na isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu, prigovor zastare potraživanja trebalo cijeniti u skladu sa odredbom člana 371. ZOO, kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. U vezi sa tim, Vrhovni sud je zaključio da je apelanticino potraživanje dospjelo 5. oktobra 2005. godine protekom roka od 8 od dana kada je glavnom dužniku i jemcima dostavljeno otkazno pismo o otkazu ugovora o kreditu, a da je tužba za isplatu duga po osnovu tog ugovora podnesena tek 2015. godine, iz čega proizilazi da je u konkretnom slučaju protekao rok iz odredbe člana 371. ZOO, pri čemu nije od uticaja činjenica da je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje koji je još 2007. godine postao mjenična tužba, s obzirom da je apelantica odustala od te tužbe.
9. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise kada je rok zastarjelosti vezao za datum kada je apelantica na ročištu opredijelila tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu, te navodi da je Vrhovni sud u drugim predmetima, sa istim činjeničnim i pravnim osnovom, usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude kao konačne odluke u konkretnom predmetu dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da preinači presude nižestepenih sudova i odbije apelanticin tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju odnosno u kojima je razmatrao apelacije apelantice odnosno pravne sljednice apelantice podnesene protiv presuda Vrhovnog suda sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima kao u konkretnim slučajevima (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: AP-3773/16 od 5. jula 2018. godine, AP-3007/17 od 11. oktobra 2017. godine, AP-1602/17 od 7. septembra 2017. godine, broj AP-4504/16 od 11. januara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Takođe u predmetu AP-3007/17, Ustavni sud je u pogledu navoda pravne sljednice apelantice da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, podsjetio da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova odnosno da je nadležnost Ustavnog suda da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica odnosno pravna sljednica apelantice ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice odnosno pravne sljednice apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Ustavni sud takođe zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda i da je u prilog svojim navodima dostavila precizirane presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da, naročito imajući u vidu da iz Odluka Ustavnog suda citiranih u prethodnoj tački ove odluke proizilazi da je Vrhovni sud u više navrata donosio odluke sa istim odlučenjem i sličnim razlozima kao u osporenoj presudi, presude na koju se apelantica poziva, same po sebi ne predstavljaju dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju (vidi Odluka Ustavnog suda AP-3773/16 od 5. jula 2018. godine). S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelantica nije ponudila relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelantice o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević